Pratite nas

Kolumne

Alijin amanet

Objavljeno

na

Što se tiče hrvatskoga naroda u BiH, u interesu je demokratskoga sustava, bosanskohercegovačkih manjina pa i sva tri konstitutivna naroda te velikih sila: SAD-a, EU i Rusije da se izmjeni sadašnji apartheidalni zakon po kojem jednom suverenom narodu – Hrvatima, u demokratskom sustavu njegove političke predstavnike biraju predstavnici drugoga naroda – Bošnjaci

Bošnjačka se politika sve više okreće Erdoganovoj Turskoj, što se posebice očituje naglašavanjem Alijina “amaneta”, kojim predstavnik bošnjačkoga naroda na samrtnoj postelji ostavlja Bosnu kao leno u nasljeđe svome sultanu.

Samo pak okretanje bošnjaštva svojoj matičnoj državi ne bi trebalo izazivati zazubice kod druga dva konstitutivna naroda – Hrvata i Srba, kad se ne bi radilo o rušenju modernih načela suverenosti naroda i povratku na samodržačku samovolju sultana-kalife.

Doduše, darivanje zemlje, premda je feudalni običaj kao i prisvajanje apsolutističke vlasti, koja samodršcima omogućuje učvršćivanje autoritarnih poredaka, upravo onako kako to Erdogan provodi u Turskoj.

Zato je okretanje bošnjačke politike prema orjentu prijetnja ionako krhkom demokratskom sustavu u BiH, a u skladu s Alijinom interpretacijom islama, i prijetnja opstanku drugim konstitutivnim narodima, Hrvatima i Srbima, kao i narodnosnim manjinama.

Uspješan recept tankoćutnoga obespravljivanja bošnjačka politika već godinama provodi nad hercegbosanskim Hrvatima, koje ne smatra dovoljno uklopljenima u Alijin islamski poredak pa im zato Bošnjaci biraju političke zastupnike, a u većinski hrvatskom gradu Mostaru, priječe održavanje izbora, jer kao manjina žele vladati tom hercegovačkom prijestolnicom.

S druge pak strane, opća bošnjačka politička pasivnost, koja se ponajbolje očituje u već spomenutom Alijinu “amanetu”, nije samo načelno pasivni otpor proti europskoj političkoj tradiciji, nego i pokušaj da se na mala vrata oživotvori već davno zamrli “janjičarski poredak”, u kojem begovat, u ime turskoga sultana samovoljno vlada nad zaposjednutom rajom, što se opet najbolje može vidjeti u odnosu bošnjačke politike prema hercegbosanskim Hrvatima.

Kad je Izetbegović svojim “amanetom” predao je Bosnu u ruke političaru koji Sjedinjene Američke Države smatra “neciviliziranom državom”, a zemlje Europske unije, koje se protive njegovu autoritarnom sustavu vlasti, rasističkim, onda nije nikakvo čudo, da Bosna i Hercegovina, unatoč nastojanju hrvatskoga člana predsjedništva BiH, stagnira na putu integracije te zemlje u krug država zapadnjačke civilizacije.

Prihvaćanje zapadnjačkoga sustava vrijednosti poništilo bi političku filozofiju Alije Izetbegovića, koja, između ostaloga priječi i nacionalnu kristalizaciju bošnjačkoga naroda i drži ga potpuno zatočena u jednoj od ekstremnih inačica islamskoga učenja, koje, osim islamske zajednice i pod njezinom prevlašću drugih vjerskih zajednica – “nevjernika”, ne priznaje pripadnost nikakvim nacijama.

Znatniji utjecaj Erdoganove Turske na Balkanu bi, ne samo vratio kotač povijesti unatrag, nego bi mogao izazvati strateške poremećaje u međunarodnim odnošajima.

Problem Erdoganova prodora na zapad nije samo pitanje balkanskih naroda, već i jedno od ključnih pitanja velikih sila na kojima i leži najveća odgovornost za očuvanjem mira na području jugoistočne Europe.

Što se pak tiče hrvatskoga naroda u BiH, u interesu je održavanja demokratskoga sustava, bosanskohercegovačkih manjina pa i sva tri konstitutivna naroda te velikih sila: SAD-a, EU i Rusije da se izmjeni sadašnji apartheidalni zakon po kojem jednom suverenom narodu – Hrvatima, u demokratskom sustavu njegove političke predstavnike biraju predstavnici drugoga naroda – Bošnjaci.

Tek nakon te izmjene, i ukidanja Ashdownova statuta o gradu Mostaru, moguć će biti razgovor o bosanskohercegovačkom putu u europske integracije.

Svi amaneti pa i onaj Alijin time bi mogli biti pokopani, a bosanskohercegovački narodi bi dobili prigodu da ustroje funkcionalnu državu, temeljenu na najboljim federalističkim tradicijama europskih država.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Bakir Izetbegović u Ankari ponovio da je BiH ostavljena Erdoganu u amanet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari