Pratite nas

U potrazi za Istinom

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Objavljeno

na

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze sa onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka sa drugim subjektima, piše portal ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima sa čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Šarić i Trputec suvlasnici

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminiji treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminiji je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminiji, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati, piše ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Fra Mirko Majdandžić – ‘Svjedok zla’

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine iz tiska je izašla knjiga „Svjedoci zla“ autora Akifa Agića i Faruka Velea. Kroz desetak promocija koje su autori održali, knjigu su nimalo skromno opisali kao apsolutnu istinu o agresiji Hrvatske na BiH.

U najavi knjige autori nisu krili zadovoljstvo svojim raskrinkavanjem zločinačkog karaktera HVO-a, Herceg Bosne, Franje Tuđmana i Hrvatske u sudski prepoznatoj agresiji na BiH. Kako bi knjizi „podigli“ kredibilitet, posebno su istakli dobro poznata (hrvatska) imena koja su sadržajni dio knjige: fra Luka Markešić, Stjepan Mesić, Ivo Banac, fra Petar Anđelović, Mario Pejić, Anto Nobilo, fra Ivan Šarčević, Blaž Kraljević, Stjepan Kljujić i drugi.

Piše: Tvrtko Milović

Da prezastupljenost bosanskih franjevaca nije slučajna u promociji knjige koja u svojih 480 stranica negativno (i zločinački) konotira faktički sve Hrvate osim gore pobrojanih, dokazuje i značajan angažman fra Ive Markovića i fra Mirka Majdandžića.

Fra Marković je tako konstatirao da je knjigu pročitao i da je iskrena i poštena. A zatim je s autorima obilazio Bosnu i Hercegovinu u habitu, kako bi cijeli cirkus dobio i božanski karakter.

Za razliku od fra Markovića koji s Hrvatima realno više nema ništa zajedničko osim što iz bošnjačkih medija grmi na njih, bolnija je bila podrška fra Mirka Majdandžića, danas gvardijana samostana Fojnica. Fra Majdandžić je tako konstatirao da ova knjiga „nije pisana da bi se iskopala mržnja“(!??)

Nema nikakve šanse da fra Mirko nije pročitao knjigu čiji je promotor. Uostalom, fra Mirko je na promociji do te mjere bio oduševljen sadržajem knjige da je pozvao sve prisutne (i mene) da knjigu svakako kupe i pročitaju.

S obzirom da knjiga ima 32 sponzora, među kojima i potpredsjednica FBiH, Parlament FBiH, kantonalni premijeri i ministri, načelnici općina, Elektroprivreda BiH i brojna druga velika poduzeća i pojedinci, krajnje je neobično da knjiga mekog uveza košta 30 KM. Zato za razliku od siromašnog fra Mirka koji nema nikakve imovine, knjigu nisam mogao kupiti nego sam je samo pročitao.

Knjiga „Svjedoci zla“ nastaje na valu antihrvatske histerije koja se pojačava zadnjih desetak godina, a koja je svoju kulminaciju doživjela presudom „haaškoj šestorci“, što je uostalom i dominantni motiv naslovnice knjige.

Sam sadržaj knjige nije maštovit. Radi se o zbirci transkripata ratnih izvještaja Akifa Agića iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja i drugih mjesta sukoba Armije BiH i HVO. Pored transkripata njegovih izvještaja i intervjua, u knjizi se nalazi nevjerojatno šarolika zbirka svega i svačega. Ima tu svjedočenja iz Haaga, preslika različitih dokumenata i članaka, pjesama, tužnih citata, autorovih starih i novih kolumni, prijetećih pisama, pisama podrške Seida ef. Smajkića, haaških tužitelja i sudaca kao i čitavih 50 stranica nečitko kopiranih spiskova logoraša. Sve to kako bi knjiga valjda bila dovoljno „debela“ da opravda uloženi novac, ali i vizualno prikaže obim „Udruženog zločinačkog pothvata“.

Radi se o nešto suptilnijem pristupu „debljanju“ knjige nego što su učinili autori knjige „Hrvatska Republika Herceg Bosna – agresija i zločin“ Mesud Hero i Fuad Kovač koji su se uglavnom bavili srpskom politikom u BiH, a hrvatsku politiku tek nonšalantno prikazali kao podršku srpskoj i dali joj naslov.
Agić i Vele nemaju nikakvih dvojbi da je uloga Srbije i Hrvatske u ratu jednaka a ulogu Franje Tuđmana opisuju već na strani 26.: „Franjo Tuđman se jasno izjasnio o svome stavu prema BiH a on glasi da muslimani Bošnjaci ne postoje i da ne mogu biti bilo kakav faktor koji odlučuje o budućnosti“.
Kada i gdje se Franjo „jasno izjasnio“ o postojanju muslimana Bošnjaka, autori ne navode. Pored navedenog, knjiga vrvi različitim „konačnim istinama“ koje često poništavaju same sebe. Tako opisuju: „HDZ BiH se u svim hercegovačkim i srednjobosanskim opštinama jasno i nedvojbeno izjašnjavao za pripojenje Hrvatskoj i gotovo ništa, ni u kom pogledu, nisu htjeli ostvarivati unutar BiH.“

A onda već u sljedećoj rečenici doslovce stoji: „Raznolikost i podvojenost unutar HDZ BiH je jasna od njenog osnivanja i definisala se kroz dvije struje – bosansku i hercegovačku“. Vrlo jasno i nedvojbeno.

Ima još bisera: „Desetog aprila srpske snage su zauzele Kupres. Ratna žarišta se brzo šire i po zamisli nalogodavaca sve ide po planu. Rat u Bosnu je uguran a primirje koje su potpisali Milošević i Tuđman se poštuje“!

Koje primirje? Gdje se poštuje ako se rat rasplamsava? I kako je Kupres zauzet usred primirja?

Skoro svaka stranica sadrži proturječja. Tuđman je tako podržao referendum o neovisnosti BiH kako bi uništio BiH. A Darija Kordića nakon transkripta s govora u Busovači o važnosti opstanka Jajca autori bez ikakvog objašnjenja optužuju da je – tražio napuštanje Jajca!

Očekivano, „prodaja“ Posavine se podrazumijeva, a autori je „dokazuju“ transkriptom intervjua s nekoliko bošnjačkih vojnika iz Kozarca. Inače, ovi vojnici kao i svi ostali svjedoci (zla) su apsolutni poznavatelji svih okolnosti u kojima su se zatekli, te su stoga i neoborivi autoriteti u dokazivanju teza koje autorima trebaju – od sporazuma Milošević Tuđman, etničkog čišćenja, agresije, genocida i svega drugog po potrebi.

Da ne bude zabune, transkripti sa stvarnim sugovornicima su najveća vrijednost ove knjige. Osim što su autentični, to je i jedini dio knjige koji je originalan. Sve ostalo je običan bućkuriš loše skrivene mržnje prema Hrvatima u BiH.

Knjiga nam nehotice otkriva i neke zanimljivosti. Tako u intervjuu sa rahmetli Arifom Pašalićem otkrivamo: „Muslimani su ovdje konstitutivan narod, muslimani su u većini i muslimani moraju dobiti svoju državu BiH, sa svim pravom, i Hrvatima i ostalim narodima i narodnostima koji žive ovdje, ravnopravno“.

Arifova konfuzna misao iz davne 1993. zapanjujuće je jednaka konfuznoj politici koju bošnjački lideri promoviraju dan-danas!
Autori nam otkivaju još jednu pikanteriju: Seid ef. Smajić je 1993. izdao fetvu kojom je haram klanjati dženazu muslimanima koji poginu kao pripadnici HVO!

Ni efendija Smajić, kao ni Arif Pašalić, a pošteno je reći ni Akif Agić, ne smatraju Armiju BiH multietničkom vojskom. To je iz knjige besprijekorno jasno. Zašto onda franjevci sudjeluju u ovoj zloj raboti? Zar je moguće da im ne smetaju stilske figure „novinara“ Agića: „Dragi Miroslave tvoj ćaća je bio ZLOČINAC…“; ili intervju Boba Stewarta koji počinje „Ahmići su djelo đavola, Hrvati su počinili genocid“?

Fra Ivo Marković autora ovog kupusa zlobe opisuje: „Akif je novinar ratnik uvjeren da su vijest i informacija jednako važne kao sama bojišnica. Akif ne mrzi, u njega je ljubav jača od mržnje“.

Vrlo nekonvencionalna definicija ljubavi jednog profesora Frajevačke teologije.

Fra Mirko ovu knjigu smatra doprinosom pomirenju koja nije tu da bi se nova mržnja iskopala.

Zašto je onda pisana? Zar je pisana samo da bi se uzele pare od 32 imućna sponzora i uzelo po 30 KM brigadama internet ratnika kojima treba doza argumenata za facebook!?
Ovakvih je knjiga bilo i bit će. Trash literatura nije nikakav bošnjački fenomen. Naprotiv, trebat će stoljeća da dostigne produktivnost srpskih i hrvatskih autora mitomana. I nek postoji knjiga. Čak i ova ima svoju vrijednost.

Ali je ružno i nemoralno od bivšeg i aktualnog gvardijana samostana Fojnica u kojem su ubijena dva čovjeka samo zato što su bili Hrvati, a čije je katoličko stado protjerano i do danas bespovratno desetkovano, da promovira knjigu koja taj isti nesretni narod definira kao agresore na vlastitu zemlju!

Hrvati katolici Fojnice su miran i dostojanstven narod. Oni će opet doći u samostan na misu. Nije to fra Mirkov samostan. Njegova je samo kafana koju je napravio u samostanu. I knjiga „Svjedoci zla“ u kojoj tako uživa.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari