Pratite nas

Kolumne

Aman, kako se mi ono danas zovemo? Bošnjaci, dajdžinice, Bošnjaci…

Objavljeno

na

Desetoricu hrvatskih branitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, uhitili su po nalogu tužiteljstva Bosne i Hercegovine pripadnici SIPA-e 31. listopada u Orašju. Terete ih za ratni zločin. Kakav? U ovom slučaju to nije bitno, ne trebate trošiti vrijeme na guglanje optužnice. I ne, nije ovo nikakvo aboliranje.

Optužnica u ovom slučaju nije bitna jer ovaj slučaj nema nikakve veze s pravosuđem – ovdje je riječ o političkoj poruci koju šalju predstavnici većinskog konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine. Štoviše, riječ je o oštroj, snažnoj i jasnoj političkoj poruci poslanoj Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu, odnosno poruci onima bez kojih ta oksimoronska država danas ne bi ni postojala, bez kojih bi u devedesetima snage UNa hrabro promatrale još nekoliko Srebrenica i, što je najporaznije, s kojima dijele jedan entitet dok agresori, toliko o svjetskoj pravdi, samostalno vladaju drugim.

Stvar je, istinabog, još malo mučnija… još je malo kompliciranija.  Dakle, ovdje je riječ je o političkoj poruci “stambolskog sultana” koji preko “bosanskog paše” hapsi Hrvate kako bi poslao poruku Europskoj uniji.

A to, onda, nameće brojna pitanja:
Kakve su to vođe koje se dragovoljno podjarmljuju za nekoliko datulja i kahvu zabijajući pritom kamu u leđa bratskom, osloboditeljskom ako hoćete, narodu?
Zašto im je draži daleki “sultanat” od sugrađana?
Koji to narod predstavljaju takve vođe?

Za početak evo jedna pričica…

Vratio se, tako, neki Atif iz džihada u bosanskohercegovačku mahalu blizu hrvatske granice. Baš u mjesecu ramazanu, malo prije Lejletul Kadara. I, kako je običaj, već je iduću noć pozvao komšije i cijelu rodbinu na iftar. Ali kakav iftar – ganiluk! Sofra puna svega: ‘oćeš begovu čorbu il’ tarhanu, ‘oćeš sahan il’ burek il’ ćevap il’ sarmu il’ teleće pečenje, ‘oćeš datulje il’ hošaf il’ baklavu il’ tufahiju il’ kadaif…

I baš kad je Amila, hanuma Atifova, kahvu ispekla započeše muškarci ozbiljnu priču. Najprije je komšija, koji je sjedio odmah do domaćina, počeo hvaliti hranu i kuću u kojoj se “od vakta i zemana poštuju običaji“, ali već nakon nekoliko kurtoaznih rečenica priča skrene na politiku. Riječ onda uze domaćin. “Ne može ovo više ovako“, i “mi moramo ovo“, i “oni nam rade ono“, i “puno sam ja u džihadu naučio“, i svašta je još nešto Atif učio najbliže koji su ga slušali pazeći da tiho dišu kako ne bi propustili koju riječ tog kršnog muškarca s dugom paperjastom bradom. Iznenada ga starija žena neprimjereno prekine baš na vrhuncu retoričkog zanosa.
– Mi ovo, mi ono… Aman, Atife, kako se mi ono danas zovemo?
– Bošnjaci dajdžinice, Bošnjaci…

Ne treba zamjeriti zbunjenoj starici, bila je još djevojčurak četrdeset i osme kad se na popisu stanovništva FNRJ, osim kao Hrvatica ili Srpkinja, mogla izjasniti kao neopredijeljena muslimanka (tako je babo i bio upis’o), a onda pedeset i treće kao neopredijeljena Jugoslavenka, pa od šezdeset i prve kao etnička Muslimanka. S velikim M. A danas je, eto, Bošnjakinja…

Taj njen put do Bošnjakinje, odnosno put stvaranja etničkog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, je bio trnovit. Narod su postali tek u sedamdesetima Titovom izmišljotinom, kao Muslimani s velikim početnim slovom. Zamislite narod koji se zove, na primjer, Kršćani. Ili Budisti.

A onda su se u devedesetima sami prozvali Bošnjacima, što opet nije nikakvo povijesno ime tog naroda nego eponim po hidronimu rijeke koja se spominje još u predslavensko doba – Bosne (Bassanus). Mogli su se na isti način nazvati i Dalmatincima. Štoviše, to bi bilo primjerenije jer se rimska provincija Dalmatia prostirala većim dijelom Bosne i Hercegovine.

I evo, malo pomalo smo došli do onog bitnog – iako je nacionalno pitanje bosanskohercegovačkih muslimana već nekoliko desetljeća formalno-pravno riješeno i iako su međunarodno priznati kao narod Bošnjaci koji je danas, uz Hrvate i Srbe, konstitutivni narod Bosne i Hercegovine, nešto im tu ne štima. Nešto ih svrbi. Neovisno o formalno-pravnim činjenicama bosanskohercegovački muslimani vlastito etničko pitanje još uvijek smatraju neriješenim, a njegovo rješavanje je amanet njihovim intelektualcima i političkim vodstvu. Ne postoji danas za Bošnjake društveno važnija tema i zato se već godinama bošnjačka intelektualno-znanstvena elita trsi pronaći nekakav nacionalni kontinuitet znajući kako se ostatak znanstvenog svijeta nekad sprdao s nazivom Muslimani, a danas se podsmjehuje nazivu Bošnjaci. Najblaže rečeno podsmjehuje.

Problem se zakomplicirao nakon što su genetska istraživanja pokazala da Bošnjaci nisu podrijetlom ni Turci ni Arapi nego, jebiga, Slaveni.
– Jeste li onda Hrvati?
– Jok!
– Srbi?
– Aman!
Dakle, trebaju pronaći neki slavenski narod koji je to područje naselio i onda se nazvao po lokalitetu. Postoji li uopće takav narod? Zanimljiv je odgovor, ili prijedlog, ili, još bolje, zanimljivo je rješenje koje im je dao jedan hrvatski znanstvenik, povjesničar Zlatko Hasanbegović: “Bošnjačka nacija ne ovisi o djelovanju pojedinaca u prošlosti već od volje i sposobnosti ovog i budućih bošnjačkih naraštaja da sebe vide i izgrađuju kao poseban i samosvojan narod. Sve ostalo je romantičarska manipulacija poviješću koja kod kompetentnih stručnjaka izaziva podsmijeh. Pojednostavljeno, za bošnjačku budućnost je nažalost ili na sreću relevantnije djelovanje Zlatka Lagumdžije, Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića od pokušaja traženja odgovora na pitanje jesu li Keops i Kefren živjeli u Visokom ili na obalama Nila, jesu li tzv. bogumili protomuslimani, te je li Mehmed Fatih okupator ili otac nacije.

Aktualna agresivna i tvrdoglava potraga za bošnjačkim nacionalnim kontinuitetom jednu oksimoronsku tvorevinu, protektorat točnije, kao što je Bosna i Hercegovina baca upravo tamo gdje ju je beogradski politički tisak bacio još u osamdesetima, u tamni vilajet. Ne zbog sâme potrage. Nikako, to je bošnjačko legitimno pravo, nego zato jer su agresivnost i tvrdoglavost te potrage samo refleksija sukobljenih interesa konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?) Bosne i Hercegovine. Hajdemo još malo o tim interesima, odnosno o interesima Amerike/Europske unije, Rusije i Turske.

Srpski interes je jasan i entitetski odvojen – pripajanje Republike Srpske Srbiji. Republika Srbija je trenutno (nije li uvijek?) razapeta između istoka i zapada, i u velikom je strahu da će izabrati pogrešnu stranu pa pokušava sjediti na dvije stolice (ne pokušava li uvijek?). Primamljiva joj je snaga bratske Putinove Rusije, ali može li Rusija pomoći u aneksiji Republike Srpske? Može li pomoći u vraćanju Kosova? S druge strane s Amerikom su nedavno ratovali, oni su im uzeli Kosovo, a i Dayton je njihova izmišljotina. Kako s njima trgovati? Kako uopće u euroatlantske integracije, kad je tamo već hrvatska busija?

Bošnjački je interes stvaranje unitarne Bosne (i Hercegovine?) kao države bošnjačkog naroda (čitaj: novog Bosanskog pašaluka), a Hrvati i Srbi, koji imaju svoje države, ne bi više bili konstitutivni narodi nego manjine. Hrvati definitivno, a Srbi – otom-potom. To je ono uštimavanje, ono što svrbi bošnjačku javnost pod egidom stava kako su “Bosna i Hercegovina i Bošnjaci jedino neriješeno nacionalno pitanje iz devetnaestog stoljeća u Europi“. Razlog za tu “nepravdu” im je također jasan – zato što su prihvatili islam i zato što su u percepciji Europljana zapadna granica Turske. I uvijek će to biti. Bošnjaci ne vole Dayton, oduvijek su politički daleko od Rusije, ali s novim buđenjem islama i s globalnim jačanjem turskog političkog utjecaja sve su dalje i od Europske unije.
(Upravo se zato naš Atif s početka vratio iz džihada… Mogao je biti samo dobar insan koji vjeruje u jednog Boga i Muhameda kao njegovog poslanika, koji petput dnevno prostire serdžadu, posti o Ramazanu, pomaže siromašnima i baš je obavio Hadž. To bi bilo realnije, ali sigurno ne bi hrvatskog čitatelja potaklo na dublje razmišljanje o temi…)

A baš je eurointegracija Bosne i Hercegovine hrvatski interes. I to preko reda, jer o brzini te integracije, odnosno, posljedično, o mirenju interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, ovisi (ne)rasplamsavanje nove ratne buktinje. Bez ulaska Bosne i Hercegovine u Europsku uniju rat je sigurna hrvatska budućnost – uz ulazak, samo izvjesna. Onaj tko to ne shvaća ili, točnije, onaj tko se ne miri s tom činjenicom trebao se roditi na nekom drugom mjestu. Ili se barem tamo preseliti. Jer ne spremati se za skori(?) rat, a živjeti u državi s osmanlijsko-vilajetskim karcinomom u trbuhu – koji, da stvar bude gora, predstavlja jedan predpubertetski narod s krizom identiteta – i uz ratobornu ekspanzionistički nastrojenu slavensku braću na istoku, može samo idiot. Poglavito uzevši u obzir trenutnu geopolitičku situaciju, odnosno jačanje globalnog utjecaja Rusije i Turske, i agoniju Europske unije.

U ovom kontekstu, u kontekstu sukobljenih interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?), treba sagledati nedavna uhićenja pripadnika HVOa u Orašju. Doista nije potrebno odgovarati na pitanja koja trenutno zaokupljaju hrvatsku javnost: “Jesu li uhićenja selektivna?” i “Je li Hrvatska neselektivno dijelila dokumente BIH tužiteljstvu?” Odgovori su da. Na oba pitanja, jasno, ali to su ipak sekundarna pitanja.

Primarno je pitanje: “Ima li ova Vlada RH strategiju i snagu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa, za osiguravanje opstojnosti bosanskohercegovačkih Hrvata?

Boris.Traljic /Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari