Pratite nas

Kolumne

Andrej Plenković u vrtlogu Istanbulske konvencije, kao neki prije njega u virovima rasnih zakona i Zakona o suradnji s Haagom

Objavljeno

na

Barem tri stvari su prijeporne oko Istanbulske konvencije (dalje IK), punim nazivom Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prva je u žarištu svih rasprava, druga se spominje još kako-tako, uglavnom stidljivo, a treća nikako.

Čemu “rod”?

Protivnici ratifikacije IK nalaze kamen smutnje u razlikovanju pojmova spola i roda kao mogućem ishodištu neželjenim budućim izvedenicama poznatim kao rodna ideologija. Kad bi se to riješilo, dakle kad bi se rod preveo kao spol, oni bi, kažu, pristali na IK.

Podupiratelji IK pak ne vide nikakav problem u dvojstvu spola i roda kao dva posve različita pojma, iako nisu sigurni što to uopće znači. Tekst IK nipošto ne doprinosi raščišćavanju ovih nedoumica jer vrvi nejasnim, zbunjujućim, pa i proturječnim definicijama. Navedimo samo neke s ubačenim potpitanjima u kurzivu:

• U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom (kako temeljen?), pojašnjava (kako pojašnjava?) da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.

• Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji (znači, rod u smislu IK ipak nije isto što i spol?)

• Termin “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” odnosi se na nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena (žena kao rod ili spol? Isto pitanje za svako od 3 spominjanja)

• (u kontekstu definicije obiteljskog nasilja) Definicija je rodno neutralna te uključuje žrtve i počinitelje obaju spolova (zašto ne rodova? Ili zašto nije spolno neutralna?)

Pojmovna zbrka u dokumentu doima se ipak više odjekom frazeologije karakteristične za rodnu ideologiju što upućuje na slutnju kako su autori IK, u najmanju ruku, pod njezinim snažnim utjecajem. Stoga sva ta papazjanija doista baca izvjesnu sumnju kako bi IK jednom mogla biti upotrijebljena u smjeru rodne ideologije utemeljene na rodu kao društveno uvjetovanom konstruktu, potpuno neovisnom o spolu, kojeg pojedinac može birati.

Epohalno je to otkriće dokonih šezdesetosmaša, zaživjelo uslijed njihova pohoda institucijama zapadnih zemalja, a ujedno i živi dokaz kako uživanje opojnih sredstava i prekomjerno izlaganje lošoj glazbi u mladosti može ostaviti trajne posljedice na zdravo rasuđivanje. Ipak, u samoj se IK ne vidi takva intencija što, naravno, ne jamči da stvari ne će krenuti u tom smjeru.

Pojednostavnjeno, smisao roda u kontekstu IK otprilike bi glasio ovako – rod predstavlja spol u kontekstu društvenih uloga (očekivano ženska i očekivano muška društvena uloga) koje IK vidi ključnim motivom rodno uvjetovanog nasilja, samim time i kao društveno nepoželjnu pojavu. Gledano tako, IK zapravo teži ujednačavanju uloga neovisno o spolnoj pripadnosti, što bi dovelo do ukidanja rodova kao društveno konstruiranih uloga temeljenih na spolu. Time bi se automatski dokinulo rodno utemeljeno nasilje pa bi ga se moralo nazvati nekako drukčije. Kako? Tu je GREVIO da misli o tome umjesto vas.

Čemu GREVIO? Čemu uopće obitelj u kontekstu nasilja?

Za razliku od nedoumica vezanih uz rod, semantičkih prijepora oko toga da je IK nadređena pravnim aktima država potpisnica, uključujući i nacionalne ustave, nema. To znači da postojeći zakoni koji reguliraju nasilje nad ženama i nasilje u obitelji više nisu dovoljni. Štoviše, za praćenje provedbe IK oformljeno je središnje nadnacionalno nadzorno tijelo – GREVIO, ovlašteno tumačiti dvosmislenosti kojih u dokumentu ne manjka.

Kako bi funkcionalno mogao nadzirati nacionalne provoditelje, nadnacionalni GREVIO mora razviti mrežu uhoda i doušnika, čija izvješća će poslužiti kao temelj za monitoring i packe neposlušnim državama, a bit će financirani iz njihovih proračuna. Kadrovska konstrukcija već je zatvorena. Centralu trenutno popunjavaju probrane učenice šezdesetosmaša (isključivo jednog spola, a koliko rodova ne može se ni nazrijeti) dok će pozicije krovnih agenata na licu mjesta okupirati “inženjeri društva” školovani na veleučilištima poput Soroseve “kumrovečke škole” sa sjedištem u Budimpešti i sličnima.

Njihova će zadaća biti i uvjeriti države da u školskom sustavu povećaju kvote za izobrazbu zvanja pogodnih za buduće GREVIO suradnike nižeg ranga.
Ono najvažnije u IK, bez obzira što se o tome ne govori, piše najvećim slovima. Štoviše, ugnijezdilo se već u samom naslovu.

Konvencija, naime, prepoznaje obitelj kao idealni kontekst za nasilje, i to posebno opako nasilje koje zahtijeva nadnacionalni monitoring i intervenciju, iako je očito da taj vid nasilja nema prekogranični karakter niti njegovo rješavanje zahtijeva prekograničnu suradnju. Za razliku od, recimo, krijumčarenja ljudi, narkotika i oružja gdje ne samo da se ne zahtijeva usklađenost nacionalnih zakonodavstava uz nadnacionalni nadzor, nego se ne cjepidlači previše ni oko poštivanja postojećih zakona.

Štoviše, akterima tih poslova isti oni krugovi koji promiču IK katkad su skloni susretljivo progledati kroz prste, kao, primjerice, za nedavne migrantske krize. Je li tomu razlog visoka podudarnost ciljeva (mada ne i motiva) onih koji vole disciplinirati nacionalne države i kriminalaca specijaliziranih za navedene djelatnosti? Odgovor na to pitanje mogao bi se kriti u izreci – vrana vrani ne kopa oči!
Snažan protukršćanski element osjeća se u odredbi kako država mora po službenoj dužnosti nastaviti progon i nakon povlačenja prijave. Ledeni birokratski um, nastao kao hibrid bezbožnog marksizma i dekristijaniziranog protestantizma, ne prepoznaje vrijednosti u pokajanju, oprostu i pomirenju, a još i manje u žrtvi i trpljenju – a za koga drugog, nego svoje najbliže – pa i kad svojim ponašanjem po sudu “objektivnog” promatrača oni to ne zaslužuju. Nije ovdje riječ samo o proračunskoj rastrošnosti kao posljedici nepotrebne intervencije državnih službi u obiteljske odnose, nego prije svega o dokidanju domalo neotuđivog, prirodnog prava obitelji na unutarnju autonomiju.

IK, kao još jedan alat razvijen u svrhu kritičkog propitkivanja smisla zajedništva, osim što narušava prirodnu unutarnju autonomiju obitelji, remeti i hijerarhijske odnose kao temelj donošenja i osiguravanja pridržavanja odluka unutar nje, time i njezinu koheziju. Lišavajući tako tradicionalnu obitelj ključnih identitetskih crta stvara pogodno tlo za razgrađivanje temeljne ćelije društva na atome – samodostatne pojedince. U toj ujdurmi tumačenje ekonomskog nasilja ima gotovo bezgranične mogućnosti primjene – posebno kroz sintagmu “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem.

Ah, ti (na)strani zakoni …

Identificirajući obitelj kao mjesto nasilja koje zahtijeva specijalni vid progona, IK zapravo stavlja taj temeljni stup društva na stup srama kao društveno nepoželjnu strukturu. Čini to po sličnom obrascu kao što su svojedobno rasni zakoni poticali harangu na ljude nepoželjne temeljem rasne pripadnosti. Samo što je sad riječ o razaranju cijelog društva, dok su rasni zakoni pogađali jednu malu, mada nipošto ne nevažnu zajednicu.

Sličnost IK sa Zakonom o suradnji s Haaškim sudom ogleda se, pak, u naddržavnom karakteru zakona i primjeni temeljenoj na izvidima certificiranih lokalnih izvjestitelja. Razlika je tek u tome što je Haaški sud – posluživši u trenutku osnivanja kao neka vrsta laboratorijskog pokusa primijenjena na uski vremenski i prostorni segment (ratove devedesetih u zemljama bivše Jugoslavije) – bio izraz pomalo rasističke nadogradnje već postojećeg međunarodnog prava koje je pokrivalo istu problematiku i vrijedilo za sve ostale. S druge strane, IK ipak obuhvaća širi okvir – zemlje Vijeća Europe.

Sličnosti IK s navedenim zakonima još više dolaze do izražaja promotri li ih se iz perspektive modela njihova nametanja Hrvatskoj. Niti je Ante Pavelić mogao odbiti rasne zakone niti je Franjo Tuđman bio u poziciji odbaciti Zakon o suradnji s Haaškim sudom, iako su morali biti svjesni mogućih posljedica. Da ih baš nisu prihvatili sa srcem, vidljivo je iz njihovih postupaka. Poglavnik Pavelić pokušavao je neutralizirati učinak rasnih zakona uvođenjem instituta počasnog arijstva, ali i za ukus moćnog tutora prilično aljkavom primjenom, izlažući se tako neugodnim kritikama lokalnog njemačkog predstavnika pri vlasti NDH.

Predsjednik Tuđman je, pak, pokretanjem sudskih sporova s tužiteljstvom Haaškog suda, jasno pokazao spremnost hvatanja ukoštac s tom moćnom silom u okvirima zakona i mogućeg. To što su od te borbe njegovi slabi nasljednici naprasito odustali govori ipak više o njima samima. Vladajuće u SR Hrvatskoj ne možemo staviti u ovaj kontekst jer im je, kao vazda dokazivanja gazdama željnim sluganima, bilo u prirodi trsiti se što revnije i temeljitije provoditi proslijeđene im, po vlastiti narod štetne, zakone. Upravo zbog toga ih ni uz najbolju volju ne možemo smatrati hrvatskim vladarima nego tek običnim gubernatorima Hrvatskom – mehaničkim protezama tuđinca, bez imalo osjećaja (osim možda prijezira) spram naroda iz kojeg su potekli.

Položaj Andreja Plenkovića danas sigurno nije stabilniji od onoga dvojice spomenutih hrvatskih vladara u njihovo vrijeme. Stoga nije neumjesno zapitati se je li razumno od njega sad ultimativno zahtijevati da se izmakne vrtlogu u koji ga vuče geopolitička inercija iz vanjskog središta moći. Ili jednostavno treba pošteno priznati kako mu se manevarski prostor u pogledu IK odveć ne razlikuje od onog s kojim su se, svak u svoje vrijeme, suočila dvojica mu prethodnika.

Stoga bi po ovom pitanju poštenije bilo Plenkovića mjeriti prema spremnosti na otpor u primjeni IK u slučaju skretanja iste ka rodnoj ideologiji i pod cijenu sukoba s nadzirateljima, nego po samom prihvaćanju Konvencije. Riječ je ovdje o nadigravanju s onim istim nadzirateljima Hrvata čija evolucija prilično vjerno odražava razvoj globalnih društvenih prilika unazad tri četvrt stoljeća: GESTAPO – Carla del Ponte – GREVIO! (Za SR Hrvatsku nadzor nije bio potreban. Njezini gubernatori su bili suviše zaokupljeni nadziranjem naroda da bi ih trebalo nadzirati). To je križ malog naroda u velikoj obitelji europskih naroda, njegovala ona nasilje ili ga nulto tolerirala. Jer u poslovima s onima koji te nadziru pa tresnu (da baš ne kažemo uštipnu), trebaš biti svjestan kad je vrijeme pokazati zube, a kada zlostavljanje moraš otrpjeti. Da stvar bude gora, ponekad još i reći – hvala! Hvala, što te nisu jače…

Radi razumijevanja cjelovite slike vrijedi podsjetiti kako se proces usvajanja IK sastoji od tri faze – potpisivanja, ratifikacije i provedbe. Dosad ju je ratificiralo skoro dvije trećine zemalja EU, a potpisale su ju sve zemlje članice Vijeća Europe osim Rusije i Azerbajdžana. Čak i Orbanova Mađarska, dakle ne neki mađarski Milanović prije Orbana! I to baš negdje u vrijeme kad je, tada tek predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović izjavljivala kako podupire ratifikaciju IK, bez zamjetnog odjeka i protivljenja u javnosti.

Moralna panika zbog kostura iz ormara

Uz sve navedeno, predsjednik Vlade Plenković se našao i pod unutarnjim pritiskom zbog najave oporbe da će u saborsku proceduru uputiti interpelaciju na temu ratifikacije IK. U tomu se najviše žure oni koji ju nisu ratificirali dok su bili na vlasti a imali su za to skoro tri godine vremena, očito procijenivši probitačnijim ostaviti taj kostur iz ormara u postizborne svrhe kao jabuku razdora onima koji će ih naslijediti. Sada tako odrješito inzistiraju na IK da ih više od njezine ratifikacije može razgaliti tek dolazak ruskog veleposlanika na partijsko sijelo, sigurno ne zato što bi Rusija u dogledno vrijeme planirala i potpisati, a kamoli ratificirati IK.

U takvim okolnostima pred Plenkovićem su bile dvije mogućnosti. Mogao je samo promatrati i čekati izgledni rascjep u vladajućoj koaliciji, uz napomenu kako medijski dresirani dio oporbe, poduprt onima u vladajućoj koaliciji koji su svjetonazorski skloni prihvatiti IK, ima i mimo HDZ-a većinu potrebnu za njezino prihvaćanje. A mogao je i preuzeti inicijativu, svjestan kako najviše što u opisanim okolnostima može jest prihvatiti IK uz optimalne ograde, što je i učinio.

Za loše stvari niti jedan trenutak ne doima se dobrim. No, za loše stvari koje se nužno imaju dogoditi, odgovorno je prepoznati i izabrati najmanje loš trenutak. Naime, kako stvari stoje, malo je vjerojatno da će bliža budućnost ponuditi manje loš čas od ovog u smislu mogućnosti širine ograda. A kad je to u pitanju, snaga Plenkovićevih karata ovisit će ponajviše o potpori u redovima stožerne stranke vladajuće većine. Nju se trude poljuljati sijači moralne panike uzdignuta čela, katkad toliko uzdignuta da ne vide što im se zbiva pred nosom.

Histeriju grade na kritici mogućeg uvođenja rodne ideologije temeljem pojma rod kako ga tretira IK, praveći se da ne vide kako je pojam roda u sličnom besmislu već ugrađen u hrvatske zakone (primjerice u Zakon o suzbijanju diskriminacije, donesen prije deset godina kao jedan od preduvjeta za pristup EU po načelu “uzmi ili ostavi”), čemu nepostojanje IK očito nije predstavljalo zapreku. Onaj koji će htjeti uvoditi rodnu ideologiju u hrvatsko društvo (a takvih ne manjka, čekaju u redu i dobro su pozicionirani) uveo bi ju i bez IK. Onoga koji će se tome željeti usprotiviti i boriti protiv toga, IK u tome ne će moći spriječiti.

Moralni paničari, odveć fokusirani na semantiku roda, znakovito, ne i neočekivano, posve zanemaruju dublje i pogubnije posljedice Konvencije. Čine li to zato što ih je zloduh vremena već pripitomio, ili od stabala jednostavno ne vide šumu, ili možda samo taktički manevriraju – što bi u oku drugoga zacijelo vidjeli kao brvno – tko će ga znati. Bilo kako bilo, nastupajući iz lagodne pozicije samo osobne i moralne odgovornosti lakoćom tovare na pleća dodatno breme onima, koji u svojim prosudbama moraju uzeti u obzir znatno više od jedne teme i dileme, među njima i neke koje u vrlo kratkom roku utječu na budućnost cijelog hrvatskog naroda.

Grgur S. / Kamenjar.com

TOMISLAV KARAMARKO: ISTANBULSKA KAP KOJA BI MOGLA PRELITI ČAŠU

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori