Pratite nas

Povijesnice

Andrićgrad teško da bi obradovao Andrića

Objavljeno

na

Neue Zürcher Zeitung donosi opširan tekst o “Andrićgradu”. Jugoslovenski Nobelovac Ivo Andrić dobija “svoj grad”. Kritičari u tome vide nacionalistički srpski projekt. Teško da bi Andrićgrad obradovao Andrića.

rep-andricgrad

Scena nije za krhke i nježne duše. U svom remek djelu “Na Drini ćuprija” Andrić nepodnošljivo detaljno opisuje nabijanje na kolac i mučnu smrt srpskog seljaka Radisava. Bestijalna kazna, jer je Radisav sabotirao gradnju mosta, koju su naredili osmanski vladari. Taj dio knjige je najpoznatiji i najupečatljiviji od svih priča koje oslikavaju kroniku života u Višegradu.

U Višegradu su naravno ponosni na Ivu Andrića. Nevjerojatno prisutni su njegovi portreti na zidovima kuća, sa citatima. Ali na portretima heroja priča ne završava. Sada se u njegovu čast gradi, ni manje ni više, već cijeli Andrić-grad.

U Višegradu su naravno ponosni na Ivu Andrića

Idejni tvorac cijelog projekta je režiser i glazbenik Emir Kusturica. Građevinski radovi počeli su u lipnju 2011. a trebali bi biti dovršeni 28. lipnja, točno na stogodišnjicu od atentata u Sarajevu. “Postoji puno Nobelovaca na svijetu, ali samo jedan sa svojim gradom”, kaže Ljubomir Jelesijević. Vodi nas kroz Andrićgrad i predstavlja nam Andrić-Institut. Novoosnovani institut posvećen je filmu, povijesti, orjentalizmu i književnosti. To je jedan od 50 objekata nastalih na 17.000 kvadratnih metara grada iz mašte, čija je gradnja koštala 20 milijuna eura. U gradu su kazalište, kino multiplex, knjižara, hotel, razni restorani i srpska pravoslavna crkva (minijaturni model manastira Dečani s Kosova). “Andrićgrad odslikava istorijsko putovanje”, pojašnjava Jelesijević. “To se poklapa sa Andrićem koji je u svojoj knjizi obradio pola vijeka istorije BiH”.

Kameni svijet različitih stilova

Suvenir-shop u Andrićgradu

Posjetitelju se otvara svijet sa puno uličica i različitih epoha. To je kameni suživot bizantske, osmanske, neoklasicističke i habsburške arhitekture. U gradu je mjesto našao i jedan renesansni trg. “Zbog Osmanlija ostali smo uskraćeni za renesansu” žali se Jelisijević, “ali sada ćemo Andrićgradu ponovo vratiti tu epohu”. Ogromni mozaik na ulazu u kino pokazuje Kusturicu sa svojim političkim saveznikom i financijerom – predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom, kako zajedno vuku konop na jednu stranu, istupajući protiv nevidljivog protivnika.

Protivnici ovog projekta nazivaju Andrićgrad “Disneylandom na Drini”. Tvorci Andrićgrada više su suočeni sa optužbom da sami pišu povijest regije. Kusturica, koji je odrastao u Sarajevu i koji je bošnjačkog porijekla, je za mnoge muslimane izdajnik.

mozaik-andricgrad-1372460963-332047


Idejni tvorac cijelog projekta je režiser i glazbenik Emir Kusturica

On se nije samo pokazao kao netko tko se divio Miloševiću, Karadžiću i velikosrpskoj ideji, već se 2005. godine krstio u Pravoslavnoj crkvi. Mnogi se pitaju zašto u Andrićgradu nema džamije, tim prije što su muslimani Bošnjaci sve do najnovijeg rata, odnosno protjerivanja i ubijanja od strane srpskih nacionalista, činili većinu stanovništva na tom prostoru. U Višegradu, naseljenom uglavnom Srbima, o tome ništa ne možete čuti. Ali drukčija je situacija u malim muslimanskim selima kao što je Mededa, 15 km jugozapadno od Višegrada, gdje smo susreli vlasnika restorana Zahida Rešića. “I džamija spada u istoriju Višegrada”, kaže on i dodaje da ovako Višegrad ispada jednostrano srpski grad. Ljudi za drugim stolom nijemo i s odobravanjem kimaju glavom.

Čiji je Andrić?

U vezi sa sporom oko srpske slike grada su i kontroverze oko toga čiji je Andrić. Jasan odgovor u slučaju Andrića, koji dolazi iz hrvatsko-katoličke obitelji, koji je rođen u Travniku, odrastao u Sarajevu, svoje knjige pisao u Beogradu i izjašnjavao se Jugoslavenom, nije jednostavan. Ali ovaj pisac, koji je pluralizam, jedinstvo i multikulturalnost svoje zemlje otvoreno pozdravljao, bogatim rječnikom opisivao i kao Jugoslaven simbolizirao, za mnoge nacionaliste nije bio oportunist. Nijednog jugoslavenskog pisca rivalizirajuće etničke grupe nisu toliko svojatale, instrumentalizirale i reinterpretirale kao Andrića. To što Andrića često nazivaju srpskim piscem, povezano je sa ekavicom, na koju je prešao nakon preseljenja u Beograd, pojašnjava turistički vodič Branislav Andrić. Ivo Andrić je osim toga 1914. pristupio “Mladoj Bosni”, kojoj je pripadao i Gavrilo Princip.

Kod bosanskih muslimana Andrić nailazi na skepsu. Hikmet Karčić, mladi pravnik i borac za ljudska prava smatra da je Andrić doprinio širenju mržnje prema muslimanima. Kao primjer je naveo brutalnu scenu nabijanja na kolac iz Andrićevog romana “Na Drini ćuprija”. Karadžić, po njegovom mišljenju, nije bez razloga dijelio odlomke iz Andrićevog romana svojim jedinicama, kako bi im ojačao moral. On kaže da je u ratu u Bosni i Andrićevim pričama prisutna ista poruka, koja glasi: “Vrijeme je za osvetu nad Turcima”, kako su srpski nacionalisti u ratu devedesetih nazivali muslimane.

Spor oko Andrića je ponovo rasplamsan. Glavna ulica u Andrićgradu nazvana je “Mlada Bosna”. To ne vodi ka stvaranju mostova između zavađenih strana. Ali etnički jaz je brzo pokopan kada je u pitanju novac. Tako mostu u Višegradu, koji od 2007. stoji pod zaštitom UNESCO-a treba vratiti stari sjaj i to milijunskim investicijama koje je osigurala turska agencija za razvoj Tika. U Višegradu, gdje su prije dva desetljeća brutalno izbrisani i uništeni svi tragovi života muslimana, nikome ne smeta što novac dolazi iz Turske.

Most koji je u posljednjem ratu bio mjesto masovnih egzekucija muslimanskog stanovništva

“Višegrad – etnički očišćen grad”

Neue Zürcher Zeitung je uz ovaj tekst objavio i članak “Višegrad – etnički očišćen grad”. U članku se spominje Hikmet Karčić koji kaže kako mrzi taj grad. Ovaj 26-godišnjak potječe iz stare višegradske obitelji. Ni na jednom drugom mjestu kao na ovom nije dosljednije i brutalnije provedena politika etničkog čišćenja. “Višegrad je za muslimane poput mene izgubljena teritorija i poprište genocida”, kaže Karčić.

Dodaje da se rijetko koji musliman vratio u Višegrad i da u njemu nema budućnosti za Nesrbe. I zaista, tamo sada živi svega 12 000 stanovnika, dok je u ovoj općini prije rata živjelo dvostruko više ljudi. Čuvena na Drini ćuprija – Višegradski most bio je također poprište smrti i progona. Muslimani su tamo, ne zna im se točan broj, dovođeni, pogubljivani i bacani u rijeku. U mjestu Bikavac je u lipnju 1992. izvršen jedan od najstrašnijih masakara posljednjeg rata, kada je najmanje 60 muslimana, većinom žena i djece zatvoreno i zapaljeno u jednoj kući. Karčić je uzeo sebi za zadaću da održi sjećanje na taj zločin. U svibnju 2012. je na privatnom bošnjačkom groblju napravio spomenik na kojem je pisalo: Svim ubijenim i nestalim bošnjačkim žrtvama, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama genocida. Mnogi srpski političari doživjeli su to kao provokaciju. Početkom godine su gradske vlasti poslale policiju da sa spomenika izbrišu riječ genocid. Karčić smatra da to nije samo povreda privatnog posjeda već i da jasno pokazuje da u službenom Višegradu ne postoji zanimanje za suočavanje s prošlošću i zločinima.

DW.DE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

S neizmjernom zahvalnošću i ponosom prisjećamo se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice.

Pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena, a svojom je državotvornom vizijom zacrtao i njen euroatlantski put.

Pod njegovim vodstvom, Hrvatska demokratska zajednica postala je stožerna stranka nacionalnog zajedništva u Domovini, BiH i iseljeništvu, stranka koja je zahvaljujući svojoj snazi okupljanja i mogla povesti hrvatski narod do stoljećima sanjane slobode.

Demokratska, samostalna i neovisna Hrvatska Tuđmanov je trajni spomenik. Neka mu je vječna hvala i slava!

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

 

 

 

Orban: Ne znam je li to moderno ili nije, ali ja sam uvijek bio prijatelj gospodina Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari