Pratite nas

Kolumne

Andrej Plenković u vrtlogu Istanbulske konvencije, kao neki prije njega u virovima rasnih zakona i Zakona o suradnji s Haagom

Objavljeno

na

Barem tri stvari su prijeporne oko Istanbulske konvencije (dalje IK), punim nazivom Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prva je u žarištu svih rasprava, druga se spominje još kako-tako, uglavnom stidljivo, a treća nikako.

Čemu “rod”?

Protivnici ratifikacije IK nalaze kamen smutnje u razlikovanju pojmova spola i roda kao mogućem ishodištu neželjenim budućim izvedenicama poznatim kao rodna ideologija. Kad bi se to riješilo, dakle kad bi se rod preveo kao spol, oni bi, kažu, pristali na IK.

Podupiratelji IK pak ne vide nikakav problem u dvojstvu spola i roda kao dva posve različita pojma, iako nisu sigurni što to uopće znači. Tekst IK nipošto ne doprinosi raščišćavanju ovih nedoumica jer vrvi nejasnim, zbunjujućim, pa i proturječnim definicijama. Navedimo samo neke s ubačenim potpitanjima u kurzivu:

• U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom (kako temeljen?), pojašnjava (kako pojašnjava?) da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.

• Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji (znači, rod u smislu IK ipak nije isto što i spol?)

• Termin “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” odnosi se na nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena (žena kao rod ili spol? Isto pitanje za svako od 3 spominjanja)

• (u kontekstu definicije obiteljskog nasilja) Definicija je rodno neutralna te uključuje žrtve i počinitelje obaju spolova (zašto ne rodova? Ili zašto nije spolno neutralna?)

Pojmovna zbrka u dokumentu doima se ipak više odjekom frazeologije karakteristične za rodnu ideologiju što upućuje na slutnju kako su autori IK, u najmanju ruku, pod njezinim snažnim utjecajem. Stoga sva ta papazjanija doista baca izvjesnu sumnju kako bi IK jednom mogla biti upotrijebljena u smjeru rodne ideologije utemeljene na rodu kao društveno uvjetovanom konstruktu, potpuno neovisnom o spolu, kojeg pojedinac može birati.

Epohalno je to otkriće dokonih šezdesetosmaša, zaživjelo uslijed njihova pohoda institucijama zapadnih zemalja, a ujedno i živi dokaz kako uživanje opojnih sredstava i prekomjerno izlaganje lošoj glazbi u mladosti može ostaviti trajne posljedice na zdravo rasuđivanje. Ipak, u samoj se IK ne vidi takva intencija što, naravno, ne jamči da stvari ne će krenuti u tom smjeru.

Pojednostavnjeno, smisao roda u kontekstu IK otprilike bi glasio ovako – rod predstavlja spol u kontekstu društvenih uloga (očekivano ženska i očekivano muška društvena uloga) koje IK vidi ključnim motivom rodno uvjetovanog nasilja, samim time i kao društveno nepoželjnu pojavu. Gledano tako, IK zapravo teži ujednačavanju uloga neovisno o spolnoj pripadnosti, što bi dovelo do ukidanja rodova kao društveno konstruiranih uloga temeljenih na spolu. Time bi se automatski dokinulo rodno utemeljeno nasilje pa bi ga se moralo nazvati nekako drukčije. Kako? Tu je GREVIO da misli o tome umjesto vas.

Čemu GREVIO? Čemu uopće obitelj u kontekstu nasilja?

Za razliku od nedoumica vezanih uz rod, semantičkih prijepora oko toga da je IK nadređena pravnim aktima država potpisnica, uključujući i nacionalne ustave, nema. To znači da postojeći zakoni koji reguliraju nasilje nad ženama i nasilje u obitelji više nisu dovoljni. Štoviše, za praćenje provedbe IK oformljeno je središnje nadnacionalno nadzorno tijelo – GREVIO, ovlašteno tumačiti dvosmislenosti kojih u dokumentu ne manjka.

Kako bi funkcionalno mogao nadzirati nacionalne provoditelje, nadnacionalni GREVIO mora razviti mrežu uhoda i doušnika, čija izvješća će poslužiti kao temelj za monitoring i packe neposlušnim državama, a bit će financirani iz njihovih proračuna. Kadrovska konstrukcija već je zatvorena. Centralu trenutno popunjavaju probrane učenice šezdesetosmaša (isključivo jednog spola, a koliko rodova ne može se ni nazrijeti) dok će pozicije krovnih agenata na licu mjesta okupirati “inženjeri društva” školovani na veleučilištima poput Soroseve “kumrovečke škole” sa sjedištem u Budimpešti i sličnima.

Njihova će zadaća biti i uvjeriti države da u školskom sustavu povećaju kvote za izobrazbu zvanja pogodnih za buduće GREVIO suradnike nižeg ranga.
Ono najvažnije u IK, bez obzira što se o tome ne govori, piše najvećim slovima. Štoviše, ugnijezdilo se već u samom naslovu.

Konvencija, naime, prepoznaje obitelj kao idealni kontekst za nasilje, i to posebno opako nasilje koje zahtijeva nadnacionalni monitoring i intervenciju, iako je očito da taj vid nasilja nema prekogranični karakter niti njegovo rješavanje zahtijeva prekograničnu suradnju. Za razliku od, recimo, krijumčarenja ljudi, narkotika i oružja gdje ne samo da se ne zahtijeva usklađenost nacionalnih zakonodavstava uz nadnacionalni nadzor, nego se ne cjepidlači previše ni oko poštivanja postojećih zakona.

Štoviše, akterima tih poslova isti oni krugovi koji promiču IK katkad su skloni susretljivo progledati kroz prste, kao, primjerice, za nedavne migrantske krize. Je li tomu razlog visoka podudarnost ciljeva (mada ne i motiva) onih koji vole disciplinirati nacionalne države i kriminalaca specijaliziranih za navedene djelatnosti? Odgovor na to pitanje mogao bi se kriti u izreci – vrana vrani ne kopa oči!
Snažan protukršćanski element osjeća se u odredbi kako država mora po službenoj dužnosti nastaviti progon i nakon povlačenja prijave. Ledeni birokratski um, nastao kao hibrid bezbožnog marksizma i dekristijaniziranog protestantizma, ne prepoznaje vrijednosti u pokajanju, oprostu i pomirenju, a još i manje u žrtvi i trpljenju – a za koga drugog, nego svoje najbliže – pa i kad svojim ponašanjem po sudu “objektivnog” promatrača oni to ne zaslužuju. Nije ovdje riječ samo o proračunskoj rastrošnosti kao posljedici nepotrebne intervencije državnih službi u obiteljske odnose, nego prije svega o dokidanju domalo neotuđivog, prirodnog prava obitelji na unutarnju autonomiju.

IK, kao još jedan alat razvijen u svrhu kritičkog propitkivanja smisla zajedništva, osim što narušava prirodnu unutarnju autonomiju obitelji, remeti i hijerarhijske odnose kao temelj donošenja i osiguravanja pridržavanja odluka unutar nje, time i njezinu koheziju. Lišavajući tako tradicionalnu obitelj ključnih identitetskih crta stvara pogodno tlo za razgrađivanje temeljne ćelije društva na atome – samodostatne pojedince. U toj ujdurmi tumačenje ekonomskog nasilja ima gotovo bezgranične mogućnosti primjene – posebno kroz sintagmu “ekonomske štete” koja se može povezati s psihološkim nasiljem.

Ah, ti (na)strani zakoni …

Identificirajući obitelj kao mjesto nasilja koje zahtijeva specijalni vid progona, IK zapravo stavlja taj temeljni stup društva na stup srama kao društveno nepoželjnu strukturu. Čini to po sličnom obrascu kao što su svojedobno rasni zakoni poticali harangu na ljude nepoželjne temeljem rasne pripadnosti. Samo što je sad riječ o razaranju cijelog društva, dok su rasni zakoni pogađali jednu malu, mada nipošto ne nevažnu zajednicu.

Sličnost IK sa Zakonom o suradnji s Haaškim sudom ogleda se, pak, u naddržavnom karakteru zakona i primjeni temeljenoj na izvidima certificiranih lokalnih izvjestitelja. Razlika je tek u tome što je Haaški sud – posluživši u trenutku osnivanja kao neka vrsta laboratorijskog pokusa primijenjena na uski vremenski i prostorni segment (ratove devedesetih u zemljama bivše Jugoslavije) – bio izraz pomalo rasističke nadogradnje već postojećeg međunarodnog prava koje je pokrivalo istu problematiku i vrijedilo za sve ostale. S druge strane, IK ipak obuhvaća širi okvir – zemlje Vijeća Europe.

Sličnosti IK s navedenim zakonima još više dolaze do izražaja promotri li ih se iz perspektive modela njihova nametanja Hrvatskoj. Niti je Ante Pavelić mogao odbiti rasne zakone niti je Franjo Tuđman bio u poziciji odbaciti Zakon o suradnji s Haaškim sudom, iako su morali biti svjesni mogućih posljedica. Da ih baš nisu prihvatili sa srcem, vidljivo je iz njihovih postupaka. Poglavnik Pavelić pokušavao je neutralizirati učinak rasnih zakona uvođenjem instituta počasnog arijstva, ali i za ukus moćnog tutora prilično aljkavom primjenom, izlažući se tako neugodnim kritikama lokalnog njemačkog predstavnika pri vlasti NDH.

Predsjednik Tuđman je, pak, pokretanjem sudskih sporova s tužiteljstvom Haaškog suda, jasno pokazao spremnost hvatanja ukoštac s tom moćnom silom u okvirima zakona i mogućeg. To što su od te borbe njegovi slabi nasljednici naprasito odustali govori ipak više o njima samima. Vladajuće u SR Hrvatskoj ne možemo staviti u ovaj kontekst jer im je, kao vazda dokazivanja gazdama željnim sluganima, bilo u prirodi trsiti se što revnije i temeljitije provoditi proslijeđene im, po vlastiti narod štetne, zakone. Upravo zbog toga ih ni uz najbolju volju ne možemo smatrati hrvatskim vladarima nego tek običnim gubernatorima Hrvatskom – mehaničkim protezama tuđinca, bez imalo osjećaja (osim možda prijezira) spram naroda iz kojeg su potekli.

Položaj Andreja Plenkovića danas sigurno nije stabilniji od onoga dvojice spomenutih hrvatskih vladara u njihovo vrijeme. Stoga nije neumjesno zapitati se je li razumno od njega sad ultimativno zahtijevati da se izmakne vrtlogu u koji ga vuče geopolitička inercija iz vanjskog središta moći. Ili jednostavno treba pošteno priznati kako mu se manevarski prostor u pogledu IK odveć ne razlikuje od onog s kojim su se, svak u svoje vrijeme, suočila dvojica mu prethodnika.

Stoga bi po ovom pitanju poštenije bilo Plenkovića mjeriti prema spremnosti na otpor u primjeni IK u slučaju skretanja iste ka rodnoj ideologiji i pod cijenu sukoba s nadzirateljima, nego po samom prihvaćanju Konvencije. Riječ je ovdje o nadigravanju s onim istim nadzirateljima Hrvata čija evolucija prilično vjerno odražava razvoj globalnih društvenih prilika unazad tri četvrt stoljeća: GESTAPO – Carla del Ponte – GREVIO! (Za SR Hrvatsku nadzor nije bio potreban. Njezini gubernatori su bili suviše zaokupljeni nadziranjem naroda da bi ih trebalo nadzirati). To je križ malog naroda u velikoj obitelji europskih naroda, njegovala ona nasilje ili ga nulto tolerirala. Jer u poslovima s onima koji te nadziru pa tresnu (da baš ne kažemo uštipnu), trebaš biti svjestan kad je vrijeme pokazati zube, a kada zlostavljanje moraš otrpjeti. Da stvar bude gora, ponekad još i reći – hvala! Hvala, što te nisu jače…

Radi razumijevanja cjelovite slike vrijedi podsjetiti kako se proces usvajanja IK sastoji od tri faze – potpisivanja, ratifikacije i provedbe. Dosad ju je ratificiralo skoro dvije trećine zemalja EU, a potpisale su ju sve zemlje članice Vijeća Europe osim Rusije i Azerbajdžana. Čak i Orbanova Mađarska, dakle ne neki mađarski Milanović prije Orbana! I to baš negdje u vrijeme kad je, tada tek predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović izjavljivala kako podupire ratifikaciju IK, bez zamjetnog odjeka i protivljenja u javnosti.

Moralna panika zbog kostura iz ormara

Uz sve navedeno, predsjednik Vlade Plenković se našao i pod unutarnjim pritiskom zbog najave oporbe da će u saborsku proceduru uputiti interpelaciju na temu ratifikacije IK. U tomu se najviše žure oni koji ju nisu ratificirali dok su bili na vlasti a imali su za to skoro tri godine vremena, očito procijenivši probitačnijim ostaviti taj kostur iz ormara u postizborne svrhe kao jabuku razdora onima koji će ih naslijediti. Sada tako odrješito inzistiraju na IK da ih više od njezine ratifikacije može razgaliti tek dolazak ruskog veleposlanika na partijsko sijelo, sigurno ne zato što bi Rusija u dogledno vrijeme planirala i potpisati, a kamoli ratificirati IK.

U takvim okolnostima pred Plenkovićem su bile dvije mogućnosti. Mogao je samo promatrati i čekati izgledni rascjep u vladajućoj koaliciji, uz napomenu kako medijski dresirani dio oporbe, poduprt onima u vladajućoj koaliciji koji su svjetonazorski skloni prihvatiti IK, ima i mimo HDZ-a većinu potrebnu za njezino prihvaćanje. A mogao je i preuzeti inicijativu, svjestan kako najviše što u opisanim okolnostima može jest prihvatiti IK uz optimalne ograde, što je i učinio.

Za loše stvari niti jedan trenutak ne doima se dobrim. No, za loše stvari koje se nužno imaju dogoditi, odgovorno je prepoznati i izabrati najmanje loš trenutak. Naime, kako stvari stoje, malo je vjerojatno da će bliža budućnost ponuditi manje loš čas od ovog u smislu mogućnosti širine ograda. A kad je to u pitanju, snaga Plenkovićevih karata ovisit će ponajviše o potpori u redovima stožerne stranke vladajuće većine. Nju se trude poljuljati sijači moralne panike uzdignuta čela, katkad toliko uzdignuta da ne vide što im se zbiva pred nosom.

Histeriju grade na kritici mogućeg uvođenja rodne ideologije temeljem pojma rod kako ga tretira IK, praveći se da ne vide kako je pojam roda u sličnom besmislu već ugrađen u hrvatske zakone (primjerice u Zakon o suzbijanju diskriminacije, donesen prije deset godina kao jedan od preduvjeta za pristup EU po načelu “uzmi ili ostavi”), čemu nepostojanje IK očito nije predstavljalo zapreku. Onaj koji će htjeti uvoditi rodnu ideologiju u hrvatsko društvo (a takvih ne manjka, čekaju u redu i dobro su pozicionirani) uveo bi ju i bez IK. Onoga koji će se tome željeti usprotiviti i boriti protiv toga, IK u tome ne će moći spriječiti.

Moralni paničari, odveć fokusirani na semantiku roda, znakovito, ne i neočekivano, posve zanemaruju dublje i pogubnije posljedice Konvencije. Čine li to zato što ih je zloduh vremena već pripitomio, ili od stabala jednostavno ne vide šumu, ili možda samo taktički manevriraju – što bi u oku drugoga zacijelo vidjeli kao brvno – tko će ga znati. Bilo kako bilo, nastupajući iz lagodne pozicije samo osobne i moralne odgovornosti lakoćom tovare na pleća dodatno breme onima, koji u svojim prosudbama moraju uzeti u obzir znatno više od jedne teme i dileme, među njima i neke koje u vrlo kratkom roku utječu na budućnost cijelog hrvatskog naroda.

Grgur S. / Kamenjar.com

TOMISLAV KARAMARKO: ISTANBULSKA KAP KOJA BI MOGLA PRELITI ČAŠU

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije problem demagog i etnobiznismen Pupovac!

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije lagao kada je rekao da srpska djeca u Vukovaru ne žele ustati na hrvatsku himnu. Ti klinci su rođeni davno poslije rata, netko im je mržnju prema Hrvatskoj i njezinim simbolima morao usaditi.

Najveći dio Srba u Vukovaru živi svoj paralelni svijet, imaju svoje škole, vrtiće, kafiće…, od Hrvatske uzimaju beneficije i prava, ali je nisu prihvatili, mrze je, i to su prenijeli i svojoj djeci.

Više nego očito, više nego žalosno. I onda slijedi orvelovski obrat. Tandem Pupovac – Plenković za takvo stanje optuže gradonačelnika Vukovara i još dodaju da narušava postignuća mirne reintegracije, a najveći dio Srba, potaknut svojim političarima, od početka se getoizirao.

Penava govori istinu, Pupovac i Plenković muljaju, i nadam se da Plenković nakon ovoga neće na mene fizički nasrnuti.

Plenković može, kako sam kaže u maoističkoj maniri autoritarnog vođe, birati s kim će koalirati, ali ne može zbog toga i svojih egoističnih ambicija žrtvovati ovu državu, njezine simbole, Hrvate kojima su u Vukovaru traume još uvijek žive i duboke, a Penava je njihov glasnogovornik. Zato su ga i birali.

Teroristički čin u Baranji

Penava nije rekao još jednu činjenicu koja govori koliko je Pupovcu i većem dijelu Srba u Vukovaru do “integracije”.

Naime, na državne blagdane RH državne institucije su po zakonu obvezne izvjesiti hrvatski stijeg. U općinama sa srpskom većinom, gdje je Pupovac na vlasti, srpske lokalne vlasti to ne čine.

Na to kršenje zakona i Pupovac i Plenković šute jer su protiv “dizanja međunacionalnih tenzija” i zaustavljanja procesa “integracije” Srba, ali ne imenuju točno tko te tenzije diže, kao i početkom devedesetih. Penava – ne!

Iako je istekao Erdutski sporazum, isti ti koji ne poštuju ovu državu i simbole, i to sjeme mržnje prenose na svoju djecu, kada se zapošljava, od DORH-a, pravosuđa, preko policije i drugih državnih institucija, imaju zagarantirana mjesta.

Hrvati se za njih moraju natjecati, drugim riječima, moraju biti amenovani od Plenkovića i društva kojima je Pupovac strateški partner.

Pustimo za trenutak Vukovar. Živim u Baranji. Iako su nas tijekom agresije potjerali, opljačkali imovinu, mnoge pobili, nije zabilježen nijedan slučaj osvete od strane Hrvata, žrtava srpskog zuluma.

Ali, gle čuda, u Kneževim Vinogradima, tri sela od mene, na kuću Andrije Lazara, u kojoj je u tom trenutku bila i njegova kći, policijska službenica (!) i njezina mala beba, bivši pripadnik pobunjenih paravojnih Srba za Dan državnosti bacio je bombu kašikaru jer je bila izvješena hrvatska zastava.

Samo pukim slučajem izbjegnute su ljudske žrtve, uključujući novorođenu bebu. U medijima ništa, kao da je bacanje bombe na Hrvate u Baranji disciplina iz srpske olimpijade starih sportova, a ne teroristički čin.

Onda čitam patetično Pupovčevo prenemaganje na presici na kojoj je, uz sekundiranje Plenkovića, klasičnom pupističkom manipulacijom izrekao riječi: “Sve što sam radio u svojoj političkoj karijeri bila je borba protiv bilo koje vrste agresije i rata.”

Koji smutljivac, koji demagog, on protiv bilo koje vrste agresije, a prešutio, kamoli se udostojao osuditi teroristički napad njegova sunarodnjaka na hrvatsku zastavu, na ljude, Hrvate, djecu, za državni blagdan.

Kada je na njega bačena kriška limuna, na nogama je bila cijela Hrvatska, napredna, lijeva, liberalna, cijeli HDZ i Plenković, koja štiti “slabije”, manjine, ali napad na obitelj Lazar bombom (!) kašikarom i dijete od 18 mjeseci – ma baš je to nešto što treba smatrati “bilo kojom vrstom agresije”, protiv koje je Pupovac i koji će zbog Penave za Srbe tražiti pravnu zaštitu.

Mile Topdžija

Pupovac ne može reći da za ovaj teroristički čin nije znao, jer je njegov prvi suradnik u SDSS-u, Mile Horvat, iz Kneževih Vinograda i zna za događaj.

No ništa se nije dogodilo, zapravo jest, iste godine Pupovčev Mile Horvat unaprijeđen je od Plenkovićeve Vlade i postao državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša.

Inače, ovdje Milu Horvata još od devedesetih, kada je Baranja bila okupirana, zovu Mile Topdžija.

Nadimak Topdžija dobio je, to sada treba provjeriti, ili zato što voli voziti romobil, ili zato što spava ko top. Treće je malo vjerojatno. To su Plenkovićevi koalicijski partneri, ugrožena manjina.

U histeričnom Plenkovićevu napadu na Grmoju na rubu fizičkog incidenta, gdje se Anemičnom ispriječio Panj, kako ga je Anemični nazvao, nije pitanje je li netko Panj, Anemija ili Krmoja, kako se časte, već je li istina da je Plenković dao Srbiji zeleno svjetlo za otvaranje novih poglavlja, dok naši logoraši, mahom civili koji su, njih desetine tisuća, prošli kroz logore na teritoriju Srbije (!), traže pravdu za torture, dok Srbija skriva podatke o nestalima, o masovnim grobnicama?

Ako je to istina, onda problem ove države nije demagog i etnobiznismen Pupovac, nego Plenkovići koji će za vlast žrtvovati istinu o stanju međunacionalnih odnosa, koji će žrtvovati cijelu zemlju radi svojih karijera i ostanka na vlasti.
Naprijed, Andrej, suho zlato…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari