Connect with us

Komentar

Amalija Janović i H. D. Genscher u bitci za priznanje Hrvatske

Published

on

Vidim da ste se zajedno sa mnom s tugom i poštovanjem prisjetili pokojnog Johanna Georga Reissmullera i njegove uloge u međunarodnom priznanju Hrvatske. Uoči obljetnice njemačkog priznanja, eto još jedne u Hrvatskoj nepoznate priče o ulozi gđe Amalije Janović u probijanju medijske blokade u Njemačkoj za politiku priznanja Hrvatske, piše Višnja Starešina…

Kako je opisana u mojoj knjizi Vježbe u laboratoriju Balkan: rat i mirovni proces 1991-1995:

Od ljeta do kasne jeseni 1991. ministri vanjskih poslova Roland Dumas i Hans-Dietrich Genscher te predsjednik Francois Mitterrand i kancelar Helmut Kohl imali su uz učestale razgovore o čvršćem ujedinjavanju EZ-a, čiji su motor bile upravo Francuska i Njemačka. Stalna točka njihova sporenja u tom je razdoblju bilo priznanje Hrvatske i Slovenije. U svojim memoarima ≫Sjećanja≪ (Erinnerungen) H. D. Genscher izbrisao je njemačko-francuske napetosti i proturječja iz toga razdoblja.

Nastojao je njemačku ulogu o međunarodnome priznanju Hrvatske svesti na tehničko pitanje, na pitanje poštovanja procedura i načela. Tako je tumačio kako je Njemačka prije odluke o priznanju Hrvatske i Slovenije poštovala sva pravila usklađivanja unutar EZ-a i KESS-a. H. D. Genscher imao je osobitih razloga umanjivati svoju ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske, koje su sljedećih godina njemački europski partneri pretvorili u svojevrstan njemački istočni grijeh, kriveći ih za razbuktavanje rata, a šefa njemačke diplomacije percipirali kao glavnog protagonista te politike. Jedan od razloga zbog kojih je Genscher poslije nastojao umanjiti svoju ulogu zbio se 3. rujna 1993. u Haagu, u kojem se održavala sjednica Vijeća ministara vanjskih poslova država članica EZ-a. JNA i srpske vojske u to su vrijeme već započele otvoreni rat protiv Hrvatske, a pred zgradom nizozemskog ministarstva vanjskih poslova u kojem su se trebali sastati ministri, okupilo se od 15.000 do 20.000 Hrvata i njihovih europskih prijatelja, koji su došli tražiti od EZ-a da zaustavi rat i prizna Hrvatsku. Među njima je bila i Amalija-Ljubica Janović, Hrvatica koja je sa suprugom, dr. Stanislavom Janovićem, političkim zatvorenikom jugoslavenskog režima zbog stalnih pritisaka tajnih službi emigrirala u Njemačku krajem šezdesetih. Njezina skupina žena, koje su došle demonstrirati iz Njemačke, bila je u crnini s rupcima na glavi i križevima na prsima, kao u koroti. Kada je dolazio automobil šefa njemačke diplomacije Genschera, demonstranti su počeli zazivati pomoć Njemačke. Genscher se zaustavio da bi ih pozdravio. U tom trenutku, iskoristivši nepažnju osiguranja, gđa Janović se izdvojila iz mnoštva i potrčala prema Genscheru, kleknula pred njim, obgrlila ga oko koljena i zavapila na njemačkome:

≫Gospodine Genscheru, molimo Vas, pomozite nam, Hrvatska je inače izgubljena.≪ Oko njih su se već bili skupili snimatelji. Vidno potresen, šef njemačke diplomacije pred kamerama je izgovorio: ≫Ako danas ne bude nešto konkretno zaključeno, mi ćemo Nijemci sami priznati Hrvatsku, ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher.≪

Ta snimka i Genscherova izjava o njemačkom samostalnom priznanju obišle su svijet. Bilo je to prvi put da je neki njemački dužnosnik najavio i takvu mogućnost. Njegov šef, kancelar Kohl, bio je bijesan na svog šefa diplomacije. Insajderi su govorili o krizi vlade. Genscher je istrčao pred rudo. Poslije je činio sve, kao i službena njemačka politika, da ta slika i ta izjava budu zaboravljene. Desetak godina potom, taj je događaj, uz Genscherovo odobrenje, opisao njemački politolog Klaus Peter Zeitler u svojoj znanstveno-stručnoj knjizi Uloga Njemačke u međunarodnom priznanju Hrvatske, s posebnim osvrtom na ulogu njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera. ≫Televizijske slike koje su bile prenesene s ovog susreta imale su bitan utjecaj na javno mnijenje u korist Hrvatske≪, zaključio je K. P. Zeitler, uvjeren da je bila riječ o unaprijed smišljenoj ≫dramaturški perfektnoj inscenaciji≪

Upoznala sam u međuvremenu gospođu Janović. Dakako da tu nije bilo nikakve unaprijed smišljene inscenacije, već je posrijedi bila još jedna hrvatska trenutačna improvizacija u nevolji, koja iz pozicije organiziranih sustava često izgleda potpuno nevjerojatno i nerazumljivo.

Ispričala mi je: ≫Kad sam vidjela Genschera da se po izlasku iz svog Mercedesa okrenuo prema nama kako bi nas pozdravio, u tom sam trenutku znala da moram učiniti nešto, a to ne mogu ako ostanem u masi. Tada sam odlučila. Na trenutak sam pogledala policajca iz osiguranja koji je očito pokazivao simpatije za nas, preskočila sam zaštitnu ogradu i potrčala prema Genscheru. Za mnom je potrčao i snimatelj televizije Luxemburg. U jednom sam trenutku samo vidjela da i Genscher, onako veliki, trči prema meni raširenih ruku. Sve što sam kasnije učinila i izgovorila dogodilo se iz srca, u tom trenutku, bez ikakva plana i predumišljaja≪. Dr. Stanislav Janović je ostao šokiran kada su mu prijatelji javili da mu je žena na svim televizijama.

Čuvši što je učinila, isprva je bio ljut na nju, jer ga sramoti. Kao prekaljeni disident jugoslavenskog režima, on bi najprije sve dobro isplanirao, sve bi moralo biti racionalno objašnjeno i uvjerljivo argumentirano, a osobito nikada ne bi ni pred kim kleknuo. Kasnije je dakako bio ponosan, shvativši da on svojim načinom nikada ne bio postigao ono što je na svoj način učinila Amalija-Ljubica. Ona je probila medijsku i političku blokadu međunarodnom priznanju Hrvatske.

Višnja Starešina

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari