Pratite nas

Kolumne

Andrej Plenković u vrtlogu Istanbulske konvencije, kao neki prije njega u virovima rasnih zakona i Zakona o suradnji s Haagom

Objavljeno

na

Barem tri stvari su prijeporne oko Istanbulske konvencije (dalje IK), punim nazivom Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prva je u žarištu svih rasprava, druga se spominje još kako-tako, uglavnom stidljivo, a treća nikako.

Čemu “rod”?

Protivnici ratifikacije IK nalaze kamen smutnje u razlikovanju pojmova spola i roda kao mogućem ishodištu neželjenim budućim izvedenicama poznatim kao rodna ideologija. Kad bi se to riješilo, dakle kad bi se rod preveo kao spol, oni bi, kažu, pristali na IK.

Podupiratelji IK pak ne vide nikakav problem u dvojstvu spola i roda kao dva posve različita pojma, iako nisu sigurni što to uopće znači. Tekst IK nipošto ne doprinosi raščišćavanju ovih nedoumica jer vrvi nejasnim, zbunjujućim, pa i proturječnim definicijama. Navedimo samo neke s ubačenim potpitanjima u kurzivu:

• U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom (kako temeljen?), pojašnjava (kako pojašnjava?) da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.

• Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji (znači, rod u smislu IK ipak nije isto što i spol?)

• Termin “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” odnosi se na nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena (žena kao rod ili spol? Isto pitanje za svako od 3 spominjanja)

• (u kontekstu definicije obiteljskog nasilja) Definicija je rodno neutralna te uključuje žrtve i počinitelje obaju spolova (zašto ne rodova? Ili zašto nije spolno neutralna?)

Pojmovna zbrka u dokumentu doima se ipak više odjekom frazeologije karakteristične za rodnu ideologiju što upućuje na slutnju kako su autori IK, u najmanju ruku, pod njezinim snažnim utjecajem. Stoga sva ta papazjanija doista baca izvjesnu sumnju kako bi IK jednom mogla biti upotrijebljena u smjeru rodne ideologije utemeljene na rodu kao društveno uvjetovanom konstruktu, potpuno neovisnom o spolu, kojeg pojedinac može birati.

Epohalno je to otkriće dokonih šezdesetosmaša, zaživjelo uslijed njihova pohoda institucijama zapadnih zemalja, a ujedno i živi dokaz kako uživanje opojnih sredstava i prekomjerno izlaganje lošoj glazbi u mladosti može ostaviti trajne posljedice na zdravo rasuđivanje. Ipak, u samoj se IK ne vidi takva intencija što, naravno, ne jamči da stvari ne će krenuti u tom smjeru.

Pojednostavnjeno, smisao roda u kontekstu IK otprilike bi glasio ovako – rod predstavlja spol u kontekstu društvenih uloga (očekivano ženska i očekivano muška društvena uloga) koje IK vidi ključnim motivom rodno uvjetovanog nasilja, samim time i kao društveno nepoželjnu pojavu. Gledano tako, IK zapravo teži ujednačavanju uloga neovisno o spolnoj pripadnosti, što bi dovelo do ukidanja rodova kao društveno konstruiranih uloga temeljenih na spolu. Time bi se automatski dokinulo rodno utemeljeno nasilje pa bi ga se moralo nazvati nekako drukčije. Kako? Tu je GREVIO da misli o tome umjesto vas.

Čemu GREVIO? Čemu uopće obitelj u kontekstu nasilja?

Za razliku od nedoumica vezanih uz rod, semantičkih prijepora oko toga da je IK nadređena pravnim aktima država potpisnica, uključujući i nacionalne ustave, nema. To znači da postojeći zakoni koji reguliraju nasilje nad ženama i nasilje u obitelji više nisu dovoljni. Štoviše, za praćenje provedbe IK oformljeno je središnje nadnacionalno nadzorno tijelo – GREVIO, ovlašteno tumačiti dvosmislenosti kojih u dokumentu ne manjka.

Kako bi funkcionalno mogao nadzirati nacionalne provoditelje, nadnacionalni GREVIO mora razviti mrežu uhoda i doušnika, čija izvješća će poslužiti kao temelj za monitoring i packe neposlušnim državama, a bit će financirani iz njihovih proračuna. Kadrovska konstrukcija već je zatvorena. Centralu trenutno popunjavaju probrane učenice šezdesetosmaša (isključivo jednog spola, a koliko rodova ne može se ni nazrijeti) dok će pozicije krovnih agenata na licu mjesta okupirati “inženjeri društva” školovani na veleučilištima poput Soroseve “kumrovečke škole” sa sjedištem u Budimpešti i sličnima.

Njihova će zadaća biti i uvjeriti države da u školskom sustavu povećaju kvote za izobrazbu zvanja pogodnih za buduće GREVIO suradnike nižeg ranga.
Ono najvažnije u IK, bez obzira što se o tome ne govori, piše najvećim slovima. Štoviše, ugnijezdilo se već u samom naslovu.

Konvencija, naime, prepoznaje obitelj kao idealni kontekst za nasilje, i to posebno opako nasilje koje zahtijeva nadnacionalni monitoring i intervenciju, iako je očito da taj vid nasilja nema prekogranični karakter niti njegovo rješavanje zahtijeva prekograničnu suradnju. Za razliku od, recimo, krijumčarenja ljudi, narkotika i oružja gdje ne samo da se ne zahtijeva usklađenost nacionalnih zakonodavstava uz nadnacionalni nadzor, nego se ne cjepidlači previše ni oko poštivanja postojećih zakona.

Štoviše, akterima tih poslova isti oni krugovi koji promiču IK katkad su skloni susretljivo progledati kroz prste, kao, primjerice, za nedavne migrantske krize. Je li tomu razlog visoka podudarnost ciljeva (mada ne i motiva) onih koji vole disciplinirati nacionalne države i kriminalaca specijaliziranih za navedene djelatnosti? Odgovor na to pitanje mogao bi se kriti u izreci – vrana vrani ne kopa oči!
Snažan protukršćanski element osjeća se u odredbi kako država mora po službenoj dužnosti nastaviti progon i nakon povlačenja prijave. Ledeni birokratski um, nastao kao hibrid bezbožnog marksizma i dekristijaniziranog protestantizma, ne prepoznaje vrijednosti u pokajanju, oprostu i pomirenju, a još i manje u žrtvi i trpljenju – a za koga drugog, nego svoje najbliže – pa i kad svojim ponašanjem po sudu “objektivnog” promatrača oni to ne zaslužuju. Nije ovdje riječ samo o proračunskoj rastrošnosti kao posljedici nepotrebne intervencije državnih službi u obiteljske odnose, nego prije svega o dokidanju domalo neotuđivog, prirodnog prava obitelji na unutarnju autonomiju.

IK, kao još jedan alat razvijen u svrhu kritičkog propitkivanja smisla zajedništva, osim što narušava prirodnu unutarnju autonomiju obitelji, remeti i hijerarhijske odnose kao temelj donošenja i osiguravanja pridržavanja odluka unutar nje, time i njezinu koheziju. Lišavajući tako tradicionalnu obitelj ključnih identitetskih crta stvara pogodno tlo za razgrađivanje temeljne ćelije društva na atome – samodostatne pojedince. U toj ujdurmi tumačenje ekonomskog nasilja ima gotovo bezgranične mogućnosti primjene – posebno kroz sintagmu “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem.

Ah, ti (na)strani zakoni …

Identificirajući obitelj kao mjesto nasilja koje zahtijeva specijalni vid progona, IK zapravo stavlja taj temeljni stup društva na stup srama kao društveno nepoželjnu strukturu. Čini to po sličnom obrascu kao što su svojedobno rasni zakoni poticali harangu na ljude nepoželjne temeljem rasne pripadnosti. Samo što je sad riječ o razaranju cijelog društva, dok su rasni zakoni pogađali jednu malu, mada nipošto ne nevažnu zajednicu.

Sličnost IK sa Zakonom o suradnji s Haaškim sudom ogleda se, pak, u naddržavnom karakteru zakona i primjeni temeljenoj na izvidima certificiranih lokalnih izvjestitelja. Razlika je tek u tome što je Haaški sud – posluživši u trenutku osnivanja kao neka vrsta laboratorijskog pokusa primijenjena na uski vremenski i prostorni segment (ratove devedesetih u zemljama bivše Jugoslavije) – bio izraz pomalo rasističke nadogradnje već postojećeg međunarodnog prava koje je pokrivalo istu problematiku i vrijedilo za sve ostale. S druge strane, IK ipak obuhvaća širi okvir – zemlje Vijeća Europe.

Sličnosti IK s navedenim zakonima još više dolaze do izražaja promotri li ih se iz perspektive modela njihova nametanja Hrvatskoj. Niti je Ante Pavelić mogao odbiti rasne zakone niti je Franjo Tuđman bio u poziciji odbaciti Zakon o suradnji s Haaškim sudom, iako su morali biti svjesni mogućih posljedica. Da ih baš nisu prihvatili sa srcem, vidljivo je iz njihovih postupaka. Poglavnik Pavelić pokušavao je neutralizirati učinak rasnih zakona uvođenjem instituta počasnog arijstva, ali i za ukus moćnog tutora prilično aljkavom primjenom, izlažući se tako neugodnim kritikama lokalnog njemačkog predstavnika pri vlasti NDH.

Predsjednik Tuđman je, pak, pokretanjem sudskih sporova s tužiteljstvom Haaškog suda, jasno pokazao spremnost hvatanja ukoštac s tom moćnom silom u okvirima zakona i mogućeg. To što su od te borbe njegovi slabi nasljednici naprasito odustali govori ipak više o njima samima. Vladajuće u SR Hrvatskoj ne možemo staviti u ovaj kontekst jer im je, kao vazda dokazivanja gazdama željnim sluganima, bilo u prirodi trsiti se što revnije i temeljitije provoditi proslijeđene im, po vlastiti narod štetne, zakone. Upravo zbog toga ih ni uz najbolju volju ne možemo smatrati hrvatskim vladarima nego tek običnim gubernatorima Hrvatskom – mehaničkim protezama tuđinca, bez imalo osjećaja (osim možda prijezira) spram naroda iz kojeg su potekli.

Položaj Andreja Plenkovića danas sigurno nije stabilniji od onoga dvojice spomenutih hrvatskih vladara u njihovo vrijeme. Stoga nije neumjesno zapitati se je li razumno od njega sad ultimativno zahtijevati da se izmakne vrtlogu u koji ga vuče geopolitička inercija iz vanjskog središta moći. Ili jednostavno treba pošteno priznati kako mu se manevarski prostor u pogledu IK odveć ne razlikuje od onog s kojim su se, svak u svoje vrijeme, suočila dvojica mu prethodnika.

Stoga bi po ovom pitanju poštenije bilo Plenkovića mjeriti prema spremnosti na otpor u primjeni IK u slučaju skretanja iste ka rodnoj ideologiji i pod cijenu sukoba s nadzirateljima, nego po samom prihvaćanju Konvencije. Riječ je ovdje o nadigravanju s onim istim nadzirateljima Hrvata čija evolucija prilično vjerno odražava razvoj globalnih društvenih prilika unazad tri četvrt stoljeća: GESTAPO – Carla del Ponte – GREVIO! (Za SR Hrvatsku nadzor nije bio potreban. Njezini gubernatori su bili suviše zaokupljeni nadziranjem naroda da bi ih trebalo nadzirati). To je križ malog naroda u velikoj obitelji europskih naroda, njegovala ona nasilje ili ga nulto tolerirala. Jer u poslovima s onima koji te nadziru pa tresnu (da baš ne kažemo uštipnu), trebaš biti svjestan kad je vrijeme pokazati zube, a kada zlostavljanje moraš otrpjeti. Da stvar bude gora, ponekad još i reći – hvala! Hvala, što te nisu jače…

Radi razumijevanja cjelovite slike vrijedi podsjetiti kako se proces usvajanja IK sastoji od tri faze – potpisivanja, ratifikacije i provedbe. Dosad ju je ratificiralo skoro dvije trećine zemalja EU, a potpisale su ju sve zemlje članice Vijeća Europe osim Rusije i Azerbajdžana. Čak i Orbanova Mađarska, dakle ne neki mađarski Milanović prije Orbana! I to baš negdje u vrijeme kad je, tada tek predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović izjavljivala kako podupire ratifikaciju IK, bez zamjetnog odjeka i protivljenja u javnosti.

Moralna panika zbog kostura iz ormara

Uz sve navedeno, predsjednik Vlade Plenković se našao i pod unutarnjim pritiskom zbog najave oporbe da će u saborsku proceduru uputiti interpelaciju na temu ratifikacije IK. U tomu se najviše žure oni koji ju nisu ratificirali dok su bili na vlasti a imali su za to skoro tri godine vremena, očito procijenivši probitačnijim ostaviti taj kostur iz ormara u postizborne svrhe kao jabuku razdora onima koji će ih naslijediti. Sada tako odrješito inzistiraju na IK da ih više od njezine ratifikacije može razgaliti tek dolazak ruskog veleposlanika na partijsko sijelo, sigurno ne zato što bi Rusija u dogledno vrijeme planirala i potpisati, a kamoli ratificirati IK.

U takvim okolnostima pred Plenkovićem su bile dvije mogućnosti. Mogao je samo promatrati i čekati izgledni rascjep u vladajućoj koaliciji, uz napomenu kako medijski dresirani dio oporbe, poduprt onima u vladajućoj koaliciji koji su svjetonazorski skloni prihvatiti IK, ima i mimo HDZ-a većinu potrebnu za njezino prihvaćanje. A mogao je i preuzeti inicijativu, svjestan kako najviše što u opisanim okolnostima može jest prihvatiti IK uz optimalne ograde, što je i učinio.

Za loše stvari niti jedan trenutak ne doima se dobrim. No, za loše stvari koje se nužno imaju dogoditi, odgovorno je prepoznati i izabrati najmanje loš trenutak. Naime, kako stvari stoje, malo je vjerojatno da će bliža budućnost ponuditi manje loš čas od ovog u smislu mogućnosti širine ograda. A kad je to u pitanju, snaga Plenkovićevih karata ovisit će ponajviše o potpori u redovima stožerne stranke vladajuće većine. Nju se trude poljuljati sijači moralne panike uzdignuta čela, katkad toliko uzdignuta da ne vide što im se zbiva pred nosom.

Histeriju grade na kritici mogućeg uvođenja rodne ideologije temeljem pojma rod kako ga tretira IK, praveći se da ne vide kako je pojam roda u sličnom besmislu već ugrađen u hrvatske zakone (primjerice u Zakon o suzbijanju diskriminacije, donesen prije deset godina kao jedan od preduvjeta za pristup EU po načelu “uzmi ili ostavi”), čemu nepostojanje IK očito nije predstavljalo zapreku. Onaj koji će htjeti uvoditi rodnu ideologiju u hrvatsko društvo (a takvih ne manjka, čekaju u redu i dobro su pozicionirani) uveo bi ju i bez IK. Onoga koji će se tome željeti usprotiviti i boriti protiv toga, IK u tome ne će moći spriječiti.

Moralni paničari, odveć fokusirani na semantiku roda, znakovito, ne i neočekivano, posve zanemaruju dublje i pogubnije posljedice Konvencije. Čine li to zato što ih je zloduh vremena već pripitomio, ili od stabala jednostavno ne vide šumu, ili možda samo taktički manevriraju – što bi u oku drugoga zacijelo vidjeli kao brvno – tko će ga znati. Bilo kako bilo, nastupajući iz lagodne pozicije samo osobne i moralne odgovornosti lakoćom tovare na pleća dodatno breme onima, koji u svojim prosudbama moraju uzeti u obzir znatno više od jedne teme i dileme, među njima i neke koje u vrlo kratkom roku utječu na budućnost cijelog hrvatskog naroda.

Grgur S. / Kamenjar.com

TOMISLAV KARAMARKO: ISTANBULSKA KAP KOJA BI MOGLA PRELITI ČAŠU

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kažnjenička bojna i preudaje u Saboru

Objavljeno

na

Objavio

U spojenim posudama SDP-u i HDZ-u trenutačno se odvijaju suprotni procesi. Jedni se u Saboru osipaju i žele srušiti vođu, a drugi se podebljavaju otpadnicima sa svih strana i natječu u iskazivanju potpore Najboljem i Najpametnijem.

Neuspjelo pokušavanje rušenja Bernardića već se mjesecima odigrava javno, poput neke reality sapunice, dok se mutni proces Plenkovićeva ostajanja u igri odigrava tajno, zakulisnim igrama o kojima možemo samo nagađati.

SDP je napustio koalicijski partner HNS kojeg su sami uvukli u Sabor pa su ispali naivni rogonje, a HDZ-ovci su sebe uvjerili da su superinteligentni osvajači iako dugoročno nije sigurno tko je takvom preudajom HNS-a dobio, a tko izgubio.

SDP ni milimetra ne odustaje od ideologije, još naklapaju o antifašizmu i ustašizaciji Hrvatske, dok se Plenkovićev HDZ potpuno ispraznio od političkog i vrijednosnog sadržaja, štoviše sve više postaje novi okvir za održanje lijevo-liberalne kulturne hegemonije.

Današnja događanja u SDP-u još jednom potvrđuju tezu kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Na samim počecima te partije u borbi za čelnu poziciju doslovno su padale glave, u zlatna drugarska vremena kad je Broz usred staljinističkih čistki u Moskvi otkucavao tadašnjeg partijskog čelnika Gorkića i ostale drugove šaljući ih time u sigurnu smrt, dok se sam uspinjao na njihovo mjesto.

U usporedbi s tim danima, današnji pokušaj skidanja nepopularnog Bere djeluje kao farsa, a unutarpartijska borba za vlast više podsjeća na antički boj žaba i miševa negoli na kakav tragični obrazac.

Mediji već mjesecima izvještavaju kako Bernardić samo što nije pao, štoviše, prošlog tjedna već su ozbiljno raspravljali o tome hoće li ga naslijediti Komadina ili Borzan, a onda se ništa od toga nije dogodilo.

U medijima bi trebalo uvesti dodatnu rubriku, između vremenske prognoze i sporta, o stanju smjenjivanja Bernardića ili, dok se nešto ne dogodi, držati natpis: Beru još nisu smijenili, a kad će, ne znamo.

Ta čudna situacija rezultat je diskrepancije između formalne moći u stranci koju ima Bernardić koji je kao dobar Bandićev učenik mlad usvojio ključna birokratsko-partijska znanja, ukratko zna kako stranka funkcionira i kako se unutarpartijskim rudarenjem ostaje u sedlu, i lijeve bulumente, od medija i javne scene do saborskih zastupnika koje je naslijedio došavši na čelo stranke nakon izgubljenih izbora, a koji ga iz nekog razloga, premda još nije dobio priliku okušati se na parlamentarnim izborima, žele smijeniti.

Oni bi ga srušili, ali ne uspijevaju, on bi ih počistio, a ne može. Trakavica oko smjenjivanja Bernardića u medijima je postala neka vrsta domaćeg pandana opozivu Trumpa koji, eto, samo što se nije dogodilo.

Naši kukavni prepisivači globalnog fake-newsa uvjeravaju nas već drugu godinu kako predsjednik Trump samo što nije pao. U međuvremenu američka ekonomija cvjeta, Trump održava obećanja, širi biračko tijelo na skupine do sada pretplaćene na glasovanje za demokrate. Ukratko, ako ga zdravlje posluži, bit će još šest godina predsjednik Amerike s dobrim izgledima da još osam godina nakon njega to bude kći Ivanka. Do tada će ovi možda i srušiti Bernardića.

U međuvremenu se SDP-ov saborski klub opasno tanji. Prvi partijski otpadnik bio je Tomislav Saucha koji je lani, u vrijeme kad je od USKOK-a optužen za lažiranje putnih naloga i podizanje fiktivnih dnevnica, svojim čudesnim preletom Plenkoviću spasio HDZ-ovu većinu. Ta akrobacija potaknula me na kreativnu reformulaciju Arhimedova zakona koji bi u Hrvatskoj 2018. zvučao ovako: Tijelo političara uronjeno u probleme s pravosuđem istiskuje onoliku količinu ljubavi prema Plenkoviću i privrženosti njegovoj većini koliko je olakšanje njegovih pravosudnih problema.

Pravosuđe je, bez sumnje, najveći hrvatski problem. Čini se da ladice u DORH-u danas više od bilo čega utječu na politička savezništva i održavanje većine. Plenković okuplja oko sebe svojevrsnu kažnjeničku bojnu koja ga održava u političkom životu. Dirljivo je vidjeti kako oko njega stoje Saucha, Glavaš, Kalmeta, Bandić i niz drugih likova pod pravosudnom sjenom.

Situacija s HDZ-om i partnerima podsjeća na modificirano kozaračko kolo, u kojem ukrštenim rukama svatko svakoga drži za jaja, svi se boje i samo je pitanje dana kada će se ravnoteža straha poremetiti i netko prvi stisnuti, a onda nastaje opći jauk. Saborsku većinu na okupu drži strah. Neke strah od zakona, a neke strah od društvene marginalnosti ako ostanu izvan politike. Za takav politički milje idealni su ljudi s greškom ili ljudi bez svojstava. Prvi jer su ucjenjivi, drugi jer nemaju nikakvih sposobnosti i znanja, dakle nikakvih mogućnosti za ozbiljnu karijeru izvan stranke i politike.

Najsigurniji Plenkovićevi saborski saveznici, ali i najveći protivnici prijevremenih izbora, stoga su oni poput HNS-a, Sauche i sličnih za koje sljedeći izbori znače politički kraj. No postoje i neki racionalni razlozi koji bi Plenkovića mogli nagnati na rizik prijevremenih izbora. Prvi je da ih održi po starom Izbornom zakonu koji mu ide u korist.

Teško će zaustaviti referendum o promjeni izbornog sustava. Eventualnom muljažom oko prebrojavanja potpisa oligarhija riskira ulicu, a nema nikakvog suvislog objašnjenja zašto bi Ustavni sud oborio referendumska pitanja, posebno prvo jer je nezamislivo što bi to moglo, i uz najnategnutije tumačenje, biti neustavno u tri preferencijalna glasa ili elektroničkom i dopisnom glasovanju, čega se oligarhija najviše i boji.

Zatim, plenkistima kao eurofanaticima ne ide na ruku ni razvoj situacije u Europi, što bi se već moglo vidjeti na izborima za Europski parlament na proljeće, a kulminirat će na sljedećim izborima u Francuskoj i Njemačkoj. Jesu li naši euroni čuli za Brexit? Ili za to da je Macron na povijesno najnižoj razini popularnosti nekog predsjednika u ovoj točki mandata, da Nacionalna fronta dijeli prvo mjesto kao najpopularnija stranka u Francuskoj?

Znaju li da je AfD po anketama već sada najjača stranka na istoku Njemačke te da je pretekao SPD i postao druga stranka na razini cijele države? Znaju li da je potpuno potopljen stari euronski lijevi i desni centar u Italiji? Dubinski se mijenjaju stvari u cijeloj Europi i uskoro bi se moglo dogoditi da naši “bruxelleski ćate” više nemaju kome biti ćate. No oni se ponašaju se kao da je to još uvijek jak i neupitan EU od prije petnaestak godina kad su počeli naši pristupni pregovori pa kao glavno obećanje nude Hrvatima uvođenje eura i ulazak u Schengen.

Odlijepili su od stvarnosti, a Plenković podsjeća na tragične duvanjske gangaše ponosne na činjenicu – Berlin pao, Roško Polje nije. Europarlamentarni izbori će im, dakle, dodatno delegitimirati temeljnu vanjskopolitičku priču, i to bi trebali imati na umu. Dodatan razlog za raspisivanje prijevremenih izbora, ako razmišljaju trezveno, jest i mogući neugodan rasplet Agrokora i Uljanika u bliskoj budućnosti, prije čega bi im bilo bolje pokušati dodatno se učvrstiti na vlasti, dok još mogu.

Posebno je zanimljiva pozicija dijela saborskih zastupnika HDZ-a koji se nisu ni u čemu suprotstavljali Plenkovićevoj volji, ali nisu ni “njegovi ljudi” pa se srednjoročno nalaze u bezizlaznoj situaciji. Neće biti na listama za sljedeće izbore, a pristajanjem uz ovakvu većinu kompromitiraju sebi bilo kakvu mogućnost dalje političke karijere u nekom drugom okviru ili u nekom hipotetskom HDZ-u poslije Plenkovića, kojem bi bili balast.

Imaju li oni dovoljno snage da se u zadnji tren suprotstave Plenkoviću i spase vlastite karijere? Za svaku HDZ-ovu, ili partnersku mu ruku koju izgubi – od Hasanbegovića, Esih, Zekanovića, sutra možda Milinovića itd., Plenković dobiva najmanje po jednu iz SDP-ove koalicije. Privukao je HNS, Sauchu, Ronka, a sad navodno i Milanku Opačić, koja na pitanje hoće li se nekome prikloniti zagonetno odgovara: “Ja sam se tek razvela, a vi bi mene već udavali. Strpite se malo.” Za razliku od nje, Ronko se već otvoreno preudao za Plenkovića.

Ako ova Vlada izdrži još dvije godine, ovom dinamikom prelijevanja iz jedne spojene partijske posude u drugu, moguće je zamisliti kako će s vremenom većina zastupnika HDZ-a prestati podupirati Plenkovićevu većinu, ali će je podupirati svi SDP-ovi i HNS-ovi. Time bi on de facto postao vođa ljevice u Hrvatskoj i ispunio Milanovićevu tezu kako “Plenković više pripada u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ“. Ono što je zajedničko HDZ-u i SDP-u protivljenje je bilo kakvim stvarnim promjenama.

Stoga se zajedno grčevito bore protiv promjene Izbornog zakona. Zadržali bi pod svaku cijenu ovu igru spojenih posuda. Razlog više za poželjeti prijevremene izbore koji bi ih natjerali u veliku koaliciju i izveli stvar na čistac. Bolje je da se taj korak ubrza i da se ne gube još dvije godine jer tek kad konačno padnu jedni drugima u veliki koalicijski zagrljaj, počet će prava politička borba za stvarne promjene u Hrvatskoj.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Trenutna situacija u Hrvatskoj je moralno dno političkog trgovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari