Pratite nas

Kolumne

Andrej Plenković u vrtlogu Istanbulske konvencije, kao neki prije njega u virovima rasnih zakona i Zakona o suradnji s Haagom

Objavljeno

na

Barem tri stvari su prijeporne oko Istanbulske konvencije (dalje IK), punim nazivom Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prva je u žarištu svih rasprava, druga se spominje još kako-tako, uglavnom stidljivo, a treća nikako.

Čemu “rod”?

Protivnici ratifikacije IK nalaze kamen smutnje u razlikovanju pojmova spola i roda kao mogućem ishodištu neželjenim budućim izvedenicama poznatim kao rodna ideologija. Kad bi se to riješilo, dakle kad bi se rod preveo kao spol, oni bi, kažu, pristali na IK.

Podupiratelji IK pak ne vide nikakav problem u dvojstvu spola i roda kao dva posve različita pojma, iako nisu sigurni što to uopće znači. Tekst IK nipošto ne doprinosi raščišćavanju ovih nedoumica jer vrvi nejasnim, zbunjujućim, pa i proturječnim definicijama. Navedimo samo neke s ubačenim potpitanjima u kurzivu:

• U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom (kako temeljen?), pojašnjava (kako pojašnjava?) da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.

• Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji (znači, rod u smislu IK ipak nije isto što i spol?)

• Termin “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” odnosi se na nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena (žena kao rod ili spol? Isto pitanje za svako od 3 spominjanja)

• (u kontekstu definicije obiteljskog nasilja) Definicija je rodno neutralna te uključuje žrtve i počinitelje obaju spolova (zašto ne rodova? Ili zašto nije spolno neutralna?)

Pojmovna zbrka u dokumentu doima se ipak više odjekom frazeologije karakteristične za rodnu ideologiju što upućuje na slutnju kako su autori IK, u najmanju ruku, pod njezinim snažnim utjecajem. Stoga sva ta papazjanija doista baca izvjesnu sumnju kako bi IK jednom mogla biti upotrijebljena u smjeru rodne ideologije utemeljene na rodu kao društveno uvjetovanom konstruktu, potpuno neovisnom o spolu, kojeg pojedinac može birati.

Epohalno je to otkriće dokonih šezdesetosmaša, zaživjelo uslijed njihova pohoda institucijama zapadnih zemalja, a ujedno i živi dokaz kako uživanje opojnih sredstava i prekomjerno izlaganje lošoj glazbi u mladosti može ostaviti trajne posljedice na zdravo rasuđivanje. Ipak, u samoj se IK ne vidi takva intencija što, naravno, ne jamči da stvari ne će krenuti u tom smjeru.

Pojednostavnjeno, smisao roda u kontekstu IK otprilike bi glasio ovako – rod predstavlja spol u kontekstu društvenih uloga (očekivano ženska i očekivano muška društvena uloga) koje IK vidi ključnim motivom rodno uvjetovanog nasilja, samim time i kao društveno nepoželjnu pojavu. Gledano tako, IK zapravo teži ujednačavanju uloga neovisno o spolnoj pripadnosti, što bi dovelo do ukidanja rodova kao društveno konstruiranih uloga temeljenih na spolu. Time bi se automatski dokinulo rodno utemeljeno nasilje pa bi ga se moralo nazvati nekako drukčije. Kako? Tu je GREVIO da misli o tome umjesto vas.

Čemu GREVIO? Čemu uopće obitelj u kontekstu nasilja?

Za razliku od nedoumica vezanih uz rod, semantičkih prijepora oko toga da je IK nadređena pravnim aktima država potpisnica, uključujući i nacionalne ustave, nema. To znači da postojeći zakoni koji reguliraju nasilje nad ženama i nasilje u obitelji više nisu dovoljni. Štoviše, za praćenje provedbe IK oformljeno je središnje nadnacionalno nadzorno tijelo – GREVIO, ovlašteno tumačiti dvosmislenosti kojih u dokumentu ne manjka.

Kako bi funkcionalno mogao nadzirati nacionalne provoditelje, nadnacionalni GREVIO mora razviti mrežu uhoda i doušnika, čija izvješća će poslužiti kao temelj za monitoring i packe neposlušnim državama, a bit će financirani iz njihovih proračuna. Kadrovska konstrukcija već je zatvorena. Centralu trenutno popunjavaju probrane učenice šezdesetosmaša (isključivo jednog spola, a koliko rodova ne može se ni nazrijeti) dok će pozicije krovnih agenata na licu mjesta okupirati “inženjeri društva” školovani na veleučilištima poput Soroseve “kumrovečke škole” sa sjedištem u Budimpešti i sličnima.

Njihova će zadaća biti i uvjeriti države da u školskom sustavu povećaju kvote za izobrazbu zvanja pogodnih za buduće GREVIO suradnike nižeg ranga.
Ono najvažnije u IK, bez obzira što se o tome ne govori, piše najvećim slovima. Štoviše, ugnijezdilo se već u samom naslovu.

Konvencija, naime, prepoznaje obitelj kao idealni kontekst za nasilje, i to posebno opako nasilje koje zahtijeva nadnacionalni monitoring i intervenciju, iako je očito da taj vid nasilja nema prekogranični karakter niti njegovo rješavanje zahtijeva prekograničnu suradnju. Za razliku od, recimo, krijumčarenja ljudi, narkotika i oružja gdje ne samo da se ne zahtijeva usklađenost nacionalnih zakonodavstava uz nadnacionalni nadzor, nego se ne cjepidlači previše ni oko poštivanja postojećih zakona.

Štoviše, akterima tih poslova isti oni krugovi koji promiču IK katkad su skloni susretljivo progledati kroz prste, kao, primjerice, za nedavne migrantske krize. Je li tomu razlog visoka podudarnost ciljeva (mada ne i motiva) onih koji vole disciplinirati nacionalne države i kriminalaca specijaliziranih za navedene djelatnosti? Odgovor na to pitanje mogao bi se kriti u izreci – vrana vrani ne kopa oči!
Snažan protukršćanski element osjeća se u odredbi kako država mora po službenoj dužnosti nastaviti progon i nakon povlačenja prijave. Ledeni birokratski um, nastao kao hibrid bezbožnog marksizma i dekristijaniziranog protestantizma, ne prepoznaje vrijednosti u pokajanju, oprostu i pomirenju, a još i manje u žrtvi i trpljenju – a za koga drugog, nego svoje najbliže – pa i kad svojim ponašanjem po sudu “objektivnog” promatrača oni to ne zaslužuju. Nije ovdje riječ samo o proračunskoj rastrošnosti kao posljedici nepotrebne intervencije državnih službi u obiteljske odnose, nego prije svega o dokidanju domalo neotuđivog, prirodnog prava obitelji na unutarnju autonomiju.

IK, kao još jedan alat razvijen u svrhu kritičkog propitkivanja smisla zajedništva, osim što narušava prirodnu unutarnju autonomiju obitelji, remeti i hijerarhijske odnose kao temelj donošenja i osiguravanja pridržavanja odluka unutar nje, time i njezinu koheziju. Lišavajući tako tradicionalnu obitelj ključnih identitetskih crta stvara pogodno tlo za razgrađivanje temeljne ćelije društva na atome – samodostatne pojedince. U toj ujdurmi tumačenje ekonomskog nasilja ima gotovo bezgranične mogućnosti primjene – posebno kroz sintagmu “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem.

Ah, ti (na)strani zakoni …

Identificirajući obitelj kao mjesto nasilja koje zahtijeva specijalni vid progona, IK zapravo stavlja taj temeljni stup društva na stup srama kao društveno nepoželjnu strukturu. Čini to po sličnom obrascu kao što su svojedobno rasni zakoni poticali harangu na ljude nepoželjne temeljem rasne pripadnosti. Samo što je sad riječ o razaranju cijelog društva, dok su rasni zakoni pogađali jednu malu, mada nipošto ne nevažnu zajednicu.

Sličnost IK sa Zakonom o suradnji s Haaškim sudom ogleda se, pak, u naddržavnom karakteru zakona i primjeni temeljenoj na izvidima certificiranih lokalnih izvjestitelja. Razlika je tek u tome što je Haaški sud – posluživši u trenutku osnivanja kao neka vrsta laboratorijskog pokusa primijenjena na uski vremenski i prostorni segment (ratove devedesetih u zemljama bivše Jugoslavije) – bio izraz pomalo rasističke nadogradnje već postojećeg međunarodnog prava koje je pokrivalo istu problematiku i vrijedilo za sve ostale. S druge strane, IK ipak obuhvaća širi okvir – zemlje Vijeća Europe.

Sličnosti IK s navedenim zakonima još više dolaze do izražaja promotri li ih se iz perspektive modela njihova nametanja Hrvatskoj. Niti je Ante Pavelić mogao odbiti rasne zakone niti je Franjo Tuđman bio u poziciji odbaciti Zakon o suradnji s Haaškim sudom, iako su morali biti svjesni mogućih posljedica. Da ih baš nisu prihvatili sa srcem, vidljivo je iz njihovih postupaka. Poglavnik Pavelić pokušavao je neutralizirati učinak rasnih zakona uvođenjem instituta počasnog arijstva, ali i za ukus moćnog tutora prilično aljkavom primjenom, izlažući se tako neugodnim kritikama lokalnog njemačkog predstavnika pri vlasti NDH.

Predsjednik Tuđman je, pak, pokretanjem sudskih sporova s tužiteljstvom Haaškog suda, jasno pokazao spremnost hvatanja ukoštac s tom moćnom silom u okvirima zakona i mogućeg. To što su od te borbe njegovi slabi nasljednici naprasito odustali govori ipak više o njima samima. Vladajuće u SR Hrvatskoj ne možemo staviti u ovaj kontekst jer im je, kao vazda dokazivanja gazdama željnim sluganima, bilo u prirodi trsiti se što revnije i temeljitije provoditi proslijeđene im, po vlastiti narod štetne, zakone. Upravo zbog toga ih ni uz najbolju volju ne možemo smatrati hrvatskim vladarima nego tek običnim gubernatorima Hrvatskom – mehaničkim protezama tuđinca, bez imalo osjećaja (osim možda prijezira) spram naroda iz kojeg su potekli.

Položaj Andreja Plenkovića danas sigurno nije stabilniji od onoga dvojice spomenutih hrvatskih vladara u njihovo vrijeme. Stoga nije neumjesno zapitati se je li razumno od njega sad ultimativno zahtijevati da se izmakne vrtlogu u koji ga vuče geopolitička inercija iz vanjskog središta moći. Ili jednostavno treba pošteno priznati kako mu se manevarski prostor u pogledu IK odveć ne razlikuje od onog s kojim su se, svak u svoje vrijeme, suočila dvojica mu prethodnika.

Stoga bi po ovom pitanju poštenije bilo Plenkovića mjeriti prema spremnosti na otpor u primjeni IK u slučaju skretanja iste ka rodnoj ideologiji i pod cijenu sukoba s nadzirateljima, nego po samom prihvaćanju Konvencije. Riječ je ovdje o nadigravanju s onim istim nadzirateljima Hrvata čija evolucija prilično vjerno odražava razvoj globalnih društvenih prilika unazad tri četvrt stoljeća: GESTAPO – Carla del Ponte – GREVIO! (Za SR Hrvatsku nadzor nije bio potreban. Njezini gubernatori su bili suviše zaokupljeni nadziranjem naroda da bi ih trebalo nadzirati). To je križ malog naroda u velikoj obitelji europskih naroda, njegovala ona nasilje ili ga nulto tolerirala. Jer u poslovima s onima koji te nadziru pa tresnu (da baš ne kažemo uštipnu), trebaš biti svjestan kad je vrijeme pokazati zube, a kada zlostavljanje moraš otrpjeti. Da stvar bude gora, ponekad još i reći – hvala! Hvala, što te nisu jače…

Radi razumijevanja cjelovite slike vrijedi podsjetiti kako se proces usvajanja IK sastoji od tri faze – potpisivanja, ratifikacije i provedbe. Dosad ju je ratificiralo skoro dvije trećine zemalja EU, a potpisale su ju sve zemlje članice Vijeća Europe osim Rusije i Azerbajdžana. Čak i Orbanova Mađarska, dakle ne neki mađarski Milanović prije Orbana! I to baš negdje u vrijeme kad je, tada tek predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović izjavljivala kako podupire ratifikaciju IK, bez zamjetnog odjeka i protivljenja u javnosti.

Moralna panika zbog kostura iz ormara

Uz sve navedeno, predsjednik Vlade Plenković se našao i pod unutarnjim pritiskom zbog najave oporbe da će u saborsku proceduru uputiti interpelaciju na temu ratifikacije IK. U tomu se najviše žure oni koji ju nisu ratificirali dok su bili na vlasti a imali su za to skoro tri godine vremena, očito procijenivši probitačnijim ostaviti taj kostur iz ormara u postizborne svrhe kao jabuku razdora onima koji će ih naslijediti. Sada tako odrješito inzistiraju na IK da ih više od njezine ratifikacije može razgaliti tek dolazak ruskog veleposlanika na partijsko sijelo, sigurno ne zato što bi Rusija u dogledno vrijeme planirala i potpisati, a kamoli ratificirati IK.

U takvim okolnostima pred Plenkovićem su bile dvije mogućnosti. Mogao je samo promatrati i čekati izgledni rascjep u vladajućoj koaliciji, uz napomenu kako medijski dresirani dio oporbe, poduprt onima u vladajućoj koaliciji koji su svjetonazorski skloni prihvatiti IK, ima i mimo HDZ-a većinu potrebnu za njezino prihvaćanje. A mogao je i preuzeti inicijativu, svjestan kako najviše što u opisanim okolnostima može jest prihvatiti IK uz optimalne ograde, što je i učinio.

Za loše stvari niti jedan trenutak ne doima se dobrim. No, za loše stvari koje se nužno imaju dogoditi, odgovorno je prepoznati i izabrati najmanje loš trenutak. Naime, kako stvari stoje, malo je vjerojatno da će bliža budućnost ponuditi manje loš čas od ovog u smislu mogućnosti širine ograda. A kad je to u pitanju, snaga Plenkovićevih karata ovisit će ponajviše o potpori u redovima stožerne stranke vladajuće većine. Nju se trude poljuljati sijači moralne panike uzdignuta čela, katkad toliko uzdignuta da ne vide što im se zbiva pred nosom.

Histeriju grade na kritici mogućeg uvođenja rodne ideologije temeljem pojma rod kako ga tretira IK, praveći se da ne vide kako je pojam roda u sličnom besmislu već ugrađen u hrvatske zakone (primjerice u Zakon o suzbijanju diskriminacije, donesen prije deset godina kao jedan od preduvjeta za pristup EU po načelu “uzmi ili ostavi”), čemu nepostojanje IK očito nije predstavljalo zapreku. Onaj koji će htjeti uvoditi rodnu ideologiju u hrvatsko društvo (a takvih ne manjka, čekaju u redu i dobro su pozicionirani) uveo bi ju i bez IK. Onoga koji će se tome željeti usprotiviti i boriti protiv toga, IK u tome ne će moći spriječiti.

Moralni paničari, odveć fokusirani na semantiku roda, znakovito, ne i neočekivano, posve zanemaruju dublje i pogubnije posljedice Konvencije. Čine li to zato što ih je zloduh vremena već pripitomio, ili od stabala jednostavno ne vide šumu, ili možda samo taktički manevriraju – što bi u oku drugoga zacijelo vidjeli kao brvno – tko će ga znati. Bilo kako bilo, nastupajući iz lagodne pozicije samo osobne i moralne odgovornosti lakoćom tovare na pleća dodatno breme onima, koji u svojim prosudbama moraju uzeti u obzir znatno više od jedne teme i dileme, među njima i neke koje u vrlo kratkom roku utječu na budućnost cijelog hrvatskog naroda.

Grgur S. / Kamenjar.com

TOMISLAV KARAMARKO: ISTANBULSKA KAP KOJA BI MOGLA PRELITI ČAŠU

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Jedina konstanta naših ljevičara je hipokrizija i selektivna memorija

Objavljeno

na

Objavio

Sjećate li se jedne od upornijih histerija u Lijepoj našoj. Histerije o Hercegovcima. Ministri Šušak i Ramljak, Slobodan Praljak, kolumnist Nino Raspudić i da ne nabrajam dalje. Velike priče i veliki tračevi o Hercegovcima se neprestano obnavljaju. Huškanje i danas traje.

Nakon jedne izvrsne kolumne o migrantima Raspudića na fejsu ga proglašavaju ekonomskim migrantom. Što se on javlja kad je i sam migrant? Kao što su i uglednog sveučilišnog profesora Milana Ramljaka svojedobno trpali u koš sa švercerima ”duvana”.

Pokojni Praljak je završio čak tri fakulteta, ali su ga oni sa srednjom Kumrovečkom javno prokazuju kao zatucanu vojničinu. Uglavnom za purgere, praznoglave ljevičare, jugo nostalgičare i orijunaše Hercegovci su isključivo neobrazovani nacionalisti, ustašoidi, ljudska prava – a posebno ženska prava – predstavljaju im zadnju rupu na svirali…

Naša lijeva politička i kulturna “elita“ na spomen Hercegovine i njenih žitelja uvijek bi se superiorno i s kiselim osmjehom distancirala od tih zatucanih i plemenskim običajima zatucanih Hrvata iz BiH.

Prošle su devedesete. Hercegovce boli ona stvar za kripto komuniste i orijunaše, dolaze novi problemi, a mijenjaju se i percepcije. Isti oni koji su na dnevnoj bazi pljuckali po Hercegovcima danas su gromoglasni borci za ljudska prava migranata. Migranti im nisu zatucani, odnos prema ženama im je normalan, što više idealan za rješavanje demografskih problema.

Treba ih samo malo prilagoditi novim podnebljima i kulturama pa kad se stopimo u jednom novom bratstvu i jedinstvu evo nama jedne nove Europe. Djevojčice će se udavati sa 10 godina, a prije toga će se obrezivati. Ako budu neposlušne malo će ih se bičevati, a ako skinu hidžab idu u zatvor, ako kršćanka popije čašu vode iz iste čaše iz koje pije muslimanka bit će pravedno i zakonito osuđena na smrt vješanjem. Europa se baš i ne može pohvaliti nekom sjajnom prošlošću.

Prema grčkoj mitologiji Europa je dobila ime po zanosnoj Feničanki koju je zaveo bik u čijem se obličju krio sam Zeus. Navodnom mu je rogove zakitila cvijećem, zajahala ga i na njegovim leđima zaplivala preko mora na zapad.

Evo, ta se priča danas ponavlja pred našim očima. Hercegovci, Ličani, Imoćani itd. su ”primosi” izmišljaju fake news o mirnim ljudima u nevolji koji samo bježe pred ratom i bijedom te kojima treba samo dati priliku i oni će se u roku odmah prilagoditi. Neće tražiti vješanje onoga koji će popit vodu iz iste čaše iz koje oni piju. Na kraju krajeva, njihovim dolaskom će nestati i svi naši demografski problemi. Milom ili silom.

Na “izmišljene“ vijesti kao što je ona iz Njemačke o 21-godišnjem Kurdu i 14 azilanata koji su ispred diskoteke silovali 18-godišnjakinju morat ćemo se priviknuti… pa, ljudi smo!

Orbanovu nedavnu izjavu da će “migracija biti kraj Europe, i ona neće ni shvatiti da je okupirana“ ne treba shvatiti ozbiljno. On je za našu lijevu medijsku falangu i tako “europska sramota“. A hrvatski jugo-ostatci morat će svoju memoriju prilagoditi novoj euro-azijskoj realnosti.

Oscar Wilde je napisao: ”Uvijek govori istinu pa nećeš morati pamtiti što si rekao“.

Naši ljevičari, bojim se, morat će imati slonovsku memoriju da bi zapamtili sve laži koje su lansirali od Tito-slavije do danas.

Zahvaljujući “revolucionarnoj tradiciji“, Slobodna Dalmacija je uvijek budna. Progresivni novinar Saša Jadrijević Thomas ima podočnjake do koljena od silne budnosti. Kao kad policijski pas nanjuši drogu u autobusu tako naš Saša nanjuši ustašluk.

Saša je s urođenom samoupravnom znatiželjom spazio u prtljažniku nekog provincijskog autobusa nešto što mu se učinilo k’o hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Grandiozno ponosan na svoj raskošni talent za otkrivanje ”ustaških zmija” odmah se obratio poznatom lovcu na ustaše Tvrtku Jakovini. On i Hrvoje Klasić nedavno su pronašli ustašu u konzervi paštete.

Tvrtko je odmah smirio uspaničenog Sašu ustvrdivši da je grb s bijelim poljem ustaški te da bi drugovi odmah energičnom akcijom trebali zabraniti – autobus! To bi trebao biti revolucionarni putokaz da se na Markovom trgu zabrani crkva svetog Marka jer je na njenom krovu ustaški grb s prvim bijelim poljem. Crkva je izgrađena negdje u XIII stoljeću kad je zločinačko ustaštvo bilo na svom povijesnom vrhuncu.

Ako bilo gdje vidite prvo bijelo polje, osim u Bijelom polju, odmah ga treba zabraniti jer je to vulgarni ustašluk.

Ante Gugo ne razmišlja baš progresivno pa se tobože na fejsu čudi i kaže: “E, sad ako gledamo analogiju, nakon što su i Hrvati u NDH bili Hrvati, trebamo li i mi biti zabranjeni? Naime, i nas Hrvate je kralj Aleksandar Karađorđević htio ukinuti isto kao prvo bijelo polje. To bi se vjerojatno i dogodilo da kralj nije volio putovati pa se neoprezno jednog dana uputio u Marseille… “

Naravno, da smo u duši pravi marksisti, trebalo bi nas zabraniti.

Naime, još je Jakovinin i Sašin guru Karl Marx u Rheinische Zeitungu napisao: “Nema sumnje da Bečani i Mađari tjeraju tu klatež u Dunav. Šibaju te drske fukare, gladuše, desperadose, čopor ništarija, bitange, skitnice, hrvatsko blato, te podle kmetove. Te bijedne pustolove izbljuvala je njihova prezasićena zemlja… Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje…“

Dijalektički materijalizam na dijelu! Nakon ovog iskrenog rasističkog teksta propalog ideologa iz Triera poltronsko-kmetski dio Hrvatske na čelu s komunistima ga je oduševljeno prihvatio i slijedio njegove ideje čak pola stoljeća.

Ni danas se nisu još mnogi Hrvati, a napose vlast, oslobodili divljenja Marxu pa tako i danas postoje čak i u Zagrebu Aleja Karla Marxsa, sveučilište Drageca Marxsa, a kmetovi su sretni i zadovoljni.

Kmetovi poput Kangrge, Supeka, Zvonarevića…i bez broja povijesnih“ desperadosa, čopora ništarija, bitanga, fukara…“ koji su se godinama klanjali bradatom rasisti čiji znanstveni radovi o kapitalu i narodima leže u mulju Dunava. Ali, što nas to sve čudi kada mi i danas u Zagrebu imamo jednu od elitnih ulica s imenom Tomaša Masaryka koji je o Hrvatima mislio puno pozitivnije od našeg bradatog Karleka.

Tomaš je od prve, kao sociolog i filozof, definirao Hrvate kao “nižu vrstu Srba“. Zato je valjda i dobio samo ulicu u centru Zagreba. Osvetoljubivi Hrvati nisu mu htjeli dati ni jedan grad koji bi nosio njegovo ime. Baš sam ponosan što sam Hrvat!

Evo, kod me sve odvuklo epohalno otkriće našeg Saše i povijesna mudrost našeg Tvrtka. Da sam bar imao priliku ovih dana upozoriti Sašu na dan 8. studenog 1948.g. i sudbinu legendarnog Splićanina Franu Tente koji je kao 19-godišnjak dobio pet godina strogog zatvora jer je na Marijanu razvio hrvatski barjak. Ne ustaški nego hrvatski. Nakon što je prebačen u Lepoglavu bio je smješten usred zime u sobu bez prozorskog stakla kroz koji mu je puštana hladna voda. Tako je Frane Tente bio ubijen.

Gledam nedavno na TV proslavu godišnjice “oslobođenja“ Splita i desetak muško ženskih vampira kako se muvaju gradom. Jesu li to oni koji su za isticanje hrvatske zastave slali splitsku mladež u smrt ili samo njihovi oduševljeni nasljedovatelji? Podatke o mladom heroju ne možete naći ni na Googlu pa sam mislio možda bi istinoljubivi Saša Jadrijević Thompson ili tako nekako mogao u tome pomoći…

Da je veliki Trocki bio u pravu kad je za novinare napisao da su “intelektualni proleteri“ dokaz je i citat iz jednog TV putopisa o Tibetu: “Do tog nepristupačnog mjesta vodi vrlo loša cesta.“

Goran Gerovac je stara partijska Karlovačka škola, starija i od Karlovačkog piva. Drug je urednik Večernjakova Obzora. Valjda zato u njemu caruju svojim komentarima Pofuk, Zoran Vitas, Žonja i slični progresivci. Teško ćete tu naletjeti na Davora Ivankovića, Borislava Ristića ili Raspudića.

Gera kaže: “Kako je malo potrebno da se uspizdi provincijalna malograđanština i da stane lupati po ženi koja je odlučila otvoreno reći nekoliko stavova o ljudima i procesima koji nas gaze“. Riječ je naravno o Daliji Orešković.

Dalija se “pastoralno crkvenim“ rječnikom očešala o sadašnju političku nomenklaturu, netko je odgovorio netko nije i “vlak bez voznog reda“ ide dalje. Ali stara Karlovačka partijska korenika odmah njuši ”uspizdanje” provincijske malograđane, malo desničare, malo ustašoide… Kako bi dodao malo ”boze” uvjerava nas da je gotovo sigurno da neće biti glasač Dalije. Možda.

Ali ako se kandidira Vesna Pusić, Anka partizanka ili Dragan Markovina? I evo nam u subotu 10. studenog na tri strane naše Vesne Pusić. Kud’ će suza nego na Gerino oko! Gera je, s obzirom kako su traljavo prošli polu-izbori u SAD, prestao maštati o impeachmentu nezgodnog Donalda Trumpa pa se ležerno prebacio na domaću scenu. Hoće čovjek spasiti što se još spasiti dade.

Iz njegovog progresivnog svjetonazora nije mu jasno da će Ivo zabilježit samo jedan ”punat”, a po njemu trapava Kolinda dva. Srećom tu su tu Dalija i Vesna.

Naslov Žonjinog glorificiranja glasi: “Nikada si neću oprostiti što nisam probila blokadu u koloni sjećanja u Vukovaru“. I rastrgala bi košulju na prsima te ih očima punih prkosa pozvala. –Pucajte fašisti!!! Koja teatralna hrabrost.

U toj koloni bili su i oni koji su bili mučeni i prebijani u srpskim logorima nakon pada Vukovara, a koji su par godina kasnije u Mimari skupa sa Vesnom tražili od Tuđmana da dade ostavku. To su ti tvrdi, hrabri i prgavi momci koji u pravilu ne puše te partizanske fore ala Žikica Jovanović Španac. No, to bi bilo pravo “ploveće kazalište“ na Dunavu. Žonja, Vesna i Gera probili bi desničarsku blokadu u Vukovaru. Vesna bi pobacala desničare i plinske boce na kojima su sjedili u rijeku Vuku.

Usput rečeno, moji klijenti u Vukovaru još danas su iskreno zahvalni baš Vesni Pusić što je jednom prilikom “minirala“ Šeks-Kosoričinu ideju o Zajednici Srpskih Općina u Istočnoj Slavoniji. Upravo se Vesna Pusić digla u Saboru i HDZ-ovim mumijama objasnila da tim zakonom Srbi dobivaju sve ono što su u ratu izgubili.

Ta zahvalnost ostaje i dalje usprkos ove male partizanske diverzije Gere i Žonje. Uostalom, povijest nas uči i da su sve “legendarne“ partizanske diverzije bile bla, bla epopeje. Dokaz je i nedavno rušenje spomenika Radi Končaru u Splitu.

Dobro organizirani fašisti, u savršenoj akciji pod okriljem mraka, srušili su Radinu bistu. Herojska i prkosna bista herojski je pala baš na nogu “ustaše“. TV kamere snimaju točno odbrane antife koji su, naravno, ogorčeni ”atentatom” na našeg Radišu. Neka ocvala drugarica, čvrsto i neustrašivo fiksirajući TV krušku, kaže od prilike da je to sramota jer se on borio za Hrvatsku. Skoro mi je ispala flaša Žuje iz ruke. Rade se znači borio za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju. Onda se i Rade Šerbedžija također borio za Hrvatsku. Sad mi je jasno zašto je dobio Breone.

U svakom slučaju još samo fali Rade Bulat. Što bi tek njemu dali kad imamo samo jedne Brijune…

Todorić se ”dobrovoljno” vratio u Hrvatsku. U pratnji policije. U tom kontekstu nam je TV pokazala Kulmerove dvore. Vidjeli smo i otok Smokvicu. Isparila je navodno milijarda kuna. Jest da je puno, ali u slučaju Uljanika mrak je pojeo čak četiri milijarde kuna. Kad bi bar neka TV ekipa uspjela upasti u vile bivših čelnika Uljanika.

Kod Todorića se taksativno navode stranke i pojedinci koji su mu omogućili takvo bogaćenje. Kod Uljanika nema niti se više spominju stranke ni političari koji su Uljanikovoj vrhuški omogućili krađu i bogaćenje. Barem ne formalno. Sve sliči na borbu crnaca u tunelu, a riječ je o četiri puta više love koja je netragom isparila. Tipična Hrvatska magla!!! Zbog nje ni epsko opjevanu Dinamovu pobjedu protiv Spartaka nismo mogli vidjeti. Morali smo vjerovat na riječ Ivanu Blažičku da padaju golovi za Dinamo.

Zvezda je zveknula Liverpool na Marakani. Atmosfera je bila korektna. Njihov FARE bez primjedbi. Veliki transparent Vukovar na ćirilici i velika slika đenerala Draže nisu ni za srpske političare ni za medije nikakva provokacija. Zamislite u Maksimiru veliku sliku Banja Luke i sliku Pavelića. Već dva dana nakon tog ”izgreda“ buldožeri bi prekopavali sjevernu tribinu, a nadzorni organ bi bio riječki BBB-ovac Zoran Stevanović.

Trijumf Demokrata na među izborima u SAD. Još jedna prijesna laž naših lijevih medija. Trump je izgubio 34 mjesta u Kongresu, a dobio 3 mjesta više nego do sada u Senatu. I odmah k’o fol to je katastrofa za Trampa. A Clinton je u prvoj polovici mandata u Kongresu izgubio 52 mjesta, a u Senatu 8 mjesta.

Navodno super popularni Obama izgubio je u midtermsu 63 mjesta u Kongresu, a 6 mjesta u Senatu. Je li tada netko pročitao išta u našim medijima o porazu Clintona i Obame? Sve je tada prošlo prema očekivanju, prema anketama, svi su bili zadovoljni i sretni, naročito kokainski Hollywood i naši ljevičarski mediji.

A ”jadni” Trump, unatoč najboljem rezultatu, tobože je sada u banani.. Jedina konstanta naših ljevičara je hipokrizija i selektivna memorija. Tu su zaista dosljedni.

Rimski Koloseum je navodno zatvoren već dvije tisuće godina zbog izgreda navijača prilikom zadnje gladijatorske borbe.

Zvonimir Hodak/Hrvatski Tjednik/Maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari