Pratite nas

Kolumne

Amistad optužnica i haaška presuda

Objavljeno

na

Ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Sustigla nas je godišnjica sramne presude Haaškog suda „Hrvatskoj šestorci„ iz BiH i smrti hrvatskog generala Slobodana Praljka. Pet hrvatskih Vitezova živi su sahranjeni u katakombe bjelosvjetske nepravde, a pokojni general Praljak nikad nije bio življi i slobodniji, što je platio ponosnim odlaskom od nas. Svih šest pravednika zadužili su nas za sva vremena iako, vidi se to i zatvorenih očiju, mi njih heroje nismo zaslužili.

Kao u hipu prohujalo vrijeme nije umanjilo bol. Još smo potpuno unutra. Sami sa svojim pitanjima bez odgovora, a one s druge strane ne vrijedi pitati jer se još naslađuju našim otvorenim ranama.
Iz jednog posebnog kuta svu nepravdu Haaškog Tribunala plastično dočarava jedan sudski proces poznat kao „Amistad“. Ako u njega umjesto roba-poglavice stavimo „Hrvatsku šestorku“ onda dobijemo potpunu slike haaške nepravde.

Spielbergov film „Amistad“ nastao je po istinitom događaju i ujedno je ime španjolskog broda koji je 1839.godine prevozio prethodno u Africi otete robove. Nakon uspješne pobune i neuspjelog povratka u Afriku – brod je presrela američka mornarica – poglavici robova suđeno je u SAD-u.
Tadašnji zakon u SAD-u smatrao je robljem samo one koji su kao robovi rođeni na američkom tlu, ali ne i one koji su iz Afrike ilegalno krijumčareni. Zbog enormnog profita politika kolonijalnih sila u stvarnosti je – baš kao i danas – bila jača od tog deklarativnog zakona i tu nastaje zaplet. Na temelju tadašnjeg trgovinskog ugovora sa SAD-om španjolska imperija je podignula tužbu preko španjolskog vlasnika broda. Tražila je povrat oduzetog broda i „robe“, kao i smrtnu kaznu za vođe pobune. Sudski proces trebao je biti tek dogovorena farsa kojom će se zadovoljiti forma.

Usprkos dokumentiranim dokazima da su robovi dovezeni direktno iz Afrike mladi i odvažni odvjetnik imao je silne probleme. Zbog malverzacija na nižim sudskim instancama proces je završio na Vrhovnom sudu. Tada se mladom odvjetniku priključio bivši predsjednik SAD-a John Quincy Adams. On je robu rekao kako će jako teško doći do pravedne presude jer sud štiti interes moćnika. Ipak neće biti sami jer su istina i pravda na njihovoj strani. Međutim, rob se uopće nije osjećao usamljeno jer je računao na pomoć svoji umrlih predaka: „Duhovi predaka sigurno će doći u sudnicu i pomoći. Moraju, jer ja sam danas razlog njihovog postojanja“.
A onda je došao dan odluke. „Zašto smo ovdje?“ –odvjetnik Adams pitao je sud i prisutne u sudnici. „Zašto je ovaj predmet došao do vrhovnog suda? Je li ne vjerujemo nižim sudovima jer su propustili istinu, i ako je tako zašto ih onda još uvijek imamo i njihove presude uvažavamo? Ili smo pred ovim vrhovnim sudom samo zato kako bi skrojili jednu iskrivljenu istinu za koju niži sudovi nemaju kapacitet?
Ili nas je strah prave istine zbog vlastitih grijeha koji nas tjeraju ovom slučaju dati dimenziju i simboliku kakvu realno ne zaslužuje? Ili istina u ovom sudištu nema šanse poradi nekog višeg interesa do kojeg se mora doći preko vrhovnog suda i njegove inkriminirajuće presude? Hoćemo li sada zanemariti istinu iako ona i dalje stoji ponosna poput velike planine?
Istina je u ovom slučaju istjerana kao što robove proganjaju od suda do suda, jadnog i bijednog. I to bez nekog pravnog znanja optužbe ali zato s dugom rukom koja demonstrira nedodirljivu moć. Ovo nije običan slučaj nego, zbog dalekosežnih posljedica, najvažniji iznesen pred ovaj sud.

Ovdje prilažem i kompromitirajuće transkripte iz korespondencije našeg ministra i španjolske kraljice koja nije zadovoljna našim sudovima jer ne presuđuju kako bi ona željela, po njenoj volji protiv Afrikanaca. Ona želi sud koji će provoditi njenu volju. Sud s kojim će se kao s lutkom igrati. Nije li to na tragu proglasa u kojem naš sadašnji predsjednik tvrdi: >>Nikad nije postojalo društvo u kojem se jedan sloj nije uzdignuo na račun izrabljivanja druge slabije strane? Čak i u raju gdje su prvo samo dvije osobe stvorene jedna je bila podređena drugoj. Ropstvo je uvijek bilo među nama i nije grješno niti nemoralno. Baš kao što su rat i otpor prirodna ljudska stanja tako je i ropstvo prirodno koliko i neizbježno<<. Kao odvjetnik i čovjek ne slažem se s ovim tvrdnjama jer prirodno ljudsko stanje je SLOBODA. U ovoj sudnici jedina istina i jedini junak je ovaj crni rob. Da je bijelac ne bi se u ovoj sudnici morao boriti za svoj život i slobodu.“

Pred sam kraj suđenja odvjetnik Adams sjetio se priče roba o pomoći duhova njegovih afričkih predaka. Biste svih dotadašnjih predsjednika SAD-a bile su postavljene u sudištu. Hodajući od jedne do druge Adams je tražio savjet i pomoć. Postavljao je pitanja o slaganju s njihovim najpoznatijim citatima o slobodi, pravdi i jednakosti pred zakonom u koje su se sud i američka vlast zaklinjali. Prema robu nesklono sudište naprosto je zanijemilo zbog konfrontacije vlastitih stavova s izrečenim univerzalnim vrijednostima američkih velikana.

Pojašnjavajući oslobađajuću presudu sudac je rekao kako postojeći sporazuma sa Španjolskom, na temelju kojeg je tužiteljstvo argumentiralo svoju optužnicu, sud ne može primijeniti jer tužiteljstvo pred sudom nije moglo dokazati kako su Afrikanci teret broda – roba – koja pripada vlasniku broda. Oni nisu ni roba ni robovi nego slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu. Oni su slobodni ljudi koji imaju pravo na povratak u svoju domovinu Afriku.

Koliko je Amistad proces identična s nepravdom nad „Hrvatskom šestorkom“ kojoj je presudio Haaški Tribunal u svojstvu igračke svjetskih moćnika? Za današnji moderni svijet optužnica je zastrašujuće identična, a za razliku od oslobođenog roba još zastrašujuće djeluje osuđujuća haaška presuda. Interesi kolonijalnih moćnika i još više su ispred pojedinačnih i kolektivnih prva razbacanih po brojnim i nadaleko razvikanim deklaracijama. Zato je u 21. stoljeću nad „Hrvatskom šestorkom“ bilo moguće primijeniti skoro tri stoljeća staru Amistad optužnicu robovima ali ne i oslobađajuću presudu.

Presuda za političku odgovornost Hrvate apsurdno osuđuje zbog međusobne suradnje. Vojni dio presude pak za etničko čišćenje oko 200.000 protjeranih i skoro 5000 ubijenih svojih sunarodnjaka Hrvata. Nevina bošnjačka politika i vojska nemaju ništa s tim. Od Tuzle, Sarajeva, preko središnje Bosne pa sve do Hercegovine, Hrvati su izvršili kolektivno samoubojstvo iz zasjede samo kako bi dobrim Bošnjama napakostili. Ne pomažu čak niti dokumentirane činjenice, žrtve s imenom i prezimenom, niti živi svjedoci.

Osuđujućom presudom Hrvatskoj šestorici iz BiH prvi put u povijesti sudske prakse osuđene su žrtve organiziranog etničkog čišćenja, koje su ubijene i protjerane iz svojih stoljetnih domova, a ne zločinci muslimansko-bošnjačke politike i vojske koji su ih protjerali. Za razliku od roba Hrvatskoj šestorci Haaški Tribunal nije priznao da su slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu i svoju domovinu Herceg-Bosnu u BiH.
Baš kao u slučaju roba i Hrvatima se sudilo po želji jedne kraljice. Kraljičino pravo ne dozvoljava optuženiku mogućnost obrane jer za oktroiranu glupost ne postoji protuargumenti. Kod nje ne važi pravilo po kojem teret dokazivanja krivice je na tužitelju – „actori incumbit probatio“ – nego optuženi mora dokazati svoju nevinost.

Srž današnje politike naspram BiH (Hrvata, Srba i Bošnjaka), u svojoj izjavi je precizno i sažeto opisao Paddy Ashdown, engleski političar i bivši Visoki međunarodni predstavnik za BiH: “Odnosom prema muslimana BiH, mi šaljemo islamskom svijetu poruku o sebi ali i o onom što uopće mislimo o muslimanima. Zato, bez obzira koliko to nekome bilo pravo ili ne, mi moramo svim silama omogućiti muslimanima BiH sva moguća prava i državnost, i to zbog naših strateških interesa kojima nema alternative”.
Nakon Ashdowna valjda je i zadnjem mulcu jasno tko su zbog petrodolara pokretači majorizirajuće politike u BiH. Hrvati su krivi jer se Herceg-Bosna ne ne uklapa u planove kolonijalističkih sila, petrodolarskih šerijatlija i bošnjačke unitarne „Bosne“. Zbog otvorenog velikobošnjačkog hegemonizma i unitarizma Hrvatima u BiH i danas presuđuju oni što viču – Nama Bošnjacima Hrvati otimaju njihovo!
Izmišljenim tzv. udruženim zločinačkim pothvatom u navodnom međunarodnom sukobu presuđuje se budućnosti Hrvata u BiH i hrvatskom legitimnom entitetu Herceg-Bosna.
Da su hrvatski osuđenici nekim slučajem Britanci, baš kao i rob s broda Amistad, zbog svojeg herojstva oni danas ne bi mogli stajati pod teretom kraljičinih odličja. Čak i ako bi se borili na otetim Falklandskim otocima o njima bi se u Engleskoj pjesme i knjige pisale. Njihova borba bila bi lektira u školama. Engleska djeca znala bi njihova imena i slavila bi ih kao junake jer bi se haaško sudište za to pobrinulo.

Hrvatima ne bi bilo suđeno da su Francuzi ili Nizozemci koji su s oružjem u ruci pola svijeta kolonizirali. Oni imaju veća prava u otetim kolonijama nego li Hrvati u svojoj domovini.
Ako bi Hrvati bili Amerikanci onda im uopće ne bi bilo moguće suditi jer SAD nad svojim državljanima ne priznaje nadležnost međunarodnog suda ICJ.

Ne budu li Hrvati anulirali haaške političke presude, a morali bi baš kao i komunističke, što nam je činiti s onim brojnim deklaracijama o pravima naroda, pojedinca, prava na obranu života, obitelji, doma, domovine i slobode? Je li sve te deklaracije vrijede samo za brojčano velike narode i svjetske moćnike? Hoće li moćnici iza zavjese i haaško sudište prihvatiti makar skromni prijedlog da sve te deklaracije pocijepamo? Što nam je činiti s tim teretom od molarnih smjernica?!

Odgovore na navedena pitanja Hrvati bi morali potražiti kod duhova hrvatskih velikana, baš kao odvjetnik Adams i rob s Amistada.

Dragi hrvatski kraljevi i banovi, intelektualci, Stjepane Radiću, blaženi Alojzije Stepincu, Franjo Tuđmane, pokojni branitelji. Dugo smo oklijevali tražiti vaš savjet. Možda smo se bojali spoznati našu hrvatsku individualnost i kolektivitet. Priznati kako prava koja toliko poštujemo i nisu naša nego samo njihova. Možda smo se bojali kako će se poziv Vama smatrati našom slabošću. Ali napokon smo shvatili da nije tako jer smo stvoreni kako bi shvatili i prihvatili shvaćanje – ono što jesmo zapravo je ono što smo bili. Očajnički trebamo Vašu snagu i mudrost kako bi nadvladali strahove, na nasilju i predrasudama usvojeno sluganstvo, nepravdu i nas same. Dajte nam hrabrost i mudrost kako ispravno postupiti.

A ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari