Pratite nas

DAVOR DOMAZET LOŠO: Alkarski govoreći moje procjene bile su usridu

Objavljeno

na

Davor Domazet Lošo u nekadašnjoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici u činu kapetana fregate bio je zapovjednik razarača Split i načelnik analitike u obavještajnom odjelu za NATO.

domazet_loso_kamenjarU vrijeme slovenskog tzv. operetnoga rata pobjegao je iz JNA u Zbor narodne garde, koji je prerastao u Hrvatsku vojsku, gdje je obnašao dužnost načelnika Obavještajne uprave GSOSRH-a, zatim bio zamjenik načelnika GSOSRH-a i načelnik GSOSRH-a, za što je primio jedanaest odličja. Dosad je objavio nekoliko knjiga u kojima se bavi geostrategijom, što je i povod ovom razgovoru.

Gospodine admirale, već godinama za vas lijevi mediji pišu da ste katastrofičar i zagovornik ideje o svjetskim urotama. Zašto takav odnos prema vama?

Zato što živimo u prostoru koji bi skidao glave kao nekada u totalitarnim sustavima, ali kako to ne smije, čini sve da glave postanu suvišne. Naime, kada otkrivate nečije planove, a svi planovi proistječu iz interesa, tada se prokazuju oni koji to otkrivaju. Ako otkrivate planove i argumentirano napišete da netko želi vladati svijetom, da želi Europu bez kršćanstva i bez Krista, tada se takvi proglašavaju teoretičarima urote. Prokazivače ne zabrinjava što su od postanka svijeta urote na djelu i što je prvi urotnik bio Lucifer. Zato me diskreditiraju, prikazuju čudakom i zato mi lijepe etiketu teoretičara urote.

Tako ne pišu o drugim teoretičarima urota.

Ne pišu jer su to W. F. Engdal, John Coleman, Andreas von Bilow, Patrick Buchanan, Carrol Quigley, Carole Hoge, Naomi Klein itd.

Možda vas zato u posljednje vrijeme manje ocrnjuju?

Razlog su moje knjige Gospodari kaosa, Klonovi nastupaju i Strategija vučjeg čopora, zbog kojih me ljudi zovu ili pri susretu kažu: Admirale, ono što se napisali događa se prokleto točno.

Što ste napisali?

Napisao sam da će se bitka za svjetsku prevlast voditi od prvih vrata Euroazije, dakle od Hrvatske do Izraela, preko drugih vrata od Iraka, Irana i indijskoga potkontinenta te trećih vrata od Filipina do Koreje. Prednost će imati onaj tko vlada prostorom zvanim i Put svile, za što je zaslužan i Hrvat, Marco Polo, gdje se nalaze dvije trećine fosilnih goriva i još veće pričuve pitke vode. To su razlozi što me nema na HRT-u ni u drugim medijima kojima vladaju oni o kojima pišem.

Vi ste predviđali da će Hrvatska ući u EU 2014, a ipak je ušla 2013.

Ja sam to govorio 2005. i nisam mnogo pogriješio ako primijenimo delta-odstupanje. A tako bi i bilo da Sjedinjene Države iz strateških interesa nisu željele da Hrvatska uđe ranije.

Tko je bio protiv?

Protiv su bile neke europske sile i naša vlast koja je sve činila do posljednjeg trenutka da Hrvatska ne pristupi Uniji. Zato su namjerno provocirale prijepore sa Slovenijom koja je bila na strani igrača koji su htjeli zaustaviti Hrvatsku. Slovenija je neprekidno na strani Srbije, a obje kontrolira Velika Britanija. Da nije bilo SAD-a, Hrvatska bi još bila u raljama Zapadnog Balkana.

Zašto je to bio interes SAD-a?

Zato što su od 2000. u Hrvatskoj na vlasti bile četiri vlade od kojih je svaka sljedeća bila lošija od prethodne i zato što je Hrvatska bila partner SAD-a. Hrvatska je programirano slabljena, nametnut joj je teret krivnje preko Haškog suda i svih ostalih unutarnjih vučjih čopora. Postala je talac britanske politike koja pod svaku cijenu nastoji Srbiju osloboditi krivnje zbog agresije na Hrvatsku i BiH. Zato im je trebala slaba Hrvatska. No dogodilo se nešto što nisu mogli predvidjeti, a to je u mojim knjigama najavljeno i opisano, nije došlo do jednopolarnoga svijeta, nego je svijet postao višepolaran, nisu očekivali da će se Rusija dignuti i postati sila. Rusija se pod Putinom obnovila vojno i duhovno, pravoslavlje joj je dalo novu duhovnu snagu, što protivnici nisu predvidjeli.

Zato je Putin posjetio papu Franju?

Da. Uz Rusiju se i Turska vratila islamskom identitetu i lišila nasljeđa Kemala Atatürka, koji je forsirao laicističku Tursku. Rusija je preko Srbije, Crne Gore i Republike Srpske ušla na Jadran, odnosno na sredinu Sredozemlja, tamo gdje nije uspjela za vrijeme hladnog rata. A i Turska je, kada je u pitanju Zapad, preko BiH ušla tamo gdje nije mogla ni za vrijeme Otomanskog Carstva, a to su dva školjića u Neumskom zaljevu preko kojih izlazi na Jadran. Slaba Hrvatska, jaka Rusija, ojačana Turska dovele su do preslagivanja strategijskih planova i zato SAD hoće jaku Hrvatsku. U ovom trenutku po geopolitičkim parametrima ima dosta sličnosti s devedesetim godinama, kada su nam Amerikanci davali političko, naglašavam političko, zeleno svjetlo za Oluju. Nisu pomagali vojno, da to jednom svima bude jasno, ali bez političkoga svjetla ne bismo mogli.

Zašto Engleska, koja je partner SAD-a, radi suprotno od američkih interesa?

Nema ništa jednoznačno, pa tako nisu jednoznačni ni anglosaksonski interesi, mogu se preklapati u 95 posto, ali onih pet posto ne moraju.

Mislite da će Velika Britanija preko Srbije istisnuti Rusiju?

Britanska politika želi rehabilitirati Srbiju, a preko Srbije i svoju politiku iz 1990-ih, koja je bila otvoreno protuhrvatska. Treba samo pročitati knjigu Velika Britanija i Balkan sveučilišne profesorice Carole Hodge, pa će biti sve jasno. Nasuprot tomu, SAD želi jaču ili jaku Hrvatsku i zato Hrvatska sa Zapadnog Balkana ide u Uniju. Zato Hrvatska pristupa šest mjeseci prije 2014, kako sam bio predvidio.

I zato Britanci stalno potkopavaju EU?

Da. Englezi osim što žele jaku Srbiju žele i poništenje srpske agresorske uloge u ratu, dok SAD želi jaku Hrvatsku kako bi se zaustavio prodor Rusije i Turske. I zato SAD ovaj put kao novoga partnera za jugoistok Europe izabire Njemačku. Prošavši kroz katarzu Njemačka je danas stabilizirajući čimbenik jer je gospodarska velesila, stabilna demokracija i vodeća snaga Unije. Drugi razlog i u geostartegiji važan element jest činjenica da Europa više nema uloge kakvu je imala za hladnoga rata jer se strateško područje iz sredine Europe preselilo na Jadran, prva vrata Euroazije, pri čemu Njemačka, kao središnja kontinentalna država, veže Baltik i Jadran. Zato je Hrvatska geopolitički bitan čimbenik.

Vratimo se urotama, jesu li urote i Huntingtonovi ratovi civilizacija?

Huntington je glasnogovornik Komiteta 300, tajnih vladara svijeta, kako ih je nazvao Coleman. Hungtington nije ništa drugo napravio nego samo obznanio gdje će biti sukob civilizacija, a to su područja od Jadrana do Filipina. Tko bude kontrolirao naftu i sutra pitku vodu, taj će kontrolirati svijet. To je strategija Sir Halforda Johna Mackindera stara sto godina. Zato Huntington i rabi termin civilizacije, a ne narodi, savezi, blokovi, religije…

U ime civilizacijskog napretka radi se protiv svih civilizacija?

Tako je. Oni zagovaraju civilizaciju budućnosti o kojoj se samo zna da je bez Boga i da se mora obračunati sa svim postojećim civilizacijama. Sa svime što je još ostalo od kršćanstva, judaizma, islama, hinduizma, budizma…

No čini se da se taj komitet od 300 mudraca ipak preračunao u procjeni snage Rusije?

Da. Sirija je najbolji primjer. Bili su sigurni da će Siriju riješiti kao Libiju ili kako su se 2003. obračunali s Irakom, kada su optužili Irak za uporabu kemijskog oružja kojim se nije koristio. Zaboravili su da je sada, za razliku od 2003, Rusija na nogama, nisu očekivali da će im Putin reći njet, da neće ići kako su zamislili. Potpuno su krivo kombinirali jer vide samo svoje ciljeve. Zaboravili su da nikada ne postoje dva ista rata, a oni su mislili da je sve isto. Sada je Rusija u igri i određuje pravila igre. To dokazuje da uvijek u svim strategijama, koliko god one pripadale moćnim imperijima, uvijek postoji i protustrategija.

Znači li to da danas zapravo svijetom vlada kaos?

Ne može se tako u cjelini reći, ali postoji programirani, determinirani kaos. Padom bipolarne podjele svijeta, koja je planirana, Berlinski zid pao je 1986. dogovorom američkoga predsjednika Reagana i predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova u Rejkjaviku. Potkraj 1980-ih godina razrađene su dvije doktrine nastupanja; jedna je doktrina kirurškoga rata, a druga je doktrina upravljanje krizom. Prva je primijenjena u Pustinjskoj oluji, a istodobno je na prostoru bivše Jugoslavije primijenjena i doktrina upravljanja krizom.

Kako se upravlja krizom?

Uzme se prostor u kojemu se programirano stvore generatori krize, koji se onda kontroliraju i nadziru ograničenim kaosom. Unutar toga uvijek se dozira količinom nasilja. Za tu doktrinu ne postoje nevine strane, nego svi moraju biti krivi i kažnjeni raznim sankcijama: ekonomskim, vojnim, pravosudnim… Kontrolor regulira krizu kako mu odgovara.

Zato se ne rješava problem BiH?

Točno, jer je BiH u središtu prostora krize. Za upravljanje krizom postavljaju se operateri krize, u slučaju Jugoslavije to je bio Milošević, kojega su odabrali James Baker, a prije svih lord Peter Carrington, koji je došao Miloševiću i rekao: Brzo, bez mnogo prolijevanja krvi. I kada je Milošević odigrao ulogu operatera krize, a zadnja je bila Kosovo, više nije bio potreban i zato je završio kako je završio.

Je li točno da današnjim svijetom zapravo vladaju Komitet 300, Bilderburška skupina, G8, tajna društava i masoni?

Tomu se još, kako piše Coleman, može pridodati Trilateralna komisija. To su u biti, da se vojno izrazim, postrojbe koje izvode neku od kriza svijeta, odnosno nadziru kaos. Ne zaboravimo osim vojnih kriza postoji i monetarna kriza. Recimo Bilderberška skupina sastala se u Ateni i vidjeli smo što se dogodilo s Grčkom, koja je nastradala i zato što je cilj bio srušiti euro, odnosno Njemačku.

I Sanader je pokušao destabilizirati njemački bankarski sustav.

To je točno, ali ne zaboravimo da od 2000. sve hrvatske vlade, a poglavito Sanaderova, to čine. Sanader je 1993. u Londonu dušu prodao đavlu i zato je provodio britansku politiku. Znam sigurno da je četiri puta obećao američkoj politici da će potpisati povelju o neizručivanju američkih građana i da neće biti optužnica hrvatskim generalima u Haagu, a ni jedno od četiri obećanja nije ispunio.

Zato što je provodio britansku politiku?

Zato je doveden. Da je njegova taština pet puta veća od znanja, a gramzivost neizmjerna, znali su Britanci dobro. Sanader je imao tri zadaće: odreći se Hrvata u BiH i iseljeništva, izručiti generale Haagu i dovesti Srbe na vlast mimo Erdutskog sporazuma i Pisma namjera. Sve je to učinio po želji britanske politike i kada je to uradio maknuli su ga kao i Miloševića.

Što je s našim današnjim političarima?

Podsjećam ih da je Hrvatska od 1102, od Pacta conventa, prolazila razne kalvarije i opstala. Zato vjerujem da će se jednoga dana osvijestiti. Naši današnji političari moraju znati da mudrost stoluje u narodu, a ne u njima, ma iz koje stranke bili. To smo vidjeli na primjeru obilježavanja Dana sjećanja u Vukovaru i na referendumu o definiciji braka kao zajednici muškarca i žene.

Mislite li da se ikoja vlast boji naroda?

Da se ne boji, ne bi upregnula sve medije da referendum proglase zaostalošću, što je nelogično jer za sebe tvrde da su demokrati i liberali. Čovjek bi zaplakao gledajući nesreću koja se još zove Hrvatska televizija. Što sve ta televizija ne čini, koje nelogičnosti, da laž pretvore u istinu.

Dozira li lijeva ideologija kaos današnjega svijeta?

To nije ništa novo. To je posljedica i sadašnjega stanja Europe, koja se prema tome programirano vodi od Francuske revolucije, poslije koje se Francuska nikada nije oporavila. Francuska revolucija bila je prvi juriš terora oličena bezbožnom napravom – giljotinom, a svoj još strašniji pir skidanja glava nastavila je u Oktobarskoj revoluciji. I nacizam je zaživio kada u Njemačkoj nije uspjela zaživjeti ekstremna crvena ideologija, sjetimo se Karla Liebknechta i Rose Luxembourg. Totalitarne ideologije nisu izišle iz tzv. desne ideje, nego iz lijeve, koja ruši sve pred sobom.

Mislite i na demokraciju?

U Prvome svjetskom ratu stradao je vertikalni ustroj vlasti, četiri carstva, i tada nastaju republike kao posljedica demokracije. A što je demokracija, najbolje nam govori Platon, za kojega nitko ne može reći da je glupan i desničar, kako danas naši brojni ljevičari govore za sve koji ne misle kao oni. Platon je shvatio da je demokracija vladavina koja najviše izobličuje i izopačuje moć čovjeka, to se danas itekako vidi. Zato Platon piše svoje čuveno djelo, Državu, u kojoj na vrh hijerarhije stavlja filozofe.

Za koje suvremeni političari govore da nisu praktični.

Da. Dakle, srušivši svoja carstva i kraljevstva, Europa je krenula u kaos u kojem se danas nalazi. Programiranom kaosu pridonose i tzv. civilne udruge koje generiraju i održavaju kaos, tu permanentnu revoluciju. Djeluju po metodi „dalekosežno prožimanje ili promjenjiva slika čovjeka”, što je stručan naziv.

Pojasnite.

Riječ je o čovjeku koji konzumira informacije u dobu u kojem u svim medijima, poglavito elektronskim, konzument od deset informacija dobiva devet lažnih. Čak i da zapazi istinitu, teško će je moći razlučiti jer će ga bombardirati devet lažnih. Budući da mu je um bombardiran i zasićen, on postaje osigurač koji pregara kao žičica u osiguraču kada je snaga struje prejaka. Zato imamo neprekidno proizvođenje kaosa.

Koje nastoji sakriti komunističko nasljeđe?

Da. Danas se ljudi čude, ne vjeruju da komunističke ideje i dalje žive.

Gdje sve?

Žive prerušene u militantni liberalizam. Naš je liberalizam komunizam u drukčijem kostimu i perfidnije djeluje.

Zalaže se za ljudska prava, a ne za čovjekovo zaposlenje.

Tako je. To je zato što se malotko zauzima za Božja prava, za prava naroda, za prava obitelji, zajednice. Napada se čovjek, kojega bi morala zaštititi država, a ona to ne čini. Liberalizmu država smeta. Čak i država kakva je sada Hrvatska. Prvo je liberalima smetao vertikalni ustroj vlasti pa su kralja zamijenili republikom, a sada im smeta država, bila socijalističkog ili kapitalističkoga uređenja. Smeta im svaka država koja služi narodu i čovjeku pojedincu.

Čovjeka pretvaraju u poslušnika?

Tako je. Oni žele čovjeka koji nema uporište ni u državi koja bi ga zaštitila, ni u obitelji, i zato se obitelj proglašava tvrđavom konzervativizma i nazadnosti. Zato se danas napada sve što ima veze s državom i obitelji. Destrukcija obitelji legitimitet je dobila od Gramscija i Marcusea, koji je naučavao da su država i obitelj izvorište nasilja koje treba uništiti. Danas je na djelu provedba te doktrine.

Kolika je uloga novca i banaka u svemu tome?

Najveća. Kada uništavate čovjeka, njegove duhovne vrijednosti, nametnete mu materijalne, a to je novac. Novac uništava Europu koja se temelji na duhovnim vrijednostima. U Europi sve što vrijedi u kulturi, umjetnosti, znanosti, temelji se, između ostaloga, i na kršćanstvu, zato se Europa programirano uništava.

Uništava je novac?

Novac je novi Bog kojemu se svi klanjaju. Više se ne gleda je li čovjek pošten, moralan, pametan, hrabar, je li spreman na žrtvu. To su odbačene vrjednote i na njihovo mjesto ustoličen je novac kao Bog. Nije bitno ni jesi li do njega došao radom jer je rad proskribiran iako je temelj čovjekove egzistencije. Bez rada nema čovjeka. Nisu slučajno benediktinci napisali Ora et labora, moli i radi. No, da bi se novac ustoličio kao novi Bog, moraju postojati i nove katedrale, a to su šoping-centri. Zato nedjelja više nije neradni dan i dan za odlazak u Crkvu, kada se uz čovjeka odmaraju čak i robovi i stoka, kako to piše u Bibliji.
Sada Božić počinje u jedanaestom mjesecu, nema više Krista, radosne vijesti, nove nade, danas je važnije tko je više darova dao i kakvim se sve mirisima namirisao. Potrošački centri postali su nove katedrale i zato su maknute iz grada, one su otuđenje. Nema simbioze ljudskosti.

Iz svega što govorite proizlazi da suvremeni čovjek, bez obzira radi li se o političarima ili intelektualcima, nije svjestan da se odljuđuje?

Nemam pravo suditi tko je manje ili više svjestan, ali iz svega što se očituje u djelovanju intelektualna elita ne prepoznaje opasnosti.

Zašto ih ne prepoznaje?

Jer je prihvatila konformizam, jer se ne želi izložiti militantnom liberalizmu, jer ne želi prihvatiti kako je ponekad bolje da vam glavu skinu nego da živite kao suvišni, kao zombiji. To ne znači da nema intelektualaca koji se bore, ali mediji, koji manipuliraju javnošću, ne daju da ih se čuje. Primjerice, ja sam na HRT-u bio kada su oslobođeni generali, i to u trećem Dnevniku, i prije mjesec dana kada je na vidjelo izišla afera o američkom prisluškivanju. Ne žele da se čuje ovo o čemu govorimo. Tako je vjerojatno i s drugim intelektualcima koji bi govorili.

Mislite da je tako i s akademicima?

Posebno smeta šutnja HAZU-a, koja bi trebala biti najviša umna, umjetnička i znanstvena institucija hrvatskoga naroda. Čemu služi takva Akademija?

Što bi akademici trebali govoriti?

HAZU ne želim uspoređivati sa SANU, ali ako su hrvatski akademici misleći ljudi Hrvatske u svim područjima ljudske djelatnosti i ako se ova zemlja programirano nalazi u kaosu i propada, onda bi se HAZU morala očitovati kojim putem treba krenuti. Nažalost, danas u Hrvatskoj dominira intelektualna inertnost uzrokovana konformizmom, sinekurama, ideologijom, svjetonazorom itd. Zar nije porazno za HAZU da njezinim akademicima Stjepan Mesić govori o gospodarskom oporavku Hrvatske? Zar to nije sramota nad sramotama? Nije stvar u Mesiću nego u njima jer su dopustili da se to dogodi.

Je li ideološka polarizacija našega društva posljedica komunizma ili militantnog liberalizma?

Jednoga i drugoga. Komunizam je s crvene boje prešao na narančastu, što je kombinacija crvene-komunizam i žute-liberalizam. Uz političare, glavni vojnici tog liberalizma su mediji i tzv. nevladine udruge, svi skupa jurišaju na četiri vrednote: obitelj, čovjeka, domovinu i vjeru otaca.

Nakon svjedočenja u Haagu 2009. Žarko Puhovski rekao mi je da je zdravo društvo ono koje je polarizirano. Slažete li se s tim mišljenjem?

Njegov mentalni sklop zastupa isto što i Lav Trocki, a to je trajna revolucija koja se može provoditi ako neprestano imate polarizaciju i sukobe. To znači da on zagovara tezu da hrvatsko društvo neprekidno mora ratovati između sebe, što je protivno Tuđmanovoj ideji pomirbe na kojoj je stvorena hrvatska država. Umjesto pomirbe danas se prolijeva hrvatska krv u Vukovaru i Gvozdu, gdje je sin četnika ubio dvojicu mladih Hrvata. Da je ubijen Srbin, vrištali bi svi Jugoslaveni i militantni liberali.

Znači li to da je u pravu Ivo Banac koji je 2009. tvrdio da je naše društvo natopljeno mržnjom?

Banac je u pravu, mržnja nažalost postoji, ali prema kome i prema čemu? Postoji mržnja militantnoga liberalizma, odnosno njihovih protagonista Jugoslavena, prema hrvatskoj državi! Ne postoji mržnja Hrvata prema Srbima, koje smo pobijedili u najčistijem ratu u povijesti ratovanja, o čemu smo dobili potvrdu 16. studenog prošle godine. Srbi su naši sugrađani i državljani, a mnogi i branitelji protiv velikosrpske agresije, i oni nisu problem. Temeljni su problem današnje Hrvatske Jugoslaveni.

Totalitarizmi se temelje na strahu, to nije ništa novo. Strah baštini i militantni liberalizam, to je opisala Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka i obamrlosti. Ali od straha je jača moralna snaga naroda i zato na sve načine nastoje uništiti tu snagu.
Rezolucija Europskoga parlamenta od 2. travnja 2009. poziva na otkrivanje komunističkih zločina, priznavanje odgovornosti, pomirenje, traženje oprosta i poziva na moralnu obnovu, a naši potomci komunizma ipak to ne žele.
Ne žele jer računaju da zapadna Europa ne razlikuje praksu komunizma i ideju komunizma, koju je zapadna demokracija upoznala. U Hrvatskoj to nije slučaj jer je agresiju na Hrvatsku izvela oružana sila pod znakom petokrake, simbolom komunizma. Osim toga komunisti su ostali živjeti unutar hrvatskih stranaka; ostaci Udbe i KOS-a nalaze se u strankama, u medijima, u institucijama i praktično, koliko god to sada izgledalo čudno, vladaju Hrvatskom. Hrvatski domoljubi još nisu preuzeli vlast od tih kadrova i zato je Hrvatska nikakva. Dakle, mi tek trebamo izići iz komunizma.

Zašto o tome malo govore naši intelektualci?

Neki zato što šuteći o prošlosti brane svoj ugled. Većini naših intelektualaca nedostaje stava i organiziranosti da prevladaju nenacionalni i anacionalni osjećaj koji je protiv hrvatske države i njezinih nacionalnih interesa.

Nije li razlog i sluganski hrvatski mentalitet?

Jest. Boje se slobode koja je u istini. Istina je sloboda, a oni se boje slobode jer još žive od komunističke laži i simbola komunističke laži. Ako uništite simbol, a to znači ako se ukine Trg maršala Tita u Zagrebu, njima prestaje život.

Maršal nešto znači i u masoneriji?

Maršal je bio najviši čin u templarskom redu, odakle konce vuku masoni. Nije slučajno Tito kao maršal ustoličen u Jajcu, koji je bio kraljevski grad zadnjih vladara narodne krvi. Ništa nije slučajno.

Mislite da je Tito bio mason?

Natpis na njegovu grobu u Beogradu po stilu je istovjetan natpisu na masonskoj piramidi ispred dvorane Lisinski u Zagrebu. Tito i Pavelić imali su istoga šefa. Pavelić je imao zadaću proskribirati nacionalnu svijest i hrvatsku državu prikazati zločinačkom i zato je mirno umro u svojem krevetu u Španjolskoj. A Tito je na temelju toga idućih četrdeset i više godina ubijao Hrvate po svijetu. Jedini koji je shvatio tko su Pavelić i Tito bio je zagrebački nadbiskup, kasniji kardinal i blaženik Alojzije Stepinac. Zato je rekao: Bio bih ništarija kada ne bih osjetio bilo svoga naroda, a to je država. Zato je imao jednaki otklon od Pavelića i od Tita i zato je završio mučeničkom smrću i podignut na čast oltara, a bit će proglašen i svetim.
Zašto uvijek govorite samo Tito? Ne vjerujete da je Tito doista pravi Josip Broz?
Pročitajte što kaže CIA.

Što kaže CIA?

Kaže da po jeziku nije bio Hrvat. Svi smo odrasli u nekom jeziku, u nekom specifičnom govoru, ja sam u Sinju u Dalmatinskoj zagori, i do kraja života neću se riješiti boje toga govora, to je materinsko moje. Govor je vjerojatno i ponukao CIA-u da se time pozabavi pa su zaključili da Tito nema nikakve veze s kajkavskim govorom kumrovečkoga kraja. On ni hrvatski nije znao govoriti, a kamoli kajkavski.

Je li istina da je na samrti u Ljubljani govorio njemački?

Pa njemački mu je bio materinski jezik.

Mislite da je bio Austrijanac?

Nije bio Hrvat.

Otvara li negiranje komunističkih zločina vrata novim zločinima?

To je opasno, ali ne znači da će izroditi neke nove zločine. Sa stajališta upravljanja krizom, zataškavanje zločina znači da je takav narod dugoročno zakinut za katarzu i da će kaskati za demokracijom. Ne može se stabilizirati, nema unutar sebe mir, i ne može doći do toga da ga vode najsposobniji, najumniji i najdomoljubniji. Zato hrvatski narod želi odgovor na pitanje: Zašto nas se ubijalo pedeset godina?

Zar zato što smo htjeli svoju državu i što smo vjerni Papi?

To su dva razloga zbog kojih Hrvati ne bi smjeli imati samostalnu državu čak i sada kada je imaju. Zato Viktor Novak piše Magnus crimen i zato Jugoslaveni zaboravljaju da Hrvatska postoji, da je članica NATO-a i EU-a. I zato se ne bojim za opstanak hrvatske države, bez obzira na žrtve koje nam se još pripremaju.

Andrija Tunjić/matica.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari