Pratite nas

Kolumne

Alijin ‘Vitez’ krvavih ruku – Ubijao Hrvate, Srbe, ali i svoj narod

Objavljeno

na

Atif Dudaković kojemu je u BiH upravo započelo suđenje za ratne zločine, svoju je zločinačku karijeru započeo u Hrvatskoj, kao podređeni Ratku Mladiću u vrijeme dok su obojica bili oficiri “JNA”.

Kod nas u Hrvatskoj ostao je zapamćen po razaranju Lovinca i okolnih mjesta. Na video zapisu kojega je prikazala Nova TV 11. kolovoza 2006. godine, jasno se vidi kako Atif Dudaković svojoj topničkoj postrojbi naređuje ove napade. U prilogu je pojašnjeno da je riječ o snimci u trajanju od 10 minuta emitiranoj na TV Beograd u rujnu 1991., upravo kad su najžešće tučeni Lovinac, Ričice i druga mjesta u zadarskom zaleđu.

Tijekom tih napada i u danima poslije, u ovom je kraju pobijeno i poklano na desetke hrvatskih civila, a njih oko dvije tisuće spasilo se bijegom kroz šume, preko Velebita.

Državno odvjetništvo u Gospiću podiglo je 1992. godine optužnice za ratne zločine protiv civilnog stanovništva za ukupno sedam osoba među kojima je bio i Atif Dudaković. Svi su osuđeni na po 20 godina zatvora, ali u odsutnosti, budući da nisu bili dostupni hrvatskom pravosuđu.

Nekažnjeni zločinac Atif Dudaković je “JNA” napustio kao potpukovnik i stavio se na raspolaganje Aliji Izetbegoviću, te ubrzo postao zapovjednik 2. muslimansko-hrvatske pješačke brigade, a potom je imenovan zapovjednikom 5. korpusa “Armije BiH”.

U godinama nakon rata, mnogi u BiH su iznosili tvrdnje – pa čak i materijalne dokaze o njegovoj odgovornosti za zločine nad Srbima i Hrvatima, ali i nad svojim sunarodnjacima, pogotovu na području Cazina i Bihaća, ali je on sve to arogantno otklanjao cinično se izrugujući svakoj mogućnosti preispitivanja onoga što su on i njegova vojska činili tijekom rata u BiH.

Tako, primjerice, 8.8.2006. Atif Dudaković u kameru RTRS-a kaže: “Ja krajnje moralno tvrdim da pripadnici 5. korpusa nisu činili zločine”.

Kad su ga srpski novinari podsjetili da postoje mnoge snimke koje dokazuju kako su zločini počinjeni, on samouvjereno i uz smiješak odgovara:

“To ne može proći kod nas, kod našeg naroda…Mi ćemo to izdržati i vjerovatno će toga biti još, no znat ćemo se suprotstaviti”.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=5AwCzBAfifU)

Niti mjesec dana nakon ove njegove tvrdnje (5. rujna 2006.) , banjalučka ATV (Alternativna televizija) emitirala je snimku datiranu 16. travnja 1995. godine na kojoj zapovjednik 503. brigade Petog korpusa Armije BiH Hamdija Delalić svojim, ali i vojnicima 505. bužimske i 510. brigade zapovijeda da ne biraju sredstva u obračunu sa snagama “Narodne odbrane” Fikreta Abdića, odnosno “Vojskom Republike Srpske”.

– Nema biranja sredstava, koljite, davite žicom, palite. Žao mi je što nemam za sve ‘čakije’, koljite zubima samo da se neprijatelj porazi, govori Delalić na snimci na kojoj se vide i ratni zapovjednici 505. bužimske brigade Izet Nanić i 510. brigade “Armije BiH” Amir Avdić.

Prikazan je i prilog u kojemu Esad Čović, predsjednik Udruge logoraša Zapadne Bosne iz Cazina za ATV kaže kako su izravne posljedice tih zapovijedi spaljena sela i silovane žene. On je ustvrdio kako su 503., 505. i 510. brigada “Armije BiH” koje su bile pod zapovjedništvom Atifa Dudakovića činile zločine, te da je on za to odgovoran “ne samo po zapovjednoj, nego i moralnoj, Božjoj i bilo kojoj drugoj liniji”.

Čovićeva Udruga logoraša je još 1999. godine ICTY-u u Den Haag poslala svu dokumentaciju vezano za ove zločine, no, odgovor Tužiteljstva je izostao, pa su istu dokumentaciju i raspoložive dokaze potom proslijedili Tužilaštvu BiH.

(Vidi: (https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/zapovijednik-armije-bih-pozivao-na-klanje-i-silovanje.html)

Dudakovića su za ratne zločine nad Srbima istražnim tijelima prijavljivali i vodeći političari iz “republike srpske”, među ostalim i za one što su ih pripadnici 5. korpusa počinili u pograničnim područjima Hrvatske i BiH tijekom operacije “Oluja”.

On se također smatra odgovornim za ubojstvo generala HVO Vlade Šantića (u ožujku 1995. godine) koji je zajedno s njime branio Bihać. Budući da je odbio povinovati se ultimatumima Dudakovića i svoje postrojbe bespogovorno staviti pod zapovjedništvo “Armije BiH”, on je najprije uhićen od muslimanske “vojne policije”, odveden kod Dudakovića na saslušanje, teško pretučen i mučen, a potom mu se gubi svaki trag. Ovaj slučaj nikad nije istražen od tijela BiH koja su za to zadužena, iako postoje brojni dokazi što i kako se dogodilo.

Nakon rata su stotine video-snimki zločina mudžahedina i “Armije BiH” (pa i Dudakovićevog  5. korpusa) nad Srbima ali i vlastitim narodom (muslimanima iz “Narodne odbrane” tzv. AP Zapadna Bosna) počele kružiti Bosnom i Hercegovinom, pogotovu cazinskim i bihaćkim područjem, ali ni MKSJ niti istražna tijela BiH na to ne reagiraju.

Tako, primjerice, Atif Dudaković na jednomu od tih snimaka zapovijeda paljenje kuća i strijeljanje vojnika “Narodne odbrane”. Riječ je o zločinima iz srpnja 1994. godine.

Dudaković govori: “Nek’ pali sve odreda!”

“Stoprva pali…i petsto sedamnaesta” (glasovi vojnika oko njega)

Dudaković ponavlja: “Nek’ pali sve odreda!”

Potom ga obavještavaju kako imaju zarobljenu dvojicu vojnika (“Narodne odbrane”, dakle, muslimana) i pitaju što s njima, a Dudaković govori:

“Strijeljati na licu mjesta!”

I kako ne bi bilo dileme, to ponavlja.

Snimka zatim pokazuje leševe zarobljenih vojnika.

Na snimci se vide vojnici “Armije BiH” u euforiji. Jedan pita gledajući u kameru: “Je l’ vam drago što su ona krmčad pobijena!?”

Slijedi snimka od 9. srpnja 1994. (prema tvrdnjama srpskih medija snimatelj je bio Meho Veledžić) na kojoj se vide dvojica potpuno golih mlađih muškaraca – zarobljenika koji vezani sjede na haubi vojnog džipa “Armije BiH!” (Adis Šabić i Arif Vuković, pripadnici “Narodne odbrane” tzv. AP Zapadna Bosna – koje je navodno od smrti spasio tadašnji posebni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowietzky). Reporter srpske televizije (“RTRS-a”) koji komentira snimku, kaže kako su ova dvojica spašena, dok su trojicu drugih zarobljenika ubili.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-6d_yNE75fk; objavljeno 5.1.2013.)

Postoje i video-snimke na kojima su snimljeni zločini zloglasnih “Hamzi” (na turskom: lavovi) i “Gazija” (junaci). I jedna i druga skupina ekstremista bile su u sastavu 505. bužimske brigade, 5. korpusa “Armije BiH”, a isticale su se svojom okrutnošću. Najčešće su klali zarobljenike i civile. Tijekom hrvatske operacije “Oluja” (kolovoza 1995.), koristeći ratni metež, ušli su 10-15 kilometara u područje Republike Hrvatske i počinili ubojstva za koja su poslije okrivljeni pripadnici HV. Ovaj najekstremniji dio 5. korpusa “Armije BiH” jednako se tako odnosio i prema svojim sunarodnjacima muslimanima na području Bihaća, Cazina i Velike Kladuše. Bili su to islamisti koji su ratovali za Aliju, uz poklik “Allahu Akbar”, jednako krvavo i okrutno kao i njihovi uzori mudžahedini – ekstremisti i teroristi iz islamskih zemalja.

Državno odvjetništvo Repubilke Hrvatske podiglo je protiv Atifa Dudakovića i još nekoliko bivših časnika “Armije BiH” optužnicu u ožujku 2017. godine, zbog zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom rata u BiH. Optužnicom mu se također stavlja na teret sudjelovanje u razaranju Zadra, kao i zločini protiv srpskih civila na teritoriju Republike Hrvatske (Dvor na Uni, Rakovica, Plitvice, Glina).

(Vidi: https://www.dnevnik.ba/vijesti/bivsi-zapovjednik-tzv-armije-rbih-atif-dudakovic-hrvatima-smo-po-potrebi-saveznici-po)

 

“RTRS” je 12.10.2018. godine objavila snimku u kojoj tvrdi kako postoje dokazi o zločinima Atifa Dudakovića i njegove vojske nad Srbima (civilima i zarobljenim vojnicima) u Petrovcu.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Utyb-ZHiOfg)

Nakon tolikih godina šutnje i nepoduzimanja zakonom propisanih i obveznih mjera, Tužilaštvo BiH je konačno podiglo optužnicu protiv Atifa Dudakovića i još 16 bivših pripadnika njegovog 5. korpusa i potvrdilo je 24. listopada 2018. godine. Njome se obuhvaćeni zločini protiv Srba ali i protiv muslimana.

Pored Dudakovića, optuženi su:

Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljedić zvani Šiljo, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ale Hodžić zvani Pumparica, Edin Domazet, Ejub Konježić zvani Ejko i Šeširdžija, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.

Kad se radi o zločinima protiv Srba, prema navodima Tužilaštva riječ je o ubojstvu više od 300 osoba, progonima i zlostavljanjima civila i ratnih zarobljenika, te uništenju 38 pravoslavnih hramova, crkava i vjerskih objekata pri čemu se kao mjesta počinjenja zločina spominju Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most.

Optužnicom su obuhvaćeni i zločini počinjeni nad muslimanskim civilnim stanovništvom na području općina Bihać i Cazin, kao i mučenje i ubojstva zarobljenika “Narodne odbrane” tzv. AP Zapadna Bosna.

(Vidi:http://detektor.ba/potvrdjena-optuznica-protiv-atifa-dudakovica-i-ostalih/)

Suđenje Dudakoviću i ostalima konačno je započelo (15. travnja 2019. godine) i ono će zacijelo pokazati javnosti drugu stranu medalje. Toliko hvaljeni i slavljeni Alijini “vitezovi” koji su se smatrali nedodirljivima i među muslimanima slove kao neupitni nacionalni junaci, najobičnija su hrpa beskrupuloznih zločinaca koji nisu prezali ni od čega, pa ni od bestijalnih mučenja, silovanja paljevina, pljački ubijanja, ne samo Hrvata i Srba, nego i vlastitih sunarodnjaka – muslimana (“Bošnjaka”). Tužiteljstvo je predložilo saslušavanje 447 svjedoka, što znači da će se proces oduljiti, ali, nadajmo se i privesti kraju.

Već prve informacije koje stižu vezano za detalje iz istražnog postupka potvrđuju da ovi Alijini poslušnici nisu bili ništa bolji od mudžahedina. Surovost s kojom su nastupali u masovnim ubojstvima (čak i staraca i razoružanih, zarobljenih i nemoćnih ljudi), kao i paljevine čitavih sela, pljačkanje i silovanja, daleko su od bilo kakvog “viteštva” i “junaštva”, jer takvo što mogu činiti samo krvnici i zločinci najgore vrste.

Naravno, sramotno je da se ovakvi sudski postupci nisu pokrenuli daleko prije – jer, sve se to jako dobro znalo unatrag 20 i više godina!

Pitanje je hoće li ova zakašnjela pravda (dođe li uopće do pravomoćnih presuda za zločine) bilo što promijeniti u shvaćanju i prihvaćanju činjenica o ratu u BiH, no, to bi bilo jako važno zbog zadovoljštine koju bi konačno trebale dobiti žrtve i njihovi potomci.

A i zbog povijesne istine o ratu u BiH.

Mit o bosansko-hercegovačkim muslimanima kao jedinim žrtvama rata,  njihovoj bezgrešnosti u tom sukobu i veličanje “Armije BiH” kao vojske koja je ratovala “viteški” i nije činila zločine, crno-bijela je slika prošlosti nametnuta od njihove propagande i nema nikakve veze s realnošću i stvarnošću.

Uostalom, u tom su ratu jedino muslimani ratovali jedni protiv drugih i ubijali se međusobno. Pa kad su pripadnici “Armije BiH” s toliko mržnje i sadističkog užitka presuđivali vlastitim sunarodnjacima iz “AP Zapadna Bosna”, kakvi su tek onda bili prema Hrvatima i Srbima (ili “ustašama” i “četnicima” – kako su ih zvali svi, počevši od Sefera Halilovića nadalje).

Njihovi nekažnjeni zločini i stratišta tisuća nevinih žrtava diljem Bosne i Hercegovine podsjećaju kako je krajnje vrijeme da se dozna puna istina.

A ona konačno polako ali sigurno izlazi na vidjelo.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Počelo suđenje za ratne zločine umirovljenom generalu tkz Armije BiH Atifu Dudakoviću

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari