Pratite nas

Kolumne

Anatomija ‘novinarske’ drskosti

Objavljeno

na

(nema kritici nedodirivih, u demokraciji)

Zvonili su sinoć telefoni zbog besprizornosti „novinarstva“, Nove TV, odnosno onog, svojevremenog tipa, kakvo smo mogli vidjeti od prof. dr. sc. Nenada Zakošeka s tada ‘njegova’ Univerziteta političkih nauka… Znate ono, kada je komesarski (kao domaćin) izvrijeđao pozvanu američku gošću prof. dr. Judith Reisman… pokušavajući razbiti i poniziti njezinu utemeljenost, poznavanje materije te stručnu analizu pedofilije kao svjetski rasprostranjene bolesti (Kinsey Institute), a koju je gospođa bila dala (i) u Zagrebu. O tome je naravno, prva, na televiziji (HRT) profesionalno progovorila gđa. Karolina Vidović Krišto. Ne bez posljedica (po istinu).

Poznata nam je, dakle, ta zloporaba novinarstva i nema tu (trajno) ništa novog. Novi su samo, s vremena na vrijeme, prenosioci ove zaraze. Ovdje Nova TV, sinoć. Tema je dakako postavljanje spomenika Predsjedniku, što polutane izbacuje iz cipela. Čak i kad se spomenik podiže na dan smrti umjesto rođenja. Čak i kad se spomenik podiže ne na godišnjicu međunarodnog priznanja ili barem Dana državnosti. Jer sve bi to bili jedini pravi nadnevci. No, spomenik će ostati i nakon svih naših suprotnih i potrebnih, različitih stajališta danas, a za sutra.

Podvaljivačko novinarstvo (tzv. tabloidi) zametnuto je u Hrvatskoj na samome početku Domovinskog rata kao rat iznutra. Od samoga osnutka Hrvatske, od državotvornog početka, mržnja tih bučnih nosilaca javnog priopćavanja eskalirala je kroz nekoliko bogatih tiskovina, svi ih znamo…. Njihova mrzilačka epopeja i logoreja traje sve do danas. To naravno znači da imaju ono, što nekakve hrvatske konzervativne dnevne novine, nikako ne mogu postići: trajan izvor financiranja. Ti mediji u RH imaju i širok bazen prodanih duša, koje rade samo za novac i ništa ne poduzimaju bez novca. A dolaze i Budi i Mesiću (redovito) na instrukcije.

Ništa novo, ništa novo (sjajna Radojka Šverko). No, kako je prošlo umalo tri desetljeća od stalnih destrukcija hrvatskoga društva, ali i novinarske struke kroz takve (s)tiskovine, to je mnogo vremena i mnogo novih vojnika mržnje koji se upućuju na drskost, bezobzirnost, razaranje i naravno vrijeđanje. Vrijeđanje insignija onog što svaka država ljubomorno čuva i pazi. Vrijeđanje onih građana koji imaju pravo na svoj rodoljubni zanos, svoju ljubav spram zavičaja, svoje poštovanje spram Predsjednika. I ne samo to, naravno. Samo polutanima to smeta. Koji imaju pravo na svoj ponos spram djela čovjeka kojeg zovemo graditeljem (Crkva), karizmatikom (publicistika) i vizionarom (hrvatsko iseljeništvo). Kategorije su uvjetne, ali svi epiteti stoje.

Kada dakle nečiji kućni neodgoj ide mržnjom na sve ovo, na današnje ljude i današnje građane RH, ovdje Zagrepčane koje ćete dolje vidjeti, mi u HKV-u kažemo kako nismo iznenađeni. Bit će još ovakvih podvala, pa i gorih kada je u pitanju Predsjednik. Upravo su u tijeku konzultacije na svim širinama, „javni natječaj“ te kružoci svih političkih protu-boja za najžešću podvalu. Natjecanje je otvoreno. Siguran sam fe-anti-fe, anarhisti, frontovsko-nadničari, nevladine vladine, mulci iz splitskog geta, mulci od lažnih antifašista, pera po mulačkim dolarima po kartici… rade prekovremeno. Sigurno je veći prvi oduran vic tu. Kako mizerno. Do kada ćemo trpjeti teror bukačke manjine?

Drugovi s raznih hijerarhijskih pozicija, kreketat će… kretat će se od ignorancije i nadmenog podsmjeha do samo-uzdizanja i tragikomične superiornosti. Trajni su to nositelji štafete mržnje u RH. To su trkači bez palice, a za drugom Titom. Već unatrag nekoliko mjeseci (ako ne i prije) raspisan im je natječaj na temu: što učiniti kako, gdje… e da bi se uvrijedilo što podmuklije i prostačkije. Još se ne zna (kao iz onog vica) tko će biti vođa komplota. Hoće li perjanica mržnje opet biti Noboctu ili će preporuka doći s nekog drugog mjesta?

Sve ovo ne čudi i nije ništa novo, pa čemu onda o tome? Zbog metoda, koje mladim ljudima nisu toliko poznate. Zbog ljudi koji nisu upućeni u manipulativno novinarstvo, zbog ljudi koji ne razmišljaju o televiziji već je uzimaju zdravo za gotovo… Mene je pak zanimalo ono kako (to rade) danas, ali u kadrovima koje je, čini mi se, vrijedilo zamrznuti. Rade, isto kao i jučer, evo kako:

Da ne bi bilo dileme što trebamo misliti, nekakva ironija, a tendencioznost započinje od sekunde jedan, priloga Nove TV. Pa novinarka izgovara ovakvu najavu: „Četiri metra čiste spomeničke ljepote oca moderne hrvatske države.“ Pa zvoni glazba: V. Vukov – „To je moja zemlja…“ (ujedno i naslov famoznog uratka). A on na Novoj TV traje dvije minute i sedamnaest sekundi (u 44-toj minuti Dnevnika). Ovaj naručeno negativan prilog, imao je odraditi rabotu i za ostale televizije, kako bi se one mogle tek očešati o temu, koja je na Novoj TV, eto, već odrađena. Na najbolji mogući način. Evo koliko najbolji:

ftk2

Slika 1. Gospođu je zahvatila s leđa, ali ju nije smela. Ostvarena novinarska neposrednost?

Žena zaskočena s leđa, spremno odgovara: „Nisam zadovoljna.“ Nije se začudila što joj netko prilazi s leđa još i s kamerom i mikrofonom…

ftk3

Drugu ženu novinarka zatim razvlači do nelagode iako je anketirana osoba odmah kazala da ju tema ne zanima, da ne prati…

ftk4

Slika treća iz priloga: gospodičnu snimaju iz profila i ona zamislite isto ima negativan stav prema spomeniku…

ftk5

Slika četvrta. Vrhunac drskosti, neodgoja i destrukcije struke: urednica anketira mladića (rastafarijanca). Slučajno se tamo našao. Koji ne zna ni ime prvog hrvatskog predsjednika, ali novinarka forsira razgovor da traje. Ako ne zna još bolje. Mladić i (starija) novinarka se zabavljaju… i to je prilog? Na njezinu licu širok osmijeh… Štoviše, bilo bi zgodno kada bi slučajno naišla i njegova prijateljica s faksa, možda je i ta djevojka rastafarijanka? Mladi trebaju biti buntovni, ali… I zamislite i ona je slučajno naišla.

ftk6

Slika peta: Mlada buntovnica (iz profila kao slučajno) opisuje što osjeća, a na imputirajuće pitanje novinarke: Zar ne osjećate domoljubni zanos? – odgovara: Ne uopće, samo otpor, jako velik otpor… dok se iz pozadine čuje cerekanje njezina prijatelja, koji ne zna ni ime predsjedniku. No (slučajni) performans se nastavlja. Indignacija se cijedi iz zaslona. Novinarka razvlači i ovaj razgovor, koji nije o spomeniku već o osobnom političkom uvjerenju. Uvjerenju prvo neobjektivne i obojene novinarke, a zatim i šareno mentalno obojene mlade, slučajne prolaznice. To su dva najduža slučajna razgovora. A i nije im se nimalo žurilo. „Osjećam otpor“, ponavljala je mlada plavoperka…

ftk7

Slika šesta: slijedi obračun s auktorom, kiparom (u pokušaju):

Kada novinarka nije postigla cilj (zbuniti kipara), kada nije postigla cilj (uvrijediti ga kao auktora), kada nije uspjela isprovocirati neupitno iznimno talentiranog g. Kuzmu Kovačića, što će poduzeti? Što je dužnost vojnikinje partije učiniti tada? Mržnju treba potcrtati drugim sredstvima – što ne kaže sugovornik – moraš sama, ne? Zato ide opet s glazbom. Kamerman treba zumirati točke spomenika, samo one „sporne“, a koje mrziteljima svega hrvatskoga oduvijek užasno smetaju:

ftk8

A kad g. Kovačić govori o simbolu i ostvaritelju hrvatske slobode, treba zumirati ovako:

ftk9

ftk10

Slika deveta: Gospodičnu snimaju en face (jer je ona za, pa ju treba označiti?) i to je prvi koliko-toliko pozitivan komentar o spomeniku ma koliko to stajalište bilo nepotpuno i ad hoc, ali eto ima i pozitivnih, ne biste vjerovali u tu novinarsku objektivnost.

Što je krivotvoreno u reportažama ove vrste? Laici i diletanti (ne po prvi put) govore o osobnim dojmovima (slobodno!), ali koje se želi izdignuti do relevantnosti u kiparskom, stručnom estetskom i umjetničkom smislu. Građani, drugovi su iznad estetike, važniji od umjetnosti. Drugovi, naši drugovi, drugovi među nama… oni su ti, koji trebaju i moraju po zadatku, prvi ocijeniti. Nakon što je napravljena takva podloga, traži se sasječivo: potvrda struke. No, ona nije ni mrzilačka ni ideološka, kako bi ova, u slobodno vrijeme militantna novinarka željela… A to joj je očito vrlo frustrativno.

ftk11

Kada novinarka ni s cijenjenim kiparom, ni s dekanom ALU, pa čak ni s tri anketirane ženske osobe nije postigla tražen stupanj naručenoga i mrzilačkoga, kompleksi tako rade da bijesno poseže za onim provjereno karikaturalnim:

ftk12

ftk13

Povici, cerekanje prilikom postavljanja spomenika u Splitu… sve to nije bilo dovoljno, poseže se još i za ovakvim rješenjima:

ftk14

Slika trinaesta…

ftk15

Slika četrnaesta: pod snimku ove biste, novinarka, jako inventivno i još neviđeno, podvlači glazbu: „To je tvoja zemlja, tu sagradi dom…“ Jer ona naime zastupa visoku estetiku doma, umjetnosti i rodoljublja. Ona poznaje kriterije i (o)mjere općeg ponosa…

Slika petnaesta: sa slučajnim prolaznikom i slučajnom tabulom rasa, ovako:

ftk16

S uglednim kiparom brada gore, ovako:

ftk17

Nagradno pitanje za kraj: Može li se novinarska sloboda ovako tv-pervertirati kao što je to objavila Nova TV? Do potpuna linča teme, do pune mržnje spram iznimnog kipara Kuzme Kovačića, do mržnje naravno i prije svega spram prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana? Očito naručitelji bjesne i zahtijevaju. No, podliježe li javni rad, javnoj kritici? Ili se treba napadati i tendenciozno postavljati uvrjedljiva pitanja samo umjetniku Kuzmi Kovačiću? Pa dajte napravite jednu giga-anketu što građani misle o novinarstvu u Hrvatskoj?

„Ne sliči predsjedniku!“ – bljesnula je mržnjom pred g. Kovačićem, što je vrhunski kriterij i obrazovanje o kiparstvu u ove tv-reporterke. I impozantna drskost osobe koja je i veća, svakako, po djelima. Od gabarita jedne nadahnute ekstrakcije i sugestibilnosti u suštini, u aureoli, u nebuli i kiparstvu Kuzme Kovačića. Koje eto… nažalost Nove TV… nije doslovno kiparstvo, nije jače bukvalno. Već odavno nije prvoboračko, a odavno je hrvatsko i svjetsko. A tako ga drugovi vole… kao Lolu, kao Rade Končara, kao… ukiparstvu u kojemu su (za)ostali ignorantski zatočenima.

Nema nedodirljivih u nekakvoj demokraciji kakva je hrvatski privid demokracije. Pogotovo ne u ovako dirigiranoj stvarnosti. Ne može biti javnih djelatnika kojima se uljepšavaju (ne)djela. Nema nedodirljivih pogotovo u polu-demokraciji ili otvoreno totalitarizmu koje mnogi već dugo tako otvoreno nazivaju. I uopće nisu daleko od istine. Ma koja demokracija? U Hrvatskoj? Ma dajte.

Ovakve starmale partizanke ,novinarke 21-og stoljeća i slučajni im snimatelji, mogu svoje polu-uratke prodavati samo neukoj raji. Ili za Kumrovec. Krpeno-zvjezdašima. Neka nuđaju svoj elektronski potpis pod ovaj polu-uradak Beogradu, rado će ga oni, onamo, prenijeti…

Tako je Nova TV ostvarila najlošiji Dnevnik možda i u pola godine. Prilog o spomeniku, ovako mrzilački, trajao je malo duže od dvije minute. HTV-ov Dnevnik, začudo, pokazao se pak jučer mnogo boljim, korektnijim i preglednijim kao Dnevnik. Na Novoj su se malo pogubili (sludile ih reklame?) mada su voditelji mimikom pokazali plošnu i klišejnu zabrinutost zbog upravo objavljena priloga. A što će?

Moglo bi se ovdje još govoriti o primitivizmu ekstroverta, o odrađenoj zadaći, o tragičnoj neprofesionalnosti, o podvaljivanju, o mržnji prije svega, o vrijeđanju osjećaja građana, o uzurpiranju medija i termina, o ekshibiciji i o excursorima i novinarima koji su jadni jer ih pere mržnja i koje, evo ovakvom jednom potjernicom (jer ovo je potjera zar ne, kad se bobu kaže bob, nije li?)… ubijam na živo i koja više niti hoda, niti diše.

Bila je ovo priča o potcjenjivanju i izrugivanju s državnim insignijama te s kompleksima tih stranačkih novinara pred Graditeljem. Fotografije sve govore, epiteti su deplasirani s bilo čije strane…, ali odgovora treba biti. Uvijek. Moglo bi se i izvan ove „anatomije o TV drskosti“ reći još toga…

ftk18

No, HRT-ov prilog u Dnevniku 2 trajao je doduše samo 24 sekunde i bila je to zadnja vijest (prije sporta). Ipak, ukupno gledajući, HRT se pokazao profesionalan, ili profesionalan u okvirima, evo ovako:

ftk19

U uređenim državama spomenici se postavljaju među visokim ogradama kako bi se spriječilo iživljavanje onih kojih uvijek i svugdje ima.

ftk20

ftk21

Slika 21-va: Snimanje odozdo uvijek daje rezultata, tendencioznog… (sugeriranje diktatorstva, uveličavanje lakta)…
Dnevnik HRT-a je, eto toliko, bio korektan… iako je postala moda cimati obrvama. Svi samo cimaju. Kako već Omršavljeli redovito cimuje… u zadnje vrijeme nešto više nego prije. Tik-tak, klik-klak. Od obrvitisa? Valjda zato što predsjednik Orban ne miga ničim, osim vlastitom snagom i moći, naš se predsjednik Vlade mora kameri nametati, unošenjem, čestim tikom i miganjem obrva kano je kočar…

Unosi se u gradivo. A recite, šmira potencira, utjelovljuje sadržaj?

Javor Novak/HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari