Pratite nas

Povijesnice

Andrićgrad teško da bi obradovao Andrića

Objavljeno

na

Neue Zürcher Zeitung donosi opširan tekst o “Andrićgradu”. Jugoslovenski Nobelovac Ivo Andrić dobija “svoj grad”. Kritičari u tome vide nacionalistički srpski projekt. Teško da bi Andrićgrad obradovao Andrića.

rep-andricgrad

Scena nije za krhke i nježne duše. U svom remek djelu “Na Drini ćuprija” Andrić nepodnošljivo detaljno opisuje nabijanje na kolac i mučnu smrt srpskog seljaka Radisava. Bestijalna kazna, jer je Radisav sabotirao gradnju mosta, koju su naredili osmanski vladari. Taj dio knjige je najpoznatiji i najupečatljiviji od svih priča koje oslikavaju kroniku života u Višegradu.

U Višegradu su naravno ponosni na Ivu Andrića. Nevjerojatno prisutni su njegovi portreti na zidovima kuća, sa citatima. Ali na portretima heroja priča ne završava. Sada se u njegovu čast gradi, ni manje ni više, već cijeli Andrić-grad.

U Višegradu su naravno ponosni na Ivu Andrića

Idejni tvorac cijelog projekta je režiser i glazbenik Emir Kusturica. Građevinski radovi počeli su u lipnju 2011. a trebali bi biti dovršeni 28. lipnja, točno na stogodišnjicu od atentata u Sarajevu. “Postoji puno Nobelovaca na svijetu, ali samo jedan sa svojim gradom”, kaže Ljubomir Jelesijević. Vodi nas kroz Andrićgrad i predstavlja nam Andrić-Institut. Novoosnovani institut posvećen je filmu, povijesti, orjentalizmu i književnosti. To je jedan od 50 objekata nastalih na 17.000 kvadratnih metara grada iz mašte, čija je gradnja koštala 20 milijuna eura. U gradu su kazalište, kino multiplex, knjižara, hotel, razni restorani i srpska pravoslavna crkva (minijaturni model manastira Dečani s Kosova). “Andrićgrad odslikava istorijsko putovanje”, pojašnjava Jelesijević. “To se poklapa sa Andrićem koji je u svojoj knjizi obradio pola vijeka istorije BiH”.

Kameni svijet različitih stilova

Suvenir-shop u Andrićgradu

Posjetitelju se otvara svijet sa puno uličica i različitih epoha. To je kameni suživot bizantske, osmanske, neoklasicističke i habsburške arhitekture. U gradu je mjesto našao i jedan renesansni trg. “Zbog Osmanlija ostali smo uskraćeni za renesansu” žali se Jelisijević, “ali sada ćemo Andrićgradu ponovo vratiti tu epohu”. Ogromni mozaik na ulazu u kino pokazuje Kusturicu sa svojim političkim saveznikom i financijerom – predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom, kako zajedno vuku konop na jednu stranu, istupajući protiv nevidljivog protivnika.

Protivnici ovog projekta nazivaju Andrićgrad “Disneylandom na Drini”. Tvorci Andrićgrada više su suočeni sa optužbom da sami pišu povijest regije. Kusturica, koji je odrastao u Sarajevu i koji je bošnjačkog porijekla, je za mnoge muslimane izdajnik.

mozaik-andricgrad-1372460963-332047


Idejni tvorac cijelog projekta je režiser i glazbenik Emir Kusturica

On se nije samo pokazao kao netko tko se divio Miloševiću, Karadžiću i velikosrpskoj ideji, već se 2005. godine krstio u Pravoslavnoj crkvi. Mnogi se pitaju zašto u Andrićgradu nema džamije, tim prije što su muslimani Bošnjaci sve do najnovijeg rata, odnosno protjerivanja i ubijanja od strane srpskih nacionalista, činili većinu stanovništva na tom prostoru. U Višegradu, naseljenom uglavnom Srbima, o tome ništa ne možete čuti. Ali drukčija je situacija u malim muslimanskim selima kao što je Mededa, 15 km jugozapadno od Višegrada, gdje smo susreli vlasnika restorana Zahida Rešića. “I džamija spada u istoriju Višegrada”, kaže on i dodaje da ovako Višegrad ispada jednostrano srpski grad. Ljudi za drugim stolom nijemo i s odobravanjem kimaju glavom.

Čiji je Andrić?

U vezi sa sporom oko srpske slike grada su i kontroverze oko toga čiji je Andrić. Jasan odgovor u slučaju Andrića, koji dolazi iz hrvatsko-katoličke obitelji, koji je rođen u Travniku, odrastao u Sarajevu, svoje knjige pisao u Beogradu i izjašnjavao se Jugoslavenom, nije jednostavan. Ali ovaj pisac, koji je pluralizam, jedinstvo i multikulturalnost svoje zemlje otvoreno pozdravljao, bogatim rječnikom opisivao i kao Jugoslaven simbolizirao, za mnoge nacionaliste nije bio oportunist. Nijednog jugoslavenskog pisca rivalizirajuće etničke grupe nisu toliko svojatale, instrumentalizirale i reinterpretirale kao Andrića. To što Andrića često nazivaju srpskim piscem, povezano je sa ekavicom, na koju je prešao nakon preseljenja u Beograd, pojašnjava turistički vodič Branislav Andrić. Ivo Andrić je osim toga 1914. pristupio “Mladoj Bosni”, kojoj je pripadao i Gavrilo Princip.

Kod bosanskih muslimana Andrić nailazi na skepsu. Hikmet Karčić, mladi pravnik i borac za ljudska prava smatra da je Andrić doprinio širenju mržnje prema muslimanima. Kao primjer je naveo brutalnu scenu nabijanja na kolac iz Andrićevog romana “Na Drini ćuprija”. Karadžić, po njegovom mišljenju, nije bez razloga dijelio odlomke iz Andrićevog romana svojim jedinicama, kako bi im ojačao moral. On kaže da je u ratu u Bosni i Andrićevim pričama prisutna ista poruka, koja glasi: “Vrijeme je za osvetu nad Turcima”, kako su srpski nacionalisti u ratu devedesetih nazivali muslimane.

Spor oko Andrića je ponovo rasplamsan. Glavna ulica u Andrićgradu nazvana je “Mlada Bosna”. To ne vodi ka stvaranju mostova između zavađenih strana. Ali etnički jaz je brzo pokopan kada je u pitanju novac. Tako mostu u Višegradu, koji od 2007. stoji pod zaštitom UNESCO-a treba vratiti stari sjaj i to milijunskim investicijama koje je osigurala turska agencija za razvoj Tika. U Višegradu, gdje su prije dva desetljeća brutalno izbrisani i uništeni svi tragovi života muslimana, nikome ne smeta što novac dolazi iz Turske.

Most koji je u posljednjem ratu bio mjesto masovnih egzekucija muslimanskog stanovništva

“Višegrad – etnički očišćen grad”

Neue Zürcher Zeitung je uz ovaj tekst objavio i članak “Višegrad – etnički očišćen grad”. U članku se spominje Hikmet Karčić koji kaže kako mrzi taj grad. Ovaj 26-godišnjak potječe iz stare višegradske obitelji. Ni na jednom drugom mjestu kao na ovom nije dosljednije i brutalnije provedena politika etničkog čišćenja. “Višegrad je za muslimane poput mene izgubljena teritorija i poprište genocida”, kaže Karčić.

Dodaje da se rijetko koji musliman vratio u Višegrad i da u njemu nema budućnosti za Nesrbe. I zaista, tamo sada živi svega 12 000 stanovnika, dok je u ovoj općini prije rata živjelo dvostruko više ljudi. Čuvena na Drini ćuprija – Višegradski most bio je također poprište smrti i progona. Muslimani su tamo, ne zna im se točan broj, dovođeni, pogubljivani i bacani u rijeku. U mjestu Bikavac je u lipnju 1992. izvršen jedan od najstrašnijih masakara posljednjeg rata, kada je najmanje 60 muslimana, većinom žena i djece zatvoreno i zapaljeno u jednoj kući. Karčić je uzeo sebi za zadaću da održi sjećanje na taj zločin. U svibnju 2012. je na privatnom bošnjačkom groblju napravio spomenik na kojem je pisalo: Svim ubijenim i nestalim bošnjačkim žrtvama, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama genocida. Mnogi srpski političari doživjeli su to kao provokaciju. Početkom godine su gradske vlasti poslale policiju da sa spomenika izbrišu riječ genocid. Karčić smatra da to nije samo povreda privatnog posjeda već i da jasno pokazuje da u službenom Višegradu ne postoji zanimanje za suočavanje s prošlošću i zločinima.

DW.DE

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

26. obljetnica stradanja Borova naselja

Objavljeno

na

Objavio

Obilježava se 26. obljetnica stradanja Borova naselja.

U trenutku ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u Vukovar, u podrumu ‘Borovo commerca’ bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila.

Polaganjem vijenaca kod nekadašnje zgrade Borovo Commercea, gdje se 1991. godine nalazilo sklonište i pričuvna bolnica, počet će obilježavanje 26. obljetnice stradanja vukovarske četvrti Borovo naselje.

Zatim će sudionici u Koloni sjećanja krenuti prema crkvi Gospe Fatimske gdje će misu zadušnicu predvoditi fra Ilija Vrdoljak.

Nakon mise predviđen je odlazak u Borovo, a potom i na farmu “Lovas”, gdje će biti odana počast hrvatskim braniteljima stradalima na tim mjestima.

U trenutku ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u Vukovar, u podrumu ‘Borovo commerca’ bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila, od kojih 200-tinjak teških ranjenika.

Nakon okupacije Borova naselja u ‘Borovo commercu’ je zarobljeno i ubijeno 115 osoba. Na sam dan okupacije, 19. studenoga u Borovu naselju je ubijena 51 osoba,  Isto tako, u trenucima pada Vukovara Borovo naselje bilo je tjednima odsječeno od ostatka grada.

Borovo naselje vukovarska je četvrt koja je gotovo potpuno uništena u velikosrpskoj agresiji prije 26 godine.

Onoga dana kada je presječena komunikacija s Vukovarom, najteže je bilo ranjenima. U podrumima Borova naselja rađala su se djeca, umirali su starci, operiralo se bez anestetika. Branitelji su donosili meso. Tu je živio grad, sve je funkcioniralo na jedan nevjerojatan način.

Kada su izvlačili te ljude iz dima, iz vatre, ono što ih je čekalo na tzv. “suncu” – bolje da ga nisu ugledali, jer većina onih koji su ugledali taj dan svjetlost, vrlo brzo se svjetlost u njihovim očima ugasila, riječi su Ivana Lukića zvanog Zolja, jednog od vukovarskih junaka, javlja HRT

Samo oni koji su imali puno sreće preživjeli su 19. studenog. Još su se vodile borbe, nisu ni znali da je Vukovar pao. Ulica za ulicu, kuća za kuću. Starci, žene, maloljetnici – mnogima se sudbine još ne znaju. Kosti im možda počivaju na dnu Dunava.

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari