Pratite nas

Povijesnice

Andrićgrad teško da bi obradovao Andrića

Objavljeno

na

Neue Zürcher Zeitung donosi opširan tekst o “Andrićgradu”. Jugoslovenski Nobelovac Ivo Andrić dobija “svoj grad”. Kritičari u tome vide nacionalistički srpski projekt. Teško da bi Andrićgrad obradovao Andrića.

rep-andricgrad

Scena nije za krhke i nježne duše. U svom remek djelu “Na Drini ćuprija” Andrić nepodnošljivo detaljno opisuje nabijanje na kolac i mučnu smrt srpskog seljaka Radisava. Bestijalna kazna, jer je Radisav sabotirao gradnju mosta, koju su naredili osmanski vladari. Taj dio knjige je najpoznatiji i najupečatljiviji od svih priča koje oslikavaju kroniku života u Višegradu.

U Višegradu su naravno ponosni na Ivu Andrića. Nevjerojatno prisutni su njegovi portreti na zidovima kuća, sa citatima. Ali na portretima heroja priča ne završava. Sada se u njegovu čast gradi, ni manje ni više, već cijeli Andrić-grad.

U Višegradu su naravno ponosni na Ivu Andrića

Idejni tvorac cijelog projekta je režiser i glazbenik Emir Kusturica. Građevinski radovi počeli su u lipnju 2011. a trebali bi biti dovršeni 28. lipnja, točno na stogodišnjicu od atentata u Sarajevu. “Postoji puno Nobelovaca na svijetu, ali samo jedan sa svojim gradom”, kaže Ljubomir Jelesijević. Vodi nas kroz Andrićgrad i predstavlja nam Andrić-Institut. Novoosnovani institut posvećen je filmu, povijesti, orjentalizmu i književnosti. To je jedan od 50 objekata nastalih na 17.000 kvadratnih metara grada iz mašte, čija je gradnja koštala 20 milijuna eura. U gradu su kazalište, kino multiplex, knjižara, hotel, razni restorani i srpska pravoslavna crkva (minijaturni model manastira Dečani s Kosova). “Andrićgrad odslikava istorijsko putovanje”, pojašnjava Jelesijević. “To se poklapa sa Andrićem koji je u svojoj knjizi obradio pola vijeka istorije BiH”.

Kameni svijet različitih stilova

Suvenir-shop u Andrićgradu

Posjetitelju se otvara svijet sa puno uličica i različitih epoha. To je kameni suživot bizantske, osmanske, neoklasicističke i habsburške arhitekture. U gradu je mjesto našao i jedan renesansni trg. “Zbog Osmanlija ostali smo uskraćeni za renesansu” žali se Jelisijević, “ali sada ćemo Andrićgradu ponovo vratiti tu epohu”. Ogromni mozaik na ulazu u kino pokazuje Kusturicu sa svojim političkim saveznikom i financijerom – predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom, kako zajedno vuku konop na jednu stranu, istupajući protiv nevidljivog protivnika.

Protivnici ovog projekta nazivaju Andrićgrad “Disneylandom na Drini”. Tvorci Andrićgrada više su suočeni sa optužbom da sami pišu povijest regije. Kusturica, koji je odrastao u Sarajevu i koji je bošnjačkog porijekla, je za mnoge muslimane izdajnik.

mozaik-andricgrad-1372460963-332047


Idejni tvorac cijelog projekta je režiser i glazbenik Emir Kusturica

On se nije samo pokazao kao netko tko se divio Miloševiću, Karadžiću i velikosrpskoj ideji, već se 2005. godine krstio u Pravoslavnoj crkvi. Mnogi se pitaju zašto u Andrićgradu nema džamije, tim prije što su muslimani Bošnjaci sve do najnovijeg rata, odnosno protjerivanja i ubijanja od strane srpskih nacionalista, činili većinu stanovništva na tom prostoru. U Višegradu, naseljenom uglavnom Srbima, o tome ništa ne možete čuti. Ali drukčija je situacija u malim muslimanskim selima kao što je Mededa, 15 km jugozapadno od Višegrada, gdje smo susreli vlasnika restorana Zahida Rešića. “I džamija spada u istoriju Višegrada”, kaže on i dodaje da ovako Višegrad ispada jednostrano srpski grad. Ljudi za drugim stolom nijemo i s odobravanjem kimaju glavom.

Čiji je Andrić?

U vezi sa sporom oko srpske slike grada su i kontroverze oko toga čiji je Andrić. Jasan odgovor u slučaju Andrića, koji dolazi iz hrvatsko-katoličke obitelji, koji je rođen u Travniku, odrastao u Sarajevu, svoje knjige pisao u Beogradu i izjašnjavao se Jugoslavenom, nije jednostavan. Ali ovaj pisac, koji je pluralizam, jedinstvo i multikulturalnost svoje zemlje otvoreno pozdravljao, bogatim rječnikom opisivao i kao Jugoslaven simbolizirao, za mnoge nacionaliste nije bio oportunist. Nijednog jugoslavenskog pisca rivalizirajuće etničke grupe nisu toliko svojatale, instrumentalizirale i reinterpretirale kao Andrića. To što Andrića često nazivaju srpskim piscem, povezano je sa ekavicom, na koju je prešao nakon preseljenja u Beograd, pojašnjava turistički vodič Branislav Andrić. Ivo Andrić je osim toga 1914. pristupio “Mladoj Bosni”, kojoj je pripadao i Gavrilo Princip.

Kod bosanskih muslimana Andrić nailazi na skepsu. Hikmet Karčić, mladi pravnik i borac za ljudska prava smatra da je Andrić doprinio širenju mržnje prema muslimanima. Kao primjer je naveo brutalnu scenu nabijanja na kolac iz Andrićevog romana “Na Drini ćuprija”. Karadžić, po njegovom mišljenju, nije bez razloga dijelio odlomke iz Andrićevog romana svojim jedinicama, kako bi im ojačao moral. On kaže da je u ratu u Bosni i Andrićevim pričama prisutna ista poruka, koja glasi: “Vrijeme je za osvetu nad Turcima”, kako su srpski nacionalisti u ratu devedesetih nazivali muslimane.

Spor oko Andrića je ponovo rasplamsan. Glavna ulica u Andrićgradu nazvana je “Mlada Bosna”. To ne vodi ka stvaranju mostova između zavađenih strana. Ali etnički jaz je brzo pokopan kada je u pitanju novac. Tako mostu u Višegradu, koji od 2007. stoji pod zaštitom UNESCO-a treba vratiti stari sjaj i to milijunskim investicijama koje je osigurala turska agencija za razvoj Tika. U Višegradu, gdje su prije dva desetljeća brutalno izbrisani i uništeni svi tragovi života muslimana, nikome ne smeta što novac dolazi iz Turske.

Most koji je u posljednjem ratu bio mjesto masovnih egzekucija muslimanskog stanovništva

“Višegrad – etnički očišćen grad”

Neue Zürcher Zeitung je uz ovaj tekst objavio i članak “Višegrad – etnički očišćen grad”. U članku se spominje Hikmet Karčić koji kaže kako mrzi taj grad. Ovaj 26-godišnjak potječe iz stare višegradske obitelji. Ni na jednom drugom mjestu kao na ovom nije dosljednije i brutalnije provedena politika etničkog čišćenja. “Višegrad je za muslimane poput mene izgubljena teritorija i poprište genocida”, kaže Karčić.

Dodaje da se rijetko koji musliman vratio u Višegrad i da u njemu nema budućnosti za Nesrbe. I zaista, tamo sada živi svega 12 000 stanovnika, dok je u ovoj općini prije rata živjelo dvostruko više ljudi. Čuvena na Drini ćuprija – Višegradski most bio je također poprište smrti i progona. Muslimani su tamo, ne zna im se točan broj, dovođeni, pogubljivani i bacani u rijeku. U mjestu Bikavac je u lipnju 1992. izvršen jedan od najstrašnijih masakara posljednjeg rata, kada je najmanje 60 muslimana, većinom žena i djece zatvoreno i zapaljeno u jednoj kući. Karčić je uzeo sebi za zadaću da održi sjećanje na taj zločin. U svibnju 2012. je na privatnom bošnjačkom groblju napravio spomenik na kojem je pisalo: Svim ubijenim i nestalim bošnjačkim žrtvama, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama genocida. Mnogi srpski političari doživjeli su to kao provokaciju. Početkom godine su gradske vlasti poslale policiju da sa spomenika izbrišu riječ genocid. Karčić smatra da to nije samo povreda privatnog posjeda već i da jasno pokazuje da u službenom Višegradu ne postoji zanimanje za suočavanje s prošlošću i zločinima.

DW.DE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari