Pratite nas

Pregled

Aleksandar Vučić Otkrio da je ‘pokatoličen’, ali i da je Jasenovac popriličan – mit!

Objavljeno

na

Aleksandar Vučić sam je sebe iskompromitirao kukajući na sva zvona o njegovoj obitelji pobijenoj u Jasenovcu. Jer… Da se nije toga doticao, nitko nikada ne bi sumnjao da je riječ o velikom Srbinu iz velikosrpske obitelji i nikada, ali baš nikada se ne bi doznalo da se njegova obitelj “pokatoličila”. Pojednostavljeno, pravoslavni Vučići su u ona opasna vremena 2. Svjetskog rata prešli na katoličku vjeru…

Nikolic-VucicVučić, veliko zlo susjedne zemlje, poznati radikal i zastupnik velikosrpske ideologije, dobio je priliku vladati Srbijom i to kao njezin premijer. Vrlo vješto, poput pravog vuka, u periodu predizborne kampanje uvukao se u ovčju kožu i ostatku stada blejao o miru, sve dok i posljednju ovcu nije uvjerio kako su mu namjere posve čiste.

O Aleksandru Vučiću i njegovim govorima mržnje koje je 90-tih sijao po poharanoj Hrvatskoj manje-više je poznato iako nije bilo sasvim jasno zašto baš iz te mlade, političke snage Srbije izvire tolika količina prezira prema Hrvatima. Dugo, predugo, Vučić nas je uvjeravao kako su 24 člana njegove obitelji ubijena od ustaške ruke u Jasenovcu, a sve kako bi opravdao vlastiti gnjev i velikosrpstvo. Nije se libio čak niti posjetiti “mjesto pogibije svojih predaka”, pa 2008. godine usred Jasenovca izjaviti:

“Očekivao sam monumentalniji kompleks, s obzirom na veličinu zločina i broj žrtava. Broj od 72.000 žrtava Jasenovca na koji se pozivao Tuđman nije točan, jer nisam pronašao ime ni jednog od 24 ubijena člana moje obitelji”, reče tada nekoć četnik, a danas premijer Vučić i zavrti “vrzino kolo” koje je odmotavanjem donijelo više nego zanimljive podatke…

Saga o 24 Vučića iz Bugojna pobijena u Jasenovcu prerasla je u bajku objavom faksimila kojeg je potpisao fra Mijo Filipović, a u kojem stoji da su Vučići 1941. prihvatili rimokatoličku vjeru! O ovom podatku podrobnije se može saznati u knjizi “Haške muke” Ljubiše Petkovića, bivšeg potpredsjednika Srpske radikalne stranke:

“Nitko iz obitelji Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. iz kojeg se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj (obitelj). Obitelji Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru u rujnu 1941. Glava obitelji je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov djed. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvoro djece. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. Uz tri sina imao je i kćerku čije ime nisam uspio saznati. Stari Anđelko je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime, djed Aleksandra Vučića preminuo je od zadobivenih ozljeda poslije jedne kafanske tuče u Banja Luci. On se bavio trgovinom, odnosno švercom…”, kazuje se u jednom ulomku knjige “Haške muke”.

Rezimirajmo…

Ako je Vučić znao istinu o svom “pokatoličenom” podrijetlu, moguće da su njegovi pozivi na linč Hrvata 90-tih bili odraz kompleksa manje vrijednosti u odnosu na “prave, pravoslavne Srbe” kojima se u maniri školskog primjera kompleksaša nastojao dokazati i opravdati svoje srpstvo. Ako je, pak, odrastao u lažnoj priči o ubijenim pravoslavnim Vučićima u Jasenovcu i o tome u beskraj laprdao po medijima, natjerao je da se počne čačkati po njegovom obiteljskom stablu i otkriju dvije stvari koje mu ne idu na ruku. Prvo, njegovi preci nikako nisu bili veliki Srbi, nego kukavice koje su radi opstanka preuzele drugu vjeru, i drugo, ne manje poražavajuće za njega samog – u Jasenovac se trpaju i oni koji tamo ne pripadaju. Za sve obznanjeno, može se dakle zahvaliti isključivo Vučiću kojeg su “pročitali” i sami Srbi kada jedan od novinara komentira (aludirajući na potez predaka srpskog premijera) sljedeće:

– Vučić je na najkonkretniji način, transformacijom iz veslikosrpskog radikalskog viteza u euro-atlantskog fanatika, dokazao obiteljsku sklonost ka izdaji.

dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Akademik Josip Pečarić: Naš general Praljak

Objavljeno

na

Objavio

Govor akademika Josipa Pečarića na predstavljanju knjige “General Praljak”

Dozvolite mi na početku da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim vam se što ste došli u ovako velikom broju. Posebna zahvalnosti obitelji našeg generala….

Zahvaljujem se Ministarstvu branitelja što je pomoglo tiskanju knjige, kao i g. Branku Hrkaču koji je napravio korice.
Predstavljačima akademiku Dubravku Jelčiću i Mati Kovačeviću, koji je napisao i Predgovor knjige, što su izvrsno predstavili knjigu.

Biskup dr. Vlado Košić vas je sve pozdravio iz bolnice. Nije ništa strašno i sutra izlazi, ali nam je poslao poruku:

„Najprije vam obojici čestitam na knjizi!

Čestitam i na lijepim riječima potpore gospođe Predsjednice Republike!

Podsjetio bih samo da sam još u funkciji predsjednika komisije HBK Justitia et pax pozvao naše vjernike i hrvatsku javnost na molitvu za oslobađajuću presudu našoj hrvatskoj šestorki u Haagu. Bilo je to prije prvostupanjske presude. Krajem prošlog mjeseca uputio sam pismo župnicima i samostanima moje Sisačke biskupije da u nedjelje 5.,12.,19. i 26. studenoga na misama s vjernicima mole za oslobađajuću presudu hrvatskim uznicima u Haagu. General Slobodan Praljak bio je i zapovjednik obrane moje župe Sunje te prema njemu mi gajimo osobitu zahvalnost. Nadam se da će Bog uslišiti naše molitve te će nekad zloglasni dan 29. studenoga 2017., kao što je to postao 16. studenoga 2012. po oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača, za sve nas Hrvate, i u RH i u BIH, biti pobjednosni dan istine i pravde. Za to se molim i želim svima Božji blagoslov.

S poštovanjem

+Vlado Košić“

Pozivam vas da pljeskom pozdravimo bisklupa.

Veliki hrvatski biskup nije slučajno spomenuo riječi potpore Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Te riječi su obilježile ovo predstavljanje pa ih ponovimo:

„Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani Praljakopstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod.“

Predsjednica jasno poručuje da je jedina ispravna odluka suda u Haagu oslobađanje nepravedno optuženog generala Praljka i drugih hrvatskih uznika. Svaka drugačija odluka je zapravo presuda tom sudu! A zapravo to i jeste poruka koju smo željeli odaslati kada smo predlagali da se generala Praljka predloži za Nobelovu nagradu za mir!
Bilo kako bilo čini mi se kako je najbolje pročitati Uvod u moju prvu knjigu o tom sudu: SRAMOTNI SUD U HAAGU iz 2001. godine:

“ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU

Zašto Zapadne zemlje daju stopedeset milijuna dolara godišnje za rad međunarodnog suda u Haagu? Je li im toliko stalo do pravde i mira? Ili su im neki drugi razlozi posrijedi?

Jugoslavija je opstojala, uz raznoliku potporu Zapada, kao komunistička diktatura i tamnica naroda. Zapadu je Sramotni sud u Haaguodgovarala opstojnost te opskurne zemlje zato jer su imali interese koji su uvelike nadilazili pitanja o političkim, ljudskim i narodnim pravima u toj zemlji. Tako je uostalom i danas s mnogim drugim zemljama diljem globusa, zemljama čija sudbina jest ovisna ne o gromoglasno proklamiranim ciljevima Zapada, nego o njegovim prije svega globalnim ekonomskim interesima. Imperijalistički se um, u tom pogledu, nije mnogo promijenio, što se, naravno, može redovito i pročitati kod mnogih koji su se u ime tih razvijenih demokratskih zemalja motali po ovim prostorima – Zimmerman, Holbrooke, Petritsch … Jugoslavija se raspadala po svim svojim sastavnicama usprkos dvjema moćnim željama, želji međunarodne zajednice i želji srpskog naroda i njegova rukovodstva.

Zapad je bio spreman prihvatiti izdvajanje Slovenije, ali je ostatak Jugoslavije želio vidjeti u jednom loncu iz mnogih razloga. Pitanja koja se mogu postaviti, kao npr. – s kojim pravom netko može tako misliti, a gradi se demokrat, i kako mu ne pada ni na pamet zapitati nešto narode o kojima tako misli, pristaju li na ono što trećerazredna politička liga Zapada misli da bi njima bilo dobro, ili bi, možda, oni sami znali odabrati svoju sudbinu bez nametanja. U današnjem političkom svijetu nije poželjna takva prosudba moralnog postupanja međunarodne zajednice.

Nije se mogla spriječiti propast Jugoslavije, ali se mogla spriječiti agresija Srbije na Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Zapad je to, da je htio, mogao učiniti. Priželjkivali su poraz Hrvatske, a ona se obranila od četničkog napadaja usprkos svim proračunima zapadnih stratega. Krvave posljedice tog ataka nisu se mogle sakriti od vlastitih gledatelja, a večerati u tihim američkim, i posebice europskim domovima, bilo je sve teže, jer se sve to događa tu, u blizini, zapravo suviše blizu.

Sve se teže sakrivala i jadnost i jalovost europske politike i spram raspada Jugoslavije i spram razvoja rata koji su Srbi počeli.

Nije se mogla sakriti ni duboka podijeljenost politika pojedinih europskih zemalja, mahom prosrpski orijentiranih. Sve to rezultiralo je politikom koja s moralnim načelima proklamiranim u tim zemljama na ovim prostorima kao eksportna roba nije imalo ništa zajedničko. Upravo suprotno, bila je to jalova, nedefinirana, amoralna, podijeljena i neusklađena politika, a rezultati takvog djelovanja bili su za Hrvatsku I Bosnu i Hercegovinu genocidni.

Puštanje Srbije da napadne, točnije ohrabrivanje Srbije da napadne, embargo na uvoz oružja za napadnute zemlje (svakom razumu i moralu suprotna odluka s genocidnim posljedicama), kasno priznanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine (svakog su prezira dostojne izjave onih diplomata iz Engleske i Francuske koji govore o tome da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate prerano)…,

sudjelovanje i pomaganje JNA i četnicima da se domognu ranjenika u vukovarskoj bolnici (većina ih je poslije ubijena);

šutnja nad Vukovarom i zločinima koji su poslije počinjeni;

šutnja nad granatiranjem Šibenika, Zadra, Zagreba, Dubrovnika;

šutnja nad Škabrnjom i drugim pokoljima na okupiranom području;

prisiljavanje hrvatskih vlasti da puste naoružanje JNA iz hrvatskih vojarni u Bosnu i Hercegovinu, a time i sudjelovanje u genocidu koji je u toj državi nad Hrvatima i Muslimanima počinila srpska vojska tim oružjem;
šutnja nad ubijanjem Sarajeva, Bihaća, Mostara;

proglašenje ratnih zaštićenih zona u dijelovima BiH-a, a iza toga apsolutno nečinjenje bilo i najmanje vojne ili ljudske geste da se spriječi masovno klanje u tim, od međunarodne zajednice, zaštićenim zonama;

potpomaganje Srba u “Krajini”, uz zadnji pokušaj da se toj tvorevini prizna državnost u okviru Hrvatske …

Stranice i stranice bi se mogle ispisati navodeći sve ono što se u svakom civiliziranom društvu može smatrati zločinom, a europska je zajednica u tom zločinu sudjelovala. Amerika je šutjela o svemu puštajući svoje europske saveznike da pokažu svoju nesposobnost, uključila se prekasno, vulgarno pragmatički privela stvar kraju ostavljajući neriješenim golem broj problema.

Koje god zemlje uključili u pojam “međunarodna zajednica” ili posebno u pojam “europska zajednica”, jasno je da je takav projekt izgradnje zajedništva vrlo skup i da je u njega uloženo puno energije i novca (da li i morala?) da bi se smjelo dopustiti oštrije moralno propitivanje njegove eksportne politike u bivšoj Jugoslaviji. Projekt bi mogao postati upitan, mogao bi izgubiti nešto od svoje propagandne uvjerljivosti.

I zbog toga krivci ne mogu biti u Europi, krivci za ono što se dogodilo moraju biti samo na Balkanu. 1 svi moraju biti krivi podjednako, “mi za njihove balkanske finese nemamo smisla”. Tamo neki nacionalisti zavadili su narode, poklali se između sebe, sve to treba na sudu politički i moralno utemeljiti, vođe strpati u zatvor i riješili smo problem. Takvo je mišljenje jeftinije od kolodvorske kurve, ali funkcionira.

To je razlog ovakvog suda u Haagu, suda u kojem se sudi po zakonima koji se ne odnose na one koji sude. A tu moral prestaje.

Posve je drugi problem i tema razmotriti potrebnost međunarodnog suda za ratne zločine čiji bi zakoni i način funkcioniranja bili jasni i moralni i pravedni, odnosili se na sve zemlje i na sve vrijeme u kojemu žive ljudi koji su počinili ratni zločin.

Sve ovdje nabrojano i mnoge druge upite oko haaškog tribunala razmatra u svojoj knjizi akademik Pečarić, jedan od rijetkih na hrvatskoj intelektualnoj sceni koji se “drznuo” propitivati stvarni smisao te institucije. Knjiga nije znanstveno djelo, ali je utoliko više strasno razmatranje “problema” oko Haaga i pitanja koja nas duboko prožimaju a tiču se današnje hrvatske pozicije – kako je naime moguće da se tako lako odreknemo pravne suverenosti (a koja druga još postoji?) države koja je pobijedila u nametnutom ratu – mnogima usprkos”.

Ovaj Predgovor knjige Sramotni sud u Haagu napisao je general Slobodan Praljak!

A kada je već naš general pisao zašto zapadnim zemljama treba sud u Haagu, završit ću ovo predstavljanje s molbom mom suautoru dr. Međimorcu da snimi najmanje film u kome bi sam Praljak govorio o svojim doživljajima i da svakako naš general ispriča o tome kako su tekli pregovori kada ga je Predsjednik Tuđman koji je imao s jednim francuskim generalom koji je predstavljao te zapadne moćnike.

Francuz je počeo “razgovor” osorno zapovijedajući što Hrvatska mora učiniti. General Praljak je na to počeo glumiti majmuna. Francuz priča li priča i u jednom momentu shvati da govori “majmunu”. Stane i upita našeg generala o čemu se radi.

Sada mu hrvatski general odgovori:

-Pa mi se prvo moramo upoznati. Ako sam dobro razumio Vi dolazite iz Francuske.

-Da, odgovori Francuz.

I onda ga je general Praljak počeo ispitivati o francuskoj književnosti, umjetnosti.

Pokazalo se da baš ne zna puno o tome i da mu general Praljak može bti profesor iz francuske kulture.

Dogovorili su novi sastanak uz večeru i onda doista pregovarali!

To je general Praljak čiji je doprinos obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti, kako je sjajno konstatirala naša Predsjednica.

Hvala!

Josip Pečarić / HKV

Ovaj video bi trebao pogledati svaki Hrvat kojem je stalo do istine

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

1. sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti u MORH

Objavljeno

na

Objavio

Foto: OSRH/ S. Brigljević

U Ministarstvu obrane, u četvrtak, 23. studenog 2017. godine pod predsjedanjem potpredsjednika Vlade i ministra obrane Damira Krstičevića održana je prva sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, priopćio je MORH

Tom prilikom, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, ujedno i predsjednik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti istaknuo je: „Glavni cilj Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti je izrada Priručnika za upravljanje kriznim stanjima, velikim nesrećama i prirodnim katastrofama, koji treba biti izrađen do 1.1.2020. godine. Težišne aktivnosti Koordinacije usmjerit će se na uspostavu učinkovite funkcije upravljanja u izvanrednim i kriznim situacijama i u planu je održavanje simulacijskih vježbi.“

Na prvoj sjednici usvojen je Poslovnik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti te je prezentiran Zakon o sustavu domovinske sigurnosti, kojeg je Hrvatski sabor donio 27. listopada 2017. godine.

Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti je međuresorno tijelo koje ima nadležnost koordiniranja rada i usklađivanja razvoja sposobnosti Sustava domovinske sigurnosti.

Radi se o tijelu koje je po svojem sastavu kompetentno da pronalazi ravnotežu između potrebe razvoja nužnih sposobnosti u tijelima iz Sustava domovinske sigurnosti i raspoloživih proračunskih sredstava dodijeljenih za te namjene.

Koordinacija je nadležna za pokretanje ažuriranja Strategije nacionalne sigurnosti, ima zadaću koordiniranja procesa ažuriranja procjene nacionalnih sigurnosnih rizika, usklađivanja provedbe smjernica, odluka i zaključaka Vijeća za nacionalnu sigurnost te predlaže Vladi RH donošenje odluke o proglašenju krize i formiranje stožera za upravljanje krizom, što do sada nije bilo regulirano.

Težišne aktivnosti Koordinacije trebaju biti usmjerene na pokretanje inicijativa koje će omogućiti realizaciju strateških ciljeva iz Zakona o sustavu domovinske sigurnosti.

Vijeće za nacionalnu sigurnost definira se središnjim tijelom Sustava domovinske sigurnosti, koje nije nadležno samo za usmjeravanje rada sigurnosno-obavještajnog sustava, nego i Sustava domovinske sigurnosti, sustava koji promovira Partnerstvo za sigurnost – sinergiju, jedinstvo svih sposobnosti društva i države.

Na sjednici su sudjelovali predstavnici Ureda Predsjednice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH, Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Ministarstva unutarnjih poslova i Ravnateljstva policije, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Ministarstva financija, Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Ministarstva financija, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva zdravstva, Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Sigurnosno obavještajne agencije, Vojno sigurnosno obavještajne agencije, Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Zavoda za sigurnost informacijskih sustava, Hrvatske vatrogasne zajednice i Hrvatske gorske službe spašavanja.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari