Connect with us

Kolumne

Američka postizborna trakavica postaje napetija od izborne

Published

on

Ima jedan jako dobar razlog za psihološke igrice suprotstavljenih strana u smiraj američkih predsjedničkih izbora. Naime, oni još nisu završeni. Niti će završiti nakon što se izbroji i zadnji glas. Tada tek slijedi završni čin američke izborne drame.

Novog američkog predsjednika izabrat će kolegij elektora, konkretnih 538 ljudi javnosti nepoznatog identiteta, koji će se 14. prosinca okupiti u glavnim gradovima svih američkih država i glasove preko 150 milijuna birača svesti na njih 538. Elektore, međutim, ništa formalno ne obvezuje držati se većinske volje birača svoje države i dati glas pobjedniku u njoj, ma koliko to bila uvriježena praksa. Primjerice, na prethodnim izborima 7 nevjernih elektora nije se držalo tog nepisanog zlatnog pravila, što, doduše, nije utjecalo na konačnog pobjednika. Tako je jedan elektorski glas, koji bi po prirodi stvari pripao Hillary Clinton, pridobio stranački joj protukandidat Bernie Sanders, drugi se, pak, elektor priklonio indijanskoj aktivistici Faith Spotted Eagle, dočim su tri elektora države Washington, unatoč tome što je tamo pobijedila Hillary Clinton, dala glas bivšem državnom tajniku iz administracije Busha mlađeg, republikancu Colinu Powellu, koji je tijekom kampanje podržao Clintonovu. S druge strane, dva su elektora država u kojima je trijumfirao Trump glasovala za njegove takmace u republikanskoj predizbornoj utakmici.

To je ujedno i razlog zašto je demokratima tako jako stalo pobijediti što većom razlikom elektorskih glasova. Njihovu nelagodu, naime, dodatno pojačava što su u svim državama u kojima je razlika u korist Bidena unutar 1% glasova (Pensilvanija, Georgia, Arizona i Wisconsin), a i u još ponekima u kojima je Biden pobijedio tek malo uvjerljivije, lokalna zakonodavna tijela u rukama republikanaca. Ona bi u nejasnoj situaciji i napetom ozračju u kojem ne manjka indicija na izbornu prijevaru mogla izabrati elektore koji bi glasovali po svom nahođenju ili kako ih već netko bude uputio. A to bi moguće dovelo do zavrzlame koju bi u konačnici razriješio tek Vrhovni sud. Već kad bi republikanci pridobili Georgiju, u kojoj se glasovi zbog male razlike broje iznova, te Pensilvaniju, državu čija su veća središta gradovi Philadelphia i Pittsburgh, a Hrvati ju pamte po tomu što je u početnoj fazi Domovinskog rata u svoja topla njedra primila pokoju hrvatsku nejač, Bidenova bi pobjeda bila teoretski najmanja moguća (270:268 elektorskih glasova). Stoga, s ciljem stvaranja psihološkog pritiska na sudstvo potežu sva sredstva koja im stoje na raspolaganju – od medijskog proglašenja izborne pobjede, koju još ne potvrđuje nadležna savezna agencija, do činjenice da je razlika u ukupnom broju dobivenih glasova na nivou cijele zemlje u korist Bidena skoro dvostruko veća nego što je bila za Hillary Clinton na prethodnim izborima, a što ima nemalu psihološku težinu. Naime, u ukupnim glasovima Biden vodi za skoro 5,5 milijuna, izraženo postotcima za 3,5%, pri čemu ta prednost još raste, jer glavnina preostalih neprebrojanih glasova otpada na države u kojima on uvjerljivo pobjeđuje.

S druge strane, republikanci podgrijavaju pritisak na elektore šireći ozračje izborne prijevare i osporavajući tijesne Bidenove pobjede sudskim putem. Pritom se služe atraktivnim, no tek sporadičnim primjerima navodne izborne prijevare, za koje je iznimno teško dokazati učestalost u mjeri koja bi utjecala na konačni rezultat. Ujedno ih podupiru glasinama o navodnim masovnim elektronskim prijevarama, koje je vrlo lako argumentirano razmontirati, primjerice usporedbom s rezultatima prethodnih izbora po okruzima. Te su akcije očito u funkciji pumpanja i održavanja atmosfere napetosti kako bi se spriječila tranzicija vlasti, ali i mobiliziralo vlastite pristaše. Ipak, republikanci imaju i posve racionalan razlog za nezadovoljstvo i sumnju u regularnost izbornog procesa. Naime, u 3 ključne države (Pensilvanija, Georgia, i Wisconsin) na usporedno održanim izborima za Predstavnički dom Kongresa republikanski su kandidati sumarno gledajući nadvisili demokrate višestruko većom razlikom glasova od one između Bidena i Trumpa – u Pensilvaniji gotovo dvostruko, u Wisconsinu više nego četverostruko, a u Georgiji skoro sedmerostruko. To u okolnostima nikad izraženijih tenzija i razdjelnica po stranačkim i drugim linijama, gdje se čini da glasoviti američki „melting pot“ pomalo puca po šavovima, doista ostavlja dojam da se u izbore upetljala neka nevidljiva ruka. Poglavito zato što je Trump u drugim državama u pravilu dobivao više glasova od republikanskih kandidata, baš kao i Biden od demokratskih, a što je i razumljivo, jer je posve očekivano da u najvažnijem srazu rasap glasova na nezavisne kandidate i kandidate manjih stranaka bude manji nego inače. Na moguće nepravilnosti ukazuje i poprilično velika razlika u postotku povrata glasova poštom u odnosu na broj zaprimljenih zahtjeva u korist registriranih demokratskih birača spram republikanskih u ključnoj državi s velikim brojem elektorskih glasova, Pensilvaniji (87,1% : 78,7%). Zanimljivo, slično se dogodilo i u Arizoni, no tamo je ta razlika ipak ostala u okvirima normalnog (76,6% : 73,8%). No, zbog sićušne prevage u broju glasova u korist Bidena (10 tisuća), i tamo bi, baš kao i u Pensilvaniji, da je stopa povrata poštanskih glasova registriranih birača obiju stranka bila jednaka, pobijedio Trump.

U cijeloj priči nipošto ne treba izgubiti iz vida i kako u sve četiri države s tijesnom utrkom većinu u skupštinama drže republikanci. Stoga je razložno pretpostaviti da su i tijela koja provode izborni proces pod njihovim nadzorom, što, ako je tamo doista došlo do izborne krađe, upućuje na opstrukciju u vlastitim redovima, ako ne aktivnu, onda u najmanju ruku teškim nemarom. Uz to, vrijedi se zapitati i kako to da je u manje-više istim državama na prethodnim izborima za dlaku (manje od 1%) pobijedio Donald Trump. Kako to da ga onda nisu prevarili, tim više što ni tada u tim krugovima nije bio ništa manje neomiljen nego danas? K tome, ako su ga već varali, zašto su ga prevarili za tako malo, ostavljajući prostor postizbornim neizvjesnostima i nestabilnostima? Ako su već kontroliranim softverom izbrisali 2,7 milijuna Trumpova glasova, a dio njih prepisali Bidenu, što nisu zaokružili na 3 milijuna i pobjedu učinili neupitnom?

U moru krajnje neuvjerljivih opravdanja izbornog poraza, uobičajenih i u Hrvatskoj (glasovanje mrtvih, glasovanje i ‘vamo i tamo, pri čemu fale još samo Hercegovci), ističe se ono klasično, karakteristično za loše, nemaštovite gubitnike, koje služi hrabrenju sljedbenika kako bi se poraz zasjenio prividom pobjede. Tako se naglašava da je Trump dobio znatno više glasova nego na prethodnim izborima. No, nije se on sad natjecao protiv sebe na prethodnim izborima, nego protiv Bidena na ovima. Napokon, da nije dobio znatno više glasova na izborima na kojima je izašlo preko 20 milijuna birača više, to ne bi značilo drugo nego da je potučen do nogu. Kako bilo da bilo, povećana razlika u glasovima na nacionalnoj razini u korist Bidena u odnosu na onu H. Clinton prije 4 godine statistički se morala odraziti i na stanje u državama koje su tada bile jezičac na vagi u korist Trumpa.

Više o tome tko je presudio može se razabrati uvidom u tablicu niže, koja temeljem podataka prikupljenih u sklopu postizbornih istraživanja otkriva kako su glasovale pojedine društvene skupine po spolu, rasi i dobi.

U stupcima 2016 i 2020 prikazana je postotno izražena razlika dobivenih glasova između demokratskog (2016. H. Clinton, 2020 J. Biden) i republikanskog kandidata (oba puta D.Trump), pri čemu broj s negativnim predznakom označava Trumpovu prednost, a onaj bez predznaka prednost demokratskih kandidata. Dotle broj u stupcu RAZ. označava pomak na izborima 2020. u odnosu na 2016., pri čemu je pomak u korist demokrata obojan plavo, a u korist Trumpa crveno.

U konačnici, pokazuje se kako su Trumpa pobjede stajali gubitci glasova među bijelim muškarcima zrelije i starije životne dobi, što ne znači da on nije opet zadobio njihovu većinsku potporu, nego da je ona bila znatno manja nego na prethodnim izborima (sada 18%, a ne 31% kao 2016.). To nije uspio nadoknaditi čak i, s obzirom na glas koji ga bije (ogorčeni suparnici ga vole kititi etiketama „muški šovinist“ i „rasist“), pomalo iznenađujućim osjetnim dobitcima među bjelkinjama, te pripadnicima manjinskih rasnih skupina – crncima i hispancima.

Pad potpore među bijelcima može se dijelom objasniti time što bijeli muškarci, posebno stariji, lakše prihvaćaju muškog kandidata za predsjednika, dok su žene na prethodnim izborima jednostavno bile sklonije ženi. Ipak, teško se oteti dojmu kako je otklon zrelijeg bjelačkog izbornog tijela od Trumpa (među mlađima mu je potpora ostala stabilna) dijelom i posljedica njegova odnosa prema korona krizi. A on je varirao od pretenciozne želje da osobno doprinese rješavanju problema, što se očitovalo u bizarnom prijedlogu liječenja bolesti ubrizgavanjem dezinficijensa u organizam, do podcjenjivanja virusa i nehajnog odnosa prema epidemiološkim mjerama. Onda i nije tako neobično što je najveća svjetska sila tijekom korona krize, kako u pogledu očuvanja javnog zdravlja tako i gospodarstva, polučila rezultate poprilično nalik švedskima. S time da se Švedska, za razliku od Amerike, u međuvremenu ipak dozvala pameti, odustavši od svog glasovitog modela i preuzevši postupanje daleko uspješnijih joj susjednih zemalja. Posljedično, ove jeseni, za razliku od katastrofalnog proljeća, neusporedivo bolje upravlja krizom, što, doduše, više ne može vratiti brojne prerano izgubljene živote.

No, to što je predsjednik Trump poslužio kao uzor i izvor nadahnuća gorljivim protivnicima mjera zaštite od korone diljem svijeta, a kojih ni na hrvatskom nebu ne manjka, napose kad je (ne)nošenje maske posrijedi, nipošto nije jedino što bi Hrvati trebali imati u vidu ocjenjujući njegov mandat, naravno, usude li ga se iščitati iz vizure „Prvo Hrvatska“, a ne „Prvo Amerika“.

Nadasve je znakovito kako je Trumpova administracija za navodno strateški joj projekt, Inicijativu tri mora, koja obuhvaća područje od 100 milijuna žitelja a vrata su joj u Hrvatskoj, namijenila svega milijardu dolara, dok je za izgradnju infrastrukture i ulaganja u sklopu povijesnog srpsko-albanskog sporazuma spremna izdvojiti čak 11 milijardi dolara. Prethodno je kao svojevrsni znak dobre volje Srbiji na pladnju servirana glava Crne Gore, što predstavlja prvi američki uzmak u toj nipošto ne nevažnoj državici, prethodno ustrajnom i promišljenom politikom privedenoj u zapadni tabor, a danas, eto, opet jednom nogom u „Srpskom svetu“. Hm,… a da nije starina Amfilohije očarao Trumpovu administraciju svekolikim prijezirom prema bolesti COVID-19? No, nisu Crnogorci jedini mali narod koji, oslonivši se na Ameriku, nije baš najbolje prošao za vladavine Donalda Trumpa. Kurdi u Siriji i Armenci su se proveli znatno gore. Ne treba tu zaboraviti ni one, ne baš velike narode, čije je težnje za obnovom borbenog zrakoplovstva sukladno njihovim objektivnim financijskim mogućnostima velika Amerika, vodeći se načelom „Prvo Amerika“, učinkovito opstruirala. S obzirom na to u kakvim se krugovima tijekom života razvijao i kretao, Donald Trump izgleda nije stigao razviti osjećaj za manje i slabije narode. Ali su zato za njegova mandata nekako baš punim plućima prodisali narodi imperijalističkog mentaliteta i prošlosti, nezajažljivog apetita za tuđim  – od Turaka do Srba!

Nije zgoreg prisjetiti se i kako je Trumpova Amerika davala pozitivne signale za prijedlog srpsko-kosovskog dogovora koji je uključivao razgraničenje razmjenom teritorija na relaciji: sjever Kosova Srbiji – Preševska dolina Kosovu. Taj, iako naoko logičan, ipak zloslutni presedan, kojega su zagovarali i poneki komentatori kojima smeta što hrvatska politika nije usmjerena više prema Washingtonu nego Bruxellesu, pri čemu olako zanemaruju sad već 24 milijarde dobrih razloga za to, nije realiziran tek nakon oštrog europskog protivljenja. Zanimljivo, Angela Merkel se prema tomu jasno odredila neposredno nakon razgovora s Andrejom Plenkovićem, što se baš na uklapa u priču o njemu kao prosrpskom lutku na koncu, koju ponajviše pokušavaju nametnuti upravo oni Hrvati koji u ovoj ili onoj derivaciji dijele srpske poglede.

Naime, riješenim albanskim pitanjem i podjelom zapadnog Balkana na srpsku i albansku sferu utjecaja, gdje je prva po naravi dominantna, a što je bit Trumpovog sporazuma, dodatno još američkim financijskim injekcijama konsolidirana Srbija sad može sve svoje kapacitete i potencijale usmjeriti ka izgradnji „Srpskog sveta“ na neku drugu stranu svijeta. A to sigurno nisu ni sjever ni istok. Stoga je sasvim logično što za Trumpovim porazom suze lije kompletan srpski politički komplot od Vučića do Šešelja (što i nije neki široki raspon). Ne čine to oni samo zato što im Biden nije ostao u lijepom sjećanju devedesetih, još manje zato što bi bili blesavi, ma koliko se katkad činili i ludima. Mogu li onda Hrvati dijeliti tu perspektivu, a da se pritom ne prave, ako ne ludima, onda makar slijepima? Jer to što je pomirenje sa Srbima ljudski gledano u redu, napokon i u hrvatskom je interesu, uopće ne znači da im sad treba pokloniti puno povjerenje i ostaviti oprez postrani.

Konačno, ne treba se povoditi ni za ovdašnjim lošim imitacijama Donalda Trumpa, koje nemaju njegovih vrlina ni u tragovima, ali ga zato uporno slijede tamo gdje se nije iskazao, ili ako i jest, činio je to na korist Amerike, ne nužno i Hrvatske. Ukratko, pri razmatranju tekućih zbivanja, kako u Americi tako i u Hrvatskoj, nije vrijeme za pjesmu – Ne vjeruje srce pameti – pa povjerovati srcu varljivom. Po tomu se, među ostalim, razlikuju zreli i odgovorni ljudi od razmažene djece, bez obzira na biološku dob.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari