Pratite nas

Kolumne

Amerikanci počinju čistiti nered u BiH

Objavljeno

na

Priprema se diplomatsko-politička Oluja

Trinaest godina nakon propaloga pokušaja dovršetka projekta izgradnje mira u Bosni i Hercegovini s nekoliko sporazuma koji su trebali dograditi daytonski okvir za mir, kojemu je odavno istekao rok trajanja, međunarodna zajednica ponovno bi se trebala angažirati u ovoj zemlji u kojoj tri naroda nastavljaju voditi zasebne ratove.

Kako se doznaje, očekuje se povratak administracije Sjedinjenih Američkih Država koji su svoj utjecaj predali destruktivnim igračima poput Rusije i Turske, te istodobno neodlučne Europske unije.

Nakon uspješno apsolviranoga slučaja Crne Gore i Sjeverne Makedonije, kojima je otvoren put do NATO saveza, ne dnevnomu je redu rješavanje spora između Beograda i Prištine.

Po svemu sudeći, Srbi će na sjeveru Kosova dobiti svoju administrativnu enklavu (Republiku Srpsku), a zauzvrat će se priznati Kosovo i označiti kraj mita o Kosovu koji traje stoljećima. Nakon toga, kako su nam potvrdili diplomatski i politički izbori, slijedi Bosna i Hercegovina.

Podmetnuti Komšić

Posljednji put SAD se angažirao u BiH, 2006., zahvaljujući inicijativi republikanskih predstavnika, kada je pokušao provesti tzv. travanjski paket ustavnih izmjena.

Komšić

Radilo se zapravo o pokušaju da se konačno Daytonski mirovni sporazum, uz preinake, prihvati u državnom Parlamentu Bosne i Hercegovine, budući da i sada taj sporazum de facto zemlji donosi oktroirani Ustav koji nikada nije dobio legitimitet u najvišem zakonodavnome tijelu.

Travanjski paket bio je najsveobuhvatniji dokument koji je načinila međunarodna zajednica predvođena SAD-om. Radilo se o pokušaju provedbe presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu jer u zemlji nije dopušteno da, primjerice, Romi ili Židov budu članovi državnoga Predsjedništva.

Naime, te pozicije prema Ustavu ekskluzivno su rezervirane za one koji se izjašnjavaju kao Hrvati, Bošnjaci i Srbi. No kao i sve drugo, i to pravilo ima iznimku pa se i Željko Komšić, koji je politički Bošnjak, te s hrvatstvom nema ništa, lažno izjašnjava kao Hrvat i uzurpira ovome narodu poziciju.

Ovaj je dokument, travanjski paket, bio povod za najveći raskol koji se do sada dogodio u HDZ-u BiH, kada je uz pomoć Ive Sanadera i Luke Bebića stvorena stranka HDZ 1990.

Travanjski bi paket bio odličan sporazum koji bi mogao uključiti i popravljanje pozicije Hrvata da nije postojao ‘istočni grijeh’ u tome dokumentu, a odnosio se na način biranja izaslanika u Gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda u kojemu trenutačno Hrvati, Bošnjaci i Srbi imaju jednak broj izaslanika i mogu osporiti zakone i propise koje smatraju štetnima za vitalni interes svoga naroda.

No istočni je grijeh toga sporazuma upravo ležao u jednoj velikoj zamci: izaslanici u Dom naroda birali su se iz građanskoga, Zastupničkog doma u kojemu Bošnjaci imaju apsolutnu većinu. Da je trenutačno na snazi taj sporazum, po rezultatima posljednjih izbora u BiH Bošnjaci bi vjerojatno imali najmanje dva od ukupno pet u klubu toga naroda, a moguće čak i trojicu svojih Hrvata, kao izaslanika u ovome domu dok bi Hrvati imali dvojicu legitimnih predstavnika.

Naime, bilo je predviđeno da se izaslanici za nacionalni dom biraju iz Zastupničkoga doma parlamenta BiH, u kojemu je trenutačno čak 18 Bošnjaka i šest Hrvata.

Sadašnja je situacija, međutim, takva da Hrvati imaju svoja četiri legitimna predstavnika u Domu naroda BiH, dok je peti izaslanik čovjek koji se dugi niz godina lažno izjašnjava kao Hrvat, od roditelja, oca Jovana (Srbina) iz Kalinovika i majke Aiše (Bošnjakinje) iz Sarajeva.

Travanjski paket predviđao je da se ukida tročlano Predsjedništvo, bira predsjednik i dva potpredsjednika iz Doma naroda u kojemu Hrvati više ne bi mogli imati većinu u klubu. Na taj bi način politički Bošnjak Komšić i druge inačice sličnih Hrvata bili na vlasti stoljećima, dok bi ovaj narod postao politička manjina.

Institucionalna ravnopravnost ili entitet

Upravo će rad na ovim izmjenama načina biranja izaslanika za Dom naroda, a oko čega postoji i presuda Ustavnoga suda BiH u slučaju Bože Ljubića, odrediti sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata.

Hrvatski su politički predstavnici pripremili nekoliko mogućih prijedloga biranja izaslanika za Dom naroda. Jedan od njih je da se iz županija u RSFederaciji BiH, u kojima Hrvati čine ispod tri posto stanovništva, uopće ne biraju izravno izaslanici za Dom naroda, nego da se ti glasovi spoje s drugim većinskim hrvatskim sredinama kako bi se dobio legitimni izbor.

Drugi je prijedlog da su uz građanski, zastupnički dom u koji se zastupnici biraju neovisno o pripadnosti određenom narodu, izaslanici za Dom naroda biraju tako da isključivo za njih glasuju pripadnici toga naroda.

Naime, na dan izbora bi, primjerice, hrvatski klub za Dom naroda birali samo Hrvati na žutim listićima. I to s cijeloga prostora države, čime bi otpale bilo kakve mogućnosti zloporabe hrvatske političke volje, kao naroda koji je četiri puta manje brojan od Bošnjaka ili pak tri puta malobrojniji od Srba.

Upravo je ta činjenica onemogućila da Hrvati mogu izabrati svoga člana BiH Predsjedništva, ali i da su u mogućnosti politički se pluralizirati. Vjerojatno najbolji iskorak od svih napravljen je s Prudskim sporazumom iz 2008. godine kada je bošnjačku politiku predstavljao pokojni Sulejman Tihić, koji je doslovno prihvatio ustrojavanje hrvatske federalne jedinice unutar sadašnje hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH, dok se srpski pregovarač Milorad Dodik čak odrekao dijela teritorija Republike Srpske kod Dervente i Bosanskoga Broda. No kada su bošnjački mediji i političari saznali detalje toga sporazuma, od svega su odustali te odlučili nastaviti rat u miru.

Stvari su se posve radikalizirale nakon objave popisa pučanstva 2015. godine, kada je obznanjeno kako je Bošnjaka navodno više od 50 posto od ukupnoga broja pučanstva. Srpski političari te rezultate ne priznaju, ali upravo je ta činjenica poslužila bošnjačkoj politici da do kraja zaoštri svoje istupe i postupke u pokušaju ostvarenja ‘građanske’, a u biti velikobošnjačke države s dominacijom ‘temeljnoga’ naroda.

Dvije veležupanije

BiH će konačno dobiti mogućnost prodisati vlastitim plućima bez tutorstva međunarodne uprave i raznih sponzora čiji su utjecaji uvijek bili pogubni za nju. I posve je sigurno, bez obzira na brojke, kako nitko ne će uspjeti realizirati dominaciju jer bi to dugoročno vodilo podjeli i raspadu zemlje.

Najvažnije je da toga postane svjesna bošnjačka strana. Hrvatskim političarima u BiH uz pomoć Zagreba ostalo je ispraviti pogrješke iz prošlosti. To znači da konačno za položaj mlađega brata u BiH počnu lobirati i raditi ondje gdje se i donose sve odluke, a to je Washington. Na taj je način i stvorena hrvatska država.

Većina Hrvata u BiH i danas sanja vlastiti entitet, Herceg-Bosnu, čijim je dužnosnicima presuđeno u Haagu, kako bi se i na taj način pokušalo ugasiti san o narodnoj jednakopravnosti u Bosni i Hercegovini. Ta država u zadnjih 150 godina, otkako se riješila okova otomanske tiranije, i ne zna za drukčiji model vladanja.

Od Austrougarskog sabora koji je utemeljen do 1910., do zasjedanja ZAVNOBIH-a i donošenja Ustava te bivše republike iz SFRJ, uvijek se slijedilo jedinstveno načelo podjele i balansa u vlasti uz poštivanje ravnopravnosti religijskih i nacionalnih zajednica.

To načelo zapravo jamči jednakopravnost svih naroda, koja se nakon Daytona krši samo na štetu Hrvata. Hrvati i Bošnjaci imaju povijesnu prigodu redefinirati vlastite odnose, a ne se vrtjeti u istim matricama koje donose nove nesporazume, podjele i tenzije.

Trenutačne međunarodne, ali i domaće okolnosti, nisu naklonjene stvaranju trećega entiteta. Ali Hrvati i Bošnjaci mogu od sadašnjih deset županija u entitetu Federaciji BiH stvoriti dvije veležupanije, jednu većinsku hrvatsku i drugu većinsku bošnjačku, dogovoriti se o promjeni nadležnosti i konačno okončati razdoblje ni rata ni mira.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

 

Poruka Hrvatima i Srbima u BiH: ‘Eto vam rijeke pa gazite, eto vam Srbije, eto vam Hrvatske’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

Objavljeno

na

Objavio

Odzvonilo je silovateljima u Lepoj njihovoj. Lex Veljača uskoro će počistiti sve smeće s “ovih prostora“. Kao kad je Heraklo od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale.

Heraklo je u našem slučaju ministar Bošnjaković, a Euristeja je udruga “Spasi me“ na čelu s legendarnom Jelenom Veljačom. Ona je, preselivši se u Beograd, iznenada shvatila gdje je do tada živjela. I vratila se na velika vrata. Plenki je to prvi shvatio i eto nama po tko zna koji puta noveliranja Kaznenog zakona RH. Uglavnom, dobit ćemo nešto oštrije sankcije nego do sada. I do sada je svako fizičko i seksualno nasilje bilo kazneno djelo. Ono što će biti “tvrd orah“ je slučaj kad mala čela nude velika načela. A to je odredba gdje spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja. Englezi se “k’o pijani plota“ stotinama godina drže svog “Criminal law“, a HR-u ovo je već “stota“ izmjena.

Vratimo se na spolni odnos bez pristanka koji postaje “vrsta silovanja“. Što je sa suprugom kojeg njegova supruga prijavi za silovanje, doduše bez fizičkog nasilja, ali bez njenog izričitog pristanka. Može to žena, kad se posvađaju, i naknadno shvatiti da suprugu zapravo zadnji puta kad su imali odnose nije uopće bila dala svoj pristanak. Ionako su bili (najvjerojatnije) sami u krevetu! Takvom suprugu od sada prijeti minimalno godina dana ”bukse” bez obzira što će on vjerojatno tvrditi da nije znao da treba usmeni ili pismeni pristanak supruge, da su to do sada rješavali na konkludentan način, da nije znao kako sada mora svaki puta kad legne sa ženom osigurati čvrsti dokaz da je ona pristala. Možda pisanu potvrdu, ovjerenu kod javnog bilježnika?!

Nekom će ovaj moj stav izgledati kao nepotrebno karikiranje i protivan zaštiti žena od seksualnog nasilja. No, kako je iza mene skoro 50-godišnja odvjetnička praksa dobro znam kako će ovo “silovanje bez pristanka“ biti i te kako zloupotrebljavano. Bit će zabavno pratiti suce u kaznenim predmetima kad supruga tvrdi da je “silovana“, a suprug se brani da je do sada “silovao“ svoju zakonitu na taj način bezbroj puta, a sada odjednom mora u Lepoglavu dok se supruga oporavlja od “šoka“ uz pomoć nekoga tko je tu dozvolu još davno, kad se ženio, dobio. Bit će kod nas puno loše informiranih supruga punih “podijeljenih osjećaja“. Rješenje se nazire u građanskopravnoj sferi. Možda da supružnici sklope “bračni ugovor“ kod javnog bilježnika po kojem suprug ne mora imati posebnu usmenu ili pisanu dozvolu za seks sa svojim zakonitom…

Kad smo već spomenuli “podijeljene osjećaje“, kako bi ih bolje upoznali, evo jednog sugestivnog primjera. Podijeljeni osjećaju javljaju se, na primjer, kad vam zločesta punica s vašim novim autom odleti u provaliju…

Srpski logori za neke su plod mašte desnih krkana

O Jasenovcu svi znaju sve. Neki progresivniji tvrde i pišu o milijun žrtava. Kao, recimo, patrijarh Irinej. Za srpske logore iz Domovinskog rata ne zna baš nitko. Osim onih 30-tak tisuća koji su prošli kroz njih. Ta golgota ne zanima ni Pupovca, ni Bošnjakovića, ni Radu, ni Jakovčića iz Documente, ni Antu Tomića i ljevičarske kolumniste iz Jutarnjeg, 24 sata, Indexa, net.hr, ni Šprajca, SDP, HDZ, Žonju, Jakovčića iz IDS-a, Miletića, Robya Bajrušija itd. Lijeva medijska falanga “prosto ne može da veruje“ da su ti logori stvarno postojali.

Logori gdje se je tuklo, ubijalo, mučilo i gazilo ljudsko dostojanstvo.  Jeste li igdje pročitati da je dan 14. kolovoza obilježen kao dvadeset i dvogodišnjica velike razmjene logoraša kod Nemetina u kojoj je na slobodu iz logora bilo pušteno 714 naših branitelja i civila? Old sad story! Ti logori kao da su plod mašte desnih krkana. Nitko od naših vrlih političara, posebno onih HDZ-ovih i HNS-ovih, nisu došli ni blizu, niti su pustili o tome glasa. Naravno, ni vrhunski stručnjaci za sve logore iz SDSS-a.

Ali zato se kao muhe skupe na svakoj “komemoraciji“, od one u Srbu do obilježavanja žrtava svakog ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Nema, recimo, u “slobodarskom“ Indexu, Jutarnjem, Večernjaku, ni na RTL-u ni riječi o brojnim svjedocima koji mogu svjedočiti o zlodjelima u tim srpskim logorima.

Jakovina, Markovina, Klasić i slični ”istoričari” vjerojatno misle da su ti logori samo “osveta“ za sve ono što se događalo u Jasenovcu. Ako Documenta, Pupovac, Frljić, Čičak, Pilsel i sve te njihove para-humanitarne organizacije očito pojma nemaju što je proživljavalo oko 30 tisuća ljudi u tim logorima onda se samo od sebe nameće jedno jako ružno pitanje: što bi bilo s Hrvatskom da smo kojim slučajem Domovinski rat izgubili? Koliko nula bi brojci 30 trebali još nadodati? Dobro, kod mene osobno ne bi se promijenilo ništa drastično. Ova depresivna kolumna bi i dalje izlazila. S time da bi je pisao na Golom otoku klešući je u kamenu.

“Oslobodioci” i Zrin

Ovih dana, točnije 9. rujna, nigdje ni slova o brutalnom partizanskom zločinu u mjestu Zrin na obroncima Zrinske gore. Toga dana 1943.g. naši “osobodioci“ ušli su u Zrin i pobili 291. mještanina.

Naravno, proglasiše sve civile ustašama tako da je uspjelo preživjeti svega 16 osoba. Ni Turci u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskog nisu u jednom danu pobili toliko ljudi i opljačkali ih. I danas, nakon sramotne šutnje o pravom karakteru NOB-a, biskup Košić žali za ubijenim “ustašama“, umjesto da, zajedno sa sisačkom Ikačom, evocira uspomene na “herojski“ čin “oslobodioca“ koji su u jednom danu skoro 300 civila oslobodili života u malom tragičnom hrvatskom mjestu. I na kraju krajeva, tko će pisati o tom stravičnom komunističkom zločinu? Jutarnji, Večernji u Gerinom Obzoru, Novi list, Slobodna, Indeks, Net.hr, 24sata? Hoće – naravno – ali samo u kontekstu Nikole Šubić Zrinskog. Možda Klasić, Jakovina i ekipa znaju da je i to bila samo ”pravedna osveta” za sve ustaške zločine.  Ali onda su trebali krenuti na ustaše, a ne čekati maršala Tolbuhina da odradi posao za naše “narodne heroje“.

Već sam gore napisao da smo slučajno izgubili Domovinski rat, da bi ovu kolumnu pisao na Golom otoku. I tamo bi mi se dogodila najgora moguća kombinacija. Kako bih zbog godina zasigurno bolovao od Alzheimera i usput dobio proljev, počela bi trka lijevo, desno, a ne znaš ni gdje ni zašto?!

Hajmo i dalje ostati u mračnom snu da smo slučajno izgubili Domovinski rat. Većina će zaključiti da taj rat nismo ni slučajno mogli izgubiti. To je točno. Međutim, bi li neki budući apstraktni rat mogli ipak popušiti? Ideju mi je dala kolumna u Večernjem novinara čije tekstove nikada nećete uspjeti pročitati u Večernjakovom Obzoru. Autor kolumne je, naravno, Davor Ivanković. Tema su srpski oficiri i provokacija s ulaskom u Hrvatsku na liturgiju u Jasenovcu.

U isto vrijeme srpski “mirotvorac“ Vučić s ushićenjem je pratio vježbe policijskih snaga Srbije. Užario se od sreće gledajući topove od 20 do 40 mm, rakete, naoružane policijske helikoptere, nove mitraljeze s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Otprilike u isto vrijeme u Zagrebu je bila obljetnica specijalaca iz Lučkog.

Naravno, bez topova, raketa, naoružanih policijskih zrakomlata, mitraljeza s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Razlog? Hrvatska policija ne posjeduje takvo naoružanje. Da se naša policija pokuša naoružati poput vojske, kao što je to slučaj u Srbiji, možete samo zamisliti kakva bi graja nastala. Troši se novac na oružje umjesto na vrtiće, škole, ekologiju, stanove za imigrante. Puhovski, Tomić, Pavičić, Rada, Žonja, Toma, Beljak, Bajruši, Vlašić, Documenta… svi bi oni odmah digli graju do neba…

Tomu još treba dodati da se ovih dana u Srbiji uvodi obavezni vojni rok i da će za sedam godina imati kompletno obučenih oko 50.000 vojnika. Samo politički glupani mogu zanemariti činjenicu da danas u Srbiji Hrvatsku smatraju vojnim neprijateljem broj jedan. Samo političke guske će se i dalje k’o pura dreku čuditi povratku HV-a u kasarne.

Srbi se hvale da im je Trump u zamjenu za priznanje Kosova obećao 14 potpuno novih F-16 i 10 milijardi dolara za vojnu infrastrukturu. Nakon propasti kupnje aviona od Izraela ministar Krstičević za kaznu “kleči na kuruzi“, a Srbija se rapidno naoružava. Miroslav Lazanski, prijatelj Jelene Lovrić, odlazi za ambasadora u Moskvi, a po zaključku Davora Ivankovića Srbija se približava  vojnoj opremljenosti iz 1991.g. “kad je bila 10 puta moćnija od nas“. I na kraju, je li o rapidnom naoružanju Srbije i autsajderskom ponašanju Hrvatske i jednu jedinu riječ rekao bilo tko od naših predsjedničkih kandidata? HV i naša nacionalna sigurnost je za njih periferna tema.

Pitali Rusi Tuđmana što ima protiv Srba? Gardijske brigade – odgovorio je Tuđman.

Budite sigurni da Papa tako skoro neće priznati Kosovo

Aleksandar Vučić je posjetio Vatikan. U Apostolskoj palači primio ga je papa Franjo. Vučić je izjavio da će zamoliti papu Franju da ne prizna Kosovo. Budite sigurni da Papa neće priznati Kosovo. Barem ne tako skoro. Vučić bi jako “voleo“ da Papa posjeti Srbiju, ali za taj “sveti“ čin nema suglasnost SPC-e. “Veliki patrijarh” pozdravlja papu Franju, a on “velikog“ Patrijarha.

Vučić kaže kako mu je Papa u više navrata rekao da izuzetno cijeni Patrijarha Irineja, bez čije dozvole ne može doći u posjet Beogradu. Papi su sada samo Beograd i Moskva “tiha želja“ jer nema poziva za posjetu.

U Hrvatsku može doći kad god zaželi, ali nakon svega što je čuo o Hrvatskoj od “Velikog Patrijarha” još će malo razmisliti. Vučiću je dobri Papa poklonio medaljon mira i protumačio mu njegovo značenje. Vučić je to navodno shvatio na jedan posebni transcendentni način ili kao svojevrsni oprost Pape miroljubivoj Srbiji koja je, onako usput rečeno, izazvala Prvi svjetski rat, a nakon pada komunizma, i čitav niz ratova na području bivše SFRJ, a koja je zbog toga bila osuđena za genocid u Srebrenici, za ubijanje u Vukovaru itd.

Srbija je sve uspješnija u pokušaju sprječavanja proglašavanja kardinala Alojzija Stepinca svetim. Papa Franjo misli kako za zbližavanje dvije Crkve nisu potrebne teološke rasprave jer, kako reče, “ujedinjeni smo u krvi“. Slažem se. Teološke rasprave potrebne su samo oko kanonizacije kardinala Stepinca. A što se tiče krvi, počevši od Prvog svjetskog rata pa zaključno do Kosova i Vukovara, tu ne da smo se “ujedinili“ nego smo se skoro i udavili ujedinjeni. I da dobri papa Franjo nije izabran za papu, vjerojatno nikada ne bi skužili kako smo se ujedinili i sa SPC-om. Nekako u isto vrijeme kad tu istu crkvu Crna Gora proglašava terorističkom organizacijom.

Uglavnom: “Ex nihilo, nihil fit” ili od ničega ništa.

Silvek Tomašević se u Rimu pita: “Može li kip pokvariti odnose dvaju susjeda? Kip razdora je pjesnik i političar Gabriele D’Annunzio, koji je postavljen u Trstu točno na stotu godinu kad je dotični Gabriel sa oko 2.000 perjem okićenih vojnika u operetnom puču ušao u Rijeku. Ta okupacija je trajala 16 mjeseci i za divno čudo nisu legionare od tamo istjerali Titovi partizani jer tada još nije bilo šume Brezovica niti su se u Srbu okretali svećenici na ražnju.

Fašistu D’Annunzija izbacili su iz Rijeke talijanski vojnici. Znači “kipek“ patuljastog Gabriela ne može pokvariti vječno prijateljstvo dvaju naroda i narodnosti. Onako usput, sjetih se kako je maršal Tito naredio 4. armiji JNA da 1. svibnja 1945.g. “oslobodi“ Trst od Nijemaca koji su još pred 25 dana bili napustili grad. Tada se naša “herojska“ armija ušuljala u grad. No, 2. svibnja u Trstu se iznenada pojavila Druga novozelandska divizija. Narod je, naravno, bio na strani JNA oslobodioca jer su oni odmah uveli policijski sat i radnu obvezu što je ljude do kraja oduševilo.

U tom oduševljenju stanovništvo je počelo opsjedati zapovjedništvo generala Gentriyja tražeći pomoć i zaštitu od “oslobodioca“. Zatim je “fašist“ Churchill dao naredbu feldmaršalu Alexanderu da ne dolazi u obzir bilo kakav sporazum s partizanima, a osobito stoga što nisu imali podršku Staljina. Za to vrijeme je Tolbuhin već bio negdje oko Beča. Nakon svega, Titovi su partizani krenuli u pobjednički rikverc i u nove pobjede protiv razoružanih fašista – na Bleiburgu. Već tada su počeli nicati Titovi kipovi po čitavoj Jugi. Ali to nije moglo pokvariti odnose dvaju susjeda.

Pitao me neki moj znanac u žaru diskusije: ako je Tito navodno vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od one iz NDH?

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari