Pratite nas

Povijesnice

Alojzije Stepinac: Propovijed u Starigradu o suvremenim zabludama, 19. kolovoza 1940.

Objavljeno

na

Propovijed na Euharistijskom kongresu u Starigradu o suvremenim zabludama, 19. kolovoza 1940.

Ustrajati vjerno uz Krista

Draga braćo! U knjizi života, u Svetome Pismu, čitamo jednu neobičnu stvar. Kao što mati vodi za ručicu svoje dijete, tako je Bog vodio narod židovski iz Egipta u obećanu zemlju.

Ali umjesto da taj narod drži vazda na umu Onoga, koji ga je izbavio iz ropstva i koji ga je želio učiniti trajno sretnim, taj narod, tek što je Mojsije uzašao na goru, načini sebi zlatno tele, zapleše oko njega, pokloni mu se i prinesavši mu žrtve reče: »Ovo su, Izraele, bogovi tvoji koji te izvedoše iz zemlje Egipatske.« (Izl 32, 8) Zaista prizor, za koji čovjek ne zna, da li bi se nad njim sažalno nasmijao ili gorko zaplakao. Čovjek, razuman stvor, klanja se teletu od zlata.

Ali nemojte se čuditi. Dobar dio današnjeg čovječanstva nije ništa bolji. On je tako nestalan u svojim nazorima, tako prevrtljiv u svojim činima, tako lud u svojim pothvatima, da se ničim ne razlikuje od onih, koji su malo prije vidjeli snagu Božju, kad ih je vodila preko Crvenoga Mora, a sada padaju ničice pred zlatnim teletom.

Pogledajte po našoj vlastitoj domovini i naći ćete sličnih primjera. Zar ne vidimo i tu, ljudi, koji su do jučer bili članovi Crkve katoličke, a onda su ne za komad zlata, to jest za duhovno dobro, nego za zdjelu leće kao Ezav, to jest radi kakve ženidbe, ostavili pećinu, na kojoj je Krist osnovao Crkvu svoju i otišli na drugu vjeru?

Zar ne vidimo i kod nas ljudi, koji čim su iza svjetskoga rata nanjušili, da bi se mogli nečesa dočepati, ako postanu članovi one zloglasne družbe slobodnih zidara, postali njezine sluge, a sada bježe iz nje, kad joj idu crni dani, da opet uskoče u nju, ako bi joj se još kada posrećilo, da zadobije vlast u našoj domovini?

Zar ne vidimo i kod nas ljudi koji su zaboravili preko noći sve što su bili i što moraju biti, i bivaju pristaše najveće laži, koju je svijet vidio, komunizma, čim im se približi kakva plaćena komunistička propalica? Spremni su odmah prodati ne samo svoje prvorođenstvo kao Ezav, nego i samo ime kršćansko i domovinu Hrvatsku.

A što mislite, tko je kriv, da je današnji čovjek tako prevrtljiv i da tako lako podliježe svakoj laži? Kriv je najviše sam. A kriv je sam najviše zato, jer ga je Bog obdario razumom, da misli i sudi, gdje mu je prava sreća i spas. Međutim izgleda, da dobar dio niti misli niti sudi svojom glavom, već padaju prvoj laži na lijepak baš tako kao i muha u mrežu paukovu.

Ono što razni sistemi danas najviše lažu čovjeku jest tvrdnja, da je čovjeku dosta ako ima kruha i zabava. Baš tako kao što je nekad rimski puk vikao:

»Panem et circenses!« Zato se jedino valja truditi, lažu modernom čovjeku, a sve drugo je besmislena izmišljotina svećenika. Da je čovjeku potreban kruh, tko će pametan zanijekati? Ta zar nas nije Krist učio moliti: »Kruh naš svagdanji daj nam danas!«Sam Isus Krist čudom umnožava nekoliko hljebova, da nahrani hiljade gladnih, koji su ga slijedili.

I zato čovjek ima ne samo pravo, nego i dužnost da se brine za kruh, pogotovo ako je otac obitelji. I zato je Katolička crkva dala jasne i sigurne norme za uspješno rješenje socijalnog pitanja, ali nažalost oni koji su na vlasti misle da će učiniti nešto bolje umjesto da poslušaju i provedu u život savjet Crkve. No ako se kaže da je kruh jedino čovjeku potreban onda je to najveća laž, da je to jedino čovjeku potrebno. Imade nešto više, imade nešto daleko vrednije, bez čega sve drugo ne koristi ništa.

A to drugo nije ni više ni manje nego živi Bog, kojeg evo slavimo danas u svetoj Euharistiji. Tu vrijede one lijepe riječi velikog umnika svetoga Augustina: »Jao drzovitoj duši, koja se nada, da će naći nešto boljega ako ode od Tebe, Gospodine! Ja sam se kretao na leđa, na stranu, na prsa, ali uvijek mi je ležaj bio tvrd. Ti si jedini mir, Gospode!«

I ja vama kažem: možete se okretati na prsa ili na leđa, na lijevu ili desnu stranu, možete pristati uz ovaj ili onaj sustav ili skupinu, izvan Krista nećete naći ništa boljega, pa da vam obećaju ili dadu baš cijeli široki svijet. A znate li zašto ne? Zato jer čovjek ima ne samo tijelo, nego i dušu.

Čovjek nije samo životinja kao vol, magarac ili pas. To dobro znadu i osjećaju i oni, koji viču da nema ništa drugo u čovjeku nego samo tijelo, i kad ono svrši, da je svršeno sve. Jer ako možda riječima i tvrde tako, djelima niječu. Kušajte reći seljaku, da je životinja, zar se neće s pravom uvrijediti?

Kušajte reći radniku da je životinja, zar se neće s pravom uvrijediti? A što istom da kažete tako školovanom čovjeku? Predat će vas sudu za uvredu poštenja. Ali ako kažeš magarcu, da je životinja, nema uvrede. Ako kažeš volu, da je životinja, nema uvrede. Ako kažeš psu, da je životinja, nema uvrede, ama baš nikakve. A odakle proizlazi ta razlika?

Sigurno ne po tijelu, koje će izjesti crvi i raspast će se u prah upravo tako kao i ono u magarca, vola ili psa, nego po duši razumnoj i besmrtnoj duši, koja ti daje sposobnost, da misliš i sudiš, da nisi isto što i životinja. I ta tvoja duša je po svojim težnjama neograničena. A pitam vas, tko može zasititi neograničene težnje nego Onaj, koji je tu težnju usadio u ljudsku dušu i koji je po svojoj naravi i sam neograničen, a to je Bog? I zato je razumljiv zaključak glasovitog govornika Lacordairea: »Ili je Bog naša budućnost ili mi uopće nemamo budućnosti. Ili ćemo u Njemu živjeti, ili neminovno idemo ususret smrti!«

Ako dakle hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, onda nam nema druge nego ustrajati vjerno uz Krista. To je jedini zalog sigurnom uspjehu. Sve drugo mogu biti lijepe fraze, iza kojih će brzo slijediti krvavo i gorko razočaranje. Zato vam ne treba nikakvog drugog dokaza, nego uprijeti prstom na sisteme i zemlje koje su htjele izbrisati iz ljudskih duša Krista i Njegov sveti zakon.

Kakva gorka razočaranja! Razočaranja usprkos hvastavim službenim izvještajima, kad znamo da nitko ne smije napose, u komunističkom raju, da pisne i kaže što misli, ako mu je draga na ramenu glava. A nije li već to gorko ropstvo i teška kazna za čovjeka, da ne smije ni misliti više svojom glavom? Zato ponavljamo! Ako hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, ostanimo vjerni Kristu i zakonu Njegovu. Krist je jedini izvor pravog ljudskog života, i nitko drugi.

I nehotice mi pada na um jedan prizor, koji sam doživio prije tri godine na putu s našim hrvatskim hodočašćem po Egiptu. Nanio nas je put na rub one glasovite pustinje Sahare. O kako žalostan prizor! Nigdje jedne travke, nigdje zelenog grma, nigdje kapi vode, nigdje traga kakvom životu. Po danu neizdrživa žega, a po noći studen.

Nije mi bilo stalo da idem dalje po pustinji, kad je svuda dalje ista pustoš i smrt. Neki pisac kaže: kad se milijarde onih zrnaca pijeska pomaknute vjetrom počnu trti jedna o drugu, to sliči uzdisanju na smrt ranjenog orijaša. Ogromna pustinja po vjerovanju Arapa plače, plače što je postala beskrajnom nerodnom ravni.

Plače kad se sjeti lijepih vrtova, mirisnih vinograda, zelenih šuma, čistih izvora, šarenih livada, plodnih polja sa zlatnim klasjem, koje je valjda i ona nosila na sebi prije nego je postala tužnom pustinjom.

Draga braćo! To je vjerna slika svake zemlje i svakog naroda koji ostavi Krista. Pogledajte Europu, dok je bila vjerna Kristu. Kakva je to bila plodna zemlja! Zemlja visoke kulture duha, koji je stvorio majstorska djela u kiparstvu, slikarstvu, graditeljstvu, prema kojim su djelima sve tvorevine modernog čovjeka slične lješini prema živome čovjeku. Na oko slične, a stvarno sasvim oprečne, jer jedna nosi na sebi klicu života, a druga klicu smrti.

Zemlja visoke kulture duha, koja je stvorila divna djela kršćanske ljubavi, koja nije zatajila ni onda, kad su se vodili možda ratovi. Zemlja visoke kulture, koja je podređivala materiju duhu znajući, da je »duh onaj koji oživljuje, jer tijelo ne koristi ništa«! (Iv 6, 64)

A danas? Danas imademo pred sobom pustinju, nad kojom još sjaji nešto sunca svete vjere, ali strasti raspaljene i potpirivane od dobro plaćenih komunističkih agenata prijete joj da izdahne u samrtnom hrvanju. Te sudbine mi sigurno ne želimo svome narodu i domovini.

Mi nećemo, da naš narod postane beskrajna pustinja komunističkog divljanja i ubijanja, nego hoćemo da ostane plodna zemlja kršćanske civilizacije, civilizacije duha, kojoj je materija sredstvo, a ne cilj života na ovoj zemlji.

Stoga neka naš zaključak na ovom kongresu bude isti kao i onaj Izraelaca na vodama Babilona: »Ako zaboravimo tebe, Jeruzaleme, neka se preda zaboravu desnica naša! Ako zaboravimo Tebe Kriste, koji si nam dao sav život i veličinu u prošlosti, onda neka se preda zaboravu i uspomena na nas!«

Zg-nadbiskupija.hr
Hrvatska straža, 21. kolovoza 1940., br. 189., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 436.–439.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari