Pratite nas

Kolumne

Amistad optužnica i haaška presuda

Objavljeno

na

Ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Sustigla nas je godišnjica sramne presude Haaškog suda „Hrvatskoj šestorci„ iz BiH i smrti hrvatskog generala Slobodana Praljka. Pet hrvatskih Vitezova živi su sahranjeni u katakombe bjelosvjetske nepravde, a pokojni general Praljak nikad nije bio življi i slobodniji, što je platio ponosnim odlaskom od nas. Svih šest pravednika zadužili su nas za sva vremena iako, vidi se to i zatvorenih očiju, mi njih heroje nismo zaslužili.

Kao u hipu prohujalo vrijeme nije umanjilo bol. Još smo potpuno unutra. Sami sa svojim pitanjima bez odgovora, a one s druge strane ne vrijedi pitati jer se još naslađuju našim otvorenim ranama.
Iz jednog posebnog kuta svu nepravdu Haaškog Tribunala plastično dočarava jedan sudski proces poznat kao „Amistad“. Ako u njega umjesto roba-poglavice stavimo „Hrvatsku šestorku“ onda dobijemo potpunu slike haaške nepravde.

Spielbergov film „Amistad“ nastao je po istinitom događaju i ujedno je ime španjolskog broda koji je 1839.godine prevozio prethodno u Africi otete robove. Nakon uspješne pobune i neuspjelog povratka u Afriku – brod je presrela američka mornarica – poglavici robova suđeno je u SAD-u.
Tadašnji zakon u SAD-u smatrao je robljem samo one koji su kao robovi rođeni na američkom tlu, ali ne i one koji su iz Afrike ilegalno krijumčareni. Zbog enormnog profita politika kolonijalnih sila u stvarnosti je – baš kao i danas – bila jača od tog deklarativnog zakona i tu nastaje zaplet. Na temelju tadašnjeg trgovinskog ugovora sa SAD-om španjolska imperija je podignula tužbu preko španjolskog vlasnika broda. Tražila je povrat oduzetog broda i „robe“, kao i smrtnu kaznu za vođe pobune. Sudski proces trebao je biti tek dogovorena farsa kojom će se zadovoljiti forma.

Usprkos dokumentiranim dokazima da su robovi dovezeni direktno iz Afrike mladi i odvažni odvjetnik imao je silne probleme. Zbog malverzacija na nižim sudskim instancama proces je završio na Vrhovnom sudu. Tada se mladom odvjetniku priključio bivši predsjednik SAD-a John Quincy Adams. On je robu rekao kako će jako teško doći do pravedne presude jer sud štiti interes moćnika. Ipak neće biti sami jer su istina i pravda na njihovoj strani. Međutim, rob se uopće nije osjećao usamljeno jer je računao na pomoć svoji umrlih predaka: „Duhovi predaka sigurno će doći u sudnicu i pomoći. Moraju, jer ja sam danas razlog njihovog postojanja“.
A onda je došao dan odluke. „Zašto smo ovdje?“ –odvjetnik Adams pitao je sud i prisutne u sudnici. „Zašto je ovaj predmet došao do vrhovnog suda? Je li ne vjerujemo nižim sudovima jer su propustili istinu, i ako je tako zašto ih onda još uvijek imamo i njihove presude uvažavamo? Ili smo pred ovim vrhovnim sudom samo zato kako bi skrojili jednu iskrivljenu istinu za koju niži sudovi nemaju kapacitet?
Ili nas je strah prave istine zbog vlastitih grijeha koji nas tjeraju ovom slučaju dati dimenziju i simboliku kakvu realno ne zaslužuje? Ili istina u ovom sudištu nema šanse poradi nekog višeg interesa do kojeg se mora doći preko vrhovnog suda i njegove inkriminirajuće presude? Hoćemo li sada zanemariti istinu iako ona i dalje stoji ponosna poput velike planine?
Istina je u ovom slučaju istjerana kao što robove proganjaju od suda do suda, jadnog i bijednog. I to bez nekog pravnog znanja optužbe ali zato s dugom rukom koja demonstrira nedodirljivu moć. Ovo nije običan slučaj nego, zbog dalekosežnih posljedica, najvažniji iznesen pred ovaj sud.

Ovdje prilažem i kompromitirajuće transkripte iz korespondencije našeg ministra i španjolske kraljice koja nije zadovoljna našim sudovima jer ne presuđuju kako bi ona željela, po njenoj volji protiv Afrikanaca. Ona želi sud koji će provoditi njenu volju. Sud s kojim će se kao s lutkom igrati. Nije li to na tragu proglasa u kojem naš sadašnji predsjednik tvrdi: >>Nikad nije postojalo društvo u kojem se jedan sloj nije uzdignuo na račun izrabljivanja druge slabije strane? Čak i u raju gdje su prvo samo dvije osobe stvorene jedna je bila podređena drugoj. Ropstvo je uvijek bilo među nama i nije grješno niti nemoralno. Baš kao što su rat i otpor prirodna ljudska stanja tako je i ropstvo prirodno koliko i neizbježno<<. Kao odvjetnik i čovjek ne slažem se s ovim tvrdnjama jer prirodno ljudsko stanje je SLOBODA. U ovoj sudnici jedina istina i jedini junak je ovaj crni rob. Da je bijelac ne bi se u ovoj sudnici morao boriti za svoj život i slobodu.“

Pred sam kraj suđenja odvjetnik Adams sjetio se priče roba o pomoći duhova njegovih afričkih predaka. Biste svih dotadašnjih predsjednika SAD-a bile su postavljene u sudištu. Hodajući od jedne do druge Adams je tražio savjet i pomoć. Postavljao je pitanja o slaganju s njihovim najpoznatijim citatima o slobodi, pravdi i jednakosti pred zakonom u koje su se sud i američka vlast zaklinjali. Prema robu nesklono sudište naprosto je zanijemilo zbog konfrontacije vlastitih stavova s izrečenim univerzalnim vrijednostima američkih velikana.

Pojašnjavajući oslobađajuću presudu sudac je rekao kako postojeći sporazuma sa Španjolskom, na temelju kojeg je tužiteljstvo argumentiralo svoju optužnicu, sud ne može primijeniti jer tužiteljstvo pred sudom nije moglo dokazati kako su Afrikanci teret broda – roba – koja pripada vlasniku broda. Oni nisu ni roba ni robovi nego slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu. Oni su slobodni ljudi koji imaju pravo na povratak u svoju domovinu Afriku.

Koliko je Amistad proces identična s nepravdom nad „Hrvatskom šestorkom“ kojoj je presudio Haaški Tribunal u svojstvu igračke svjetskih moćnika? Za današnji moderni svijet optužnica je zastrašujuće identična, a za razliku od oslobođenog roba još zastrašujuće djeluje osuđujuća haaška presuda. Interesi kolonijalnih moćnika i još više su ispred pojedinačnih i kolektivnih prva razbacanih po brojnim i nadaleko razvikanim deklaracijama. Zato je u 21. stoljeću nad „Hrvatskom šestorkom“ bilo moguće primijeniti skoro tri stoljeća staru Amistad optužnicu robovima ali ne i oslobađajuću presudu.

Presuda za političku odgovornost Hrvate apsurdno osuđuje zbog međusobne suradnje. Vojni dio presude pak za etničko čišćenje oko 200.000 protjeranih i skoro 5000 ubijenih svojih sunarodnjaka Hrvata. Nevina bošnjačka politika i vojska nemaju ništa s tim. Od Tuzle, Sarajeva, preko središnje Bosne pa sve do Hercegovine, Hrvati su izvršili kolektivno samoubojstvo iz zasjede samo kako bi dobrim Bošnjama napakostili. Ne pomažu čak niti dokumentirane činjenice, žrtve s imenom i prezimenom, niti živi svjedoci.

Osuđujućom presudom Hrvatskoj šestorici iz BiH prvi put u povijesti sudske prakse osuđene su žrtve organiziranog etničkog čišćenja, koje su ubijene i protjerane iz svojih stoljetnih domova, a ne zločinci muslimansko-bošnjačke politike i vojske koji su ih protjerali. Za razliku od roba Hrvatskoj šestorci Haaški Tribunal nije priznao da su slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu i svoju domovinu Herceg-Bosnu u BiH.
Baš kao u slučaju roba i Hrvatima se sudilo po želji jedne kraljice. Kraljičino pravo ne dozvoljava optuženiku mogućnost obrane jer za oktroiranu glupost ne postoji protuargumenti. Kod nje ne važi pravilo po kojem teret dokazivanja krivice je na tužitelju – „actori incumbit probatio“ – nego optuženi mora dokazati svoju nevinost.

Srž današnje politike naspram BiH (Hrvata, Srba i Bošnjaka), u svojoj izjavi je precizno i sažeto opisao Paddy Ashdown, engleski političar i bivši Visoki međunarodni predstavnik za BiH: “Odnosom prema muslimana BiH, mi šaljemo islamskom svijetu poruku o sebi ali i o onom što uopće mislimo o muslimanima. Zato, bez obzira koliko to nekome bilo pravo ili ne, mi moramo svim silama omogućiti muslimanima BiH sva moguća prava i državnost, i to zbog naših strateških interesa kojima nema alternative”.
Nakon Ashdowna valjda je i zadnjem mulcu jasno tko su zbog petrodolara pokretači majorizirajuće politike u BiH. Hrvati su krivi jer se Herceg-Bosna ne ne uklapa u planove kolonijalističkih sila, petrodolarskih šerijatlija i bošnjačke unitarne „Bosne“. Zbog otvorenog velikobošnjačkog hegemonizma i unitarizma Hrvatima u BiH i danas presuđuju oni što viču – Nama Bošnjacima Hrvati otimaju njihovo!
Izmišljenim tzv. udruženim zločinačkim pothvatom u navodnom međunarodnom sukobu presuđuje se budućnosti Hrvata u BiH i hrvatskom legitimnom entitetu Herceg-Bosna.
Da su hrvatski osuđenici nekim slučajem Britanci, baš kao i rob s broda Amistad, zbog svojeg herojstva oni danas ne bi mogli stajati pod teretom kraljičinih odličja. Čak i ako bi se borili na otetim Falklandskim otocima o njima bi se u Engleskoj pjesme i knjige pisale. Njihova borba bila bi lektira u školama. Engleska djeca znala bi njihova imena i slavila bi ih kao junake jer bi se haaško sudište za to pobrinulo.

Hrvatima ne bi bilo suđeno da su Francuzi ili Nizozemci koji su s oružjem u ruci pola svijeta kolonizirali. Oni imaju veća prava u otetim kolonijama nego li Hrvati u svojoj domovini.
Ako bi Hrvati bili Amerikanci onda im uopće ne bi bilo moguće suditi jer SAD nad svojim državljanima ne priznaje nadležnost međunarodnog suda ICJ.

Ne budu li Hrvati anulirali haaške političke presude, a morali bi baš kao i komunističke, što nam je činiti s onim brojnim deklaracijama o pravima naroda, pojedinca, prava na obranu života, obitelji, doma, domovine i slobode? Je li sve te deklaracije vrijede samo za brojčano velike narode i svjetske moćnike? Hoće li moćnici iza zavjese i haaško sudište prihvatiti makar skromni prijedlog da sve te deklaracije pocijepamo? Što nam je činiti s tim teretom od molarnih smjernica?!

Odgovore na navedena pitanja Hrvati bi morali potražiti kod duhova hrvatskih velikana, baš kao odvjetnik Adams i rob s Amistada.

Dragi hrvatski kraljevi i banovi, intelektualci, Stjepane Radiću, blaženi Alojzije Stepincu, Franjo Tuđmane, pokojni branitelji. Dugo smo oklijevali tražiti vaš savjet. Možda smo se bojali spoznati našu hrvatsku individualnost i kolektivitet. Priznati kako prava koja toliko poštujemo i nisu naša nego samo njihova. Možda smo se bojali kako će se poziv Vama smatrati našom slabošću. Ali napokon smo shvatili da nije tako jer smo stvoreni kako bi shvatili i prihvatili shvaćanje – ono što jesmo zapravo je ono što smo bili. Očajnički trebamo Vašu snagu i mudrost kako bi nadvladali strahove, na nasilju i predrasudama usvojeno sluganstvo, nepravdu i nas same. Dajte nam hrabrost i mudrost kako ispravno postupiti.

A ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati