Connect with us

Kolumne

Andrej Plenković u vrtlogu Istanbulske konvencije, kao neki prije njega u virovima rasnih zakona i Zakona o suradnji s Haagom

Objavljeno

-

Barem tri stvari su prijeporne oko Istanbulske konvencije (dalje IK), punim nazivom Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prva je u žarištu svih rasprava, druga se spominje još kako-tako, uglavnom stidljivo, a treća nikako.

Čemu “rod”?

Protivnici ratifikacije IK nalaze kamen smutnje u razlikovanju pojmova spola i roda kao mogućem ishodištu neželjenim budućim izvedenicama poznatim kao rodna ideologija. Kad bi se to riješilo, dakle kad bi se rod preveo kao spol, oni bi, kažu, pristali na IK.

Podupiratelji IK pak ne vide nikakav problem u dvojstvu spola i roda kao dva posve različita pojma, iako nisu sigurni što to uopće znači. Tekst IK nipošto ne doprinosi raščišćavanju ovih nedoumica jer vrvi nejasnim, zbunjujućim, pa i proturječnim definicijama. Navedimo samo neke s ubačenim potpitanjima u kurzivu:

• U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom (kako temeljen?), pojašnjava (kako pojašnjava?) da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.

• Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji (znači, rod u smislu IK ipak nije isto što i spol?)

• Termin “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” odnosi se na nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena (žena kao rod ili spol? Isto pitanje za svako od 3 spominjanja)

• (u kontekstu definicije obiteljskog nasilja) Definicija je rodno neutralna te uključuje žrtve i počinitelje obaju spolova (zašto ne rodova? Ili zašto nije spolno neutralna?)

Pojmovna zbrka u dokumentu doima se ipak više odjekom frazeologije karakteristične za rodnu ideologiju što upućuje na slutnju kako su autori IK, u najmanju ruku, pod njezinim snažnim utjecajem. Stoga sva ta papazjanija doista baca izvjesnu sumnju kako bi IK jednom mogla biti upotrijebljena u smjeru rodne ideologije utemeljene na rodu kao društveno uvjetovanom konstruktu, potpuno neovisnom o spolu, kojeg pojedinac može birati.

Epohalno je to otkriće dokonih šezdesetosmaša, zaživjelo uslijed njihova pohoda institucijama zapadnih zemalja, a ujedno i živi dokaz kako uživanje opojnih sredstava i prekomjerno izlaganje lošoj glazbi u mladosti može ostaviti trajne posljedice na zdravo rasuđivanje. Ipak, u samoj se IK ne vidi takva intencija što, naravno, ne jamči da stvari ne će krenuti u tom smjeru.

Pojednostavnjeno, smisao roda u kontekstu IK otprilike bi glasio ovako – rod predstavlja spol u kontekstu društvenih uloga (očekivano ženska i očekivano muška društvena uloga) koje IK vidi ključnim motivom rodno uvjetovanog nasilja, samim time i kao društveno nepoželjnu pojavu. Gledano tako, IK zapravo teži ujednačavanju uloga neovisno o spolnoj pripadnosti, što bi dovelo do ukidanja rodova kao društveno konstruiranih uloga temeljenih na spolu. Time bi se automatski dokinulo rodno utemeljeno nasilje pa bi ga se moralo nazvati nekako drukčije. Kako? Tu je GREVIO da misli o tome umjesto vas.

Čemu GREVIO? Čemu uopće obitelj u kontekstu nasilja?

Za razliku od nedoumica vezanih uz rod, semantičkih prijepora oko toga da je IK nadređena pravnim aktima država potpisnica, uključujući i nacionalne ustave, nema. To znači da postojeći zakoni koji reguliraju nasilje nad ženama i nasilje u obitelji više nisu dovoljni. Štoviše, za praćenje provedbe IK oformljeno je središnje nadnacionalno nadzorno tijelo – GREVIO, ovlašteno tumačiti dvosmislenosti kojih u dokumentu ne manjka.

Kako bi funkcionalno mogao nadzirati nacionalne provoditelje, nadnacionalni GREVIO mora razviti mrežu uhoda i doušnika, čija izvješća će poslužiti kao temelj za monitoring i packe neposlušnim državama, a bit će financirani iz njihovih proračuna. Kadrovska konstrukcija već je zatvorena. Centralu trenutno popunjavaju probrane učenice šezdesetosmaša (isključivo jednog spola, a koliko rodova ne može se ni nazrijeti) dok će pozicije krovnih agenata na licu mjesta okupirati “inženjeri društva” školovani na veleučilištima poput Soroseve “kumrovečke škole” sa sjedištem u Budimpešti i sličnima.

Njihova će zadaća biti i uvjeriti države da u školskom sustavu povećaju kvote za izobrazbu zvanja pogodnih za buduće GREVIO suradnike nižeg ranga.
Ono najvažnije u IK, bez obzira što se o tome ne govori, piše najvećim slovima. Štoviše, ugnijezdilo se već u samom naslovu.

Konvencija, naime, prepoznaje obitelj kao idealni kontekst za nasilje, i to posebno opako nasilje koje zahtijeva nadnacionalni monitoring i intervenciju, iako je očito da taj vid nasilja nema prekogranični karakter niti njegovo rješavanje zahtijeva prekograničnu suradnju. Za razliku od, recimo, krijumčarenja ljudi, narkotika i oružja gdje ne samo da se ne zahtijeva usklađenost nacionalnih zakonodavstava uz nadnacionalni nadzor, nego se ne cjepidlači previše ni oko poštivanja postojećih zakona.

Štoviše, akterima tih poslova isti oni krugovi koji promiču IK katkad su skloni susretljivo progledati kroz prste, kao, primjerice, za nedavne migrantske krize. Je li tomu razlog visoka podudarnost ciljeva (mada ne i motiva) onih koji vole disciplinirati nacionalne države i kriminalaca specijaliziranih za navedene djelatnosti? Odgovor na to pitanje mogao bi se kriti u izreci – vrana vrani ne kopa oči!
Snažan protukršćanski element osjeća se u odredbi kako država mora po službenoj dužnosti nastaviti progon i nakon povlačenja prijave. Ledeni birokratski um, nastao kao hibrid bezbožnog marksizma i dekristijaniziranog protestantizma, ne prepoznaje vrijednosti u pokajanju, oprostu i pomirenju, a još i manje u žrtvi i trpljenju – a za koga drugog, nego svoje najbliže – pa i kad svojim ponašanjem po sudu “objektivnog” promatrača oni to ne zaslužuju. Nije ovdje riječ samo o proračunskoj rastrošnosti kao posljedici nepotrebne intervencije državnih službi u obiteljske odnose, nego prije svega o dokidanju domalo neotuđivog, prirodnog prava obitelji na unutarnju autonomiju.

IK, kao još jedan alat razvijen u svrhu kritičkog propitkivanja smisla zajedništva, osim što narušava prirodnu unutarnju autonomiju obitelji, remeti i hijerarhijske odnose kao temelj donošenja i osiguravanja pridržavanja odluka unutar nje, time i njezinu koheziju. Lišavajući tako tradicionalnu obitelj ključnih identitetskih crta stvara pogodno tlo za razgrađivanje temeljne ćelije društva na atome – samodostatne pojedince. U toj ujdurmi tumačenje ekonomskog nasilja ima gotovo bezgranične mogućnosti primjene – posebno kroz sintagmu “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem.

Ah, ti (na)strani zakoni …

Identificirajući obitelj kao mjesto nasilja koje zahtijeva specijalni vid progona, IK zapravo stavlja taj temeljni stup društva na stup srama kao društveno nepoželjnu strukturu. Čini to po sličnom obrascu kao što su svojedobno rasni zakoni poticali harangu na ljude nepoželjne temeljem rasne pripadnosti. Samo što je sad riječ o razaranju cijelog društva, dok su rasni zakoni pogađali jednu malu, mada nipošto ne nevažnu zajednicu.

Sličnost IK sa Zakonom o suradnji s Haaškim sudom ogleda se, pak, u naddržavnom karakteru zakona i primjeni temeljenoj na izvidima certificiranih lokalnih izvjestitelja. Razlika je tek u tome što je Haaški sud – posluživši u trenutku osnivanja kao neka vrsta laboratorijskog pokusa primijenjena na uski vremenski i prostorni segment (ratove devedesetih u zemljama bivše Jugoslavije) – bio izraz pomalo rasističke nadogradnje već postojećeg međunarodnog prava koje je pokrivalo istu problematiku i vrijedilo za sve ostale. S druge strane, IK ipak obuhvaća širi okvir – zemlje Vijeća Europe.

Sličnosti IK s navedenim zakonima još više dolaze do izražaja promotri li ih se iz perspektive modela njihova nametanja Hrvatskoj. Niti je Ante Pavelić mogao odbiti rasne zakone niti je Franjo Tuđman bio u poziciji odbaciti Zakon o suradnji s Haaškim sudom, iako su morali biti svjesni mogućih posljedica. Da ih baš nisu prihvatili sa srcem, vidljivo je iz njihovih postupaka. Poglavnik Pavelić pokušavao je neutralizirati učinak rasnih zakona uvođenjem instituta počasnog arijstva, ali i za ukus moćnog tutora prilično aljkavom primjenom, izlažući se tako neugodnim kritikama lokalnog njemačkog predstavnika pri vlasti NDH.

Predsjednik Tuđman je, pak, pokretanjem sudskih sporova s tužiteljstvom Haaškog suda, jasno pokazao spremnost hvatanja ukoštac s tom moćnom silom u okvirima zakona i mogućeg. To što su od te borbe njegovi slabi nasljednici naprasito odustali govori ipak više o njima samima. Vladajuće u SR Hrvatskoj ne možemo staviti u ovaj kontekst jer im je, kao vazda dokazivanja gazdama željnim sluganima, bilo u prirodi trsiti se što revnije i temeljitije provoditi proslijeđene im, po vlastiti narod štetne, zakone. Upravo zbog toga ih ni uz najbolju volju ne možemo smatrati hrvatskim vladarima nego tek običnim gubernatorima Hrvatskom – mehaničkim protezama tuđinca, bez imalo osjećaja (osim možda prijezira) spram naroda iz kojeg su potekli.

Položaj Andreja Plenkovića danas sigurno nije stabilniji od onoga dvojice spomenutih hrvatskih vladara u njihovo vrijeme. Stoga nije neumjesno zapitati se je li razumno od njega sad ultimativno zahtijevati da se izmakne vrtlogu u koji ga vuče geopolitička inercija iz vanjskog središta moći. Ili jednostavno treba pošteno priznati kako mu se manevarski prostor u pogledu IK odveć ne razlikuje od onog s kojim su se, svak u svoje vrijeme, suočila dvojica mu prethodnika.

Stoga bi po ovom pitanju poštenije bilo Plenkovića mjeriti prema spremnosti na otpor u primjeni IK u slučaju skretanja iste ka rodnoj ideologiji i pod cijenu sukoba s nadzirateljima, nego po samom prihvaćanju Konvencije. Riječ je ovdje o nadigravanju s onim istim nadzirateljima Hrvata čija evolucija prilično vjerno odražava razvoj globalnih društvenih prilika unazad tri četvrt stoljeća: GESTAPO – Carla del Ponte – GREVIO! (Za SR Hrvatsku nadzor nije bio potreban. Njezini gubernatori su bili suviše zaokupljeni nadziranjem naroda da bi ih trebalo nadzirati). To je križ malog naroda u velikoj obitelji europskih naroda, njegovala ona nasilje ili ga nulto tolerirala. Jer u poslovima s onima koji te nadziru pa tresnu (da baš ne kažemo uštipnu), trebaš biti svjestan kad je vrijeme pokazati zube, a kada zlostavljanje moraš otrpjeti. Da stvar bude gora, ponekad još i reći – hvala! Hvala, što te nisu jače…

Radi razumijevanja cjelovite slike vrijedi podsjetiti kako se proces usvajanja IK sastoji od tri faze – potpisivanja, ratifikacije i provedbe. Dosad ju je ratificiralo skoro dvije trećine zemalja EU, a potpisale su ju sve zemlje članice Vijeća Europe osim Rusije i Azerbajdžana. Čak i Orbanova Mađarska, dakle ne neki mađarski Milanović prije Orbana! I to baš negdje u vrijeme kad je, tada tek predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović izjavljivala kako podupire ratifikaciju IK, bez zamjetnog odjeka i protivljenja u javnosti.

Moralna panika zbog kostura iz ormara

Uz sve navedeno, predsjednik Vlade Plenković se našao i pod unutarnjim pritiskom zbog najave oporbe da će u saborsku proceduru uputiti interpelaciju na temu ratifikacije IK. U tomu se najviše žure oni koji ju nisu ratificirali dok su bili na vlasti a imali su za to skoro tri godine vremena, očito procijenivši probitačnijim ostaviti taj kostur iz ormara u postizborne svrhe kao jabuku razdora onima koji će ih naslijediti. Sada tako odrješito inzistiraju na IK da ih više od njezine ratifikacije može razgaliti tek dolazak ruskog veleposlanika na partijsko sijelo, sigurno ne zato što bi Rusija u dogledno vrijeme planirala i potpisati, a kamoli ratificirati IK.

U takvim okolnostima pred Plenkovićem su bile dvije mogućnosti. Mogao je samo promatrati i čekati izgledni rascjep u vladajućoj koaliciji, uz napomenu kako medijski dresirani dio oporbe, poduprt onima u vladajućoj koaliciji koji su svjetonazorski skloni prihvatiti IK, ima i mimo HDZ-a većinu potrebnu za njezino prihvaćanje. A mogao je i preuzeti inicijativu, svjestan kako najviše što u opisanim okolnostima može jest prihvatiti IK uz optimalne ograde, što je i učinio.

Za loše stvari niti jedan trenutak ne doima se dobrim. No, za loše stvari koje se nužno imaju dogoditi, odgovorno je prepoznati i izabrati najmanje loš trenutak. Naime, kako stvari stoje, malo je vjerojatno da će bliža budućnost ponuditi manje loš čas od ovog u smislu mogućnosti širine ograda. A kad je to u pitanju, snaga Plenkovićevih karata ovisit će ponajviše o potpori u redovima stožerne stranke vladajuće većine. Nju se trude poljuljati sijači moralne panike uzdignuta čela, katkad toliko uzdignuta da ne vide što im se zbiva pred nosom.

Histeriju grade na kritici mogućeg uvođenja rodne ideologije temeljem pojma rod kako ga tretira IK, praveći se da ne vide kako je pojam roda u sličnom besmislu već ugrađen u hrvatske zakone (primjerice u Zakon o suzbijanju diskriminacije, donesen prije deset godina kao jedan od preduvjeta za pristup EU po načelu “uzmi ili ostavi”), čemu nepostojanje IK očito nije predstavljalo zapreku. Onaj koji će htjeti uvoditi rodnu ideologiju u hrvatsko društvo (a takvih ne manjka, čekaju u redu i dobro su pozicionirani) uveo bi ju i bez IK. Onoga koji će se tome željeti usprotiviti i boriti protiv toga, IK u tome ne će moći spriječiti.

Moralni paničari, odveć fokusirani na semantiku roda, znakovito, ne i neočekivano, posve zanemaruju dublje i pogubnije posljedice Konvencije. Čine li to zato što ih je zloduh vremena već pripitomio, ili od stabala jednostavno ne vide šumu, ili možda samo taktički manevriraju – što bi u oku drugoga zacijelo vidjeli kao brvno – tko će ga znati. Bilo kako bilo, nastupajući iz lagodne pozicije samo osobne i moralne odgovornosti lakoćom tovare na pleća dodatno breme onima, koji u svojim prosudbama moraju uzeti u obzir znatno više od jedne teme i dileme, među njima i neke koje u vrlo kratkom roku utječu na budućnost cijelog hrvatskog naroda.

Grgur S. / Kamenjar.com

TOMISLAV KARAMARKO: ISTANBULSKA KAP KOJA BI MOGLA PRELITI ČAŠU

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas