Pratite nas

Analiza

Analiza nastupa Ive Goldsteina u TV emisiji Nedjeljom u 2

Objavljeno

na

ilustracija Kamenjar.com

Dana 17. lipnja 2018. nastupio je u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 (NU2) sveučilišni profesor povijesti g. Ivo Goldstein.

Nastup je izazvao brojne negativne komentare, ali oni nisu bili dovoljno analitični i detaljni. G. Goldstein je važna osoba i njegov se nastup ne smije podcijeniti. On nije nekakav subnorovski zanesenjak koji govori jezikom 1946., nego uljuđen čovjek koji svjesno, promišljeno i akademski samouvjereno, s pozicije redovnog sveučilišnog profesora u trajnom zvanju, govori (i piše) o neizrecivo važnim temama. Pritom on a) iskrivljuje istinu i b) promiče komunističku kulturu zabrane drukčijih mišljenja, pa i samih povijesnih istraživanja. Njegovo djelovanje, ovdje u okviru rečene TV emisije, traži pomniju analizu, jer potencijalno ima dalekosežne posljedice za društvene i političke odnose u Hrvatskoj, a navlastito na povijesne istine koje su protuhrvatski izobličene, a on ih nastoji takvima i održati. Tu je on u 1946. godini: isti stavovi, samo finiji jezik i nevoljka ali nužna popuštanja.

No, I. Goldstein je potpisao je „Dokument dijaloga“ Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima koji inzistira na povijesnim istraživanjima i dijalogu o predmetima prijepora (https://www.braniteljski-portal.com/matko-marusic-napadi-na-igora-vukica-i-karolinu-vidovic-kristo-su-komunisticki-napad-na-slobodu-znanstvenoga-istrazivanja-i-slobodu-govora) i više ne može tražiti zabranu istraživanja hrvatskih povijesnih istina. Vjerujem da je zato došao u NU2 – da sada drugim riječima spriječi istinu i razobličavanje laži. To se razaznaje iz onoga što je govorio. I otkriva novu taktiku očuvanja povijesnih laži o Hrvatima.

  1. KAKO JE GOVORIO I ŠUTIO, A KAKO DANAS GOVORI I ŠUTI IVO GOLDSTEIN

G. Goldstein je u emisiji nastojao ostaviti dojam upućena a iskrena čovjeka. Pa je vješto prješao preko nevjerojatnih laži koje su se decenijima pisale, učile i govorile o Jasenovcu i općenito o ustaškom režimu. To je bilo zabašurivanje laži, a ne govorenje istine.

Na primjer, kako god Goldstein objasnio strašnu laž o 700.000 žrtava logora u Jasenovcu, a objasnio ju je površno neuvjerljivo i jasno lažno, ostaje pitanje, njemu i njegovu pokojnom gospodinu ocu Slavku: bili ste živi i bavili ste se temom Jasenovca i u vremenu kad se ta laž učila u školama. Zašto ste onda šutjeli ako ste znali da je strašna laž?

Jeste li prosvjedovali, ili ikad poslije to spomenuli kao strašan komunistički grijeh, da je (npr.) Franjo Tuđman osuđen na zatvorsku kaznu jer je rekao da je taj broj barem deset puta uvećan?

Kažete da ste pisali o Bleiburškoj tragediji, ali kada ste pisali? Kad je o tome pisao Vaš g. otac, a znao je istinu? Je li se bunio da se uzapćuju ljudi koji su o tome govorili? Je li prosvjedovao kad je o tome lagao general Basta na HTV rekavši da je „na Bleiburgu poginulo oko 5.000 ustaša, (ali) u borbama s partizanima“?

Kako ste mogli reći na HTV („Otvoreno“) da žene na Bleiburgu nisu ubijane, a objavljene su slike pletenica djevojaka ugušenih u Hudoj Jami i pismo ubijene trudnice svojemu djetetu koje je umrlo u njezinoj utrobi?

Kad povjesničar poput Vas govori o jasenovačkim žrtvama, onda ne smije i ne može izbjeći barem nekoliko znanstveno neizbježnih istina:

– GDJE JE SADA JASENOVAČKA DOKUMENTACIJA? U Srbiji.

Kad je oteta iz Jasenovca? 1991. Zar ona ne pripada Hrvatskoj, barem kao preslika? Zašto to ne tražite od Srbije – svojim autoritetom povjesničara i svjetskoga čovjeka?

Je li ta dokumentacija prije bila dostupna? Nije, režim i vođa koje toliko slavite to nisu dopuštali. Jeste li Vi i Vaš otac imali pristup toj dokumentaciji? Jeste li je ikad vidjeli? Što tamo piše? Koliko su to vjerodostojni dokumenti? Koji su dokumenti vjerodostojniji od tih?

– ZAŠTO NE KOMENTIRATE IZVJEŠĆE CIA-E O JASENOVAČKOM LOGORU? Ako je laž ili lažno, recite to. Direkt’ CIA-i.

– ZAŠTO NE KOMENTIRATE STRAŠNU LAŽ O „20.000 DJECE UBIJENE U JASENOVCU“? Je li dnevnik gđe Diane Budisavljević relevantan dokument o toj temi? Gđa Budiavljević je umrla 1978.; je li Vaš g. otac, koji se bavio jasenovačkim žrtvama ikad s njom razgovarao (i to objavio)? Na primjer o tom dnevniku, te čemu je osobno svjedočila na terenu? Svaki bi iole ozbiljan istraživač to napravio – Beč je blizu, a od 1945. do 1978. g. Slavko ju je stvarno mogao susresti. I Vi, zar ne?

Evo što ste radili i radite: tolerirali ste laži o ustaškim zločinima, zatim ste morali popustiti pred očitim luđaštvom luđačkih pretjerivanja, pa ste došli na broj s današnjega jasenovačkoga popisa o 83.811 žrtvi. Zašto bismo Vam, nakon što ste tolike godine pristajali uz 700.000, sada vjerovali da je 83.811 istina?? (O tom broju malo poslije, dolje.)

  1. FINOĆA ILI IPAK NE?

U jednom je momentu g. Goldstein na NU2 rekao “…i ti đubretari i ti smrdljivci koji tvrde da nitko tamo nije stradao nek izvole mom stricu objasniti gdje su ti ljudi….”. To je nečuveno za svakoga, a napose za veleposlanika i redovnog profesora u trajnom zvanju!

On se odmah opravdavao emocijama, ali se nije ispričao. Uostalom, privatne emocije nemaju mjesta u ozbiljnim TV emisijama. A ako imaju, kako bi se onda g. I. Goldstein osjećao da je netko to za njega rekao, npr. zato što tvrdi da na Bleiburgu nisu ubijane žene, a njemu (njoj) je u Hudoj Jami ugušena bakina sestra, još kao djevojka s pletenicama? Takvih primjera mogu nabrojiti na tisuće, na stotine tisuća! Jer stotinama tisuća ljudi u to su vrijeme ubijeni najbliži i – ako svi imaju ista prava i istu ljudsku vrijednost – onda imaju pravo to reći na HTV kao g. Goldstein. A kud bi nas to odvelo?

„Gdje su ti ljudi?“, pita Goldstein implicirajući da su (ubijeni) u Jasenovcu. Poštujemo gubitak i bol g. strica Danka, ali to pitanje treba odgovoriti I. Goldstein, kao povjesničar i član obitelji kojoj je to učinjeno. I to na osnovi valjane dokumentacije. Ta dokumentacija mora postojati. I mora je se moći razmotriti i dobiti odgovor. Važna je indikacija knjiga Antuna Miletića „Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945.“, u kojoj se popis osoba na stranici navedenoj u napomenama odnosi na osobe koje su nestale u Jasenovcu, ali se ne kaže jesu li tamo i stradale.

g. Goldstein je na NU2 svjedočio da je osuđen na oko šezdeset tisuća kuna kazne za uvredu g. Antuna Vrdoljaka. U Globusu je napisao recenziju Vrdoljakova serijala o Titu i osuđen ja za uvredu. Ne ulazimo u meritum te osude. I sam osuđenik kaže da više ne želi o tome govoriti. Međutim, ustvrdio je da mora reći imena sutkinja koje su ga našle krivim. Nije istina da mora, nego je istina da ne smije! Od toga se i g. Stanković ogradio. Tko je to vidio da gospodin, sveučilišni redovni profesor u trajnom zvanju i veleposlanik u Parizu – na televiziji s negodovanjem iznosi imena sudaca koji su ga našli krivim??? Imena sudaca nije govorio ni g. Zdravko Mamić kad je bio najljući i najneprimjerenije se ponašao!

Tko je zapravo taj gospodin Ivo Goldstein?

  1. PRLJANJE DANAŠNJE HRVATSKE

Priča o partizanima i ustašama je i priča o Hrvatskoj 2018. godine, odnosno o Hrvatskoj danas”, izjavio je I. Goldstein u NU2.

I to je, čini mi se i pravi cilj njegovog javnoga nastupa. Prljanje današnje Hrvatske. On je prljanje, sve kao da ne bi, nego je zabrinut, ipak cijelo razvio i izgovorio. Lako ga je bilo prepoznati:

Čitava priča o ustašizaciji, blajburgologiji, povijesnom revizionizmu koji cvjeta oko nas, nametnuta (time bi htio da laži ostanu) je tema Hrvatskoj i hrvatskom društvu da bi se njome bavilo, a da bi se negdje “iza ugla” promovirala nazadna, zatvorena, konzervativna, antiimigrantska ideologija i njezina provedbena politika… Postoje dvije Hrvatske, otvorena i zatvorena, jedna mrzi, druga želi komunikaciju.“

Sve je to izvrtanje istine i laž na laž!

– „Priča o ustašizaciji, blajburgologiji… je nametnuta…“

Da, nametnuta je, ali nametnuo ju je on i slični njemu! Evo kako: dok su bili na vlasti lagali su i stvorili mitove, a onda o tome nisu dali ni jednu upitnu riječ reći. Onda je došla sloboda i demokracija i ljudi su počeli govoriti, istraživati, svjedočiti i propitivati. I onda Goldstein i njegovi to NE DAJU, nego tvrde da je to „povijesni revizionizam, ustašizacija i BLAJBURGOLOGIJA (osobno tražim da se javno ispriča za taj izraz!)“. On i njegovi dvaput nameću ustašizaciju! I tvrde da su oni otvoreni, a oni koji traže znanstvenu istinu – zatvoreni! Goldstein i  njegovi bi htjeli da njihovi mitovi i laži ostanu povijesna istina. U tome je stvar. Nastave li se istraživanja i svjedočenja, otkrit će se strahota njihovih laži, a time i sve ostalo – od političke moći (lažni antifašizam) do utemeljenosti akademskih pozicija.

– “Oko 2012. ili 2013. je krenula konzervativna revolucija. Ona nužno mora imati povijesni kontekst, povijesnu utemeljenost. Povijesni revizionizam u nekim drugim državama ima neke druge manifestacije, a u Hrvatskoj je to ustašizacija“, kaže Goldstein.

Kakve veze ima „konzervativna revolucija“ i ustašizacija?! Za njega ima, jer jednim udarcem ubija dvije muhe – ostavlja svoje laži živima, a one koji misle drukčije klasificira kao ustaše. Osim toga, izjednačava konzervativnost i „ustašizaciju“, dakle jača svoj komunizam. Jača ga jer ga proglašava naprednim i jer one koji nisu za komunizam svrstava u nazadne, pa onda i u ustaše.

Istodobno ističe da se o ustašizaciji MORA danas govoriti  “upravo zato jer hodaju dečki i mladi s ustaškim kapama”. Prvo, to nije istina. Na svim masovnim događanjima, od komemoracija do koncerata, tijekom mnogo godina HTV je nadljudskim naporom uspjela snimiti dvoje mladih i troje starih s ustaškim kapama. Koliki je to postotak od svih ljudi koji su tamo bili?

A ne kritizira (ne brine ga) kad mladi (Filozofski fakultet u Zagrebu, Parade ponosa, SDP mladež) stupaju s komunističkim zastavama, krilaticama i kapama. U čemu je razlika? I. Goldstein zna za Europske i hrvatske rezolucije i deklaracije protiv SVIH totalitarnih sustava, ali onaj svoj ne spominje, iako je više ljudi ubio od ustaškoga!

Dapače, on se poziva se na hrvatsko članstvo u EU – s idejom da nas Europa natjera da prihvatimo laži. A pritom „zaboravlja“ EU-ovu osudu i njegova ljubljenog komunizma. Taj „zaborav“ je namjeran.

– Goldsteinova rečenica da se to sve (ustašizacija i blajburgologija“) radi „da bi se negdje “iza ugla” promovirala nazadna, zatvorena, konzervativna, antiimigrantska ideologija i njezina provedbena politika“, otkriva njegovu izvanjsku transformaciju iz komunista u „liberala“: on je za prihvat svih migranata koji dođu. To pitanje, međutim, nema veze s ustašama, ni s konzervativizmom ni s Hrvatskom. Njegove su riječi podilaženje određenoj političkoj opciji i dodatno, aktualno, prljanje države u kojoj živi.

  1. ZNANSTVENI RAD I KAKO GA STEĆI

G. Goldstein o Jasenovcu piše, nakon što je, s ocem, završio knjigu „Tito“. Kaže da je s ocem o Jasenovcu već pisao, pa sada radi copy-paste…, jer „iz Pariza može raditi“.

Kako to da on u Parizu može raditi na istraživanjima jasenovačkoga logora, a Igor Vukić, rođen u selu kraj Jasenovca, čije je otac prošao Jasenovac, i koji radi s arhivama u Zagrebu – ne može (ne smije) to raditi? Po čemu bi Goldsteinovi dokazi o Jasenovcu bili bolji od Vukićevih?

Na osnovi čega HTV Goldsteinovu knjigu o istoj temi, Jasenovcu, promovira, a Vukićevu osuđuje??? Zašto sada A. Stanković ne pozove I. Vukića u NU2?

Na pitanje g. Stankovića koje nove spoznaje I. Goldstein donosi u toj knjizi o Jasenovcu na 900 stranica, I. Goldstein kaže „Pa ima ih“, ali ih ne navodi… Otkriva. međutim, nešto drugo, vrlo važno: nije ga briga za čitatelje, „piše za budućnost, ali i o sadašnjosti“, računa na pretraživače na internetu. To znači da, nakon što je eliminirao „revizioniste“, piše što hoće i u svrhu „svjedočenja“ u budućnosti i u inozemstvu. Učvršćuje laži!

Tko nije znao svrhu njegova pisanja, sada zna. Sam je rekao.

(Onaj tko poznaje znanost, prepoznao bi i da se uopće ne radi o znanosti, ali za dokazivanje toga trebalo bi previše prostora. A ako nije znanost, znamo što je! Može biti i mit.)

  1. KOJA JE VRSTA LOGORA BIO LOGOR U JASENOVCU?

Iako (u novoj knjizi) g. Goldstein nema novih saznanja, on ipak stidljivo priznaje da je jasenovački logor bio radni logor! Ma nemoj, radni logor; a mene učili da je bio logor smrti! Ma, bio je i logor smrti, popravlja se Goldstein u NU2, bio je radni logor, ali to ne umanjuje njegovu smrtnost. Kaže da je Maks Luburić od Nijemaca naučio osnivanje logora, tako da budu radni ali i smrtni. Ubijali su glađu, jer su logoraši dobivali 600-700 kalorija dnevno, a trebalo bi barem triput više. Tu je pogriješio, jer bi trebalo barem tri tisuće puta više. Energijska (kalorijska) vrijednost hrane izražava se, naime, u kilokalorijama. Možemo to shvatiti kao pogrješku čovjeka koji se bavi drugim pitanjima (povijesti), ali redovni sveučilišni profesor u trajnom zvanju, koji količinu kalorija rabi kao dokaz smrtnosti logora ipak bi morao biti upućen u mjernu jedinicu svojega glavnoga dokaza.

Ukratko, više nema dvojbe da je Jasenovac bio radni logor, kako to višestruko dokazuje g. Igor Vukić i bezbroj službenih dokumenata s isplatama plaća (za logoraše i vanjske radnike), računi za proizvedeni materijal i slike jednostavnih tvornica koje su tamo radile. I priznaje g. Ivo Goldstein. Pa se sada može govoriti i o radnim i životnim uvjetima u tom radnom logoru, ali ne više o osnovnoj namjeni logora.

Ljudi su zacijelo i umirali od iscrpljenosti i rada po hladnoći (da, bile su hladne zime 1941./2. i 42./3., to kaže i Vukić – pa je Sava smrzla i leševi se tih dvaju zima nisu mogli bacati u Savu). O stanju u tom logoru svjedoči Bugarin Petar Lungov, u povjerljivom izvješću od 7. veljače 1942. Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac (Dokument br. 81, Br. 40/ Т. А., Povjerljivo, Predmet: Koncentracijski logori u Hrvatskoj; CDA (Središnji državni arhiv Republike Bugarske), F. 176 к, оp. 8, а.е. 1153, str. 46-55.). On kaže da je Jasenovac bio vrlo stog logor, u barakama je bilo vrlo hladno, ali radni je logor i nema govora o smaknućima. Postoje i izvješća Međunarodnoga Crvenoga križa. Zašto njih ne komentira g. Goldstein? Goldstein kaže da je 1942. u Jasenovcu bilo najviše zločina, a Lungov ih ne spominje. Kako je to moguće?

Postoje osude ustaškoga prijekoga suda, na smrt, ustašama koji su u Jasenovcu ubili ili opljačkali logoraše. Jesu li te presude stvarne? Što one znače? Što g. povjesničar Goldstein misli o njima? Ne spominje ih, čak ni u negativnom svjetlu…

  1. GDJE SU NESTALE KOSTI 83.000 JASENOVAČKIH ŽRTAVA?

G. Goldstein je u NU2 komentirao i nekoliko sada već jasnih prijepora.

Upravo na Gradini, koju je spomenuo i Goldstein, a Srbijanci kažu da su tamo pobijene STOTINE TISUĆA ljudi (v. Dodikova obilježavanja), u tri kopanja (Titova) iskopano je „premalo“ kostura, 481 ukupno. (V. znanstveni članak Pilić S i Matković B. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. 2014;56:323-408. (UDK: 343.819.5(497.5 Jasenovac)). Na to Goldstein kaže da su u godinama kopanja 1964./65., provedena samo sondiranja terena, a ne sustavna iskopavanja. Ustvrdio je da kostura nema zato što su početkom travnja 1945., nakon instrukcija u Njemačkoj kako se uništavaju leševi, doše ustaše, pa su leševi iskopavani iz masovnih grobnica, spaljivani i vraćani u grobnice!

O toj apsurdnoj konstrukciji već je pisao M. Jurič (https://kamenjar.com/marko-juric-ivo-goldstein-kronicni-manjak-cinjenica-i-argumenata-nadoknaduje-mastom/), pa ću njega citirati, jer se više od toga teško može reći bez ružnih riječi:

Dobar je Goldstein Ivo. Kaže da su ustaše u travnju 1945. godine od Nijemaca posudili i donijeli “strojeve koji uništavaju kosti” pa da zato nema ljudskih ostataka na prostoru nekadašnjega logora Jasenovca.

Zanimljivo!

Kako to da nikad do sada u proteklih sedamdeset godina, nitko od stotina i stotina raznih domaćih i stranih istraživača logora u Jasenovcu nikada nije spomenuo takve strojeve? Zar je moguće da takvu jednu, vrlo zanimljivu i pomalo senzacionalnu informaciju, kao što je nacistički stroj za uništavanje kostiju, nikada, nitko, nigdje do sada nije spomenuo u kontekstu logora Jasenovac?

Goldstein mlađi spominje i spaljivanje kostiju na rešetkama gdje su se one pretvarale u pepeo. To je također izuzetno zanimljiva informacija. Bilo bi korisno da tu tehniku Goldstein ispriča djelatnicima Krematorija na Mirogoju. Naime današnjom naprednom tehnikom spaljivanje tijela preminulih u krematoriju, pomoću snažnih plinskih plamenika i u hermetičkoj komori traje gotovo tri sata. Tek tada kosti postaju dovoljno krhke da bi ih se potom moglo mehaničkom drobilicom smrviti. Dakle, ni današnjom tehnologijom ne uspijevaju se kosti pretvoriti u pepeo. E sad kako su to Goldsteinovi ustaše 1945. godine uspjeli razviti tehnologiju spaljivanja kostiju i pretvaranja u pepeo u ondašnjim primitivnijim uvjetima i ratnom stanju? To bi bilo zanimljivo čuti. Naime kosti nisu zapaljive i jednostavno ne gore, ne oksidiraju, nego dugotrajnim spaljivanjem na vrlo visokoj temperaturi (800ºC-1000ºC) postanu krhke. E sad, kako su ustaše uspjele na nekakvim rešetkama, dakle ne u komori, nego na otvorenoj vatri postići višesatnu visoku temperaturu? Tko se imalo razumije u tehnološke procese spaljivanja leševa, bez kreamtorija kakve su imali Njemci a u Jasenovcu ih nije bilo, zna da na otvorenoj vatri postići dugotrajnu tako visoku temperaturu jednostavno nije moguće. I onda još sve to ponoviti nekoliko desetaka tisuća puta, kako bi se uklonili svi leševi i još cijeli taj proces izvesti u samo nekoliko preostalih ratnih dana travnja 1945. godine.

g. Goldstein je potom g. Stankoviću rekao da je u Jasenovcu naplavni teren – pa su iskopavanja našla žućkastu smjesu koja je bila – kosti. No najvažnije je da je USTVRDIO DA SE OTKOPAVANJEM NE MOŽE NAĆI NIŠTA. To je posebno neobično čuti od osvjedočenog povjesničara, a napose zato što postoje indicije da su (Titova) otkopavanja među kosturima našla ustaško i domobransko vojno znakovlje… (v, gore spomenuti članak Pilić-Matković i Vukićevu knjigu „Radni logor Jasenovac, te ostalu „revizionističku“ literaturu, v. i http://hu-benedikt.hr/?p=108953).

  1. KOLIKO JE LJUDI STRADALO U JASENOVCU?

Goldstein odustaje od notornoga broja od 700.000 žrtava u Jasenovcu, a „krivnju“ za taj nevjerodostojan popis žrtava Jasenovca pripisuje “boračkim organizacijama” koje su radile popis stradalih, a one su “bile potpuno nespremne”. Ipak, Goldstein tvrdi da u tome “nije bilo zle namjere”. Ako je tome tako, zašto se to onda četrdeset godina upravo to učilo u školama i bilo u svim enciklopedijama, uključivši i inozemne – u koje su ti podatci službeno poslani? Kolike su samo knjige napisane u kojima se objašnjavalo i opisivalo kako je pobijeno tih 700.000 ljudi! Srbija i danas barata tim brojem i o njemu radi izložbe po svijetu. Zašto je I. Goldstein ne upozori? I nju i svijet. I ispriča im tu pričicu o „boračkim organizacijama“?

Nešto manje jasno Goldstein odustaje i od broja od oko 590.000 koji navodi Jasenovac Research Institute u New Yorku. Kaže da je njujorški popis zapravo popis iz 1964., i da tamo ima krivih navoda, ali na današnjem jasenovačkom danas ih NEMA“. Pao je na deseterostruko niži broj – sadašnjega jasenovačkoga popisa od 83.811, a nikome se ne ispričava za strahotu toga priznanja! I tvrdi da danas u jasenovačkom popisu pogrješaka nema, da je „taj broj čvrst kao što je čvrsto da je Zemlja okrugla“. Zašto bismo mu vjerovali kad nikad nije negirao ni 700.000 niti 590.000 – dok „revizionisti“ nisu donijeli dokaze da su to idiotski brojevi. (Usput rečeno: kako to da Žerjavić nije bio, a Vukić i Matković jesu „revizionisti“? Ja znam odgovor, ali volio bih da ga dade I. Goldstein – pa ćemo onda dodatno upoznati njegovu metodologiju.)

Prvo treba uočiti da je razlika od 590.000 i 83.000 tolika da se nikako ne može govoriti o pogrješkama, nego o strašnoj laži (preuveličavanja), koja se vidi i iz aviona. No, to Goldstein ne će reći, a da ne govorimo da bi kao hrvatski povjesničar koji drži do sebe i do istine trebao pisati u New York i pitati jesu li oni poludjeli.

Nadalje I. Goldstein njujorški popis datira u komunistički popis iz 1964., što znači da je i taj iz 1964. jako kriv. A onda i on i današnji dužnosnici u Jasenovcu manje ili više otvoreno kažu da je današnji jasenovački, onaj s 83.000 žrtava – napravljen prema popisu iz 1964. (Strašno!)

Današnji popis žrtava u Jasenovcu jako je ugrožen barem trima činjenicama:

– u njemu je nađeno 14.000 duplih imena, stranica je zatvorena na mjesec dana (navodno „hakirana“!), a onda su ta imena maknuta i dodana druga imena – iz popisa iz 1964.! (Razum S. Logor Jasenovac je komunističko-velikosrpski mit. Nn: Nova znanstvena istraživanja. U: Hrvatska vjernost. Časopis za hrvatski martirologij. Gospić, 10./2015., br. 11, kolovoz 2015., str. 55-58.).

– N. Banić i M. Koić našli su da oko 3% imena na popisu ni danas ne odgovara istini;.

– Banić i Koić našli su, vrlo stručnom analizom godina rođenja navedenih žrtava, da dodatno a generalno postoji velik broj neistina na popisu (https://narod.hr/hrvatska/banic-koic-evo-dokaza-da-javna-ustanova-sp-jasenovac-lazirala-cak-jugoslavenski-popis-zrtava-iz-1964-joj-sluzi-izvor; http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/22397-n-banic-zastrasujuce-manipulacije-uprave-jasenovca.html; http://narod.hr/hrvatska/skriva-li-slavko-goldstein-namjerno-istinu-ili-nije-dovoljno-sposoban-za-njezino-otkrivanje; http://croatiarediviva.com/2018/01/14/n-banic-m-koic-pregled-2017-godine-s-obzirom-jasenovacki-popis/ i druge analize istih autora). Ukratko, iz analize matematičke raspodjele godina rođenja žrtava s popisa vidi se da je dio tih godina (neznalački) izmišljen.

Jadna je samohvala I. Goldsteina da se (iz Pariza) bavio „psihološkim profilom“ ustaša u Jasenovcu. Pa banalno kaže da je i među ustašama bilo svakakvih likova, i to naziva „banalnost zla“. Daje primjer nekog Ante Vrbana, prije rata opskrbljivača planinarskih domova, koji je pomalo zakidao mušterije jer je bio sirotinja a onda, odjednom – postao monstrum u logoru. Kakve to veze ima s istinom o Jasenovcu ili pak sa samom psihologijom?

 

  1. OPET NA SLOBODNU I DEMOKRRATSKU REPUBLIKU HRVATSKU

Goldstein kaže da u preambuli hrvatskoga Ustava piše da je današnja Hrvatska stvorena na odlukama ZAVNOH-a 1943. (a TO NE PIŠE, v. npr., http://kamenjar.com/zlatko-hasanbegovic-je-dodirnuo-sredisnju-tajnu-hrvatske-antifasisticke-prijevare/!). U preambuli Ustava, međutim, IZRIČITO PIŠE DA SE DANAŠNJA HRVATSKA TEMELJI NA DOMOVINSKOM RATU! To Goldstein uopće ne spominje! Kakav je to čovjek, kakav povjesničar, kakva osoba koja na HTV govori o hrvatskom Ustavu? Navodi da u Ustavu piše „usuprot“ NDH, što i piše, ali u istoj rečenici piše i „odbacivanje komunizma“, ali to Goldstein ne citira! I sve to da bi mogao reći da su „samo partizani (bili) u pravu, svi ostali u krivu“.

A po čemu su to partizani bili u pravu ako su se borili za Jugoslaviju i komunističku vlast? Za to su im na putu stajali i Nijemci i ustaše (četnici, Talijani), ali to ih ne čini ni antifašistima niti osloboditeljima, nego jednom frakcijom koja se borila za vlast, prema uputama Komunističke Internacionale (http://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/http://croative.net/?p=43637).

Iako je sveučilišni profesor povijesti, I. Goldstein ne dopušta razgovor o Jasenovcu nakon 1945. (I.Z. Čičku). Nedopuštanje razgovora je komunistički teror, a ne znanost ili javni nastup u demokratskoj državi. Stav Goldsteina oca o tom pitanju (napisao knjigu), razorila je B. Matković (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/23884-mr-sc-blanka-matkovic-hrvatska-je-zatrovana-lazima-o-jasenovcu-i-o-drugome-svjetskom-ratu.html), i sada sin – o toj temi ne da govoriti. (A onda će se predstavljati kao demokrat i redovni sveučilišni profesor u trajnom zvanju.)

G. Goldstein ponosno otkriva da je njegov otac govorio (i on ponavlja) da Hrvati nisu ustaše, i da je to najveće hrvatstvo. Međutim – nije. I bez njih smo znali da Hrvati nisu ustaše. Za to nam ne treba njihova ocjena. Ni za što nam ne trebaju njihove ocjene. A vidjeli smo i zašto.

  1. GOLDSTEIN I SVEHRVATSKO POMIRENJE

Na kraju Goldstain jadikuje nad nemarom današnje Hrvatske prema „antifašizmu“ iz II. svjetskoga rata. Navodi da nitko nije došao na obilježavanje 75. obljetnice bitke na Sutjesci. Poginuli Hrvati tamo „Zaslužuju pijetet barem kao Bleiburg“.

Ta njegova jadikovka zaslužuje barem tri komentara:

– naveo je brojeve partizana na Sutjesci po nacionalnosti i otkrio da se tamo borilo nekoliko desetaka puta više Hrvata nego Srbijanaca. Iako je Sutjeska mnogo, mnogo bliže Srbiji nego Hrvatskoj. Pitam ga zašto se to nije učilo u školama u Titovo vrijeme.

– Navest ću, ali bih popustio u ime pomirbe, da su na Sutjesci izginuli ljudi u borbi, a na Bleiburgu su pobijeni zarobljenici, i to na strašne načine. Ipak bih bio sretan da se jednako obilježava i Jasenovac i Sutjeska i Bleiburg.

– To znači da bi svi išli na sva (tri) mjesta, dakle i Goldstein i njegovi na Bleiburg.

To bi bilo lijepo, dirljivo i ispravno. Koliko se sjećam, to je predlagao Franjo Tuđman, a sjećam se da su to svi drugi odbili. Možda se vrijeme dovoljno promijenilo da se ipak pomirimo. U istini i dobroj volji, naravno.

Sada smo i mi obrazovani i vjerujemo u demokraciju i to više ne ćemo dopustiti.

Matko Marušić, profesor emeritus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Konzervativna ‘Oluja’ dolazi, kao nužnost udruživanja domoljubnih potencijala!

Objavljeno

na

U našoj Republici Hrvatskoj danas se odvijaju istovremeno vrlo proturječni i paradoksalni procesi. Potencijalno postoji mnogo toga što budi nadu da će Hrvatska izaći iz sadašnje krize, iz svojevrsnog političkog i moralnog kaosa i apatije koja praktički traje već dugi niz godina i za što  su odgovorne sve Hrvatske vlade koju su imale čast služiti hrvatskom narodu do sada. Istovremeno, s propadanjem niza nekadašnjih velikih proizvođačkih kapaciteta, danas kada smo suočeni  s velikom krizom Agrokora i brodogradnje, u Hrvatskoj niče niz malih i srednjih poduzeća sa novim naprednim tehnologijama kojima se Hrvatska uključuje u svjetsko tržište i mijenja sliku svoje proizvodne strukture. Međutim, ti novi procesi nemaju proaktivnu podršku države i drugih institucija i umjesto da država daje vjetar u leđa malom i srednjem poduzetništvu poreznim i drugim blagotvornim politikama,  država još uvijek obilatim subvencijama spašava propale ili polu propale firme na starim paradigmama dogovorne ekonomije, koje nemaju tržišnu šansu i perspektivu za opstanak u budućnosti.

Paralelno s tim ekonomskim anakronizmima na teritoriju Republike Hrvatske događa se geopolitičko strateški sukob koji objektivno može bitno ugroziti ostatak suvereniteta i budućnost Hrvatske države. Nema nikakve dvojbe da se na svim područjima gospodarskog kulturnog i političkog života Hrvatske vodi otvorena borba bez rukavica između interesa SAD-a  i Rusije za prestiž tko će staviti pod svoju kontrolu Hrvatsku kao značajan geostrateški prostor. Nije slučajno da je Hrvatska u povijesti s razlogom nosila naziv „antemurale christianitatis“- predziđe kršćanstva i nije slučajno da su se kroz povijest vodile značajne diplomatske i stvarne bitke za dominaciju nad Jadranskim morem.

Vrlo malo i mlako analizira se činjenica da je Agrokor nakon realizacije zakona „Lex Agrokor“ došao u dominantno Rusko vlasništvo preko neidentificiranog kapitala državnih Ruskih banaka, ne uzima se ozbiljno činjenica da Rusi imaju u svojim rukama kompletnu poljoprivrednu proizvodnju Hrvatske ,  Hrvatsku prehrambenu industriju i izvore pitke vode. Pod Rusku kontrolu došla je i luka Ploče, dok se istovremeno potpuno zanemaruje najveća Hrvatska luka Rijeka, beskrajnim i neobjašnjivim odgađanjem gradnje nizinske pruge Rijeka-Budimpešta. Plinarska industrija također dolazi pod Rusku kontrolu što se kristalno jasno vidi iz nevjerojatnih lobističkih pokušaja zaustavljanja projekta LNG terminala na otoku Krku. Veliki novac iz netransparentnih ruskih izvora dodjeljuje se hrvatskom trofejnom sportu osobito rukometu i veliko je pitanje za hrvatske institucije ne radi li tu možda o klasičnom pranju prljavog novca? Preko MOL-a Rusi jačaju i stavljaju pod kontrolu hrvatsku naftnu industriju i tržište naftnim derivatima, pa je sasvim normalna reakcija da takve tendencije izazivaju vrlo oštre reakcije američke administracije uključujući i neke otvorene nediplomatske ucjene koje je njegova ekselencija, veleposlanik SAD-a u RH  W. Robert Kohorst već javno iznosio.

Dobivanjem posla na natječaju izgradnje Pelješkog mosta i Kina se aktivno uključila i interesnu borbu i utjecaj na području RH i šire. EU, a posebno Angela Merkel htjeli to priznati ili ne okrenula je leđa hrvatskom narodu i neposredno svojom politikom podržava nestanak hrvatskog naroda kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda u BiH.  Iz toga se može zaključiti da se politike Angela Merkel prema Hrvatskoj potpuno razlikuju od politika Hansa Dietricha Genschera i Helmuta Kohla i u analizi te priče ne možemo kriviti samo katastrofalnu političku pogrješku Milanovićeve administracije prilikom donošenja zakona „Lex Perković“. Današnja Hrvatska administracija ne čini ništa konkretno da Hrvatsko-Njemačke odnose ponovo vrati u ono ozračje kada je Njemačka bila istinska lokomotiva priznanja Hrvatske.

U stvari, u BiH već su daleko odmakli procesi u kojima je BiH formalno podijeljena na RS i Bošnjačku federaciju, a Hrvate se želi svesti na puku nacionalnu manjinu oduzimajući im pravo na konstitutivnost. Ako se tome doda da Angela Merkel bezrezervno podržava politike srpskog premijera Aleksandara Vučića i politike gotovo bezuvjetnog pristupanja Srbije u EU tražeći od Hrvatske politiku popuštanja, onda je razvidno da Hrvati trebaju u promijenjenim okolnostima definirati svoju novu nacionalnu politiku i redefinirati soje politike prema politikama Angele Merkel imajući u vidu svoje strateške nacionalne interese.

Došlo je vrijeme da Hrvatski sabor umjesto ne gledljivih, uvredljivih, mučnih i žalosno beskorisnih rasprava na dnevni red stavi ključna strateška i nacionalna pitanja. Došlo je vrijeme da Hrvatska vlada prestane održavati telefonske sjednice i sjednice pred kamerama u kojima  nema rasprave ni sadržaja osim hvalospjeva samoj sebi, u kojima nema demokracije i sukoba suprotstavljenih mišljenja. Ne može se zemlja PR-ovski s velikom dozom autokratizma i sebeljublja voditi pred TV kamerama.

Još se živo sjećamo vremena Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana kako je njegova Vlada u polupredsjedničkom političkom ustroju raspravljala mnoge noći do ranog jutra o nekim važnim pitanjima. Sjećamo se i kako je jednom prilikom  klub zastupnika HDZ-a tri dana raspravljao o jednom strateškom  prijedlogu predsjednika Tuđmana i na kraju ga nije usvojio!? Eto, to se zove Tuđmanova demokracija u HDZ-u dok su ga mnogi  u najutjecajnijim medijima nazivali diktatorom i autokratom.

U hrvatskoj politici nažalost vlada kaos, političke stranke prestale su biti političke stranke sa zastupnicima biranim od naroda, prestale su biti demokratske političke stranke utemeljene na određenim čvrstim moralnim  ideološkim i svjetonazorskim kriterijima. Parlamentarne stranke u Hrvatskoj pretvorile su se više ili manje u diktatorska lena, u autokratske stranke gdje je ogromna vlast isključivo koncentrirana u rukama predsjednika stranaka koji vedri i oblače okruženi poltronima, beskičmenjacima sa izgubljenim vlastitim stavom i mišljenjem. Stranke su izgubile  svjetonazorske, etičke i moralne političke vrijednosti kao ideološke pretpostavke za svoje vlastito prepoznatljivo postojanje, tako da danas svjedočimo apsurdima, da recimo HNS nije narodna nego liberalna stranka, da HSS nije Radićev nego Beljakov. HDZ se samo formalno  poziva na Franju Tuđmana i demokršćanske korijene, a u biti  HDZ vodi liberalno-ateističku svjetonazorsku politiku koja je u suprotnosti sa opredjeljenjem i svjetonazorom generacije Hrvatskih domoljuba i branitelja koji su izgrađivali HDZ kao državotvornu, domoljubnu, suverenističku i demokršćansku stranku. Zavladao je klijentelizam u svim strankama, a ponajviše u onoj koja ima najveću moć. Jedini cilj njihovih politika, nije služiti narodu i domovini na korist svekolikoj zajednici, nego prigrabiti vlast i očuvati vlast makar i u apsurdnim neprincipijelnim koalicijama.

U demokratskim državama koaliraju političke stranke sa sličnim programima, sa sličnim ili istim svjetonazorima, a u Hrvatskoj koalira svako sa svakim što znači potpuno prostituiranje politike. Šta imaju zajedničko u vladajućoj koaliciji , Stevo Culej i Milorad Pupovac, ili Furio Radin i Miro Kovač? Što u toj koaliciji imaju zajedničko Ivan Vrdoljak i Željko Reiner, ili Tomislav Saucaha i Davor Ivo Stier? Kada se pogledaju te razlike kada se suočimo sa istinom da sutra u tu vladajuću koaliciju radi ostanka na vlasti može doći i Bojan Glavašević koji je za hrvatske branitelja izjavio da su prevaranti, umišljeni bolesnici, jer, reče on,  srpski okupatori ne boluju od PTSP-a, a naši branitelji boluju, što implicite znači da su naši branitelji krivi za rat, a srpski okupatori nisu, ili da su naši branitelji lažni invalidi Domovinskog rata!?  Kako danas stvari stoje i Nenad Stazić može postati član vladajuće koalicije sa zadatkom da obavi do kraja ono što 45. na Bleiburgu nije savjesno obavljeno.

Nevjerojatno je da pojedini članovi vladajuće većine iskreno hrvatsko domoljublje poistovjećuju sa ustaštvom, a da na to prvi čovjek u državi gromoglasno šuti, kao što je gotovo prešutio Vučićevu usporedbu Hrvatske sa Hitlerovom Njemačkom, poglavito, jer je toj izjavi u Bačkoj Palanci bez ikakve reakcije nazočio član vladajuće većine Milorad Pupovac.

Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se sadašnji Hrvatski sabor prisili na promjenu izbornog zakona koji proizvodi ovakve apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog  izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga buja klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija. Prvo što bi trebalo učiniti jest definirati Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu sa istim pravom birati i biti biran za sve državljane Republike Hrvatske uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U okviru takvih promjena potrebno je  zabraniti predizborne koalicije, u korijenu sasjeći klijentelizam, onemogućiti nedemokratsku diktaturu predsjednika stranaka kako više nikada ne bi čuli prijetnju bilo kojega  predsjednika stranke da svi oni neposlušni ne će nikada dospjeti na izborne liste. Ili „Ja mogu što god hoću“!? U demokratskim zemljama koalicije stvaraju slične stranke sa sličnim programima dok je kod nas situacija gdje je politika postala prljava trgovina! Dobivamo Vladu i koalicije u kojima se nalaze ljudi s toliko razlika da zajedno ne mogu ni u isti tramvaj, a kamoli voditi Hrvatsku u prosperitetnu i bolju budućnost. Rezultat takvog političkog torbarenja vidimo u katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koja nam nestaje pred vlastitim očima. U posljednjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo 368 000 radno sposobnih ljudi od čega preko 60 00 visokoobrazovanih mladih ljudi  Hrvatske, potencijalnih nositelja razvoja i budućnosti naše Domovine.

Poseban problem hrvatske politike je besramni kukavičluk, i nesposobnost da na laži, napade i krivotvorine, osobito iz susjedne Srbije, odgovorimo čvrstim argumentima  istine, koristeći sve legitimne diplomatske i političke alate kako bi Srbiju prisilili da na svom putu prema EU ispuni sve uvjete, posebno one koje su nastali kao posljedica tijekom brutalne agresije na Republiku Hrvatsku. Najnovija verbalna agresija velikosrbina Vučića na Hrvatsku u Kosovskoj Mitrovici, u kojoj veliča lik i djelo balkanskog krvnika Miloševića, a hrvatski kraljevski grad Knin proglašava srpskim, zahtjeva puno čvršći politički odgovor i da se prestane s kukavičkom politikom „što više uvrjeda tim više popuštanja“!

Hrvatska mora odlučno kazati, a za to postoji bezbroj znanstvenih argumenata i empirijskih dokaza da  Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, politikama koje dominantno provode nisu prijatelji, nego deklarirani neprijatelji Hrvatske. Na neprijateljsku politiku se ne može odgovarati davanjem novih i novih ustupaka, po onoj logici „tko tebe kamenom ti njega kruhom“. Na svaki oblik neprijateljstva, pa i na blaži od gore opisanog, svaka samosvjesna država mora odgovoriti snažno i suvereno, jer Hrvatska kao članica EU i NATO saveza ima poziciju neoborivih argumenata u obrani svog suvereniteta pred međunarodnom zajednicom, po uzoru kako to suverenistički uspješno radi Viktor Orban u prijateljskoj Mađarskoj.

Usprkos ovoj relativno crnoj slici stanja nacije i nacionalne politike stanje nije bez perspektivno i hrvatski narod ima budućnost. Ogromna većina Hrvata je ponovo shvatila da je upravo domoljublje ključ spasa Hrvatske. Hrvatski se narod nakon mrtvila i poznate hrvatske šutnje domoljubno probudio. Masovnim demokratskim otporom nakon bespotrebne i nerazumljive ratifikacije Istanbulske konvencije, nakon nesuvislih i štetnih zaključaka „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, hrvatski narod jasno je i glasno poslao poruku da ne prihvaća sadašnju ateističko liberalnu politiku koja se Hrvatima pokušava nametnuti nasuprot kršćanskog svjetonazora, kojega deklarira ogromna statistička većina hrvatske nacije. Izražavajući domoljublje i ljubav prema hrvatskom narodu milion ljudi na ulicama hrvatske s ushićenjem, pjevajući domoljubne pjesme poslalo je jasnu poruku političkim elitama da više ne će glasovati za one kandidirane  hrvatske političare koji koriste svaku priliku da domoljublje proglase nečim lošim, zaplotnjačkim, nepotrebnim ili ustaškim. Hrvatskoj trebaju temeljite političke promjene, ali ne formalne nego stvarne.

Potrebno je uspostaviti novu domoljubnu snagu na ispražnjenom desnom političkom spektru u Hrvatskoj koja će biti korektiv današnjoj HDZ-ovoj ateističko-liberalnoj politici i koja će prisiliti HDZ da se vrati državotvornim politikama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i plemenitim mislima i porukama blaženog Alojzija Stepinca koji je u najtežim vremenima svog života živo osjećao bilo svoga naroda!

Za nadolazeće izbore potrebno je afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu Za suverenu Hrvatsku koja bi povezivala sve raspršene i međusobno sukobljene domoljubne stranke, branitelje, intelektualce, sportaše, kulturnjake, akademike i gospodarstvenike, a koja bi ponudila takav politički program kojega ne bi mogao odbiti nitko tko doista voli svoju domovinu Hrvatsku, nitko tko Hrvatskoj iskreno želi dobru, suverenu i prosperitetnu budućnost. Samo jedna takva nova snaga svojim radom i  zasluženim mandatima može prisiliti ovu vladajuću nomenklaturu  da svoje politike usmjere prema prirodnoj statističkoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj. Samo jedna takva nova konzervativna snaga u sinergiji sa pročišćenim i lustriranim HDZ-om može iznjedriti ključne ustavne promjene i promjene izbornog zakona kao i možebitne promjene političkog ustroja Hrvatske. Samo jedna takva snaga bez koje se ne će moći konstituirati  Vlada i saborska većina može prisiliti Hrvatski sabor na nužne promjene, a ako ne bi ostvarili dvotrećinsku većinu zbrojem osvojenih parlamentarnih mandata, zajednički, u koalicijskoj sinergiji, mogu inicirati opće narodni referendum kao najviši oblik neposredne demokracije. Čini se da se jedino opće narodnim referendumom, u ovim realnim odnosima političkih snaga, Hrvatska može mijenjati na bolje, na ponos svoga naroda i međunarodne zajednice.

Takvoj novoj snazi u novom domoljubnom zajedništvu, u konzistentnom i iskrenom provođenju usvojenih političkih programa, hrvatski narod će bez ikakve sumnje vjerovati, kao što smo žrtvujući vlastite živote vjerovali predsjedniku Tuđmanu u zajedničkoj obrani i stvaranju domovine Hrvatske. Jedna takva snaga i zajedništvo može dovršiti Tuđmanovo vizionarsko djelo i završiti stvaranje Hrvatske države. Neslućeni, a neiskorišteni kreativni potencijali u glavama i dušama hrvatskih ljudi nesumnjivo postoje i konačno sudbinu Hrvatske, bez imalo straha i rezerve, treba staviti u ruke hrvatskog naroda, kako su to činili hrvatski velikani poput Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca osjećajući bilo svoga naroda u najturbulentnijim povijesnim vremenima. Danas iste ili slične turbulencije događaju nam se pred vlastitim očima, vodimo iste ratove drugim sofisticiranim metodama i vrijeme nam je konačno progledati, protrljati oči i probuditi se iz ovog ružnog sna.

Vrela politička jesen je pred nama u kojoj ćemo prikupljati gorke plodove hrvatskih političkih promašaja, s nadom da će to biti i posljednja takva hrvatska jesen.

Prof. dr. Zdravko Tomac 

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari