Pratite nas

Komentar

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Budimir Lončar u utorak je priopćenjem izvijestio kako niti može niti želi primiti Medalju grada Zagreba jer ne želi, kako navodi, ni na koji način sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku, nakon što je, ističe, postao predmetom “kampanje koja poprima sve odlike javnog linča” te neutemeljenih i bespredmetnih optužbi na koje institucije države “znakovito šute”. Za Andriju Hebranga, ovakav je rasplet događaja sramota hrvatske Države.

-Sramota je hrvatske države da je medalju odbio Budimir Lončar, a da dodjelu medalje prethodno nije spriječila Vlada Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i institucije koje po ustavu moraju štititi Domovinski rat. Zašto Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju, dapače samo duboku i oštru osudu – rekao je Andrija Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet

Hebrang nadalje navodi kako je nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odgovoran za smrt 7.263 civila.

– Ulogu Budimira Lončara dobro sam istražio kad sam radio svoju knjigu ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’. Tada sam analizirao Ivicu Račana koji je predao oružje Beogradu, odnosno, KOS-u i analizirao sam Lončara koji je glasao u ime Jugoslavije za embargo. Ustvrdio sam u svojoj knjizi da su njih dvojica najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj jer čim smo se naoružali, nažalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje civila jer smo ih mogli braniti – kaže Hebrang.

Ocijenio je kako ulogu Budimira Lončara iz 1991. godine možemo pobliže vidjeti iz knjige Carole Hodge ‘Britain and the Balkans (Routledge Advances in European Politics)’, Britanke koja je bila u službi u Ujedinjenim narodima.

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

-Kroz to što je ona napisala, čemu je tada svjedočila i ono što sam ja tada svjedočio, imamo cijelu priču o tome što se dogodilo, tvrdi ratni ministar zdravstva.

Smatra kako postoje najmanje dva razloga zbog kojih Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju već samo duboku i oštru osudu.

-Jedan razlog je što je poput Josipa Manolića 1945. godine bio načelnik OZN-e i to je nešto što će povijest jednog dana istražiti i reći svoju konačnu prosudbu i oko toga nam Lončar i njegovi istomišljenici mogu lagati koliko hoće. Ali u vremenu u kojem smo mi svjedoci, nama koji smo se borili za ovu državu, ne može lagati. Kad sam istraživao zločine nad civilima koje je počinio srpsko-crnogorski agresor onda sam osim evidencije i identifikacije svih ubijenih u svojoj knjizi opisao razloge i zašto je došlo do toga. Jedan razlog je Ivica Račan koji je predao oružje Teritorijalne obrane KOS-u između dva kruga prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kad su u prvom krugu komunisti vidjeli da gube onda su brzo predali oružje ne dočekavši drugi krug jer bi onda hrvatski narod bio naoružan i onda bi se rezultati tih izbora mogli i obraniti. Drugi je Budimir Lončar koji je 1991. godine bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Prijedlog nekih zainteresiranih zemalja uključujući i službeni Beograd bio je da se proglasi embargo za kupovinu oružja bivšim zemljama Jugoslavije. Zašto? Zato da bi se razlika u naoružanju između Srbije s jedne strane, u čijim rukama je bilo upravljanje s JNA i sa svim oružjem, i ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, zabetonirala. To je značilo omjer tisuće i tisuće artiljerijskih jedinica i kratkog oružja s jedne strane naprama nula, odnosno lovačkom oružju s druge strane”, rekao je Hebrang i dodao kako se jedino zabranom kupovine oružja to moglo zabetonirati i osigurati brza pobjeda Beograda.

Podsjetio je kako je Hrvatska već tada dobro lobirala u New Yorku te kako smo održavali, u tihoj diplomaciji, pregovore s Narodnom Republikom Kinom koja je kao velika sila imala pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti.

-Kina je prihvatila uložiti veto, ali je imala jedan uvjet. Naime, rekli su, ako vaš ministar vanjskih poslova odbije embargo, onda ćemo mi uložiti veto u slučaju izglasavanja. Taj ministar je bio Budimir Lončar i isključivo o njemu je ovisilo hoće li Kina uložiti veto ili neće. Kako se Lončar jasno opredijelio za embargo, Kina nije mogla ići protiv matične države koja prihvaća taj embargo, a to je onda bila Jugoslavija – podsjetio je Hebrang.

Uvjeren je kako je upravo tu napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama.

-I tu je Budimir Lončar zabetonirao naoružavanje Hrvatske i napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama. Prvo, da su nam pobili 7.263 civila jer nismo imali oružja za braniti ih, zaustavili smo to ubijanje tek kad smo se ilegalno naoružali. Drugo uveli smo mladu hrvatsku državu u sustav međunarodnog šverca oružja kako bi se obranili temelji države. Dakle, natjerao nas je na protuzakonito poslovanje koje se ukorijenilo u nekim elementima države i vuklo je dugo godina tragove. To su njegovi grijesi za koje je trebao biti procesuiran da je Hrvatska bila normalna država – kaže Andrija Hebrang

Smatra kako su od kaznenog progona Lončara spasile prvo priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani, a kasnije i savjetnička fotelja predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.

-Lako je demantirati priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani jer se može pogledati izjava predsjednika Tuđmana koji je vrlo jasno rekao kako Budimir Lončar zagovara agresorsku stranu. Njega je spasio i njegov istomišljenik u svemu Stjepan Mesić koji ga je 2000. izvukao iz naftalina i dao mu prvu funkciju nakon toliko godina i stavio ga za svog savjetnika. Naravno, isto je nastavio i Ivo Josipović i tako umjesto kazne stigla ga je nagrada – smatra Hebrang.

Na koncu, ponavlja kako je ovo s medaljom grada Zagreba svojevrsna sramota.

-Ponavljam sramota je da ju je odbio on. Mislim kako su se svi odgovorni za čuvanje istine i ugleda Domovinskog rata trebali oglasiti i to osuditi – zaključio je za Direktno Andrija Hebrang, prenosi Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Trebamo li se u krizi osjećati krivima zbog pitanja i sumnji u državne odluke?

Objavljeno

na

Objavio

Baš kada smo se nas nekolicina medijskih komentatora ozbiljno javno zabrinuli za psihofizičko stanje naših humanističko-slobodarskih udarnika, od milja nazvanih antifama, evo njih. Na nekoj televiziji ukazao se Gordan Bosanac, GONG je emitirao nekakvo priopćenje zabrinutosti, ne sjećam se sad točno za što, ali svakako za ljudska prava, Vesna Teršelič i Documenta kao na natjecanju za miss svijeta pozivaju Plenkovića da se pridruži nekom tamo Guterresu, glavnom tajniku UN-a u zahtjevu za prestankom sukoba zbog borbe protiv pandemije, a s obzirom da HTV 4 očito zna sve o svemu, doznajemo da tu Teršeličkinu inicijativu željno iščekuju talibani, Boko Haram, Islamska država, Erdoganovi islamisti u Siriji, a kao prvi korak, već su ispraznili oružje. Ne govorim bez veze da HTV4 sve zna. Vidim i čujem po pitanjima, tvrdnjama. Tako Vlahov u razgovoru s nekom psihijatricom iz Vrapča u pitanju tvrdi da postoje podaci o porastu obiteljskog nasilja i u Hrvatskoj i u Europi, da je u Zagrebu zabilježena znatno povećana ovisnost o alkoholu, a saznajemo da je uočen i porast raznih fobija, te psihičkih bolesti zbog straha od budućnosti i egzistencijalne nesigurnosti. Prisjetih se nekadašnje informativne kampanje Nova TV, koje je u Dnevniku nekoliko dana ponavljala “istraživanje” da Hrvati peru zube prosječno svaki treći ili peti dan, ne sjećam se sad točno.

Očekivati je nakon ovih konstatacija da sad iz programa iskaču ostale antife, da se uz stotinjak pravobraniteljica na čelu s Lorom Vidović osnuje još tisuću dvije pravobraniteljstava da bi se spriječile epidemije navedenih pošasti, a naročito će sad živnuti ova skupina koja se bori za ženska prava, prava djece, a kada pristignu na televizije podaci s istraživanjima o utjecaju epidemije i potresa na pripadnike saveza antifašističkih boraca i antifašista, pojavit će se Habulin, Mesić i Pupovac. Onda će HTV4 emitirati saznanja o ugroženosti Roma, eto ti onda Kajtazija, a sve će dostići vrhunac ponovnim dolaskom Grete. O čemu se radi?

Smišljeno se, a kao slučajno, priprema teren za još veću ulogu i potrebu za tim paradržavnim parazitima, stvara se društvena klima za njihovo izgmizavanje iz rupa i ponovni skupocjeni bal u sveopćoj borbi za spas građana i građanki i raznih stvorova i stvorenja, ovisno o tome koliko udruga i kandidata za državne jasle ima. Već sada i pogotovo sada, kada se jasno vidi da će ugroze stvarno eskalirati, a novaca biti manje, valja stvoriti preduvjete i uvjerenje da bez njihove “pomoći” nema spasa ljudima i da se na njima ne smije štedjeti. Kao i obično, neformalnu, ali organsku vezu spašavanja naših voljenih antifa između medija i državne politike, najlakše se i najbolje može vidjeti i prepoznati pravac na HRT-u.

Umjesto da Vlahov, odnosno urednik/ca iz sobe pored studija navede nositelje istraživanja, model istraživanja i autorstvo i znanstvenu autentičnost podataka koje pitanjima plasira u javnost, on nudi krajnje nepouzdane i neprovjerene informacije, što se inače zove smišljena prevara ili blaže – manipulacija. I jedno i drugo nije novinarstvo već banalna propaganda. Tko je, kako i na kojem to uzorku nepobitno utvrdio povećanje obiteljskog nasilja, tko je i kako došao do podatka o povećanoj potrošnji alkohola i ovisnosti, tko je proveo istraživanje o povećanju fobija kod ljudi i svekolikih psihičkih poremećaja?

Ako HTV polazi od pretpostavki da je višednevni boravak članova obitelji u svojim domovima dovoljan za povećanje obiteljskog nasilja, onda izravno podupire nastojanja koja osporavaju obitelj kao vrijednost, ako polazi od pretpostavke da ljudi više piju kada im je nedostupniji alkohol onda su idioti veći od onoga tko ih je uputio na tu budalaštinu, ako misli da su ljudi isprepadani nesigurnim projekcijama neposredne budućnosti, onda moraju postavljati pitanja onima koji na te projekcije imaju utjecaja i prisiliti ih na potpuno i istinito informiranje ljudi, koji se onda neće ni osjećati nesigurno, niti se bojati na razini patologije. Ništa od toga ne rade.

Predlažem im nekoliko slijedećih pitanja, primjerice ministru Berošu, Markotićki i Capaku, te njihovom šefu Božinoviću:

1. Je li znanstveno upitno ili neupitno da se širenje koronavirusa i opasnost od njega u nedostatku cjepiva neće zaustaviti dok 70 posto zajednice ljudi ne stekne otpornost na virus, što nije moguće ako se prethodno ne zaraze?

2. Kada ističu broj umrlih kod kojih je ustanovljena infekcija koronavirusom, mogu li navesti podatke o ukupnoj smrtnosti trenutno, tijekom epidemije, u odnosu na ista razdoblja nekoliko prethodnih godina i podatke o tome govore li te usporedbe u prilog povećanoj ukupnoj smrtnosti uslijed epidemije koronavirusa ?

3. Kada ističu podatke o broju novozaraženih koronavirusom, mogu li potvrditi da su to u okviru razumnih odstupanja točne brojke, te, mogu li se podaci o broju novooboljelih utvrđeni na temelju testiranja tisuću ljudi u zajednici od 4 milijuna ljudi uzeti kao znanstveno reprezentativne i na temelju tih podataka donositi odluke o ukupnom životu 4 milijuna ljudi? Mogu li stručnjaci oko nacionalnog stožera jamčiti da u Hrvatskoj trenutno nemamo umjesto tisuću i nešto, pet, deset ili sto tisuća zaraženih i je li moguće da imamo neusporedivo više zaraženih od službeno poznatog broja? Što bi činjenica ako je to slučajno tako, govorila o državnim mjerama protiv epidemije?

4. Zašto se ne usporede brojke aktualne smrtnosti u Italiji, Španjolskoj, New Yorku ili USA s podatcima o broju umrlih u usporednim razdobljima nekoliko prethodnih godina, a televizije u svojim programima upravo zbog nedostatka tih usporednih podataka potiču strah od koronavirusa, izazivajući sumnje zbog nepotpunih podataka i što je najopasnije u dobre namjere države?

5. Može li se dogoditi da primjerice u šestom mjesecu nacionalni stožer “zatvori” ovakvu borbu protiv epidemije, da tijekom nekoliko dana testiranja pokažu da nema novozaraženih, donesu odluke o slobodnoj uspostavi društva, a brojke zaraženih ostanu u okviru već ranije projiciranih najava od nekoliko tisuća ljudi? To bi moralo značiti po mišljenju znanstvenika, ili da je hrvatski narod stekao pretežit imunitet ili da je nekako nestalo virusa. Ako smo stekli imunitet, znači da nas je oko dva i pol, do tri milijuna bilo zaraženo usprkos praktično potpunoj karanteni. Kako? Čemu onda sve te mjere? Ili, da će, ako virusa nije nestalo uslijediti nova eskalacija, nova karantena, nova ukupna društvena kataklizma. Pitanje je, koliko to sve može podnijeti hrvatski narod?

Tek s odgovorima na ova i slična pitanja ljudi bi znali puno više, a vrednovanje djelovanja države, država, pojedinaca i institucija koje donose odluke bilo bi realnije. Ljudi bi bili ono što i jesu, što su bili i što moraju ostati – ljudi.

Usmjeravanje ljudi koji su nečijim odlukama, tko god to bio, prisiljeni svoje ponašanje i djelovanje ravnati prema informacijama onoga tko im je dužan odgovoriti na većinu bitnih pitanja od kojih im izravno ovise životi, poluinformacijama, nepotpunim informacijama ili lažima, kao što je bila informacija stožera o zdravstvenom stanju umrlog “od koronavirusa” iz Krapinsko-zagorske županije, izrazito je opasno, nemoralno, a i kažnjivo. Iako je prof. Markotić pokušala korigirati prethodnu objavu stožera, ostaje mučan dojam kao da se jedva čeka da umre netko mlad i prethodno zdrav, kako se više nitko ne bi mučio dokazujući opasnost naravi koronavirusa, a s tim opravda baš sve što država čini. Sve te pukotine i praznina u pitanjima i odgovorima obično ukazuju na nesigurnost ljudi zaduženih za krizno komuniciranje i odlučivanje. HTV 4 , kao i svi mediji u zemlji u ovome trenutku, kao i u svakome trenutku, ne smiju koristiti nečija očekivanja, pretpostavke ili nagađanja ni za postavljanje pitanja, kamoli za dobivanje naručenih odgovora, a ako se sugovornici služe tom metodom dužnost im je zahtjevati jasan i precizan odgovor o reprezentativnosti tih istraživanja i navoda.

Ta opasna proizvoljnost i neutemeljenost, na temelju kojih se stvara društvena klima i osiguravaju pretpostavke za donošenje neodgovornih i opasnih političkih odluka i zakona višedesetljetna je razorna bolest europskih demokracija. Douglas Murray u svojoj knjizi “Čudna smrt Europe”, na temelju neoborivih istraživanja, stotina primjera ukazuje na smrtonosnost prakse, koja politički poželjne javne stavove i odluke potkrjepljuje neimenovanim istraživanjima još neimenovanije “znanosti”, a kad su ta “saznanja i istine” potpuno suprotne iskustvu, događajima, pojavama i elementarnom razumu, tada se ta iskustva i razum proglašavaju nesigurnim uz obrazloženje “da to nije znanstveno utvrđeno”, pa prema tome nije istina ono što vidimo, nego ono što nam kažu. Bilo bi primjereno tu katastrofalnu destrukciju usporediti s legendarnim Mujinim pitanjem Fati – “vjeruješ li ti meni ili svojim očima”, dok se s ljubavnicom koprca u krevetu.

Ljudi koji su donijeli odluke o načinu borbe protiv koronavirusa imali su pravo na donošenje odluka, konačno, bili su ih dužni donijeti. Bilo bi i za njih, njihovu društvenu budućnost među nama, ali i za nas sve, doslovno za svakog Hrvata, iznimno važno znati točno na temelju čega su donijeli takve odluke i jesu li činjenice na temelju kojih su kao stručnjaci i političari odlučivali, neupitne, jesu li racionalnoi i znanstveno održive i konačno – jesu li te odluke održive u kontekstu svih posljedica.

Ne znam je li ovaj oblik borbe protiv epidemije koronavirusa u Hrvatskoj dobar ili ne, je li jedino moguć i optimalan u situaciji u kojoj je epidemija zatekla Hrvatsku, niti sam stručan, a ni službeno odgovoran donositi odluke ili procjene, ali sam kao i golema većina ljudi prosječno razuman i mogu zauzimati stavove primjerene odgovornom čovjeku ako imam minimum racionalnih uporišta za donošenje odluka o svom životu. Ali, jednako kako ne znam jesu li odluke države dobre, ne znam jesu li loše, jer nam HTV koji postoji da nas valjano i točno informira, ne daje razumski prihvatljive informacije, pa smo osuđeni, ili pitati, ili prihvaćati s potpunim povjerenjem odluke i poruke države, koja nam godinama nudi gotovo jedino razloge za nepovjerenje. Jako, jako mučna situacija. To je uznemirujuća činjenica i stvara golemi osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja, pa i straha, jer se ljudi u pravilu boje onoga što ne znaju, a utječe im na živote, ili može utjecati.

Koliko će i uz kakve opće nacionalne žrtve, ljudske i materijalne, trajati razdoblje kontroliranog inficiranja velike većine stanovnika Hrvatske, kako bi se stekao potreban imunitet za nastavak normalnog života? Nitko živ normalan, a golema većina ljudi u Hrvatskoj je normalna, dobronamjerna, pristojna i sućutna sa sigurnim kriterijem vrednovanja značaja ljudskog života, što je nebrojeno puta dokazano, pa i u ovoj situaciji, ne bi smio postavljajući obična ljudska i razumna pitanja unaprijed se opravdavati pred očekivanom optužbom umjesto odgovora, da mu ljudski život nije bitan. Ističući otvoreno ili neizravno uvijek kao odgovor na sva pitanja da ljudski život nema cijene, da svaka smrt nanosi bol nekim ljudima i da se svi moramo postaviti u tu poziciju, ne šalje se poruka o vrijednosti ljudskog života, nego se podmuklo trguje s njim.

Najtragičniji primjer zlouporabe života i nepovjerenja u rasudbenu moć vjernika je zatvaranje crkava, a užasno je to što je katolički kler šaptom pristao na to i još pozivaju vjernike u ime života da to prihvate kao “žrtvu” posvećenu Bogu. Ne mogu ne postaviti pitanje, za čiji se to život plaše biskupi i svećenici, svoje živote ili živote pripadnika žive Crkve? S kojih polazišta se može racionalno opravdati činjenica da se u ime života drže otvoreni dućani, u pravilu prostorno skučeniji i manji od unutrašnjosti crkava, uz obrazloženje da je za život bitan kruh, a zatvaraju se crkve i održavaju se Sv. Mise bez ljudi, iako upravo katoličanstvo počiva na neponovljivosti i dragocjenosti duha i duše za život? Što nam znači – ne živi čovjek samo o kruhu? Na koju je to interpretaciju pristao katolički kler, i zašto i država, koja je donosila odluku o zatvaranju crkava, i oni, biskupi i svećenici, nemaju povjerenja u discipliniranost i razum katoličkih vjernika? Odakle tolika sumnja u sposobnost vjernika i župa u primjerenu organizaciju služenja euharistija?

U svakoj župi se s lakoćom, daleko lakše nego u dućanima, može organizirati primjerene mjere zaštite u crkvama za vrijeme Svetih Misa, počevši od distance, dezinficiranja prostora, do svega ostalog. Konačno, zbog distance, umjesto jedne, dvije ili tri mise, može ih se služiti deset u skraćenoj formi, za manji broj vjernika. To bi bilo relativno lako organizirati, uz minimalne ili nikakve materijalne troškove. I to bi bila žrtva.

Ovako, “žrtva” koju ističu biskupi u svojim porukama, izgleda ranjivo i nevjerodostojno, u ravni s porukama političkih kandidata, koji svoj karijerizam prikazuju kao altruizam riječima – preuzet ću odgovornost i žrtvovati se za narod. Ne može se umjesto odgovora na ozbiljna i razumno utemeljena pitanja, otklanjati odgovornost za nečinjenje u ime komfora ili poticati osjećaj krivnje zbog razmišljanja. To je suvremeni, perfidni oblik pritiska na čovjeka, neusporedivo ubitačniji od zabrana s fizičkim nasiljem, jer je takvo nasilje uvijek izazivalo duhovni otpor, a ovaj oblik nasilja izaziva umrtvljenje duha uz osjećaj krivnje i sumnje u svoju ljudskost, baš zbog elementarne čovječnosti.

Gotovo stoljetni koncept krivnje, nametnut hrvatskom narodu, i u ovom slučaju se pokazuje instrumentom pacifikacije. Na takav vid komunikacije nitko u Hrvatskoj ne bi smio pristajati, a oni koji ju potenciraju, bila to država, funkcioneri, ovlašteni glasnogovornici ili novinari i kompletne medijske kuće, vrijedni su prijezira, jer polaze od svoje nadmoralnosti, koja je pretkorak u nadnadležnost i prisvajanje prava. Upravo na tom modelu počiva cijeli parazitski paradržavni, navodni civilni antifa poredak, i upravo zato se pojavljuju nakon kraće stanke u kojoj su očito primali upute, opet Teršelička, Bosanac i cijeli niz profesionalnih boraca za ljude, ljubav, humanost, solidarnost, jednakost, svjetski mir, nenasilje u obiteljima ili protiv ugroženosti i fobija.

Takvima upravo manipulacija i laž jesu opravdanje postojanja, a njihova borba znači jedino i uvijek je značila samo iscrpljivanje društva i izravno nanošenje štete najvećem broju ljudi u zajednicama u kojima djeluju. Evo ih prave ludima i ponižavaju ljudsku moč rasuđivanja, evo im uzimaju kruh iz usta za to. Prisustvo i najmanje opravdane sumnje da postoji i u ovoj situaciji savez takvih s državom, a ne bi ih gledali na televizijama bez suglasnosti države danas, pogotovo kad se radi o HRT-u, unosi dodatni nemir i uz puno nejasnoća oko svega čemu svjedočimo s koronavirusom, potiče i sumnje i strahove ljudi. Vrijeme je za istinu, a nje se ne treba bojati nitko tko bez fige u džepu želi i radi dobro hrvatskom narodu.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zavjera, kazna ili upozorenje?

Objavljeno

na

Objavio

Reuters

Sablasna praskozorja gotovo apokaliptičnih ulica bez žive duše u kojima čuješ svoje disanje pomiješano s otkucajima srca postaju svakodnevnica. Nestao je cvrkut ptica koje su odletjele negdje gdje ih grčenje napaćene zemlje neće plašiti. Nigdje žive duše. Kao da je vrijeme stalo. Iz mraka izviru prekrasni dani kakve možeš samo zamisliti, a ti u njima možeš uživati samo toliko koliko ti to dopusti veličina prozora i položaj trenutne ćelije. Ljepotu pogleda ipak ruže još uvijek po cesti razasuti crijepovi i komadi dimnjaka omeđeni trakama upozorenja.

Bože, što nas je to snašlo? Što se događa? Hrpa pitanja nadire ali i pregršt različitih odgovora.  Svakakve teorije kruže društvenim mrežama i to od onih o teoriji zavjere pa sve do onih koje ni sami autori ne razumiju. Teoretičari zavjera govore kako je virus namjerno ubačen, a potvrdu tome pronalaze u gotovo istovremenom pojavljivanju korona virusa u četiri gotovo jednako udaljena područja Azije i Europe.  Naime radi se o Kini, Iranu, Italiji i Španjolskoj.  Prema tim teorijama ovakvo pojavljivanje zaraze trebalo je spriječiti kvalitetnu mogućnost obrane. Kako virus pogubnije djeluje na starije i bolesnije ljude rađaju se i teorije kako skriveni gospodari svijeta više ne žele hraniti stare i nemoćne jer im oni ne donose profit već samo trošak. Ostati će samo mladi radno sposobni s kojima se danas lako upravlja umjetnom inteligencijom. Oni drugi pak govore kako je sada stvarno došao kraj civilizacije i prethodi apokalipsa, a što je vidljivo iz silnih ratova, požara, potresa i poplava.

Jasno, moguće je postaviti još puno različitih i jednako ludih teorija no gdje leži istina. To, da je netko odlučio zatrovati cijeli svijet biološkim oružjem već i na sami spomen izgleda i zvuči suludo. No gledano kroz ne tako davnu povijest kako su moćnici pobili milione ljudi vlastitog i tuđih naroda kako bi ostvarili svoje zločinačke ciljeve ipak ostavlja trag sumnje. Oni koji se pojavljuju kao mesije govoreći kako će Bog uništiti civilizaciju u stvari ništa ne znaju o Bogu. Njihova je težnja istaknuti sebe pa čak i govoreći gluposti koje nemaju veze sa stvarnošću.

Istina je kako danas živimo životom prepunim raznih grijeha, hedonistički ne mareći za druge i sutra no ne zaboravimo kako je milosrdan i milostiv gospodin. Pa zar nije žrtvovao vlastitog sina za otkupljenje naših grijeha. Kako bi onda onaj koji nas toliko ljubi mogao kažnjavati nas tako surovo?

Ako stvarno pogledamo što nas je pogodilo onda vidimo da je to pandemija vrlo opasnog virusa koji odnosi tisuće života  i nije tako bezazlen kako se misli. Teorija, kako je manje opasan od gripe prava je bajka jer nikada do sada gripa nije napravila ovakvu pandemiju niti su epidemiolozi donosili ovako  rigorozne mjere za zaštitu od gripe. Normalno je da se nameće pitanje stvarnog broja žrtava kad mjere idu prema sve restriktivnijim i ne vidi se kraja. Mislite li da bi ovako stao cijeli život? Ne rade vrtići, škole, sveučilišta, restorani, većina dućana, a da ne govorimo o poljoprivredi i privredi. Bi li se donijele takve mjere za nešto bezazlenije od gripe. Gospodo, svjetska privreda soji i neminovno dolazi period ozbiljnih kriza pa čak i moguće gladi.

No pogledajmo sve ovo što nas je zadesilo drugim očima, očima vjere. Vrlo je interesantno kako sve započinje baš nekako s početkom korizmenog vremena. Sve dosadašnje Korizme odricali smo se gotovo farizejski sitnica uvjeravajući se kako će to učvrstiti našu vjeru, usavršiti našu ljubav i povesti nas putem Krista, a nakon korizmenog vremena vraćali se starom načinu života zaboravljajući naša obećanja.  U trci za materijalnim dobrima očevi i majke zanemarili su vlastitu djecu i obitelj pa su se  tako kod nekih kontakti s obitelji pretvorili u poruke na papiru ili pak SMS poruke. Poneke obitelji nisu čak i više godina zajednički sjele za ručak barem nedjeljom iako ih u tome ništa nije sprječavalo.  Ulica je preuzela odgoj mladih donoseći im čitav niz negativnih oblika ponašanja. Ono što se do jučer smatralo protuprirodnim danas se ističe kao napredno, a ono prirodno želi proglasiti zaostalim ili pak konzervativnim. Ljubav se tako pretvorila u blud i prostituciju, isto-spolne zajednice žele se proglasiti brakom, abortus koji nije ništa drugo do najsvirepije ubojstvo naj nevinih želi se legalizirati tumačeći kao je pravo odluke u rukama žene jer se navodno radi o ženinom tijelu. Iako je žena samo nositelj novoga života neki bi joj željeli dati pravo odluke o prekidu tog novog života.  Socijalizacija koja je trebala donijeti više standarde civilizacijskih dosega unakaradila je čak i naše fiziološke potrebe. Potrebu za disanjem pretvorili smo u pušenje, potrebu za vodom pretvorili smo u lokanje alkohola, potrebu za hranom pretvorili smo u prežderavanje, a potreba za seksom u razvrat. Naš nemoral postao je prijetnja opstanku naših obitelji, a time i našeg društva.

Zastanimo i upitajmo se nije li to ipak malo previše i kuda sve to vodi. U koliko tako počnemo razmišljati sve ovo što nam se događa možemo s punim pravom poimati kao jedno veliko upozorenje. Situacija u kojoj smo se našli prisilno nas je vratila u naš dom i obitelj. Ponovno smo kao obitelj zajedno za istim stolom. Danima smo u krugu obitelji i pružena nam je prilika da se bolje upoznamo i prihvatimo sa svim našim slabostima te konačno počnemo iskreno ljubiti svoje bližnje. Mir i tišina u kojoj smo se našli daje nam mogućnost dubokog pogleda u samog sebe i preispitivanja vlastitog ponašanja i stavova.  Preispitajmo koliko smo tolerantni prema drugima pa ćemo možda naći i  odgovor na pitanje o kvalitetnijem suživotu. Jedino ako vidimo svoje pogreške i grijehe imamo šansu promijeniti se. Jednom moramo shvatiti kako odgovor na sva naša važna pitanja leži u nama samima.

Kao vjernici u ovo vrijeme posvetimo se našoj moralnoj obnovi putem zajedničke, obiteljske molitve. Učvrstimo svoju vjeru koja nam je do sada uvijek bila garant opstojnosti, a svoj život predajmo u ruke dragog Boga. Molimo i za one koji ne vjeruju kako bi im Gospodin donio duševni mir i radost života. Nikad ne pomišljaje kako ste sami i napušteni jer Bog je uvijek sa nama. Poslušajte i čuti će te njegov glas i osjetiti njegovo milosrđe. Ne zatvarajte mu vrata.  Pustite ga da uđe u vaš život i vjerujte da će sve doći na svoje mjesto. Skrušeno i ponizno dočekajmo dan Gospodinovog Uskrsnuća i  vidjet će te kako dolaze velike promjene.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari