Pratite nas

Kolumne

Anatomija ‘novinarske’ drskosti

Objavljeno

na

(nema kritici nedodirivih, u demokraciji)

Zvonili su sinoć telefoni zbog besprizornosti „novinarstva“, Nove TV, odnosno onog, svojevremenog tipa, kakvo smo mogli vidjeti od prof. dr. sc. Nenada Zakošeka s tada ‘njegova’ Univerziteta političkih nauka… Znate ono, kada je komesarski (kao domaćin) izvrijeđao pozvanu američku gošću prof. dr. Judith Reisman… pokušavajući razbiti i poniziti njezinu utemeljenost, poznavanje materije te stručnu analizu pedofilije kao svjetski rasprostranjene bolesti (Kinsey Institute), a koju je gospođa bila dala (i) u Zagrebu. O tome je naravno, prva, na televiziji (HRT) profesionalno progovorila gđa. Karolina Vidović Krišto. Ne bez posljedica (po istinu).

Poznata nam je, dakle, ta zloporaba novinarstva i nema tu (trajno) ništa novog. Novi su samo, s vremena na vrijeme, prenosioci ove zaraze. Ovdje Nova TV, sinoć. Tema je dakako postavljanje spomenika Predsjedniku, što polutane izbacuje iz cipela. Čak i kad se spomenik podiže na dan smrti umjesto rođenja. Čak i kad se spomenik podiže ne na godišnjicu međunarodnog priznanja ili barem Dana državnosti. Jer sve bi to bili jedini pravi nadnevci. No, spomenik će ostati i nakon svih naših suprotnih i potrebnih, različitih stajališta danas, a za sutra.

Podvaljivačko novinarstvo (tzv. tabloidi) zametnuto je u Hrvatskoj na samome početku Domovinskog rata kao rat iznutra. Od samoga osnutka Hrvatske, od državotvornog početka, mržnja tih bučnih nosilaca javnog priopćavanja eskalirala je kroz nekoliko bogatih tiskovina, svi ih znamo…. Njihova mrzilačka epopeja i logoreja traje sve do danas. To naravno znači da imaju ono, što nekakve hrvatske konzervativne dnevne novine, nikako ne mogu postići: trajan izvor financiranja. Ti mediji u RH imaju i širok bazen prodanih duša, koje rade samo za novac i ništa ne poduzimaju bez novca. A dolaze i Budi i Mesiću (redovito) na instrukcije.

Ništa novo, ništa novo (sjajna Radojka Šverko). No, kako je prošlo umalo tri desetljeća od stalnih destrukcija hrvatskoga društva, ali i novinarske struke kroz takve (s)tiskovine, to je mnogo vremena i mnogo novih vojnika mržnje koji se upućuju na drskost, bezobzirnost, razaranje i naravno vrijeđanje. Vrijeđanje insignija onog što svaka država ljubomorno čuva i pazi. Vrijeđanje onih građana koji imaju pravo na svoj rodoljubni zanos, svoju ljubav spram zavičaja, svoje poštovanje spram Predsjednika. I ne samo to, naravno. Samo polutanima to smeta. Koji imaju pravo na svoj ponos spram djela čovjeka kojeg zovemo graditeljem (Crkva), karizmatikom (publicistika) i vizionarom (hrvatsko iseljeništvo). Kategorije su uvjetne, ali svi epiteti stoje.

Kada dakle nečiji kućni neodgoj ide mržnjom na sve ovo, na današnje ljude i današnje građane RH, ovdje Zagrepčane koje ćete dolje vidjeti, mi u HKV-u kažemo kako nismo iznenađeni. Bit će još ovakvih podvala, pa i gorih kada je u pitanju Predsjednik. Upravo su u tijeku konzultacije na svim širinama, „javni natječaj“ te kružoci svih političkih protu-boja za najžešću podvalu. Natjecanje je otvoreno. Siguran sam fe-anti-fe, anarhisti, frontovsko-nadničari, nevladine vladine, mulci iz splitskog geta, mulci od lažnih antifašista, pera po mulačkim dolarima po kartici… rade prekovremeno. Sigurno je veći prvi oduran vic tu. Kako mizerno. Do kada ćemo trpjeti teror bukačke manjine?

Drugovi s raznih hijerarhijskih pozicija, kreketat će… kretat će se od ignorancije i nadmenog podsmjeha do samo-uzdizanja i tragikomične superiornosti. Trajni su to nositelji štafete mržnje u RH. To su trkači bez palice, a za drugom Titom. Već unatrag nekoliko mjeseci (ako ne i prije) raspisan im je natječaj na temu: što učiniti kako, gdje… e da bi se uvrijedilo što podmuklije i prostačkije. Još se ne zna (kao iz onog vica) tko će biti vođa komplota. Hoće li perjanica mržnje opet biti Noboctu ili će preporuka doći s nekog drugog mjesta?

Sve ovo ne čudi i nije ništa novo, pa čemu onda o tome? Zbog metoda, koje mladim ljudima nisu toliko poznate. Zbog ljudi koji nisu upućeni u manipulativno novinarstvo, zbog ljudi koji ne razmišljaju o televiziji već je uzimaju zdravo za gotovo… Mene je pak zanimalo ono kako (to rade) danas, ali u kadrovima koje je, čini mi se, vrijedilo zamrznuti. Rade, isto kao i jučer, evo kako:

Da ne bi bilo dileme što trebamo misliti, nekakva ironija, a tendencioznost započinje od sekunde jedan, priloga Nove TV. Pa novinarka izgovara ovakvu najavu: „Četiri metra čiste spomeničke ljepote oca moderne hrvatske države.“ Pa zvoni glazba: V. Vukov – „To je moja zemlja…“ (ujedno i naslov famoznog uratka). A on na Novoj TV traje dvije minute i sedamnaest sekundi (u 44-toj minuti Dnevnika). Ovaj naručeno negativan prilog, imao je odraditi rabotu i za ostale televizije, kako bi se one mogle tek očešati o temu, koja je na Novoj TV, eto, već odrađena. Na najbolji mogući način. Evo koliko najbolji:

ftk2

Slika 1. Gospođu je zahvatila s leđa, ali ju nije smela. Ostvarena novinarska neposrednost?

Žena zaskočena s leđa, spremno odgovara: „Nisam zadovoljna.“ Nije se začudila što joj netko prilazi s leđa još i s kamerom i mikrofonom…

ftk3

Drugu ženu novinarka zatim razvlači do nelagode iako je anketirana osoba odmah kazala da ju tema ne zanima, da ne prati…

ftk4

Slika treća iz priloga: gospodičnu snimaju iz profila i ona zamislite isto ima negativan stav prema spomeniku…

ftk5

Slika četvrta. Vrhunac drskosti, neodgoja i destrukcije struke: urednica anketira mladića (rastafarijanca). Slučajno se tamo našao. Koji ne zna ni ime prvog hrvatskog predsjednika, ali novinarka forsira razgovor da traje. Ako ne zna još bolje. Mladić i (starija) novinarka se zabavljaju… i to je prilog? Na njezinu licu širok osmijeh… Štoviše, bilo bi zgodno kada bi slučajno naišla i njegova prijateljica s faksa, možda je i ta djevojka rastafarijanka? Mladi trebaju biti buntovni, ali… I zamislite i ona je slučajno naišla.

ftk6

Slika peta: Mlada buntovnica (iz profila kao slučajno) opisuje što osjeća, a na imputirajuće pitanje novinarke: Zar ne osjećate domoljubni zanos? – odgovara: Ne uopće, samo otpor, jako velik otpor… dok se iz pozadine čuje cerekanje njezina prijatelja, koji ne zna ni ime predsjedniku. No (slučajni) performans se nastavlja. Indignacija se cijedi iz zaslona. Novinarka razvlači i ovaj razgovor, koji nije o spomeniku već o osobnom političkom uvjerenju. Uvjerenju prvo neobjektivne i obojene novinarke, a zatim i šareno mentalno obojene mlade, slučajne prolaznice. To su dva najduža slučajna razgovora. A i nije im se nimalo žurilo. „Osjećam otpor“, ponavljala je mlada plavoperka…

ftk7

Slika šesta: slijedi obračun s auktorom, kiparom (u pokušaju):

Kada novinarka nije postigla cilj (zbuniti kipara), kada nije postigla cilj (uvrijediti ga kao auktora), kada nije uspjela isprovocirati neupitno iznimno talentiranog g. Kuzmu Kovačića, što će poduzeti? Što je dužnost vojnikinje partije učiniti tada? Mržnju treba potcrtati drugim sredstvima – što ne kaže sugovornik – moraš sama, ne? Zato ide opet s glazbom. Kamerman treba zumirati točke spomenika, samo one „sporne“, a koje mrziteljima svega hrvatskoga oduvijek užasno smetaju:

ftk8

A kad g. Kovačić govori o simbolu i ostvaritelju hrvatske slobode, treba zumirati ovako:

ftk9

ftk10

Slika deveta: Gospodičnu snimaju en face (jer je ona za, pa ju treba označiti?) i to je prvi koliko-toliko pozitivan komentar o spomeniku ma koliko to stajalište bilo nepotpuno i ad hoc, ali eto ima i pozitivnih, ne biste vjerovali u tu novinarsku objektivnost.

Što je krivotvoreno u reportažama ove vrste? Laici i diletanti (ne po prvi put) govore o osobnim dojmovima (slobodno!), ali koje se želi izdignuti do relevantnosti u kiparskom, stručnom estetskom i umjetničkom smislu. Građani, drugovi su iznad estetike, važniji od umjetnosti. Drugovi, naši drugovi, drugovi među nama… oni su ti, koji trebaju i moraju po zadatku, prvi ocijeniti. Nakon što je napravljena takva podloga, traži se sasječivo: potvrda struke. No, ona nije ni mrzilačka ni ideološka, kako bi ova, u slobodno vrijeme militantna novinarka željela… A to joj je očito vrlo frustrativno.

ftk11

Kada novinarka ni s cijenjenim kiparom, ni s dekanom ALU, pa čak ni s tri anketirane ženske osobe nije postigla tražen stupanj naručenoga i mrzilačkoga, kompleksi tako rade da bijesno poseže za onim provjereno karikaturalnim:

ftk12

ftk13

Povici, cerekanje prilikom postavljanja spomenika u Splitu… sve to nije bilo dovoljno, poseže se još i za ovakvim rješenjima:

ftk14

Slika trinaesta…

ftk15

Slika četrnaesta: pod snimku ove biste, novinarka, jako inventivno i još neviđeno, podvlači glazbu: „To je tvoja zemlja, tu sagradi dom…“ Jer ona naime zastupa visoku estetiku doma, umjetnosti i rodoljublja. Ona poznaje kriterije i (o)mjere općeg ponosa…

Slika petnaesta: sa slučajnim prolaznikom i slučajnom tabulom rasa, ovako:

ftk16

S uglednim kiparom brada gore, ovako:

ftk17

Nagradno pitanje za kraj: Može li se novinarska sloboda ovako tv-pervertirati kao što je to objavila Nova TV? Do potpuna linča teme, do pune mržnje spram iznimnog kipara Kuzme Kovačića, do mržnje naravno i prije svega spram prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana? Očito naručitelji bjesne i zahtijevaju. No, podliježe li javni rad, javnoj kritici? Ili se treba napadati i tendenciozno postavljati uvrjedljiva pitanja samo umjetniku Kuzmi Kovačiću? Pa dajte napravite jednu giga-anketu što građani misle o novinarstvu u Hrvatskoj?

„Ne sliči predsjedniku!“ – bljesnula je mržnjom pred g. Kovačićem, što je vrhunski kriterij i obrazovanje o kiparstvu u ove tv-reporterke. I impozantna drskost osobe koja je i veća, svakako, po djelima. Od gabarita jedne nadahnute ekstrakcije i sugestibilnosti u suštini, u aureoli, u nebuli i kiparstvu Kuzme Kovačića. Koje eto… nažalost Nove TV… nije doslovno kiparstvo, nije jače bukvalno. Već odavno nije prvoboračko, a odavno je hrvatsko i svjetsko. A tako ga drugovi vole… kao Lolu, kao Rade Končara, kao… ukiparstvu u kojemu su (za)ostali ignorantski zatočenima.

Nema nedodirljivih u nekakvoj demokraciji kakva je hrvatski privid demokracije. Pogotovo ne u ovako dirigiranoj stvarnosti. Ne može biti javnih djelatnika kojima se uljepšavaju (ne)djela. Nema nedodirljivih pogotovo u polu-demokraciji ili otvoreno totalitarizmu koje mnogi već dugo tako otvoreno nazivaju. I uopće nisu daleko od istine. Ma koja demokracija? U Hrvatskoj? Ma dajte.

Ovakve starmale partizanke ,novinarke 21-og stoljeća i slučajni im snimatelji, mogu svoje polu-uratke prodavati samo neukoj raji. Ili za Kumrovec. Krpeno-zvjezdašima. Neka nuđaju svoj elektronski potpis pod ovaj polu-uradak Beogradu, rado će ga oni, onamo, prenijeti…

Tako je Nova TV ostvarila najlošiji Dnevnik možda i u pola godine. Prilog o spomeniku, ovako mrzilački, trajao je malo duže od dvije minute. HTV-ov Dnevnik, začudo, pokazao se pak jučer mnogo boljim, korektnijim i preglednijim kao Dnevnik. Na Novoj su se malo pogubili (sludile ih reklame?) mada su voditelji mimikom pokazali plošnu i klišejnu zabrinutost zbog upravo objavljena priloga. A što će?

Moglo bi se ovdje još govoriti o primitivizmu ekstroverta, o odrađenoj zadaći, o tragičnoj neprofesionalnosti, o podvaljivanju, o mržnji prije svega, o vrijeđanju osjećaja građana, o uzurpiranju medija i termina, o ekshibiciji i o excursorima i novinarima koji su jadni jer ih pere mržnja i koje, evo ovakvom jednom potjernicom (jer ovo je potjera zar ne, kad se bobu kaže bob, nije li?)… ubijam na živo i koja više niti hoda, niti diše.

Bila je ovo priča o potcjenjivanju i izrugivanju s državnim insignijama te s kompleksima tih stranačkih novinara pred Graditeljem. Fotografije sve govore, epiteti su deplasirani s bilo čije strane…, ali odgovora treba biti. Uvijek. Moglo bi se i izvan ove „anatomije o TV drskosti“ reći još toga…

ftk18

No, HRT-ov prilog u Dnevniku 2 trajao je doduše samo 24 sekunde i bila je to zadnja vijest (prije sporta). Ipak, ukupno gledajući, HRT se pokazao profesionalan, ili profesionalan u okvirima, evo ovako:

ftk19

U uređenim državama spomenici se postavljaju među visokim ogradama kako bi se spriječilo iživljavanje onih kojih uvijek i svugdje ima.

ftk20

ftk21

Slika 21-va: Snimanje odozdo uvijek daje rezultata, tendencioznog… (sugeriranje diktatorstva, uveličavanje lakta)…
Dnevnik HRT-a je, eto toliko, bio korektan… iako je postala moda cimati obrvama. Svi samo cimaju. Kako već Omršavljeli redovito cimuje… u zadnje vrijeme nešto više nego prije. Tik-tak, klik-klak. Od obrvitisa? Valjda zato što predsjednik Orban ne miga ničim, osim vlastitom snagom i moći, naš se predsjednik Vlade mora kameri nametati, unošenjem, čestim tikom i miganjem obrva kano je kočar…

Unosi se u gradivo. A recite, šmira potencira, utjelovljuje sadržaj?

Javor Novak/HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari