Pratite nas

Analiza

Američko udruženje pedijatara izdalo važan dokument o rodnoj ideologiji!

Objavljeno

na

Ovo istraživanje se isključivo bavi znanstvenim i biološkim podacima uz napomenu na početku materijala kako ideologija ni po čemu ne spada u znanstveni sadržaj.

Američko udruženje pedijatara, na čelu s predsjednicom Michelle A. Cretellom, dopredsjednikom Quentinom Van Meterom i uz pomoć Paula McHugha, bivšeg šefa psihijatrijskog odjela kliničke bolnice John Hopkins, izradilo je studiju koja analizira opasnosti transseksualnosti i rodne ideologije s posebnim naglaskom na transseksualnost djece, prenosi Facebook stranica Udruge Ne dirajte djecu.

Liječnici su objavili dokument s 8 temeljnih točaka na kojima se temelji istraživanje. Pod naslovom ”Rodna ideologija šteti djeci” Američko udruženje pedijatara postupno razotkriva transseksualnost djece osuđujući normalizaciju transseksualnosti u školama i politici kao da nam ona nosi nešto dobro i korisno za zdravlje.

Ovo istraživanje se isključivo bavi znanstvenim i biološkim podatcima uz napomenu na početku materijala kako ideologija ni po čemu ne spada u znanstveni sadržaj.

Sukladno tome, ova znanstvena analiza ohrabruje edukatore i političare u odbacivanju politike indoktrinacije koja manipulira globalnom javnošću i tvrdi da djeca iz naravnih i zdravstvenih razloga prihvaćaju hormonsku i kiruršku promjenu spola.

Prenosimo osam temeljnih točaka kojima se bavi istraživanje naslovljeno ”Rodna ideologija šteti djeci”.

RODNA IDEOLOGIJA ŠTETI DJECI

1. Ljudska seksualnost funkcionira kao binarno, biološko i objektivno svojstvo. Geni ”XY” i ”XX” genetska su obilježja zdravog stanja, a ne nekog poremećaja. Normalno stanje ljudskog genetskog potencijala je da smo začeti kao muško ili žensko. Ljudska seksualnost funkcionira po binarnom principu s očitom namjerom reprodukcije i razmnožavanja naše vrste. Ovo načelo evidentno je po sebi. Poremećaji spolnog razvoja (DSD) i njegove devijacije, uključujući testikularnu feminizaciju i kongenitalnu adrenalnu hiperplaziju, medicinski se identificiraju upravo putem binarne spolne norme i prema istome ih prepoznajemo kao poremećaje.

2. Nitko se ne rađa s rodom. Sva ljudska bića rađaju se s biološkim spolom. Rod (svjesnost i osjećanje da smo muškarac ili žena) jest sociološki i psihološki koncept, a ne biološka objektivnost. Nitko od nas se ne rađa sa sviješću da je muškarac ili žena. To posvješćivanje se razvija s vremenom i, kao svaki razvojni proces, može biti narušen subjektivnim percepcijama iz djetinjstva, međusobnim odnosima i negativnim iskustvima iz djetinje dobi. Osobe koje se identificiraju s ”osjećajem da pripadaju suprotnom spolu” ili ”nekom srednjem spolu” ne tvore treću spolnu grupu, nego su biološki i dalje muškarci ili žene.

3. Uvjerenje osobe da je ili nije pripadnik određenog spola je, u najboljem slučaju, konfuzna misao. Kada jedan dječak i jedna djevojčica, biološki zdravi, vjeruju da su suprotno od svog biološkog spola, nastaje psihološki problem, a ne fizički i zbog toga se tretira kao takav. Ta djeca pate od rodne disforije. Rodna disforija (GD) se u posljednjem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika psihičkih poremećaja Američkog udruženja psihijatara (DSM – V) definira kao duševni poremećaj.

4. Pubertet nije bolest, ali terapija blokadom hormona spolnog sazrijevanja, koja odgađa pubrtet, može biti vrlo opasna. Blokada hormona te vrste tijekom puberteta vodi do bolesnog stanja koje onemogućuje rast i plodnost djeteta koje je, prije ovog postupka, bilo biološki zdravo.

5. Prema prethodno spomenutom DSM -V, 98% muškaraca i 86% žena, koji tijekom djetinjstva osjećaju smetenost vezanu za rod, u konačnici prihvaćaju svoj biološki spol nakon što prođu pubertet.

6. Djeca koja uzimaju lijekove za blokadu/odgodu puberteta s ciljem promjene spola morat će uzimati hormone suprotnog spola tijekom kasne adolescencije. Uporaba spolnih hormona, poput testosterona i estrogena suprotnog spola, nosi sa sobom rizike opasne po zdravlje. Unos tih hormona može izazvati probleme s krvnim tlakom, stvaranje krvnih ugrušaka, moždani udar i rak.

7. Statistike ukazuju na dvadeset puta veću stopu samoubojstva kod odraslih koji uzimaju hormone suprotnog spola i/ili se podvrgavaju operaciji spola. Čak i u Švedskoj, jednoj od zemalja koja najviše podupire inkluziju i normalizaciju rodne ideologije, broj samoubojstava je u velikom porastu. Kakva bi to osoba, suosjećajna i razumna, željela osuditi malu djecu na istu takvu sudbinu znajući da nakon puberteta 86% djevojčica i 98% dječaka sa sumnjama u svoj rod prihvate svoju fizičku stvarnost i nastavljaju živjeti u stanju fizičkog i duševnog zdravlja?

8. Ustroj i uvođenje odgoja djece koji će ih uvjeravati da je krađa biološkog spola, putem operacija i lijekova, nešto normalno i blagotvorno jest zlostavljanje djece. Opća potpora rodne ideologije, poglavito putem javnog obrazovanja i djelovanjem političara, zbunit će veliki broj učenika i roditelja što će rezultirati time da sve veći broj djece posjećuje ”rodne klinike” kako bi primali lijekove koji blokiraju hormone spolne zrelosti i odgađaju pubertet. Tako će mnoga djeca odabrati život pun kancerogenih hormona i toksičnih kemijskih preparata koji nisu nimalo preporučljivi za zdravlje, a mnogi će izabrati nepotrebno kirurško osakaćivanje dijelova svoga tijela savršeno zdravih u svojoj mladosti.

laudato

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Karolina Vidović Krišto najbolje i najpreciznije objasnila problem etničkih manjina i ponudila rješenje!

Objavljeno

na

Objavio

Na Okruglom stolu „Nakon ratne – protuustavna agresija na Vukovar”, koji su organizirale Građanske inicijative Ivo Pilar i Milan Šufflay te Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, jedan od govornika bila je Karolina Vidović Krišto. Njezino izlaganje prenosimo u cijelosti:

„ Za ovaj Okrugli stol pripremila sam izlaganje na temu prava etničkih manjina, koje su u hrvatskom zakonodavstvu nazivaju „nacionalnim manjinama”.
Hrvatska država ima nekoliko obilježja, među ostalim to su državne granice, teritorij, stanovništvo unutar tog teritorija, državna vlast – i nacija. Naciju čine svi hrvatski državljani. Svi hrvatski državljani su hrvatske nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Ako je netko po etničkoj pripadnosti Mađar, Talijan ili Srbin, a hrvatski je državljanin, on je hrvatske nacionalnosti.
Kako onda hrvatski državljani u Hrvatskoj – mogu biti nacionalna manjina? Čovjek hrvatske nacionalnosti može jedino u drugim zemljama biti nacionalna manjina, u Hrvatskoj je on dio hrvatske nacije. Naizgled je ovo jezično pitanje, međutim ono u Hrvatskoj stvara duboke raskole, dovodi do segregacije, prije svega do samosegregacije i do shizofrenih stanja u društvu.

Tzv. pitanje nacionalnih manjina u Hrvatskoj nije uzrok problema, ono je posljedica. Uzrok problema je hrvatski Ustav te zakoni o posebnim političkim pravima koji iz njega proizlaze.

Zemlje EU koje imaju dugovječne ustave uopće ne poznaju pojam nacionalne manjine. Zato što one svoj ustavnopravni sustav temelje na općoj ustavnoj jednakosti kao osnovnog polazišta za uređenje društvenih odnosa. Da je tomu tako i u Hrvatskoj potvrđuje Odluka Ustavnog suda kojom je 11. i 12. izbornu jedinicu (dijaspora i manjine) proglasio neustavnima. Obrazloženje glasi, neustavni su jer su diskriminacijski.

Etničke skupine, ili etničke manjine imaju pravo na čuvanje i njegovanje svoje kulturne baštine. Države EU zasebnim zakonima i propisima iz proračuna izdvajaju novce za tu svrhu. Ali ne osiguravaju zasebna politička ili građanska prava – ona su za sve državljane ista.
Nismo ni prvi ni jedini koji o ovome promišljamo i istražujemo.

2015. godine, u želji mogućnosti usporedbe našeg zakonodavstva i zakonodavstva drugih država u Europi, saborski zastupnik Dragutin Lesar zatražio je putem Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, prikaz ustavnih i zakonodavnih rješenja zastupljenosti i načina izbora članova parlamenta iz redova narodnih manjina.

Ova im je pitanja postavio:

1. Koliko mjesta u Vašem parlamentu pripada predstavnicima nacionalnih manjina, brojčano i u odnosu (postotku) na ukupan broj zastupnika?
2. Koji je način izbora predstavnika nacionalnih manjina u Vaš parlament?
3. Ako je Vaš parlament dvodoman, u kojem su domu zastupljeni pripadnici nacionalnih manjina?
4. Postoji li ograničenje mandata po pravu odlučivanja za predstavnike nacionalnih manjina u Vašem parlamentu (npr. da nemaju pravo odlučivanja o formiranju parlamentarne većine, povjerenju Vladi, pojedinim stavkama proračuna i sl.)?
Pristigli su mu odgovori iz 39 parlamenata od čega 26 iz država članica EU.
Odgovori su bili u skladu sa svim dosada iznesenim. Evo nekoliko primjera: Austrijski parlament je odgovorio kako ne postoje predstavnici manjina ni u gornjem ni u donjem domu austrijskog parlamenta, ni u lokalnim parlamentima.
Belgija je odgovorila kako svi zastupnici obaju domova imaju jednaka prava.
FRANCUSKA je odgovorila tek jednom rečenicom, citiram: U Francuskoj ne postoje nacionalne manjine.
ITALIJA je odgovorila, citiram: Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju.
IZRAEL je odgovorio kako svi zastupnici u parlamentu imaju jednaka prava.
LUKSEMBURG je odgovorio, citiram: Ne postoje nacionalne manjine u Luksemburgu. I tako dalje.
U Mađarskoj od 2014. predstavnici manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag mogu biti u parlamentu, ali bez prava glasa u parlamentu.
Evo kako je odgovorila Hrvatska:

„Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, pripadnicima nacionalnih manjina jamči se 8 mjesta u hrvatskom parlamentu od ukupno 151-og zastupnika, što predstavlja zastupljenost od 5,3 %. (Bez obzira na to jesu li prešle izborni prag!, o.a.)
Glede zastupljenosti, u Hrvatskom saboru Srbi imaju pravo na tri zastupnika, Talijani i Mađari po jednog, a Česi i Slovaci na jednog zajedničkog. Pored toga, dvije grupe nacionalnih manjina biraju jednog zajedničkog zastupnika. U prvoj su grupi Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusini, Ukrajinci, Rusi, Turci, Vlasi i Židovi, a u drugoj su grupi Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci, što čini ukupno 8 zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. (Ovo je, pak, netočno formulirano. U Hrvatskoj Nijemci, Poljaci, Česi, itd., nemaju pravo biti birani u Hrvatski sabor, nego Hrvati pripadnici tih manjina., o.a.)
Izabrani predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru imaju opći politički mandat, što znači da su izjednačeni s ostalim zastupnicima u pravima i obvezama i da ne postoji ograničenje njihovog mandata i prava na odlučivanje, primjerice kod sudjelovanja pri sastavljanju parlamentarne većine, glasovanja o državnom proračunu i slično.”
Uz Hrvatsku, jedina iznimka u EU je Slovenija. U Sloveniji pripadnici mađarske i talijanske etničke manjine, njih ukupno oko 10 tisuća, imaju po jedan zajamčen mandat. Gotovo 40 tisuća pripadnika hrvatske etničke manjine u Sloveniji nema ni status manjine, a kamoli mandat.

Kada postavljamo pitanje reciprociteta posebno je zanimljiva Republika Srbija.
Kakva su prava hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji? Pripadnici hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji:
– nemaju zajamčene Saborske zastupnike
– nemaju zajamčene Dožupane
– nemaju zajamčene Dogradonačelnike
– nemaju zajamčene članove gradskih i općinskih Vijeća
– nemaju zajamčena zastupnička mjesta u parlamentu, nemaju institut zajamčenih mandata ni na jednoj razini;
Dok srpska narodna manjina u Hrvatskoj državi to sve ima, i više od toga:
– ima zajamčen postotni udio u zaposlenima u tijelima državne vlasti
– zajamčenu poziciju dožupana u jed. lok. i region. Samup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčena mjesta u županijskom Vijeću
– zajamčenu poziciju dogradonačelnika u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčene pozicije u općinskom vijeću u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčeno zapošljavanje u tijelima ne samo državne, nego i sudske te vlasti lokalne i reg. samoup. sukladno manjinskom postotku na tome području
– i ima pravo na 3 zajamčena zastupnika u Saboru.

Međutim, ovaj podatak posebno zabrinjava: Tomislav Žigmanov je 2016. godine prilično slikovito prikazao koliko se u Republici Srbiji izdvaja novaca za potrebe hrvatske narodne manjine:

Na 1 euro koji Republika Srbija izdvaja za hrvatske kulturne, obrazovne i informativne programe, Hrvatska za srpsku zajednicu izdvaja 37 eura. Omjer je 1 naspram 37!
Želim biti precizna i jasna. Reciprocitet treba poštivati po pitanju izdvajanja za kulturne, obrazovne i informativne programe.
Po pitanju etničkih manjina naša je zadaća boriti se protiv diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Hrvatska mora krenuti naprijed: počevši od Ustava i zakona na državnoj razini do svih razina lokalne Uprave i Samouprave moramo izjednačiti prava svih zastupnika. Svi lokalni i državni zastupnici – zastupnici su nacije. Službeni je jezik hrvatski.
Svim etničkim skupinama, od većinske, do najmanje manjinske, moramo osigurati pravo na njegovanje jezične i kulturne baštine. Svi hrvatski državljani i sva hrvatska djeca, bez obzira na etničku pripadnost, imaju pravo biti ponosni što su dio hrvatske nacije!

Ovo zvuči domoljubno, zar ne? Ali to je puno više od toga. Nama treba zdrava i prosperitetna država. Pisa obrazovno istraživanje provedeno 2015. pokazalo je kako je znanje hrvatskih petnaestogodišnjaka ispod svjetskog prosjeka. Državom s najuspješnijim i najboljim obrazovnim sustavom proglašen je Singapur. Sjećam se naslova koji je vrištao s jednih hrvatskih main-stream novina: „Kopirajmo Singapur, djeca će nam biti puno pismenija!”
A – što se događa u njihovim školama? Kod mlađe djece snažno se razvija – pripadnost naciji, osobna odgovornost i poduzetništvo.
Na prvom mjestu – pripadnost naciji!

Na nama je da pobijedimo sve one – koji radi imperijalističke politike stranih država – ili zbog partikularnih političkih ili osobnih interesa – provode politiku diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Na nama je, dragi prijatelji, da ojačamo nacionalni koncept.“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari