Connect with us

Intervju

Analitički i kritički pogled na pisane medije Katoličke crkve u Hrvata

Objavljeno

-

Tko je glavni urednik Veritasa, glasnika sv. Antuna Padovanskog

Fra Vladimir Vidović je rođen 1982. godine u Vinkovcima. U postulaturu Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca primljen je 2007. godine. Iste godine upisao je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Nakon godine postulature ulazi u novicijat u samostan svetoga Frane na Cresu. Po završetku godine kušnje fra Vladimir daje svoje prve redovničke zavjete (2009. godine) te nastavlja studij na KBF-u u Zagrebu na kojem je 2013. godine diplomirao. Svečane redovničke zavjete položio je 4. listopada 2012. godine u Zagrebu. 6. listopada 2013. godine fra Vladimir je zaređen za đakona u zagrebačkoj katedrali po rukama kardinala Josipa Bozanića, a za svećenika u rodnim Slakovcima 2013. godine po rukama mons. Đure Hranića, nadbiskupa đakovačko-osječkoga. Vršio je službu župnog vikara u župama Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima, sv. Ivana Krstitelja u Puli i sv. Josipa Radnika u Sisku te privremenog upravitelja župe u župi sv. Antuna Padovanskoga u Wellandu (Kanada). U svibnju 2018. godine na redovitom Provincijskom kapitulu izabaran je na službu predsjednika Uredničkog vijeća Veritasa i glavnog urednika. Osim spomenute službe obavalja i brojne druge odgvorne službe u Provinciji. Od 2016. godine je nacionalni duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda i područni duhovni asistent Vojske Bezgrešne. Također vrši službu ravnatelja Doma sv. Antuna i voditelja Pučke kuhinje na Svetom Duhu te je ujedno duhovnik Ansambla Kolbe i ravnatelj Festivala kršćanskog kazališta.

O medijima, iskreno, rezantno i briljantno

Fra Vladimir Vidović, glavni urednik Veritasa, vrlo iskreno i briljantno je u našem  razgovoru analizirao probleme crkvenih pisanih medija Crkve u Hrvata: „ Još uvijek postoje određene unutarnje barijere i strahovi potpuno slobodno pisati o određenim temama. Nekoliko je razloga za to. Osobno držim, da je strah od zdravog kritičkog mišljenja unutar Katoličke crkve glavni razlog za nepostojanje jakog crkvenog medija. Mi još uvijek unutar Crkve nismo spremni čuti zdravu i dobru kritiku koja nije upućena protiv našeg poslanja i djelovanja, a što je možda bilo u nekim periodima naše povijesti. Ali zašto se ne bi moglo iskreno, jasno i kritički promatrati, analizirati određene pojave na crkvenom području bez da se ikoga uvrijedi, a koje bi išle za ciljem razvijanja osjećaja veće odgovornosti i poboljšanja naših nastojanja i konkretnih djelovanja. Dobar dio katoličkih medija je u tom smislu, pogotovo onih najpoznatijih, još uvijek samo na poziciji informiranja. Poneke katoličke tiskovine više izgledaju kao osobni dnevnici crkvenih službenika i u tom smislu kome one mogu biti atraktivne, one koje izgrađuju i poticajne?“

Fra Vladimire, recite nam nešto o sebi, o svom redovničkom putu, a dakako o tome kako se osjećate kao glavni urednik Veritasa?

Rođen sam i odrastao u Slavoniji. Za više slavonskih mjesta sam jako vezan. Kršten sam u Slakovcima u kojima sam zaređen za svećenika, te oni zauzimaju posebno mjesto u mome srcu. Tamo mi je živjela baka s kojom sam bio jako povezan i Slakovci su obilježili moje najranije životno razdoblje. Zatim su tu Stari Jankovci u kojima sam živio do Domovinskoga rata. Ipak veći dio života proveo sam u Vinkovcima, koji su obilježili godine moga mladenaštva, i za koje sam posebno vezan. Moja rodna Slavonija zauvijek je u mom srcu. Putujem puno, živio sam na različitim mjestima, ali uspomene koje su vezane za moje odrastanje u Slavoniji jako su intenzivne.

U svome djetinjstvu proživio sam i ratne strahote Domovinskoga rata. Bilo je to jako teško razdoblje za moju obitelj. Bili smo prognanici!  Iskusio sam kao dijete što znači čekati u redu za humanitarnu pomoć. Sjećam se pokojnog župnika Zvonimira Rabuzina koji nam je puno pomogao kada smo kao prognanici došli u Zagorje. Njegovo poštovanje i briga trajno su pohranjeni u moje sjećanje.

Nosim jako lijepe uspomene na svoje srednjoškolsko razdoblje koje je vezano uz drevnu vinkovačku gimnaziju Matije Antuna Reljkovića, a čijim profesorima puno dugujem u obrazovnom i odgojnom smislu, te brojnim prijateljstvima koja traju i danas. Imam puno uspomena i lijepih trenutaka.

Tajna mog duhovnoga poziva u potpunosti je poznata samo dragome Bogu. Ne znam koji je točno bio trenutak kada sam osjetio poziv. Još kao djetetu bilo mi je posebnno lijepo u Maloj crkvi (crkva sv. Antuna Padovanskoga u Vinkovcima), u kojoj sam se uvijek osjećao ugodno, ispunjeno i lijepo. Veliku ulogu u mom duhovnom pozivu odigrala je moja pokojna baka, koja me je kriomice vodila u crkvu, pa sam tako u tajnosti primio i sakrament krštenja. Ljubav prema Bogu i služenju rasla je kako sam odrastao. Svaka faza života samo je upotpunila životni smisao u duhovnoj punini. Bog, koji je ljubav, darovao nam je život i sve što imamo, stoga smo jedino u Njemu potpuni,  i jedino On može ispuniti duboku čežnju naših srdaca.

Veritas ima svoju već tradicionalnu formu niz desetljeća, i čini mi se da postaje sve bolji tematski, grafički i vizualno. Čije su zasluge da je Veritas postao upečatljiv, sadržajno i tematski vrlo bogat kao crkveni glasnik?

S ponosom volim istaknuti kako je časopis Veritas – Glasnik sv. Antuna najstariji vjerski časopis na našim područjima poslije 1945. godine. Pokrenut je u travnju 1962. godine na poticaj fra Ivona Ćuka, velikoga fratra i vizionara koji je jako dobro razumio vrijeme u kojem je živio.

“Za Božju slavu, u čast sv. Antunu i na korist dušama!” Upravo ovim riječima koje su zapisane u prvom broju našeg časopisa iz 1962. godine započeo je fra Ivon Ćuk jednu veliku avanturu koja traje do danas. Hrabri poduhvat fra Ivona Ćuka urodio je plodom ustrajnosti i vjernosti dugoj skoro 60 godina. U teško vrijeme komunizma, zabrana, restrikcija i veoma ograničenoga vjerskog djelovanja, pokrenuti časopis, čiji je „stariji brat“ (svetište sv. Antuna) petnaestak godina prije toga bio zabranjen kao i sav ostali vjerski tisak onoga vremena u tadašnjoj državi. A k tome još biti prvi koji to pokušava, zasigurno je zahtijevalo puno odvažnosti i proročkoga duha.

Svaki glavni urednik dao je svoj doprinos u onom vremenu u kojem je djelovao. Svatko je zaista dao svoj veliki doprinos etabliranju časopisa kao prepoznatljivog znaka vremena koji sadržajno i tematski uvijek nastoji biti glas istine u vremenu.

Osobno vrlo dobro pamtim u Veritasu tekstove pokojnog fra Špire Marasovića i novinarke koja se potpisivala sa imenom Maša. Te sam tekstove redovito i sa velikom pažnjom čitao u Veritasu. Koje ste vi tekstove rado čitali u Veritasu kao student teologije, a kasnije kao svećenik – redovnik?

Vrlo rano sam počeo pratiti Veritas. Sjećam se da sam redovito još kao mladić pratio časopis i da su me uvijek osobito zanimale biblijske teme, te teme iz franjevaštva. Tada su dosta pisali fra Celestin Tomić i fra Augustin Kordić. Kasnije kao studenta posebno su me se dojmila pisanja tada mladog Veritasovog suradnika s različitih putovanja u kojima je opisivao stanje u Crkvi u Europi, i posebno sam pratio aktualna zbivanja iz života sveopće Crkve.

Čini mi se da crkveni tisak u Hrvatskoj trenutno nema „ jakih novinarskih imena“  poput fra Špire Marasovića, don Živka Kustića, dr. Vjekoslava Bajsić, fra Bone Šagija. Jesu li oni bili legende katoličkog novinarstva u Hrvatskoj. Jesam li u pravu sa tom mojom tezom, ili je to  moj osobni privid?

Mi danas imamo jednu krizu tiskane riječi s jedne strane koja se očituje u smanjenom interesu čitatelja za tiskana izdanja, a druge strane imamo hiperprodukciju iste te tiskane riječi u vidu velikoga broja različitih tiskovina vjerske tematike što je paradoks u sebi. No upravo u toj šumi ne dolaze do izražaja „jaka novinarska imena“. S druge strane, imamo novu duštvenu stvarnost, a to je pojava novih medija, pri tome mislim ponajviše na različite društvene mreže i mogućnosti korištenja istih te laku dostupnost takvih sadržaja široj publici. To nije u sebi nužno loše, dapače, rekao bih da je dobro jer sadržaj koji se komunicira, a riječi je o duhovnim temama koje su uvijek formativnog karaktera, lako dolazi do velikoga broja ljudi na njihovu duhovnu korist i izgradnju.

Također, smatram da vrijednost pisane riječi nikada neće izgubiti na svojoj važnosti i vrijednosti jer pisana riječ je ona koja ostavlja trag, kojoj se uvijek može vratiti. Ona je poput sidra koje nas drži čvrsto i ne da nam odlutati na bespućima različitih uzburkanih mora današnjice.

Svatko od nas ima uzore u novinarstvu, pa tako vjerujem i vi fra Vladimire. Tko je vaš uzor, svjetla točka katoličkog novinarstva u Hrvatskoj?

Interesanto pitanje. Sebe osobno nikada nisam doživljavao kao novinara. Ja sam na prvome mjestu redovnik i svećenik koji ima poslanje kroz različite službe, pa tako i službu glavnog urednika Veritasa-Glasnika sv. Antuna Padovanskoga svijetu donositi u konačnici istinu kroz pisanu riječ koja mora biti na izgradnju osoba koje čitaju časopis. Nikada senzacionalistički, nikada tendenciozno, nego jasno, nedvosmisleno, britko, i istinito jer sam u službi Istinitog.

Fra Vladimire, recite nam svoju viziju katoličkog novinarstva i novinara u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?

Uvijek me fascinira jedna autocenzura koja je prisutna u katoličkim medijima. Još uvijek postoje određene unutarnje barijere i strahovi potpuno slobodno pisati o određenim temama. Nekoliko je razloga za to. Osobno držim da je strah od zdravog kritičkog mišljenja unutar crkve glavni razlog za nepostojanje jakog crkvenog medija. Mi još uvijek unutar Crkve nismo spremni čuti zdravu i dobru kritiku koja nije upućena protiv našeg poslanja i djelovanja, što je možda bilo u nekim periodima naše povijesti. Ali zašto se ne bi moglo iskreno, jasno i kritički promatrati, analizirati određene pojave na crkvenom području bez da se ikoga uvrijedi, a koje bi išle za ciljem razvijanja osjećaja veće odgovornosti i poboljšanja naših nastojanja i konkretnih djelovanja. Dobar dio katoličkih medija je u tom smislu, pogotovo onih najpoznatijih, još uvijek samo na poziciji informiranja. Poneke katoličke tiskovine više izgledaju kao osobni dnevnici crkvenih službenika i u tom smislu kome one mogu biti atraktivne, izgrađujuće i poticajne?

Možemo li zamisliti jednu dobru i kvalitetnu raspravu koja bi otvoreno i jasno kritički promatrala određene pojave o aktulanim društvenim pitanjima? Ili kao društvo još nismo spremni za to. Kritičko mišljenje razlikujem od kriticizma kojemu je cilj izrugivanje i omalovažavanje sugovornika.

Da bismo došli to toga jednog stupnja zrelosti u razmišljanju i načina komunikacije treba proći još neko vrijeme. Raduje me da postoje dobri i jako kvalitetni novinari koji predano i zauzeto rade i da po ovom pitanju prelaze granice. Stasala je jedna nova generacija katoličih novinara koji će promjeniti ovu dosadašnju praksu komunikacije. Također, kao Crkva zaista trebamo ići u medije jer oni oblikuju vjernički stav, razmišljanje. Mediji su izrazito moćan alat koji se može i treba korisiti. No, kada se iziđe na medijsku vjetrometinu treba uvijek biti spreman dati jasan i konkretan odgovor na svoje poslanje, a pretpostavka je dobar i uzoran život, kvalitetan radi transparentnost u djelovanju.

Vjernici znaju reći da živimo u teškim, konfuznim, stresnim vremenima, ispunjenim strahom i neizvjesnošću što će biti sutra. Što biste poručili i preporučili onima koji se tako osjećaju?

Je li naše vrijeme teško, konfuzno, ispunjeno strahom u odnosu na neki drugi povijesni period? Uvijek aktualno pitanje. Smatram ga osobno zamkom u vjerničkom životu. Nema dobrog i lošeg vremena, boljeg ili goreg. Mi imamo vrijeme. Imamo ovu našu sadašnjost u kojoj živimo. Sadašnji trenutak. Prošlost uvijek ostaviti u prošlosti, učiti iz nje je obvezatno. Što znači poznavati je, a budućnost prepustiti Gospodaru vremena koji ionako sve vodi. Rado usporedim ono povijesno vrijeme u kojem je stasao sv. Franjo ili sv. Antun. Kakvo je to vrijeme bilo, onako objektivno promatano? Bolje ili lošije od našeg? A upravo to vrijeme darovalo nam je dvije osobnosti od najvećih svetaca Katoličke crkve. Ima li sveca koji se žalio na vrijeme u kojme je živio? Mislim da nema. Zato štu su vrijeme shvaćali kao dar. Uistinu je tako, vrijeme i jest dar koji smo dobili od Gospodina. Kakvim sadržajem ćemo ispuniti to vrijeme? To je na nama. Na svakome od nas. Mi drugog vremena nemamo, osim onog koje nam je darovano. Zato nemojmo potrošiti taj dar, to vrijeme koje smo dobili od Gospodina, žaleći se životne okolnosti nego to vrijeme ispunimo dobrim sadržajem, kvalitetnim i svetim životom u službi drugoga. Osobito onih koji su slabi, maleni, i na periferijama naših života i našega društva. Različitih kriza je uvijek bilo u povijesti čovječanstva, ali uz Božju pomoć nadvladat ćemo i krize i poteškoće koje su prisutne. Nikada ne zaboravimo, Bog je uz nas!

Razgovarao: Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari