Connect with us

Gost Kolumne

Amaterska zanovijetanja

Objavljeno

on

Svojedobno je, izluđen uspjehom hrvatske nogometne vrste na svjetskom prvenstvu u Rusiji i općenarodnim oduševljenjem zbog tih uspjeha, Viktor Ivančić bolno uzviknuo: ”Karajte me karirano!”.

Slutnja nekog novog ”kariranog karanja” Viktora i njemu slične dotaknula je i ovih dana nakon pobjede Hrvatske nad Škotskom. Sladostrasno iščekivanje hrvatskog ispadanja pretvorilo se jedva prikrivenu bol zbog još jedne pobjede hrvatske reprezentacije.

Ta stanja jugoslavenstvujućeg duha najzornije se manifestiraju na portalu Index.hr, ali za njim, kako vrijeme prolazi i jugoslavenska rekonkvista napreduje, sve manje zaostaju i mainstream mediji poput Večernjeg i Jutarnjeg lista. Nakon što je Perišiću dijagnosticirana korona naši ”regionaši” su živnuli i sada sve nade polažu u Španjolce ne bi lim izbacili mrske Hrvate. Da se ”nacionalistička rulja” ne raduje uspjehu svoje reprezentacije.

Na stranu sad nogomet, zaustavimo se na profilu ljudi koji s toliko strasti žele poraz zemlje u kojoj, zapravo, vrlo dobro žive. Ta zlovolja i stanovita averzija prema najobičnijim manifestacijama nacionalnog upravo je nevjerojatna, katkada karikaturalna.

Na tribini povodom Dana antifašističke borbe Ante je Prkačin potpuno izbezumio Ivu Goldsteina Drobilicu naoko nedužnom opaskom da ti razvikani antifašistički ustanici gotovo pola godine ni metka nisu ispalili prema fašistima nego s puno žara klali Hrvate.

Pomahnitali Goldstein na kraju je, ne usudivši se ipak nasrnuti na Prkačina, nasrnuo na jednog starog gospodina sa štapom i opsovao mu mater. Stari gospodin se nije dao pa je inzistirao na tome da su u Zagreb kao ”osloboditelji” ušli četnici. Na to je Goldstein, ako sam dobro čuo jer snimka nije bila baš najbolja, odgovorio: ”Pa što!?”. To ”Pa što!?” jest onaj zmijski jezik koji tu i tamo pobjegne našim ”antifašistima”. Četnici njima nisu problem, a ponekada su i dio rješenja.

Oko tog nesretnog Dana antifašizma iskristalizirale su se još neke stvari. Konačno su ljuto zavađena braća po oružju, Milanović i Plenković, našla zajednički jezik. Konačno zajedno! Kako dirljivo! Oko obilježavanja Dana državnosti ili bilo kojeg datuma vezanog uz Domovinski rat i samostalnu Hrvatsku nisu se uspjeli usuglasiti, ali oko Dana antifašističke borbe jesu. Pod budnim okom Pupovca i Habulina naši su dični prvaci bili suradljivi i u iskazanom antifašizmu gorljivi.

Ipak, mora se priznati: Milanović je blistao u svom prirodnom okružju i pobrao gotovo sav pljesak, dok je Plenković uz ponešto preostalog pljeska pobrao i zvižduk kada je spomenuo blaženog Alojzija Stepinca. Bio je i ministar Medved, u tom antifašističkom osinjaku doimao se kao da je priveden.

Na Radiju Rijeka toga se dana mogla čuti partizanska koračnica Po šumama i gorama, a sjećamo se kada je svojedobno jedna voditeljica neoprezno pustila pjesmu Vinka Coce ”Kada umren umotan u bilo”, dobivala je odvratne prijetnje, dok je urednik našao za shodno da se ponizno ispriča. Kako stvari stoje, jednog ćemo dana s radija čuti Spremte se, spremte, četnici i samo rezignirano odmahnuti rukom. Oni ciničniji možda i dometnuti: Hajde, neka je barem netko spreman kada mi nismo… Kad smo već kod spremnosti, Kraus-Pupovčeva akcija oko zabrane HOS-ova pozdrava ZDS ovih dana doseže vrhunac, šuška se da bi mogla doći na dnevni red i prije ljetne stanke. Kažem HOS-ov pozdrav jer ustaša odavno nema među živima, a hosovaca, hvala Bogu, još uvijek ima.

Međutim, medijski se stvar s pozdravom ZDS uvijek predstavlja tako kao da je isključivo riječ o ustaškom pozdravu te kao da je ustaško i fašističko jedno te isto. Na taj diskurs polako pristaju i povjesničari koje smo donedavno doživljavali kao autentične hrvatske povjesničare, štoviše branitelje historijske istine pred velikosrpskom mitomanijom. Slušam neki dan jednoga od takvih u prilogu na temu o zabrani pozdrava ZDS, on je kao načelno protiv zabrana, umjesto toga, drži, trebalo bi više poraditi na edukaciji, ali uopće ne problematizira voditeljičino jednoznačno određenje pozdrava ZDS kao ustaškog niti ustaškog pokreta kao fašističkog. Gdje je nestao HOS sa insignijama koje je čak Račanova vlada ovjerovila, gdje ozbiljni inozemni radovi u kojima se dokazuje da po svojoj genezi i osnovnim obilježjima ustaški pokret ne pripada fašističkim pokretima – Bog dragi zna.

Tijekom gužve na tribini o antifašizmu, poskačući živčano na stolici, Goldstein je Prkačinu žučljivo dobacivao da je amater, dok je ovaj gordo sjedio uzdignute glave kao da je u najmanju ruku akademik Strossmayerove akademije. Što Goldstein još uvijek nije uspio postati unatoč silnoj želji i trudu. Ruku na srce, nasmijala me ta scena. Ironija jest u tomu da se Prkačin amaterski okušao u mnogočemu, pa je tako amaterski bio general, pjevač sevdalinki, tv voditelj, evo i povjesničar…

U svemu tomu, što god mislili o njemu, Prkačin je bio svojoj zajednici vrjedniji i korisniji nego Ivo Goldstein kao povjesničar i diplomat. Međutim, nije nimalo smješno to što je ova zemlja spala na amatersko zanovijetanje – Prkačinovo, moje ili bilo čije – kao jedinu obranu pred Drobilicom koja, dobro podmazana, melje zadnje ostatke slavnih devedesetih.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari