Pratite nas

Povijesnice

Američki ministar William Perry o ministru Šušku: ”Bio je presudan za uspostavu slobode u Hrvatskoj”

Objavljeno

na

Ovih se dana vezano za obljetnicu operacije Bljesak Hrvatska prisjeća i 16. obljetnice smrti Gojka Šuška, ratnog ministra Hrvatske koji je ustrojio Hrvatsku vojsku i  s njom osigurao oslobađanje Hrvatske i pobjedu u ratu protiv Srbije.

susak_227513S1Gojko Šušak postao je ministar obrane 18.9.1991., samo 2  mjeseca prije pada Vukovara, u okolnostima u kojima je Srbija već okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Šušak je preuzeo ministarstvo koje je bilo odgovorno za obranu i oslobađanje Hrvatske u tretnutku kad je Hrvatska vojska bila u procesu ustrojavanja,  samo tjedan dana prije nego što je 25.9.1991., na zahtjev tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara i britanske diplomacije, Vijeće sigurnosti  UN-a  donijelo rezoluciju UN-a 713 o zabrani uvoza oružja i vojne opreme u zemlje tadašnje Jugoslavije.

Budimir Lončar danas je predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Josipovića. Tri tjedna nakon što je postao ministar,  Gojko Šušak je ustrojio Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske.

U iznimno teškim političkim, vojnim, financijskim okolnostima ministar Šušak ustrojio je Hrvatsku vojsku, oslobodio sva okupirana područja Republike Hrvatske omogučujući povratak stotina tisuća hrvatskih prognanika te osigurao sve preduvjete za ulazak Hrvatske u NATO.

U cijelosti donosimo govor Williama Perryja, ministra obrane SAD-a od 1994 do 1997. godine,  za vrijeme predsjednika Clintona. Evo što je dipomant prestižnog Stanforda, čovjek koji je upravljao godišnjim proračunom (Ministarstva obrane) od oko 253 milijarde dolara, kao 19. ministar obrane SAD-a rekao o 5. ministru obrane Republike Hrvatske, Gojku Šušku na njegovu sprovodu, na današnji dan,  7.5.1998. godine.

“ Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda. Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama Đurđa i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama.

Srmt Gojka Šuška nije samo velik gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, već je to i velik gubitak za Hrvatsku. Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu kažem danas za jednog velikog Hrvata : otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti.

Ministar Šušak počeo je služiti svojoj zemlji u presudno vrijeme. Mislim da se može sa sigurnošću reći da bi dug i težak put Hrvatske do njezine neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti  bez njega bio još dulji , još teži i trnovitiji. Kako sam ustanovio prilikom našeg prvog sastanka 1994. godine, Gojko Šušak je bio čovjek doista važnih kvaliteta: bio je tvrdoglav i samouvjeren, ali iznad svega bio je domoljub. Bio je vizionar u oružanim pitanjima i njegova je zasluga  što će jednog dana hrvatska oružana sila postati značajan sudionik u zapadnim sigurnosnim organizacijama.

I što je možda najvažnije: iskovao je naš bliski odnos te je bio čovjek od osobnog integriteta i čovjek od riječi. Za  Amerikance to su najviše vrijednosti.

Prvog tjedna poslije ostvarenja hrvatske neovisnosti, Gojko je napustio svoj udobni i prosperitetni posao u Kanadi kako bi se vratio u Hrvatsku i borio za slobodu svoje zemlje. Pritom je bio svjedokom ostvarenja svog životnog sna, doživio je slobodu, onako kako ju je izrazio veliki hrvatski pjesnik Ivan Gundulić :“ O draga o lijepa o slatka slobodo, taj  dar što višnji Bog nam je do, sva srebra sva zlata svi ljudski životi ne mogu biti plata tvoj čistoj ljepoti.“ Za  Hrvatsku je bio presudan za uspostavu slobode, za Amerikance je bio presudan za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru, svojom potporom Daytonskom sporazumu. Često sam mu se obraćao za pomoć na putu otklanjanja prepreka za ostvarenje Daytonskog sporazuma.

Ali, nadasve sam uvijek uživao raditi s Gojkom. Često smo se sastajali. U Zagrebu, Washingtonu, Daytonu, Garmischu u Njemačkoj. Uvijek mi je bilo drago biti u njegovu društvu i zaista će mi nedostajati.

Godine 1996., dok sam bio minisar obrane SAD-a, Gojko me posjetio u Washingtonu. Priredio sam  večeru u njegovu čast.  Zdravicu sam zaključio citatom jednog od velikih američkih predsjednika Teodora Roosvelta, koja, uvjeren sam, pogađa samu bit ministra Šuška : „Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.“

Čast mi je biti danas ovdje i odati počast ovom izuzetnom hrvatskom domoljubu i čovjeku. Bog te blagoslovio Gojko i zbogom.”  Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari