Pratite nas

Povijesnice

Američki ministar William Perry o ministru Šušku: ”Bio je presudan za uspostavu slobode u Hrvatskoj”

Objavljeno

na

Ovih se dana vezano za obljetnicu operacije Bljesak Hrvatska prisjeća i 16. obljetnice smrti Gojka Šuška, ratnog ministra Hrvatske koji je ustrojio Hrvatsku vojsku i  s njom osigurao oslobađanje Hrvatske i pobjedu u ratu protiv Srbije.

susak_227513S1Gojko Šušak postao je ministar obrane 18.9.1991., samo 2  mjeseca prije pada Vukovara, u okolnostima u kojima je Srbija već okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Šušak je preuzeo ministarstvo koje je bilo odgovorno za obranu i oslobađanje Hrvatske u tretnutku kad je Hrvatska vojska bila u procesu ustrojavanja,  samo tjedan dana prije nego što je 25.9.1991., na zahtjev tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara i britanske diplomacije, Vijeće sigurnosti  UN-a  donijelo rezoluciju UN-a 713 o zabrani uvoza oružja i vojne opreme u zemlje tadašnje Jugoslavije.

Budimir Lončar danas je predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Josipovića. Tri tjedna nakon što je postao ministar,  Gojko Šušak je ustrojio Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske.

U iznimno teškim političkim, vojnim, financijskim okolnostima ministar Šušak ustrojio je Hrvatsku vojsku, oslobodio sva okupirana područja Republike Hrvatske omogučujući povratak stotina tisuća hrvatskih prognanika te osigurao sve preduvjete za ulazak Hrvatske u NATO.

U cijelosti donosimo govor Williama Perryja, ministra obrane SAD-a od 1994 do 1997. godine,  za vrijeme predsjednika Clintona. Evo što je dipomant prestižnog Stanforda, čovjek koji je upravljao godišnjim proračunom (Ministarstva obrane) od oko 253 milijarde dolara, kao 19. ministar obrane SAD-a rekao o 5. ministru obrane Republike Hrvatske, Gojku Šušku na njegovu sprovodu, na današnji dan,  7.5.1998. godine.

“ Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda. Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama Đurđa i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama.

Srmt Gojka Šuška nije samo velik gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, već je to i velik gubitak za Hrvatsku. Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu kažem danas za jednog velikog Hrvata : otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti.

Ministar Šušak počeo je služiti svojoj zemlji u presudno vrijeme. Mislim da se može sa sigurnošću reći da bi dug i težak put Hrvatske do njezine neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti  bez njega bio još dulji , još teži i trnovitiji. Kako sam ustanovio prilikom našeg prvog sastanka 1994. godine, Gojko Šušak je bio čovjek doista važnih kvaliteta: bio je tvrdoglav i samouvjeren, ali iznad svega bio je domoljub. Bio je vizionar u oružanim pitanjima i njegova je zasluga  što će jednog dana hrvatska oružana sila postati značajan sudionik u zapadnim sigurnosnim organizacijama.

I što je možda najvažnije: iskovao je naš bliski odnos te je bio čovjek od osobnog integriteta i čovjek od riječi. Za  Amerikance to su najviše vrijednosti.

Prvog tjedna poslije ostvarenja hrvatske neovisnosti, Gojko je napustio svoj udobni i prosperitetni posao u Kanadi kako bi se vratio u Hrvatsku i borio za slobodu svoje zemlje. Pritom je bio svjedokom ostvarenja svog životnog sna, doživio je slobodu, onako kako ju je izrazio veliki hrvatski pjesnik Ivan Gundulić :“ O draga o lijepa o slatka slobodo, taj  dar što višnji Bog nam je do, sva srebra sva zlata svi ljudski životi ne mogu biti plata tvoj čistoj ljepoti.“ Za  Hrvatsku je bio presudan za uspostavu slobode, za Amerikance je bio presudan za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru, svojom potporom Daytonskom sporazumu. Često sam mu se obraćao za pomoć na putu otklanjanja prepreka za ostvarenje Daytonskog sporazuma.

Ali, nadasve sam uvijek uživao raditi s Gojkom. Često smo se sastajali. U Zagrebu, Washingtonu, Daytonu, Garmischu u Njemačkoj. Uvijek mi je bilo drago biti u njegovu društvu i zaista će mi nedostajati.

Godine 1996., dok sam bio minisar obrane SAD-a, Gojko me posjetio u Washingtonu. Priredio sam  večeru u njegovu čast.  Zdravicu sam zaključio citatom jednog od velikih američkih predsjednika Teodora Roosvelta, koja, uvjeren sam, pogađa samu bit ministra Šuška : „Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.“

Čast mi je biti danas ovdje i odati počast ovom izuzetnom hrvatskom domoljubu i čovjeku. Bog te blagoslovio Gojko i zbogom.”  Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Partizani su izvršili pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata

Objavljeno

na

Objavio

Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovoditelj osobno je napisao da je partizanska  vlada “pobjednički samozadovoljno” izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata. Neki od najpoznatijih logora za Nijemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija u Hrvatskoj, te još brojniji logori u Srijemu, Bačkoj i Banatu.

Prema popisu stanovništva iz 1931. na području bivše Jugoslavije živjelo je 497.000 Nijemaca, najveći dio u Vojvodini i Slavoniji. Sljedeći popis koji je obavljen 1948. popisao je svega 55.000 Nijemaca. Od 100.000 Nijemaca u Hrvatskoj na posljednjem prijeratnom popisu 1991. živjelo je samo 2.600 Nijemaca. Ovi podaci svjedoče da je komunistička diktatura na čelu sa Josipom Brozom Titom počinila genocid nad Nijemcima. To je bila i službena odluka AVNOJ-a iz 1944, što potvrđuje i rasistički karakter jugoslavenske države.

Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. svi se Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju državnim neprijateljima kojima se oduzimaju sva građanska prava, oduzima im se sva pokretna i nepokretna imovina te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad ovom zaslužnom narodnom grupom i najvećom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji, a ponajviše nad civilima, ženama i djecom, počinio genocid za kojega nitko nije odgovarao.

Koncentracijski logori partizana

Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su partizani za zarobljene podunavske njemačke muškarce (civile ili vojnike), u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

Genocid nad Nijemcima proveden je i u drugim komunističkim zemljama, dok su neke kao Rumunjska zaštitile svoje građane njemačke nacionalnosti od brutalnih ubijanja koja su dolazila od nalogodavaca iz Moskve.

Koncentracijski logori su patološka tvorevina koju su prvi izmislili internacionalni socijalisti u Rusiji (SSSR-u), a njihov koncept samo su preuzeli i usavršili drugi nacionalni socijalisti – Hitlerovi socijalisti iz Njemačke. Stoga partizani, kao vjerni sljedbenici internacionalnog socijalizma iz Moskve, uspostavljaju diljem Jugoslavije sustav koncentracijskih logora koji su djelovali u razdoblju od 1945. do 1951. Tu je stradala većina podunavskih Nijemaca.

Konfiskacija imovine

Titova vlast je otišla i korak dalje: konfiscirala je svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, pa čak i onu koja se nalazila u inozemstvu! To je pokriveno zakonskom formom i sadržano u dokumentu nazvanom: Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile.

Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u srbijanskom “Memorandumu”  koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944., odmah po ulasku partizanskih i sovjetskih trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremni srbijanski radikal dr. Vasa Čubrilović, autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. naslovljenog „Iseljavanje Arnauta (Albanaca)“. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpsko stanovništvo s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjera iz tih krajeva ili pozatvara u koncentracijske logore.

Taj projekt je sadržavao etničko čišćenje Albanaca, ali i drugih naroda za koje su velikosrbi smatrali da trebaju nestati s teritorija njihove zamišljene Srbije: Nijemaca, muslimana, Hrvata, Mađara i drugih.

Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj”  komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve sve do današnjih dana, vrlo vješto se prilagođujući sustavima, ideologijama i vremenima.

Nijemci su nestali s teritorija bivše Jugoslavije.

A Hrvati su dva puta u dvije Jugoslavije bili žrtvom rasističkih ideja iz Srbije – hoće li nešto naučiti iz ne tako davne povijesti?

Izvor: Vladimir Geiger, Nestanak folksdojčera, izdanje: Nova stvarnost – Zagreb, 1997.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

26. svibnja 1992. – Deblokada Dubrovnika

Objavljeno

na

Objavio

Nakon osmomjesečne opsade i bombaških napada 26. svibnja 1992. deblokiran je grad Dubrovnik.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Još u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska je okupirala prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije.

Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala. (HRT)

 

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

 

Dubrovnik 6.12.1991. – MEMENTO

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found