Pratite nas

Kolumne

Amerikanci su priznanjem Krstičeviću demantirali Pupovca i SNV

Objavljeno

na

Foto: MORH

Hrvatski ministar obrane, general-bojnik Damir Krstičević primljen je u Kuću slavnih Rider sveučilišta u SAD-u poznatijeg i pod nazivom Američka ratna škola.

Slučajno ili ne, samom zapovjedniku IV. gardijske brigade u završnim godinama Domovinskog rata, ali i cijeloj hrvatskoj naciji na ponos, Krstičevićevo ime zlatnim slovima uklesano je među imena najslavnijih svjetskih vojskovođa baš na dan kad obilježavamo obljetnicu prijema Republike Hrvatske u Ujedinjene narode.

Naime, 22. svibnja 1992. jednoglasnom odlukom Glavne skupštine Hrvatska je primljena u punopravno članstvo UN-a.

Jedan drugi događaj zamalo nam je pokvario radost zbog ovog priznanja generalu Krstičeviću. Dok je hrvatski ministar bio na putu za Sjedinjene Američke Države kako bi mu bila ukazana počast koju nije doživio još niti jedan Hrvat, u Zagrebu je Srpsko narodno vijeće objavilo svoj godišnji bilten u kojem se govori o ugrožavanja ljudskih i građanskih prava pripadnika srpske nacionalne manjine.

Nažalost, pokazalo se kako je u velikom broju popisanih i pobrojanih slučajeva uputno napraviti ogradu i reći kako je riječ o navodnom ugrožavanju prava koja pripadaju svim građanima Republike Hrvatske.

Ako nekome pjesma Marka Perkovića Thompsona “Čavoglave” predstavlja opasnost ili ugrozu njegovih prava nejasno je zašto taj isti ne promijeni frekvenciju svog radio-uređaja, odnosno postaju koju sluša ili ga jednostavno ne ugasi. A takvih bizarnih primjera prepun je taj bilten SNV-a.

Ipak, moram reći kako je dobro što je on objavljen baš kad je ime Damira Krstičevića bilo zlatnim slovima upisivano u Kuću slavnih Američke ratne škole koju je naš general završio 1998. godine. Tako sad pisanje Milorada Pupovca i njegovih suradnika možemo proanalizirati u kontekstu priznanja hrvatskom ministru obrane.

General Damir Krstičević poznat je kao ratni zapovjednik koji je iskazivao izuzetnu humanost prema neprijateljskim zarobljenicima i ranjenicima. Od svojih podređenih tražio je provođenje prave vojničke discipline.

Zbog njegovog načina zapovijedanja IV. gardijska brigada svoje zadaće odrađivala je tako da je pokojni ministar obrane Gojko Šušak rekao: “Imamo šest gardijskih brigada, ali samo je jedna i to četvrta udarna brigada”.

Dio te brigade koja se danas naziva Pauci, po Andriji Matijašu Pauku, časniku koji je poginuo u posljednjim ratnim operacijama ove brigade, činili su i bivši pripadnici IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban.

Nakon što su ujesen 1991. raspuštene sve paravojne postrojbe, a među njima i HOS kao vojska koju je ustrojila Hrvatska stranka prava, ti bojovnici integrirani su u Hrvatsku vojsku. Tako je bilo i s IX. bojnom HOS-a koja je postala dio IV. gardijske brigade. Za njih je vrijedila vojna hijerarhija kao i za sve druge bojovnike, pripadnike te brigade. Zapovjedi su morale biti poštovane.

Tijekom provođenja borbenih operacija general Krstičević silno je ustrajao na disciplini, vojničkom ponašanju i poštovanju međunarodnih običaja rata te međunarodnog ratnog prava.

Jedan takav dokument s njegovim potpisom u kojem on naređuje kako se tijekom vojno-redarstvene akcije “Oluja” trebaju ponašati pripadnici IV. gardijske brigade objavio sam u svojoj knjizi “Oluja koju nismo mogli izbjeći”, a koja se u prijevodu na engleski jezik zove “In te Eye of the Storm” i u prodaji je na Amazonu.

Zašto posebno ističem Krstičevićevu zapovijed i IX. bojnu HOS-a? U biltenu Srpskog narodnog vijeća tu postrojbu naziva se zloglasnom! Nema dostupnih podataka koji bi opravdavali takvo pisanje biltena SNV-a.

Poznato je kako političke vođe Srba u Hrvatskoj imaju prigovora na pristranost hrvatskog pravosuđa. Oni imaju neke svoje vlastite istrage i dokaze. Oni i danas tvrde da je s područja na kojem je živjelo 82 tisuće ljudi protjerano njih 250 tisuća, a kad ih ponese raspoloženje naraste ta brojka i do pola milijuna.

Kako u takvoj situaciji nepristrano ocijeniti što je istina? Usuđujem se reći, ovaj put presudile su Sjedinjene Američke Države. Kad bi iti jedan dio IV. gardijske brigade kojom je u ratu zapovijedao general Damir Krstičević počinio nešto zbog čega bi bilo opravdano te bojovnike nazivati zloglasnima, on kao njihov zapovjednik nikad ne bi bio upisan u Kuću slavnih Rider sveučilišta. A, upisan je!

Zato gospodo iz SNV-a, novac koji dobivate od hrvatske države za djelovanje svoje manjinske zajednice koristite tako da pomognete svojim sunarodnjacima, a ne tako da ih lažima uvlačite u nove konflikte s njihovim sugrađanima Hrvatima.

Ante Gugo/ Večernji list

 

Nenad Piskač: Režimski Bilten SNV-a proizvodi kolektivnu krivnju

 

Damir Krstičević ušao u kuću slavnih Ratne škole američke Kopnene vojske

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: 
stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari