Pratite nas

Kolumne

Amistad optužnica i haaška presuda

Objavljeno

na

Ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Sustigla nas je godišnjica sramne presude Haaškog suda „Hrvatskoj šestorci„ iz BiH i smrti hrvatskog generala Slobodana Praljka. Pet hrvatskih Vitezova živi su sahranjeni u katakombe bjelosvjetske nepravde, a pokojni general Praljak nikad nije bio življi i slobodniji, što je platio ponosnim odlaskom od nas. Svih šest pravednika zadužili su nas za sva vremena iako, vidi se to i zatvorenih očiju, mi njih heroje nismo zaslužili.

Kao u hipu prohujalo vrijeme nije umanjilo bol. Još smo potpuno unutra. Sami sa svojim pitanjima bez odgovora, a one s druge strane ne vrijedi pitati jer se još naslađuju našim otvorenim ranama.
Iz jednog posebnog kuta svu nepravdu Haaškog Tribunala plastično dočarava jedan sudski proces poznat kao „Amistad“. Ako u njega umjesto roba-poglavice stavimo „Hrvatsku šestorku“ onda dobijemo potpunu slike haaške nepravde.

Spielbergov film „Amistad“ nastao je po istinitom događaju i ujedno je ime španjolskog broda koji je 1839.godine prevozio prethodno u Africi otete robove. Nakon uspješne pobune i neuspjelog povratka u Afriku – brod je presrela američka mornarica – poglavici robova suđeno je u SAD-u.
Tadašnji zakon u SAD-u smatrao je robljem samo one koji su kao robovi rođeni na američkom tlu, ali ne i one koji su iz Afrike ilegalno krijumčareni. Zbog enormnog profita politika kolonijalnih sila u stvarnosti je – baš kao i danas – bila jača od tog deklarativnog zakona i tu nastaje zaplet. Na temelju tadašnjeg trgovinskog ugovora sa SAD-om španjolska imperija je podignula tužbu preko španjolskog vlasnika broda. Tražila je povrat oduzetog broda i „robe“, kao i smrtnu kaznu za vođe pobune. Sudski proces trebao je biti tek dogovorena farsa kojom će se zadovoljiti forma.

Usprkos dokumentiranim dokazima da su robovi dovezeni direktno iz Afrike mladi i odvažni odvjetnik imao je silne probleme. Zbog malverzacija na nižim sudskim instancama proces je završio na Vrhovnom sudu. Tada se mladom odvjetniku priključio bivši predsjednik SAD-a John Quincy Adams. On je robu rekao kako će jako teško doći do pravedne presude jer sud štiti interes moćnika. Ipak neće biti sami jer su istina i pravda na njihovoj strani. Međutim, rob se uopće nije osjećao usamljeno jer je računao na pomoć svoji umrlih predaka: „Duhovi predaka sigurno će doći u sudnicu i pomoći. Moraju, jer ja sam danas razlog njihovog postojanja“.
A onda je došao dan odluke. „Zašto smo ovdje?“ –odvjetnik Adams pitao je sud i prisutne u sudnici. „Zašto je ovaj predmet došao do vrhovnog suda? Je li ne vjerujemo nižim sudovima jer su propustili istinu, i ako je tako zašto ih onda još uvijek imamo i njihove presude uvažavamo? Ili smo pred ovim vrhovnim sudom samo zato kako bi skrojili jednu iskrivljenu istinu za koju niži sudovi nemaju kapacitet?
Ili nas je strah prave istine zbog vlastitih grijeha koji nas tjeraju ovom slučaju dati dimenziju i simboliku kakvu realno ne zaslužuje? Ili istina u ovom sudištu nema šanse poradi nekog višeg interesa do kojeg se mora doći preko vrhovnog suda i njegove inkriminirajuće presude? Hoćemo li sada zanemariti istinu iako ona i dalje stoji ponosna poput velike planine?
Istina je u ovom slučaju istjerana kao što robove proganjaju od suda do suda, jadnog i bijednog. I to bez nekog pravnog znanja optužbe ali zato s dugom rukom koja demonstrira nedodirljivu moć. Ovo nije običan slučaj nego, zbog dalekosežnih posljedica, najvažniji iznesen pred ovaj sud.

Ovdje prilažem i kompromitirajuće transkripte iz korespondencije našeg ministra i španjolske kraljice koja nije zadovoljna našim sudovima jer ne presuđuju kako bi ona željela, po njenoj volji protiv Afrikanaca. Ona želi sud koji će provoditi njenu volju. Sud s kojim će se kao s lutkom igrati. Nije li to na tragu proglasa u kojem naš sadašnji predsjednik tvrdi: >>Nikad nije postojalo društvo u kojem se jedan sloj nije uzdignuo na račun izrabljivanja druge slabije strane? Čak i u raju gdje su prvo samo dvije osobe stvorene jedna je bila podređena drugoj. Ropstvo je uvijek bilo među nama i nije grješno niti nemoralno. Baš kao što su rat i otpor prirodna ljudska stanja tako je i ropstvo prirodno koliko i neizbježno<<. Kao odvjetnik i čovjek ne slažem se s ovim tvrdnjama jer prirodno ljudsko stanje je SLOBODA. U ovoj sudnici jedina istina i jedini junak je ovaj crni rob. Da je bijelac ne bi se u ovoj sudnici morao boriti za svoj život i slobodu.“

Pred sam kraj suđenja odvjetnik Adams sjetio se priče roba o pomoći duhova njegovih afričkih predaka. Biste svih dotadašnjih predsjednika SAD-a bile su postavljene u sudištu. Hodajući od jedne do druge Adams je tražio savjet i pomoć. Postavljao je pitanja o slaganju s njihovim najpoznatijim citatima o slobodi, pravdi i jednakosti pred zakonom u koje su se sud i američka vlast zaklinjali. Prema robu nesklono sudište naprosto je zanijemilo zbog konfrontacije vlastitih stavova s izrečenim univerzalnim vrijednostima američkih velikana.

Pojašnjavajući oslobađajuću presudu sudac je rekao kako postojeći sporazuma sa Španjolskom, na temelju kojeg je tužiteljstvo argumentiralo svoju optužnicu, sud ne može primijeniti jer tužiteljstvo pred sudom nije moglo dokazati kako su Afrikanci teret broda – roba – koja pripada vlasniku broda. Oni nisu ni roba ni robovi nego slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu. Oni su slobodni ljudi koji imaju pravo na povratak u svoju domovinu Afriku.

Koliko je Amistad proces identična s nepravdom nad „Hrvatskom šestorkom“ kojoj je presudio Haaški Tribunal u svojstvu igračke svjetskih moćnika? Za današnji moderni svijet optužnica je zastrašujuće identična, a za razliku od oslobođenog roba još zastrašujuće djeluje osuđujuća haaška presuda. Interesi kolonijalnih moćnika i još više su ispred pojedinačnih i kolektivnih prva razbacanih po brojnim i nadaleko razvikanim deklaracijama. Zato je u 21. stoljeću nad „Hrvatskom šestorkom“ bilo moguće primijeniti skoro tri stoljeća staru Amistad optužnicu robovima ali ne i oslobađajuću presudu.

Presuda za političku odgovornost Hrvate apsurdno osuđuje zbog međusobne suradnje. Vojni dio presude pak za etničko čišćenje oko 200.000 protjeranih i skoro 5000 ubijenih svojih sunarodnjaka Hrvata. Nevina bošnjačka politika i vojska nemaju ništa s tim. Od Tuzle, Sarajeva, preko središnje Bosne pa sve do Hercegovine, Hrvati su izvršili kolektivno samoubojstvo iz zasjede samo kako bi dobrim Bošnjama napakostili. Ne pomažu čak niti dokumentirane činjenice, žrtve s imenom i prezimenom, niti živi svjedoci.

Osuđujućom presudom Hrvatskoj šestorici iz BiH prvi put u povijesti sudske prakse osuđene su žrtve organiziranog etničkog čišćenja, koje su ubijene i protjerane iz svojih stoljetnih domova, a ne zločinci muslimansko-bošnjačke politike i vojske koji su ih protjerali. Za razliku od roba Hrvatskoj šestorci Haaški Tribunal nije priznao da su slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu i svoju domovinu Herceg-Bosnu u BiH.
Baš kao u slučaju roba i Hrvatima se sudilo po želji jedne kraljice. Kraljičino pravo ne dozvoljava optuženiku mogućnost obrane jer za oktroiranu glupost ne postoji protuargumenti. Kod nje ne važi pravilo po kojem teret dokazivanja krivice je na tužitelju – „actori incumbit probatio“ – nego optuženi mora dokazati svoju nevinost.

Srž današnje politike naspram BiH (Hrvata, Srba i Bošnjaka), u svojoj izjavi je precizno i sažeto opisao Paddy Ashdown, engleski političar i bivši Visoki međunarodni predstavnik za BiH: “Odnosom prema muslimana BiH, mi šaljemo islamskom svijetu poruku o sebi ali i o onom što uopće mislimo o muslimanima. Zato, bez obzira koliko to nekome bilo pravo ili ne, mi moramo svim silama omogućiti muslimanima BiH sva moguća prava i državnost, i to zbog naših strateških interesa kojima nema alternative”.
Nakon Ashdowna valjda je i zadnjem mulcu jasno tko su zbog petrodolara pokretači majorizirajuće politike u BiH. Hrvati su krivi jer se Herceg-Bosna ne ne uklapa u planove kolonijalističkih sila, petrodolarskih šerijatlija i bošnjačke unitarne „Bosne“. Zbog otvorenog velikobošnjačkog hegemonizma i unitarizma Hrvatima u BiH i danas presuđuju oni što viču – Nama Bošnjacima Hrvati otimaju njihovo!
Izmišljenim tzv. udruženim zločinačkim pothvatom u navodnom međunarodnom sukobu presuđuje se budućnosti Hrvata u BiH i hrvatskom legitimnom entitetu Herceg-Bosna.
Da su hrvatski osuđenici nekim slučajem Britanci, baš kao i rob s broda Amistad, zbog svojeg herojstva oni danas ne bi mogli stajati pod teretom kraljičinih odličja. Čak i ako bi se borili na otetim Falklandskim otocima o njima bi se u Engleskoj pjesme i knjige pisale. Njihova borba bila bi lektira u školama. Engleska djeca znala bi njihova imena i slavila bi ih kao junake jer bi se haaško sudište za to pobrinulo.

Hrvatima ne bi bilo suđeno da su Francuzi ili Nizozemci koji su s oružjem u ruci pola svijeta kolonizirali. Oni imaju veća prava u otetim kolonijama nego li Hrvati u svojoj domovini.
Ako bi Hrvati bili Amerikanci onda im uopće ne bi bilo moguće suditi jer SAD nad svojim državljanima ne priznaje nadležnost međunarodnog suda ICJ.

Ne budu li Hrvati anulirali haaške političke presude, a morali bi baš kao i komunističke, što nam je činiti s onim brojnim deklaracijama o pravima naroda, pojedinca, prava na obranu života, obitelji, doma, domovine i slobode? Je li sve te deklaracije vrijede samo za brojčano velike narode i svjetske moćnike? Hoće li moćnici iza zavjese i haaško sudište prihvatiti makar skromni prijedlog da sve te deklaracije pocijepamo? Što nam je činiti s tim teretom od molarnih smjernica?!

Odgovore na navedena pitanja Hrvati bi morali potražiti kod duhova hrvatskih velikana, baš kao odvjetnik Adams i rob s Amistada.

Dragi hrvatski kraljevi i banovi, intelektualci, Stjepane Radiću, blaženi Alojzije Stepincu, Franjo Tuđmane, pokojni branitelji. Dugo smo oklijevali tražiti vaš savjet. Možda smo se bojali spoznati našu hrvatsku individualnost i kolektivitet. Priznati kako prava koja toliko poštujemo i nisu naša nego samo njihova. Možda smo se bojali kako će se poziv Vama smatrati našom slabošću. Ali napokon smo shvatili da nije tako jer smo stvoreni kako bi shvatili i prihvatili shvaćanje – ono što jesmo zapravo je ono što smo bili. Očajnički trebamo Vašu snagu i mudrost kako bi nadvladali strahove, na nasilju i predrasudama usvojeno sluganstvo, nepravdu i nas same. Dajte nam hrabrost i mudrost kako ispravno postupiti.

A ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Izbori u HDZ-u odredit će i ishod parlamentarnih

Objavljeno

na

Objavio

Još se nije slegnula prašina oko predsjedničkih, a javnost se već zabavlja novim, unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Članstvo te stranke će na koncu birati između dvije opcije, Plenkovića i “desne oporbe” koju predvode Stier, Kovač i Penava.

Iako se još ne zna datum izbora, Plenkovićeva kampanja se već zahuktala, i to u dva osnovna pravca. Započelo je obilno medijsko pomazanje. No, paradoksalno, Plenkovića hvale isključivo lijevi novinari. Je li stvarno prosječnom članu HDZ-a važno koga na čelu te stranke preferiraju novinari medija koji uvjeravaju javnost da je Plenković najbolji, najmoderniji, najkohezivniji izbor?

Druga poluga kampanje su “spontani” iskazi potpore. Niz istaknutih HDZ-ovaca ovog je tjedna iskazao potporu Plenkoviću uz obrazloženja koja su vrlo slična, kao da su pisana jednom rukom.

Opća mjesta u tim javnim iskazima ljubavi i odanosti je da je vođa 1. moderan, 2. podigao ugled Hrvatske u EU i 3. pozicionirao HDZ “točno tamo gdje je htio pokojni predsjednik Tuđman”. O vrlo niskom mišljenju koje vladajući imaju o sposobnosti rasuđivanja biračkog tijela svjedoči i to što ne prestaju s mistificiranjem hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja Vijećem EU.

Jednu birokratsku rotaciju, u kojoj smo sada mi došli na red, prezentiraju kao pothvat gotovo veći od stvaranja i obrane države. Ni u jednoj drugoj zemlji koja je do sada predsjedala to se nije ni blizu ovoliko spominjalo.

Jandroković svojevremeno na pitanje koja je zemlja predsjedala u prethodnom mandatu nije znao odgovor, a nas uvjeravaju kako živimo šest zlatnih mjeseci hrvatske povijesti i da su, eto, oči cijele Europe uprte u naše ćate. Ministar vanjskih poslova kori medije jer propituju imovinu ministra Kujundžića “umjesto da prate naše predsjedanje Vijećem EU”.

Dakle, zašto pišu o nečemu, a ne o ničemu? Taj adut im je, dakle, još slabiji od “modernog”. Stratezima Plenkovićeve kampanje silno je važno otkloniti prigovore da je stranku odveo ulijevo i izgubio birače na desnici. Papagajski ponavljaju kako ju je smjestio u desni centar. Sve je relativno, pa Plenković može biti blagi desni centar, ali samo onda ako je Beljak u centru.

Potpore su brižljivo orkestrirane, što znači da je pomno određen tajming, tempo i redoslijed guđenja pojedinih instrumenata. Brzo su ih ispucali kako bi ostvarili dojam lavine potpore, koja bi onda povukla i druge.

Prvo su krenule prve violine poput Kalmete, a u pozadini linija puhača iz Splita, Boban, Opara & co, a potom je posebno dojmljiva bila smijenjena Murganić koja je isplivala poput neke neočekivane solo oboe. Oglasilo se i puno nepoznatih, lokanih udaraljkaša. Sve te iskaze ljubavi i odanosti znakovito su najviše prenosili lijevi mediji, što je smisleno kao da u vegetarijanskom glasilu oglašavaš svinjske polovice.

Vidjet ćemo uskoro kakav je odgovor na sve to Plenkovićevih oponenata. Predstojeći izborni obračun u HDZ-u odrediti će umnogome i ishod parlamentarnih izbora. Ako ostane na čelu stranke, nastavit će se tendencija gubljenja tradicionalnih birača, pogotovo ako se konsolidira i nastupi zajedno konzervativni blok koji je na predsjedničkim izborima podržao Škoru.

Crni labud je uspio dovesti Milanovića na Pantovčak, dovest će i Bernardića u Banske dvore. Predvidiljivo je da u tom slučaju SDP dobiva izbore, ali će za formiranje vlasti morati koalirati s Plenkovićem kao manjim partnerom. To će u sljedećem ciklusu značiti definitivni potop HDZ-a.

U slučaju da na čelo HDZ-a dođe netko iz “desne oporbe”, stranci se, berem teorijski, otvaraju dvije mogućnosti, koje su zatvorene s Plenkovićem. Prvo je djelomičan povratak tradicionalnog biračkog tijela.

No upitno je hoće li ti birači povjerovati da je odjednom sve drugačije, i da u nekom novom budućem spletu okolnosti i nova ekipa neće činiti isto kao pod Plenkovićem ili Sanaderom?

Povratak povjerenja tih birača ovisit će o tome hoće li u novim timu biti onih koji su držali ljestve Plenkovićevoj većini s HNS-om, opstruirali referendum, glasali za Istanbulsku konvenciju. Ako i skinu Plenkovića čeka ih veliki posao sanacije političke štete.

Plenkovićevi stranački oponenti, za razliku od njega, imaju potencijal postizborne suradnje s novim konzervativnim savezom. Ali i tu im je teren sklizak. Zašto bi opcija koja je narasla na praznini nastaloj odvlačenjem HDZ-a ulijevo pristala pomoći novom, desnijem HDZ-u formirati vlast i time dugoročno izbiti sebi političko tlo ispod nogu?

Formirati vlast s deplenkiziranim HDZ-om ima im smisla jedino ako nametnu jasna pravila igre, očekivanja i zasluge za njih. Test je li u HDZ-u ista dubinska struktura samo zamijenila istrošenu figuru na čelu novom vrlo je jednostavan – dovoljno je uvjetovati formiranje vlasti otvaranjem arhiva i zakonom o lustraciji. U svakom slučaju, počela je zanimljiva politička sezona, piše Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari