Pratite nas

Analiza

Analiza političkih preferencija za EU izbore (1. dio): Mrtva utrka SDP-a i HDZ-a, dramatičan pad HDZ-a u Slavoniji, kazna za nebrigu

Objavljeno

na

Donosimo prvi dio analize ispitivanja odabira birača na izborima za Europski parlament 26 svibnja 2019., rađenog u suradnji s jednom renomiranom hrvatskom agencijom 10. i 11. travnja, dakle nakon predstavljanja i predavanja listi DIP-u.

Ovom analizom, obradit ćemo samo dvije vodeće stranke, dakle HDZ i SDP i to samo u prvom dijelu ispitivanja, gdje je obrađeno pola županija.

Piše: Ante Rašić

Ideja kod ispitivanja preferencija birača, bila je provjeriti odnose snaga u uporištima stranaka prema rezultatima zadnjih parlamentarnih i lokalnih izbora. Dobiveni rezultati, pokazuju ono što ni u jednoj anketi, osim onih koje su radile inozemne agencije. Da su danas izbori , u polovini hrvatskih županija, HDZ i SDP , vodili bi mrtvu utrku, samo ni po jednim rezultatima pobjednik utrke ni uz pomoć D’Hondta ne može osvojiti više od 4 mandata.

Rezultati obje političke opcije djeluju iznenađujući, a iznenađujući su prije svega zahvaljujući poplavi anketarskih ispitivanja koja HDZ-u daju 5 ili 6 mandata.

Ovo će biti izbori na kojem će se najmanje dijeliti po D’Hondtu, suprotno od onog što predviđa većina agencija, što će uvelike odlučiti o broju mandata pobjednika.

Ako usporedimo rezultate izbora 2014 i podatke koje analiziramo za dvije najistočnije županije, koje su uvijek bile utvrde HDZ-a, pogotovo bile bazen za ove izbore, rezultat HDZ-a se prepolovio, dok je rezultat SDP neznatno smanjio.

Godine 2014. HDZ je u Vukovarsko srijemskoj županiji ostvario rezultat od 52,32 % ili u biračima 20 081 uz izlaznost od 23,65 %. SDP je osvojio 27,36 % ili 10 499 glasova.

Rezultati ankete rađene 10. i 11. travnja kažu:

HDZ osvaja 25 %, SDP 18 %, što na broj birača iz 2014. godine, bez podataka o demografskom slomu i istu izlaznost, daje rezultat u glasovima – HDZ 9 486 ili 10 595 manje glasova, a SDP osvaja 6 830 glasova ili 3 669 manje nego 2014.

Rezultati u Osječko Baranjskoj županiji još su porazniji za HDZ i ohrabrujući za SDP jer su poravnani i obje stranke po anketi osvajaju 22 %.

HDZ je 2014. u širokoj koaliciji, ali isto tako bez u međuvremenu novonastalih stranaka, ostvario rezultat od 38,99 % ili 23 507 glasova dok po anketi osvaja 22 % ili 13 265 glasova, što je za 10 242 glasa manje nego 2014. U ovoj županiji gubitak SDP -a je zanemariv jer je i on 2014. išao u velikoj koaliciji te sada osvaja 13 265 glasova, dakle gubi samo 1 575 glasova.

Gledajući ukupni odnos snaga između HDZ-a i SDP-a za obračunati rezultat nakon ispitivanja pola županija, HDZ vodi sa 20,17 prema 19,77 %. Očito da se prema ovoj anketi vodi mrtva utrka i da se događa politička klackalica, te da HDZ gubi veliki dio biračkog tijela, dok se biračko tijelo SDP-a stabilizira i homogenizira.

Koliko na rezultate ankete utječu imena kandidata na listama i njihova prepoznatljivost, pokazat će rezultati drugog dijela ankete.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Ojačana nazočnost HV-a na jugu je nužna

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je svečano obilježena 28. godišnjica Hrvatske ratne mornarice, ovaj puta u našem Dubrovniku, gdje se nalazi biser hrvatskog Jadrana. Njene sposobnosti se nakon dugih godina zanemarivanja polako oživljavaju i jačaju.

Flota se remontira i izgrađuje, a znatno je povećan angažman i u mirovnim misijama pa su u proteklih godinu dana po prvi puta u međunarodnu operaciju Sea Guardian u Sredozemlju upućene i raketne topovnjače. Po povratku s te zadaće u luku Gruž je prije nekoliko dana i uplovila raketna topovnjača 42 Dubrovnik, klase Helsinki.

Po prvi puta, provodi i remont pramčanih topova od 57mm koji čine osnovno topničko naoružanje raketnih topovnjača, a provest će se i veliki remont dvije topovnjače klase Kralj.

Krenuti će se u izgradnju drugog obalnog ophodnog broda klase Omiš, dok je prototip, OOB-31 Omiš, koji je također uveličao svečanost u Dubrovniku, zadovoljio sva očekivanja.

Mornarica od prošle godine raspolaže i s borbenom kopnenom komponentom, Satnijom mornaričkog desantnog pješaštva, koja će nastaviti razvoj i jačanje sposobnosti, a baziranost u Pločama, na jugu Domovine, osigurava mir i stabilnost naše zemlje i na tom trusnom području, kao i zaštitu samog juga te Dubrovniku.

Ojačana nazočnost Hrvatske vojske na jugu je nužna s obzirom na često neprijateljsku retoriku koja dolazi iz susjednih zemalja. Izuzetno je važan i Studij vojnog pomorstva koji je uveden prošle jeseni, jer bez specifičnog obrazovanja i obuke nije moguće stvarati kvalitetan i sposoban časnički kadar kakav treba našoj mornarici.

U budućnosti je pak nužno nastaviti gradnju obalnih ophodnih brodova, započeti odabir buduće protubrodskog raketnog sustava koji će zamijeniti RBS-15, te dobro razmotriti potrebu za većim plovilima, raketnim korvetama i izvanobalnim ophodnim brodovima kakvi su daleko pogodniji za međunarodne misije od raketnih topovnjača.

Nužna je i obnova protupodmorničkih sposobnosti, prvenstveno razvojem podmorske senzorske mreže i protupodmorničkim helikopterima. No sve navedeno traži mnogo vremena i još više novca, te nije realno očekivati da se u takve projekte krene u neposrednoj budućnosti.

Nekima se čak i koraci koji su već poduzeti čine malenima, no obnova cjelokupne mornarice iz stanja zanemarivanja dugotrajan je i spor proces koji ne daje rezultate odmah i sada.

Važno je da je pokazana nedvosmislena volja za razvojem Hrvatske ratne mornarice i da će njena budućnost biti svijetla, a naš Jadran i njegovo podmorje, od Istre do Dubrovnika, siguran. Svim hrvatskim mornarima čestitam njihov rođendan, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Objavio

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari