Pratite nas

Kolumne

Amistad optužnica i haaška presuda

Objavljeno

na

Ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Sustigla nas je godišnjica sramne presude Haaškog suda „Hrvatskoj šestorci„ iz BiH i smrti hrvatskog generala Slobodana Praljka. Pet hrvatskih Vitezova živi su sahranjeni u katakombe bjelosvjetske nepravde, a pokojni general Praljak nikad nije bio življi i slobodniji, što je platio ponosnim odlaskom od nas. Svih šest pravednika zadužili su nas za sva vremena iako, vidi se to i zatvorenih očiju, mi njih heroje nismo zaslužili.

Kao u hipu prohujalo vrijeme nije umanjilo bol. Još smo potpuno unutra. Sami sa svojim pitanjima bez odgovora, a one s druge strane ne vrijedi pitati jer se još naslađuju našim otvorenim ranama.
Iz jednog posebnog kuta svu nepravdu Haaškog Tribunala plastično dočarava jedan sudski proces poznat kao „Amistad“. Ako u njega umjesto roba-poglavice stavimo „Hrvatsku šestorku“ onda dobijemo potpunu slike haaške nepravde.

Spielbergov film „Amistad“ nastao je po istinitom događaju i ujedno je ime španjolskog broda koji je 1839.godine prevozio prethodno u Africi otete robove. Nakon uspješne pobune i neuspjelog povratka u Afriku – brod je presrela američka mornarica – poglavici robova suđeno je u SAD-u.
Tadašnji zakon u SAD-u smatrao je robljem samo one koji su kao robovi rođeni na američkom tlu, ali ne i one koji su iz Afrike ilegalno krijumčareni. Zbog enormnog profita politika kolonijalnih sila u stvarnosti je – baš kao i danas – bila jača od tog deklarativnog zakona i tu nastaje zaplet. Na temelju tadašnjeg trgovinskog ugovora sa SAD-om španjolska imperija je podignula tužbu preko španjolskog vlasnika broda. Tražila je povrat oduzetog broda i „robe“, kao i smrtnu kaznu za vođe pobune. Sudski proces trebao je biti tek dogovorena farsa kojom će se zadovoljiti forma.

Usprkos dokumentiranim dokazima da su robovi dovezeni direktno iz Afrike mladi i odvažni odvjetnik imao je silne probleme. Zbog malverzacija na nižim sudskim instancama proces je završio na Vrhovnom sudu. Tada se mladom odvjetniku priključio bivši predsjednik SAD-a John Quincy Adams. On je robu rekao kako će jako teško doći do pravedne presude jer sud štiti interes moćnika. Ipak neće biti sami jer su istina i pravda na njihovoj strani. Međutim, rob se uopće nije osjećao usamljeno jer je računao na pomoć svoji umrlih predaka: „Duhovi predaka sigurno će doći u sudnicu i pomoći. Moraju, jer ja sam danas razlog njihovog postojanja“.
A onda je došao dan odluke. „Zašto smo ovdje?“ –odvjetnik Adams pitao je sud i prisutne u sudnici. „Zašto je ovaj predmet došao do vrhovnog suda? Je li ne vjerujemo nižim sudovima jer su propustili istinu, i ako je tako zašto ih onda još uvijek imamo i njihove presude uvažavamo? Ili smo pred ovim vrhovnim sudom samo zato kako bi skrojili jednu iskrivljenu istinu za koju niži sudovi nemaju kapacitet?
Ili nas je strah prave istine zbog vlastitih grijeha koji nas tjeraju ovom slučaju dati dimenziju i simboliku kakvu realno ne zaslužuje? Ili istina u ovom sudištu nema šanse poradi nekog višeg interesa do kojeg se mora doći preko vrhovnog suda i njegove inkriminirajuće presude? Hoćemo li sada zanemariti istinu iako ona i dalje stoji ponosna poput velike planine?
Istina je u ovom slučaju istjerana kao što robove proganjaju od suda do suda, jadnog i bijednog. I to bez nekog pravnog znanja optužbe ali zato s dugom rukom koja demonstrira nedodirljivu moć. Ovo nije običan slučaj nego, zbog dalekosežnih posljedica, najvažniji iznesen pred ovaj sud.

Ovdje prilažem i kompromitirajuće transkripte iz korespondencije našeg ministra i španjolske kraljice koja nije zadovoljna našim sudovima jer ne presuđuju kako bi ona željela, po njenoj volji protiv Afrikanaca. Ona želi sud koji će provoditi njenu volju. Sud s kojim će se kao s lutkom igrati. Nije li to na tragu proglasa u kojem naš sadašnji predsjednik tvrdi: >>Nikad nije postojalo društvo u kojem se jedan sloj nije uzdignuo na račun izrabljivanja druge slabije strane? Čak i u raju gdje su prvo samo dvije osobe stvorene jedna je bila podređena drugoj. Ropstvo je uvijek bilo među nama i nije grješno niti nemoralno. Baš kao što su rat i otpor prirodna ljudska stanja tako je i ropstvo prirodno koliko i neizbježno<<. Kao odvjetnik i čovjek ne slažem se s ovim tvrdnjama jer prirodno ljudsko stanje je SLOBODA. U ovoj sudnici jedina istina i jedini junak je ovaj crni rob. Da je bijelac ne bi se u ovoj sudnici morao boriti za svoj život i slobodu.“

Pred sam kraj suđenja odvjetnik Adams sjetio se priče roba o pomoći duhova njegovih afričkih predaka. Biste svih dotadašnjih predsjednika SAD-a bile su postavljene u sudištu. Hodajući od jedne do druge Adams je tražio savjet i pomoć. Postavljao je pitanja o slaganju s njihovim najpoznatijim citatima o slobodi, pravdi i jednakosti pred zakonom u koje su se sud i američka vlast zaklinjali. Prema robu nesklono sudište naprosto je zanijemilo zbog konfrontacije vlastitih stavova s izrečenim univerzalnim vrijednostima američkih velikana.

Pojašnjavajući oslobađajuću presudu sudac je rekao kako postojeći sporazuma sa Španjolskom, na temelju kojeg je tužiteljstvo argumentiralo svoju optužnicu, sud ne može primijeniti jer tužiteljstvo pred sudom nije moglo dokazati kako su Afrikanci teret broda – roba – koja pripada vlasniku broda. Oni nisu ni roba ni robovi nego slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu. Oni su slobodni ljudi koji imaju pravo na povratak u svoju domovinu Afriku.

Koliko je Amistad proces identična s nepravdom nad „Hrvatskom šestorkom“ kojoj je presudio Haaški Tribunal u svojstvu igračke svjetskih moćnika? Za današnji moderni svijet optužnica je zastrašujuće identična, a za razliku od oslobođenog roba još zastrašujuće djeluje osuđujuća haaška presuda. Interesi kolonijalnih moćnika i još više su ispred pojedinačnih i kolektivnih prva razbacanih po brojnim i nadaleko razvikanim deklaracijama. Zato je u 21. stoljeću nad „Hrvatskom šestorkom“ bilo moguće primijeniti skoro tri stoljeća staru Amistad optužnicu robovima ali ne i oslobađajuću presudu.

Presuda za političku odgovornost Hrvate apsurdno osuđuje zbog međusobne suradnje. Vojni dio presude pak za etničko čišćenje oko 200.000 protjeranih i skoro 5000 ubijenih svojih sunarodnjaka Hrvata. Nevina bošnjačka politika i vojska nemaju ništa s tim. Od Tuzle, Sarajeva, preko središnje Bosne pa sve do Hercegovine, Hrvati su izvršili kolektivno samoubojstvo iz zasjede samo kako bi dobrim Bošnjama napakostili. Ne pomažu čak niti dokumentirane činjenice, žrtve s imenom i prezimenom, niti živi svjedoci.

Osuđujućom presudom Hrvatskoj šestorici iz BiH prvi put u povijesti sudske prakse osuđene su žrtve organiziranog etničkog čišćenja, koje su ubijene i protjerane iz svojih stoljetnih domova, a ne zločinci muslimansko-bošnjačke politike i vojske koji su ih protjerali. Za razliku od roba Hrvatskoj šestorci Haaški Tribunal nije priznao da su slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu i svoju domovinu Herceg-Bosnu u BiH.
Baš kao u slučaju roba i Hrvatima se sudilo po želji jedne kraljice. Kraljičino pravo ne dozvoljava optuženiku mogućnost obrane jer za oktroiranu glupost ne postoji protuargumenti. Kod nje ne važi pravilo po kojem teret dokazivanja krivice je na tužitelju – „actori incumbit probatio“ – nego optuženi mora dokazati svoju nevinost.

Srž današnje politike naspram BiH (Hrvata, Srba i Bošnjaka), u svojoj izjavi je precizno i sažeto opisao Paddy Ashdown, engleski političar i bivši Visoki međunarodni predstavnik za BiH: “Odnosom prema muslimana BiH, mi šaljemo islamskom svijetu poruku o sebi ali i o onom što uopće mislimo o muslimanima. Zato, bez obzira koliko to nekome bilo pravo ili ne, mi moramo svim silama omogućiti muslimanima BiH sva moguća prava i državnost, i to zbog naših strateških interesa kojima nema alternative”.
Nakon Ashdowna valjda je i zadnjem mulcu jasno tko su zbog petrodolara pokretači majorizirajuće politike u BiH. Hrvati su krivi jer se Herceg-Bosna ne ne uklapa u planove kolonijalističkih sila, petrodolarskih šerijatlija i bošnjačke unitarne „Bosne“. Zbog otvorenog velikobošnjačkog hegemonizma i unitarizma Hrvatima u BiH i danas presuđuju oni što viču – Nama Bošnjacima Hrvati otimaju njihovo!
Izmišljenim tzv. udruženim zločinačkim pothvatom u navodnom međunarodnom sukobu presuđuje se budućnosti Hrvata u BiH i hrvatskom legitimnom entitetu Herceg-Bosna.
Da su hrvatski osuđenici nekim slučajem Britanci, baš kao i rob s broda Amistad, zbog svojeg herojstva oni danas ne bi mogli stajati pod teretom kraljičinih odličja. Čak i ako bi se borili na otetim Falklandskim otocima o njima bi se u Engleskoj pjesme i knjige pisale. Njihova borba bila bi lektira u školama. Engleska djeca znala bi njihova imena i slavila bi ih kao junake jer bi se haaško sudište za to pobrinulo.

Hrvatima ne bi bilo suđeno da su Francuzi ili Nizozemci koji su s oružjem u ruci pola svijeta kolonizirali. Oni imaju veća prava u otetim kolonijama nego li Hrvati u svojoj domovini.
Ako bi Hrvati bili Amerikanci onda im uopće ne bi bilo moguće suditi jer SAD nad svojim državljanima ne priznaje nadležnost međunarodnog suda ICJ.

Ne budu li Hrvati anulirali haaške političke presude, a morali bi baš kao i komunističke, što nam je činiti s onim brojnim deklaracijama o pravima naroda, pojedinca, prava na obranu života, obitelji, doma, domovine i slobode? Je li sve te deklaracije vrijede samo za brojčano velike narode i svjetske moćnike? Hoće li moćnici iza zavjese i haaško sudište prihvatiti makar skromni prijedlog da sve te deklaracije pocijepamo? Što nam je činiti s tim teretom od molarnih smjernica?!

Odgovore na navedena pitanja Hrvati bi morali potražiti kod duhova hrvatskih velikana, baš kao odvjetnik Adams i rob s Amistada.

Dragi hrvatski kraljevi i banovi, intelektualci, Stjepane Radiću, blaženi Alojzije Stepincu, Franjo Tuđmane, pokojni branitelji. Dugo smo oklijevali tražiti vaš savjet. Možda smo se bojali spoznati našu hrvatsku individualnost i kolektivitet. Priznati kako prava koja toliko poštujemo i nisu naša nego samo njihova. Možda smo se bojali kako će se poziv Vama smatrati našom slabošću. Ali napokon smo shvatili da nije tako jer smo stvoreni kako bi shvatili i prihvatili shvaćanje – ono što jesmo zapravo je ono što smo bili. Očajnički trebamo Vašu snagu i mudrost kako bi nadvladali strahove, na nasilju i predrasudama usvojeno sluganstvo, nepravdu i nas same. Dajte nam hrabrost i mudrost kako ispravno postupiti.

A ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Da postoje ustaški studiji u Hrvatskoj četnika ne bi bilo

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač

Ustaški studiji postoje samo na četničkim studijima

Režimske provladine Novosti srbijansko-populističkom metodom i kontinuiranom protuhrvatskom uređivačkom politikom pronašle su u Zagrebu „ustaške studije“ i tako s ocjenom i revnošću pretekle svetosavsku političku stranku (SPC), Srbijansku akademiju znanosti i umjetnosti, Naprednu stranku „europskoga Vučića“ i klub EPP-a pri Europskom parlamentu.

Na podvalu četničkih studija reagirao je Pokret za hrvatsku budućnost… No, ta činjenica sama po sebi nije dovoljna kako bi se osvijetlila istina o tom da vladajuća koalicija oživljava modificirani Plan Z-4 s Vukovarom umjesto Kninom kao glavnim gradom velikosrpske ideje u Hrvatskoj. Novosti takvu politiku razrađuju, zauzvrat su pod krinkom manjinskih prava proračunski odlično financirane.

Potrebna je „šira politička akcija“. A nju nitko ne pokreće. Čak ni dosad istaknuti „predsjednički kandidati“ o četnikovanju u Hrvatskoj šute, premda bi na tom pitanju objektivne stvarnosti mogli dobiti ozbiljan broj glasova.

Dok je hrvatske šutnje četnički studiji u Hrvatskoj nemaju alternativu. Bolje im je u Hrvatskoj nego u Srbiji kojoj služe. Četnički studiji studiraju, primjerice, izreke akademika M. Bećkovića među kojima se ističu i ove dvije temeljne studijske gluposti: „Mene ne zanima istina. Ja znam ko je u pravu“, „Razdvajaju nas originali, a spajaju falsifikati“.

Pomirba naroda i europska probava

Tko još u inkluzivnoj vladi, oporbi i u Europskoj uniji misli isto kao i notorni Pupovac, nakladnik Novosti, da na Sveučilištu u Zagrebu postoje ustaški studiji? Što kaže Plenković, ministrica obrazovanja Divjak, Klub zastupnika Ustaski studijiHDZ-a i ostali klubovi? Predsjednica? Što kaže rektor Sveučilišta, sklon sveučilišnom regionalizmu?

Hoće li tko tražiti barem demanti nakladnika i urednika Novosti? Što o tome kažu hrvatski europarlamentarci koji se mahom zalažu za „više Europe“ i manje nacionalne države? Ima li, nadalje, u visokom obrazovanju ostataka četništva, djeluje li mirnodopska velikosrpska sastavnica kroz pojedine stranke i fakultete društvenih znanosti?

Sve su to legalna i legitimna pitanja koja zahtijevaju političko, moralno, zakonodavno, represivno, sudbeno, sigurnosno i svako drugo odgovorno djelovanje, osobito kroz prizmu pretrpljene agresije i neplaćene ratne odštete.

Kako živimo u doba političke šizofrenije u kojemu je političko polje oslobođeno objektivnih sadržaja, a prenatrpano ideološkim – od „škole za život“, preko (konstantno od 1918.) ćirilizacije pod kišobranom sudbeno-političke duboke države i četiri aktualna pravopisa, preko nepostojećih žrtava u Jasenovcu, pa do Oluje kao pogroma, te „ustaških studija“ i instalacije A. Miloševića u Programsko vijeće HRT-a, što sve skupa predstavlja na djelu modificirani plan Z-4 – protezu srbijanskoga fašizma na hrvatskom proračunu, čini se dobrom i korisnom zabavom s vremena na vrijeme zaviriti u povijest, čak i pod uvjetom da nas zbog toga ideološki dobermani režima proglase „revizionistom“ ili „populistom“.

Prošećimo kroz dva dokumenta više-manje nepoznata hrvatskoj javnosti, kako bismo pomogli četničkim studijima, njihovim studentima i hrvatskom proračunu, da uz pomoć izvornih vrela revidiraju svoje zablude, protuhrvatske objede i dogovornu povijest pisanu ne zbog istine, već zbog opstanka protuhrvatskog režima jučer, a danas zbog „pomirbe naroda“. Što je isto „bratstvo i jedinstvo“, ali zvuči europski probavljivo.

Povratak u stanje prije Pavelića

U jeku novoga vala ćirilizacije Vukovara podsjetimo se na temelju dostupnoga dokumenta, kako je šef hrvatske države Ante Pavelić zborio o hrvatskome jeziku. Susreo se, naime, u Sabornici s hrvatskim novinarima (dne. 4. ožujka, ne piše godina). Ne piše poimence s kojim novinarima. Ne možemo stoga utvrditi tko je od njih preživio „oslobođenje“, tko se uspio probiti u „emigraciju“, a tko je eventualno dobio dopusnicu za novinarski rad u komunističkom raju.

Pavelić

Izvještaj započinje točnim konstatacijama. „Medju brojnim pitanjima, koja su ostala kao težko nasljedstvo iz nametnute nam zajednice sa Srbijom, hrvatski je jezik nešto silom, a nešto ostalim utjecajima u tolikoj mjeri iznakažen, da je jedno vrijeme bilo upravo bolno slušati i čitati sve ono što je bilo rečeno ili napisano tako iznakaženim jezikom.

Činjenica je, da su Srbijanci u školama, urednima, a osobito u vojsci nasilno kvarili hrvatski jezik, te ga srbizirali i nakazili raznim svojim i tudjim riečima. Trebalo je mnogo sviesti, ljubavi i odpora, da se hrvatski jezik kako tako sačuva od podpunog iznakažnjenja i da barem u skučenim granicama bude spašena čistoća materinske rieči“.

Budući da su konstatacije povijesno točne glede razdoblja od 1918. do 1941., one u interpretaciji četničkih studija predstavljaju „reviziju istorije“.

Pavelić „je dao izvrstne pobude za čišćenje hrvatskog jezika i za uporabu hrvatskih rieči i naziva, umjesto brojnih tudjica, koje su tokom posljednjih godina nagrdile ljepotu i čistoću hrvatskog jezika“. Smetalo ga je pretjerano upotrebljavanje „da“, tzv. dadakanje.

Kao jezični nestručnjak smatrao je kako je ispravno napisati „znam kupiti“, a neispravno „znam da kupim“. Podsjetio je kako je prije NDH u kaznenom zakonu „bila unesena čak i nagrda od riječi ‘sudija’“. Kako navodi dokument, novinarima je dao još nekoliko primjera „izrazito nevaljanih rieči, koje se još uviek upotrebljavaju, i ako postoje liepe hrvatske rieči te i ako prije takove nevaljane rieči nisu bile upotrebljavane“.

jezi ap

Hoću reći kad bi postojali „ustaški studiji“ (ili barem zakon o jeziku), Hrvatska ne bi imala problem s ćirilizacijom i tuđicama u tolikoj mjeri kao što ima danas… No, njih nema. Imali smo, istina, (ustaško?) Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojega je ukinula (ustaška?) Račanova vlada, a potom 2012. i (ustaška?) Milanovićeva vlada po ministru (ustaši?) Željku Jovanoviću (8. svibnja, na dan „oslobođenja“ Zagreba).

Takvo što usudio bi se napraviti samo srpski kralj Karađorđević prekjučer, Tito jučer ili četnički studiji danas. Vijeće nije ponovo uspostavljeno. Ali je godine 2017. osvanula Deklaracija o zajedničkom jeziku s potpisnicima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Stječu se, dakle, uvjeti za uspostavu (četničkoga?) stanja koje je prethodilo kratkotrajnom Paveliću.

Ustaška skrb za nezbrinutu djecu odmetnika

I drugi dokument (prijepis) također je zanimljiv sa stajališta ne samo četničkih studija. Naime, kaj. Autor: „’Ustaša’ Hrvatski oslobodilački pokret – logor ženske ustaške mladeži“ iz Gline. Nadnevak: dne. 27. travnja 1942. Primatelj: Kotarska oblast Glina. Predmet: „Prijedlog za osnivanje ubožnice i dječjeg sirotišta“. Broj: 64/42. Ženska ustaška mladež upozorava kotarsku vlast o tome kako već dulje vremena „osijeća se potreba, da se u Glini osnuje ubožnica“ za starce kako bi se Državna bolnica odteretila, osobito u zimskim mjesecima kad starčad nema „drugog skloništa“, što „smeta redovnom radu“ bolnice i oduzima mjesta bolesnicima. Ali, dragi profesori i studenti četničkih studija, to nije sve!

Mlade su ustašice primijetile „da nije prijeko potrebna samo ubožnica za starce i iznemogle, nego isto tako a i još više dječje sirotište. Naime, zbog „izvanrednih ratnih i revolucionarnih prilika u ovom kraju“, došlo je do „znatnog porasta“ djece bez roditelja ili onih čiji roditelji nisu nikako u stanju, da sami svoju djecu izdržavaju. „U najnovije vrijeme uporedo s povratkom pravoslavnog žiteljstva iz šume, broj ovakove sirotinje stalno raste.

Budući da su, naime u borbama hrvatske državne vojske s odmetnicima mnoga sela popaljena, to se mnogi od ovih nemaju kamo vratiti, pa tumaraju okolo, osobite žene s djecom, i traže zarade. Ali naravno, da ih nitko neće primiti u posao s nejakom djecom. Stoga bi bilo prijeko potrebno, da se državne vlasti za to pobrinu, u prvom redu, da se osnuje u Glini ili negdje drugdje u ovome kraju dječje sirotište, gdje bi se mola smjestiti barem najpotrebnija sirotinja i siročad“.

uboznia

Odmetnici su, dakle, tumarali s djecom, nije, hm, bilo organiziranoga odlaska iz Hrvatske „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“, niti Carla Bildta i Petera Galbraitha, kao godine 1995. Stoga zabrinute ustašice pišu: „Ne moramo naglašavati, da nam osnutak ovakovih zavoda ne nalaže samo socijala svijest i čovječnost, nego i čisto politički razlozi.

Jer u ovom nemirnom i nesigurnom kraju naša je socijalna i još više politička dužnost, da spriječimo nepotrebno stvaranje novih nezadovoljnika, rulje gladnih očajnika, koji su spremni na sve. A osim toga, mi se moramo, ako hoćemo ove krajeve barem za budućnost ne samo materijalno, nego i duhovno osigurati Hrvatskoj, pobrinuti za hrvatski nacionalni odgoj ove djece čiji su roditelji bili odmetnici i kao takovi stradali od hrvatske državne vlasti. A ako svu tu djecu pustimo, da zajedno s roditeljima s mržnjom i očajem obilaze oko svojih pustih garišta, ni po jednom psihološkom zakonu ne možemo očekivati, da će se oni sami nekim čudom izgraditi u svijesne Hrvate, koji će ljubiti ovu zemlju i ovu državu“. Socijalno osjetljivo, politički mudro.

Četnički studiji: Hrvati su ustaše

Imale su cure i konstruktivan prijedlog: „Napominjemo da bi za ubožnicu, prema izjavi samog g. upravitelja Državne bolnice, bila najprikladnija jedna bolnička zgrada, koju sama bolnica ne treba i koju je upotrebljavala Ustaška vojnica. Možda bi se za prvo vrijeme u toj istoj zgradi dalo urediti i sirotište, ali držimo da se za tu svrhu može lako od Države dobiti jedna od mnogih podržavljenih zgrada u Glini. Za dom spremni! Logorna odjelna upraviteljica za društvovno-gospodarsku brigu: Milka Faerfel, v. r., Logornica Z.U.M. za kotar Glinu: Benedikta Bužan, v. r.“. Osam mjeseci poslije nastanka ovoga dokumenta u Bosanskom Petrovcu utemeljena je Antifašistička fronta žena i sve je na planu socijalne politike odmah krenulo nabolje ako ne u NDH onda na „oslobođenim krajevima“, odnosno „na ovim Novostiprostorima“. I tako sve do naših dana, kad Hrvati s djecom, kao da su odmetnici, odlaze van u bivšu „emigraciju“, sadašnje „slobodno tržište radne snage“. Pritom su zavodi za nezbrinutu djecu iz razdoblja NDH prepjevani u „logore“!

Kad bi, dakle, postojali ustaški studiji, kako pišu Pupy-Plenky režimske Novosti, pa umjesto četničkih odgajali hrvatsku elitu, bilo bi dovoljno bolnica i sirotišta, dječjih vrtića i staračkih domova, kompletiran sustav socijalne skrbi sa naoružanim zaštitarima na ulazu, a izgleda kako bismo imali i zakon ili barem uredbu o hrvatskom jeziku.

Preživjelo bi i Vijeće za normu, da se Pavelići ne moraju baviti tuđom strukom. I četnika u Hrvatskoj ne bi bilo, prema uzoru na velike poraze u Lijevča Polju i Oluji. Zato što ih ima, aboliranih i neaboliranih iz obje agresije (1941. I 1991.), možemo li kriviti ustaške studije ili četničke?

Postoji bezbroj vrela u kojima crkveni i politički lideri Srba Hrvate kolektivno nazivaju ustašama. To znači da su i svaki hrvatski studiji prema kriterijima velikosrpske elite – ustaški. Kako ova logika može u praksi živjeti u hrvatskoj državi znaju samo odnarođene hrvatske vlasti i oporbe. Njih se treba riješiti, a onda je lako i sa četničkim studijima!

Krajnje je vrijeme da nam četnički studiji više ne kroje krivotvorenu prošlost u okupiranoj sadašnjosti i ne utječu na budućnost bez budućnosti. Za početak dovoljno je shvatiti kako ustaških studija u Hrvatskoj nema osim na četničkim studijima na proračunskom bankomatu. Proračunsko bildanje fašističkih studija nije „politička stabilnost“, već proizvodnja nestabilnosti.

Čeka se politička snaga koja će se znati i htjeti toj sveobuhvatnoj serbo-čedo-zajebanciji učinkovito, brzo, efikasno i s dugoročnim posljedicama oduprijeti, prije negoli novi naraštaji studenata četničkih studija u Hrvatskoj krenu s poznatom praksom „oslobođenja“ i „prisajedinjenja“. Kako? „Svim raspoloživim sredstvima“- što su Plenkoviću nedvosmisleno rekli, dok im je ponizno u ime vlade čestitao Božić.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari