Pratite nas

Razgovor

Andrija Hebrang: Kakvo mi to društvo gradimo ako mičemo simbole otpora srpskome fašizmu?

Objavljeno

na

 Premijer Plenković je na prekretnici

Vlada premijera Andreja Plenkovića ulazi u najveću krizu zbog, za sada, dvojbenoga stava oko ploče poginulim braniteljima HOS-a koja je postavljena u Jasenovcu.

Još je značajnije da s time u krizu upada i HDZ kao stranka koja je vodila državu tijekom stvaranja hrvatske države i njezine obrane od srpsko-crnogorske agresije.

Kao stožerna državotvorna stranka, Tuđmanov HDZ nije samo temelj hrvatske državnosti i samostalnosti već i pokazatelj hrvatskoga stanja duha. U srži je biračkoga tijela najveće stranke u Hrvata domoljublje i zaštita nacionalnih interesa, kao što je to temelj politike svih samostalnih naroda svijeta. Zato kada kihne HDZ, razboli se cijela Hrvatska. Svaka stranputica ove stranke uzdrmala je cijelu državu, a svijetli trenutci HDZ-a rezultirali su hrvatskim napretkom. Danas se HDZ trese zbog kolebanja u obrani hrvatskih interesa, u ovome slučaju staroga hrvatskoga pokliča „Za dom spremni“.

Najnovija kriza pokazuje koliko je Hrvatska duboko podijeljena i što koči njezin ukupni razvoj. Na izborima 1990.godine poražene snage pritajile su se tijekom rata i spremale preuzimanje države ako krene po zlu, a to zlo je u njihovim planovima bila pobjeda Hrvatske vojske u ratu protiv Srbije i Crne Gore. Nakon ostvarenja takve briljantne pobjede hrvatske obrane, oni počinju upotrebljavati svoje ubojito oružje koje su preuzeli, a to su mediji, financijske institucije i pravosuđe. Manipulacijama i lažima u području javnih informacija kriminaliziraju sve što je branilo Hrvatsku.

Navedeni tipovi nisu digli glas protiv pozdrava Za dom spremni tijekom obrane od srpske agresije, kada je taj pozdrav s postrojbi HOS-a raširen na sve brigade i sve borbene jedinice. Osobno sam ga čuo stotinama puta na svim bojišnicama. Javili su se tek sada, kada osjećaju da opet drže sve poluge vlasti u Hrvatskoj.

Na ključne položaje prošlih dvadeset godina, u sve vrhove vlasti, mogu doći samo pripadnici ili simpatizeri bivše komunističke partije. Statistika pokazuje da je u to vrijeme antikomunista na čelu državnih institucija bilo manje od pet postotaka! Mi antikomunisti mogli smo samo povremeno prema vrhu, kad je zagustilo, ali ne do vrha. Tako je odlučilo biračko tijelo.

Kada su moji stranački kolege, a kasnije i većina hrvatskoga biračkog tijela, na čelo stranke i Vlade doveli Andreja Plenkovića, ponadali smo se vraćanju hrvatske politike na stazu obrane njezinih interesa. Zbog zanemarivanja srži hrvatskoga bića, taj je put danas ugrožen, a oni koji su bojkotirali Domovinski rat, ponovno dižu glave. Tako ja vidim buđenje protivnika staroga hrvatskog pozdrava.

Simbol najteže hrvatske bolesti

Jasenovac

Što znači jedna ploča u Jasenovcu? Ona je simptom najteže hrvatske bolesti, a to je nerazjašnjena povijest. Već desetljećima naša povijesna pitanja povezana s ideologijom i svjetonazorom guramo pod tepih. Nismo odlučno osudili komunistički režim, protežiramo još uvijek petokraku, ne obznanjujemo istinu o strašnim zločinima nad Hrvatima u Domovinskome ratu. Hoćemo naprijed, a neriješena povijesna pitanja vuku nas natrag. Tako je sada iskočila ta ploča, koja ima dvostruko značenje. S jedne su strane hrvatski branitelji koji su branili državu kada još nije bilo organizirane obrane i ginuli za našu Domovinu. Pratio sam ih kao ratni ministar na ratištima i divio se njihovoj hrabrosti. Bez HOS-a i njima sličnih Srbija bi pregazila Hrvatsku u par dana!

Početak obrane od agresije bilo je doba emocija i domoljublja, a pjesme i simboli starih težnji Hrvata za slobodom
bili su nam jedini oslonac! Tako je i hrabra skupina pripadnika HOS-a uzela kao znak slogan „Za dom spremni“, koji je kasnije legaliziran u njihovu službenome obilježju. S druge strane oni, koji su bili daleko od prvih crta obrane, odlučuju o tom važnom pitanju za branitelje. Hoćemo li skinuti još jedan simbol obrane od srpskoga fašizma devedesetih? Jer srpska agresija imala je sva obilježja fašizma. Bila je militantna, genocidna, silom nametnuta, a temeljila se na istrjebljenju Hrvata. Zar nije fašizam pobiti 7 263 hrvatska civila, što uz oko tisuću nestalih znači preko 8 000 civila, među kojima žene i djeca čine polovicu žrtava? Dokaze koje smo o tomu publicirali zanemaruju sve dosadašnje hrvatske vlade.

Nije li fašizam to što su protjerali 240 000 Hrvata iz okupiranih područja, pa smo u Oluji naišli na jednonacionalni srpski sastav stanovništva? Nije li fašizam rušenje 14 bolnica, stotine ambulanti i vjerskih objekata? Ili stvaranje koncentracijskih logora u koje su otjerali 30 000 ljudi? Umjesto da kao pobjednici proglasimo te istine, a naše branitelje svrstamo među antifašiste, mi klecamo pred navalom uništavanja naših antifašističkih simbola. Izraz „Za dom spremni“ zaslužio je takav epitet u borbi protiv srpskog fašizma! A jedini fašizam u Europi nakon onoga u Drugome svjetskom ratu bio ja taj srpski u agresiji na hrvatski teritorij. Dakle mladići HOS-a i drugih braniteljskih postrojba junaci su koji su rušili fašizam, a oni koji su se tada skrivali, okreću tu istu optužbu upravo prema braniteljima! Eto, do čega dovode neriješena pitanja prošlosti, od čijega rješavanja uporno bježimo.

Kakvo mi to društvo gradimo?

Pozdrav „Za dom spremni“ u ratu je bio općeprihvaćen. U ratu smo ga rabili kao stari hrvatski pojam. Ovaj puta podnjim smo se borili protiv crvene zvijezde petokrake i četničke kokarde koje su nosili agresori na svojim kapama. Danas, dvadesetak godina kasnije, ta krvava petokraka nije sporna, četništvo se relativizira, ali se napada pozdrav koji nas je hrabrio da se od njih obranimo?! Kakvo to mi društvo gradimo? Uz bezbroj puta ponovljenu napomenu da smo osudili ustašku suradnju s fašizmom, a taj teret sada nam ponovno nameću neki kojima je srce daleko od današnje Hrvatske. Na žalost, hrvatski narod takve je birao čak i za predsjednike države. S narodom zavedenim dezinformacijama lako se upravlja. Na sreću, iz povijesti je poznato da svaki narod progleda i spozna istine, što je preduvjet za demokraciju bez manipulacija.

Inače, za neznalice, izraz „Za dom“ prvi se put javlja 1684. godine u spjevu Ritter Vitezovića „Odjeljenje sigetsko“, prenosi se u operu Ivana Zajca 1876. godine, a nalazimo ga u bezbroj tekstova prije II. svjetskoga rata. Zato taj pozdrav usvaja i Ante Pavelić još 1932. godine, kada još nije potpisao pakleni sporazum s fašistima. Zato dovoditi taj pozdrav u vezu s fašizmom nije opravdano, dapače, zlonamjerno je. Izraz dom za Hrvate znači vlastiti dom, obitelj i vjeru, znači domovinu koju brane stoljećima i nikada nisu posezali za tuđim domom.

Truli kompromis

Zbog svega iznesenoga, odluka o braniteljskoj ploči značit će veliku prekretnicu u političkome životu Hrvatske. Ovo je prilika premijeru Plenkoviću da zaokrene politiku prema hrvatskim istinama. U protivnome, potresi koji se osjećaju u stranci pojačat će se i dovesti do promjena na političkoj sceni. S druge strane, to je prilika stranim tijelima u hrvatskoj vlasti, HNS-u i militantnome dijelu srpske nacionalne manjine, da i dalje drže Hrvatsku kao taoca svojihlaži.

Zovem ih stranim tijelima jer nisu izabrani na izborima u vlast, a o njoj odlučuju. Ovo je prilika za istinu o komunizmu, za stalno odgađani početak otkopavanja žrtava komunističkih zločina, ali i za istinu o civilnim žrtvama i ukupnim nekažnjenim ratnim zločinima tijekom srpsko-crnogorske agresije. Bez odgovora na ta pitanja, kako vidimo, svaki i najmanji problem protivnici hrvatske stabilnosti koriste da ju uzdrmaju.

Postupi li premijer rješavanju ovoga problema traženjem truloga političkog kompromisa, otvara se novo poglavlje raskola u hrvatskome društvu. Takvo rješenje bilo bi samo kratkoročno, a rezultiralo bi još većim podjelama. Prilika je ovo za istinu o komunističkim i fašističkim zločinima, o čemu imamo nedvojbenu dokumentaciju. Prilika je i za istinu o srpskim zločinima nad hrvatskim civilima, o čemu smo objavili dokaze. Napokon, to je prilika da se jednom zauvijek hrvatski branitelji dignu na pijedestal utemeljitelja hrvatske države, a njihovo znakovlje da se štuje jer je u početku obrane države bilo jedino oružje.

prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik

HEBRANG: DA SMO IZGUBILI ’95. OPET BI SE PONOVILA JAZOVKA!

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Priča o Sarafini Lauš, travničkoj Hrvatici koja je u ratu izgubila muža i trojicu sinova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.ba

Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, istjerane iz rodnog sela Ćukle, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni. Kako to, u razgovoru za Dnevnik.ba, baka Sarafina i opisuje – sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna. Ostati sam, na, kako kaže, ledini, bez sinova i muža, a da za zločin nitko nije nikada odgovarao, sudbina je brojnih hrvatskih obitelji u Središnjoj Bosni.

Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju  1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

Njena obiteljska tragedija, tragedija je  i svih nas  u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom  u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

Sarafinu Lauš posjetila sam  u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim ‘starinskim’ hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke  od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.

Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.

Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

Omer Luković,  Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

„Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“

„Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina.

Baka Sarafina, inače, rodila je  jedanaestoro djece.

Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji,  po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina,  četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.

Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira“. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili „neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio“.

Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet ‘oće“.

„Bosna vavik i naša bila“

Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.
„Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoganu u amanet“, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.

Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.

„Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna  je vavik i naša bila“, kaže Sarafina.

Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.

„Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al’ zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa’ranila na Pra’uljama“, kaže Sarafina.

„Ne tražim ništa, samo pravdu“

Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.

„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada  dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno,  netko htio spasti.

Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate

„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k’o biva rek’o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku“, kaže Serafina.

Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.

„Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate“, govori Sarafina.

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.

„Onda su rekli da se to desilo  nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?“, pita se Sarafina.

Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al’ govorili su joj naši  da je bilo svega“.

Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca 

„Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita se Sarafina.

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

„Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko“, prisjeća se Sarafina.

Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?

„Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne“, kaže Sarafina.

Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili 

„Bježe od mene kad me vide u selu, ni’ko mi nikad izvini nije rek’o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli ‘nagoditi’ tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.

„Sve se to,bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim“, govori Sarafina.

„Poklat’ ustaška govna da se ne troše metci“

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.

„Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpat’,  da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.
„To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit’, dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.

„Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to ‘ko?“, pita se Sarafina.

Podsjeća  i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga tzv. Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.

„Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.

Kaže i da ne zna kako su Hrvati u  Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.

„Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi’ strana,  ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni“, kaže Sarafina.

Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih  Vukovara, Srebrenice“.

Žrtva Središnje Bosne kao da ne postoji

„Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al’ ‘ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baško da i ne postojimo“, govori Serafina.

Spominje i postupak  u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.

„Kažu stalno neki združeni podu’vat, eto, k’o biva, mi njia napali, treba svak’ za svoje odgovarat’, al’ nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u  Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo ’tili, di ćeš, ni’ko iz ovog pakla, pobići nije mogao“, prisjetila se Sarafina.

„Sve bi im halila, samo da su moja dica živa“

Na  pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.

„Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina.

Razgovor  privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno“ jer se “ne plaši“.

„Sve  bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa“, zaključila je Sarafina Lauš.

Dnevnik.ba 

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vlado Šoljić: Prlić i drugi dužnosnici Herceg Bosne trebaju biti oslobođeni

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od ministara u Vladi Herceg Bosne, a danas na čelu Hrvatske zajednice je Vladimir Šoljić koji je aktivno sudjelovao u donošenju odluka i za vrijeme rata. On, u intervju Večrenjem listu, tvrdi kako nepravomoćna presuda predstavlja krivotvorinu i ne odražava stvarna zbivanja. Uoči drugostupanjske presude vjeruje u pravdu i istinu što, međutim, katkada i nije odgovaralo konačnom ishodu pred tim sudom.

VLM: Danas, 18. studenoga, obilježava se 26. godišnjica HZ HB. Kakav je program obilježavanja i kakav je značaj odluke o utemeljenju HZ HB?

ŠOLJIĆ: Imajući u vidu činjenice da je na dan utemeljenja HZ HB pao Vukovar i da se tog dana obilježava ta značajna godišnjica te da je tada i Dan općine Grude, gdje je utemeljen HZ HB, kao i Dan ZHŽ-a, vodimo računa da se program obilježavanja godišnjice utemeljenja HZ HB u to uklopi. Na velikom skupu 28. kolovoza ove godine u povodu Dana HR HB najavili smo da će 26. godišnjica HZ HB biti obilježena promocijom najvrjednijih i najnovijih knjiga vezanih uz Domovinski rat. Polaganje vijenaca na grob pokojnog predsjednika HZ HB Mate Bobana planirano je za dan 17. studenoga 2017. u 10 sati, a polaganje vijenaca kod središnjeg spomenika hrvatskim braniteljima u Mostaru danas, 18. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Nakon toga u 18 sati tim povodom će biti misa u katedrali te brojne druge manifestacije vezane za ovu obljetnicu. O važnosti odluke o utemeljenju HZ HB ne treba trošiti riječi. Jasno je kako se bez HZ HB i HVO-a Hrvati u BiH ne bi obranili, a to znači ni ostali ni opstali. Zahvaljujući HZ HB, na prostoru pod nadzorom HVO-a život u ratnim prilikama bio je relativno dobro organiziran. Nije bilo gladi, uspostavljeni su sustavi zdravstva, školstva, mirovinskog osiguranja (na prostoru HZ HB mirovine, istina male, primali su svi korisnici bez obzira na nacionalnu pripadnost), a zla svake vrste bilo je manje nego na drugim prostorima. Nažalost, zlo je pratitelj svakog rata.

VLM: Najavljeno je izricanje pravomoćne presude hrvatskoj “šestorci” u Haagu, kakva su vaša očekivanja?

ŠOLJIĆ: Ovo jednostavno i kratko pitanje zaslužuje opširan odgovor. O cijeloj presudi se ne mogu niti želim izjašnjavati jer jednostavno ne poznajem cjelovit sadržaj optužbe i obrane, a nisam ni pravno kompetentan kako bih se izjašnjavao o samom procesu. Moj osobni stav o ratnim zločinima je poznat i nije se mijenjao od rata do danas. Ukratko, sve zločine treba istražiti, a sve počinitelje i nalogodavce suditi po istim kriterijima i zakonima. Nažalost, to do sada nije bio slučaj, i to izrazito na štetu hrvatske strane.

Kad je riječ o presudi dužnosnicima Herceg Bosne u Haagu, osobno se mogu referirati samo na jednu od kvalifikacija koja je paušalna, a koja nosi naziv “udruženi zločinački pothvat” s obzirom na to da sam sudionik i svjedok događaja iz vremena u kojem se sve to događalo. Naime, od početka rata pa sve do prestanka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, vodio sam resor gospodarstva u središnjoj izvršnoj vlasti HZ HB. U tom razdoblju sve do početka sukoba suradnja s bošnjačkom stranom bila je, za ratne prilike, vrlo dobra. Surađivali smo na izgradnji i održavanju prometnica, u oblasti energetike, pa čak i u oblasti proizvodnje.

Osobno sam dao najveći doprinos u osiguranju jesenske sjetve 1992. na prostoru pod nadzorom Armije BiH i HVO-a (sjemenski materijal, zaštitna sredstva, gorivo, gnojivo itd.), a u tvrtki FEAL Široki Brijeg, u kojoj sam bio direktor, tvrtki ALFEMI Živinice stavio sam na raspolaganje potpuno opremljenu proizvodnu dvoranu površine veće od 1000 četvornih metara. U knjizi Jadranka Prlića “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne” i na internetskoj stranici generala Slobodana Praljka, na kojoj je prezentirano više od 40.000 dokumenata, izneseno je toliko relevantnih činjenica iz kojih je jasno kako je kvalifikacija o UZP-u neutemeljena i besmislena. Uvjeren sam kako će Sud ovoga puta uvažiti činjenice, a ne pretpostavke, što bi rezultiralo oslobađanjem svih optuženih po toj osnovi.

VLM: Kako, ipak, komentirate UZP?

ŠOLJIĆ: Za pojam UZP čuo sam iz medija nekoliko godina nakon završetka rata, a koliko mi je poznato, za tu kvalifikaciju iz optužnice nije prezentiran ni jedan relevantan dokument. Kako sam se nalazio u strukturama vlasti kojoj su pripadali i hrvatski optuženici u Haagu, po logici stvari trebao sam znati ili bar primijetiti da se realizira neki takav politički projekt o kojem nisam imao nikakvih informacija ni saznanja. To je jednostavno nemoguće. Bio bih zahvalan onima koji bi me demantirali objavljivanjem konkretnih podataka, informacija, dokumenata ili zemljovida koji jasno svjedoče o UZP-u. Iz onoga što ja znam, slobodan sam tvrditi kako UZP nije postojao s hrvatske strane, a da je vjerojatno postojao s druge strane koja je takav pothvat montirala i imputirala Hrvatima u BiH. UZP je jednostavno apsurdna optužba i konstrukcija izmišljena radi optuživanja hrvatskog vodstva kad već nije bilo konkretnih činjenica na osnovi kojih bi ih se optužilo. U prilog toj tvrdnji iznijet ću kronologiju hrvatsko-bošnjačkih odnosa od prvih demokratskih izbora u BiH i aktivnosti vezanih uz neovisnost BiH i cijelog ratnog razdoblja. Nasuprot apsurdnoj i neutemeljenoj tezi o UZP-u, činjenice govore potpuno suprotno. Republika Hrvatska i Hrvati BiH dali su nemjerljiv doprinos u nastanku i opstanku neovisne BiH.

VLM: Zašto to tvrdite i kakva je bila uloga bh. Hrvata i RH u ratu?

ŠOLJIĆ: Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH su već 1991. glasovali za odluku o neovisnosti BiH i njihovi glasovi bili su presudni prilikom usvajanja te odluke. RH je s najviše političke i državne razine, nasuprot nezadovoljstvu Hrvata BiH zbog neprihvaćanja tzv. livanjskog pitanja od SDA, preporučila Hrvatima BiH da iziđu na referendum o neovisnosti i za nju glasuju. Hrvati BiH su na referendum izišli u najvećem postotku te gotovo 100% glasovali za neovisnu BiH, što je također bilo presudno. RH je među prvima priznala BiH u njezinim postojećim tzv. avnojevskim granicama i uputila svog veleposlanika. Čim se rat prenio na prostor BiH, RH je BiH predložila sporazum o zajedničkoj obrani koji nije prihvatio Alija Izetbegović sve do Splitskog sporazuma. RH je s BiH potpisala više raznih sporazuma o prijateljstvu i suradnji koje je bošnjačka strana u velikoj mjeri izigrala.

VLM: Kako gledate na okolnosti izbijanja rata i odnosa triju strana – Hrvata, Bošnjaka i Srba?

ŠOLJIĆ: Hrvati BiH su prvi pružili organizirani otpor kad je počeo rat na prostoru cijele BiH. Najbolji primjer za to je obrana grada Mostara. Multietničko vodstvo grada Mostara je obranu grada povjerilo HVO-u jer druge organizirane vojske na tom prostoru nije bilo. Za takvu odluku dobivena je suglasnost Predsjedništva BiH. Bošnjačkoj strani u tom vremenu i tim okolnostima nije smetalo što je ta uloga povjerena HVO-u. Ta zadaća je uspješno izvršena, a nedugo nakon toga HVO je izveo prvu veliku oslobodilačku operaciju, pri čemu je oslobođeno šire područje Mostara, uključujući dijelove Čapljine i Stolac. Sprečavanjem blokade Mostara, u kakvoj se već nalazilo Sarajevo, sigurno je imalo bitan odraz na budući tijek rata. Kad je počeo rat na cijelom prostoru BiH RH je prihvatila većinu izbjeglica iz BiH, među kojima je bio velik broj Bošnjaka. Bošnjačkim izbjeglicama bilo je pruženo utočište i sva pomoć, uključujući i obrazovanje na bosanskom jeziku koji do tada nigdje nije bio priznat.

VLM: Vratimo se malo RH, odnosno zaboravljanju što je učinjeno u ratu?!

ŠOLJIĆ: Preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a došla je sva pomoć BiH, kako humanitarna tako i vojna. Armija BiH je u RH imala vlastite logističke centre. U RH su se održavali razni skupovi političkog karaktera, uključujući i sjednice Vlade BiH za vrijeme ratnog razdoblja. U RH su utemeljene, obučene i opremljene kompletne postrojbe Bošnjaka, koje su upućene na ratište u BiH (Prvi krajiški bataljun ustrojen je i obučen na zagrebačkom Velesajmu, a 7. krajiška brigada ustrojena je i obučena u mjestu Klana kod Rijeke te upućena na ratište u BiH). U postrojbama HVO-a bio je velik broj Bošnjaka, oko 30% u cjelini, a bilo je postrojbi HVO-a u kojima su Bošnjaci bili većina. Vojnici HVO-a, bez obzira na nacionalnost, bili su jednako tretirani kad su u pitanju plaća, logistika itd. (Tko bi to naoružavao i opremao budućeg ratnog protivnika?) Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj su liječeni pripadnici A BiH, među kojima i oni koji su ranjeni u borbama s HVO-om.

VLM: Dvije strane ne gledaju jednako vezano uz protekli rat, napose glede razloga?!

ŠOLJIĆ: Do sukoba Armije BiH i HVO-a, koji je nedvojbeno počela Armija BiH, nije bilo ni progona, a kamoli druge vrste stradanja Bošnjaka na prostoru HZ HB, odnosno na prostoru gdje je HDZ imala vlast, a HVO vojni nadzor. Najbolji primjer za to je opet grad Mostar koji je primio veliki broj bošnjačkih prognanika i u kojem su malobrojne postrojbe A BiH imale cjelovitu logističku potporu HVO-a, o čemu svjedoče molbe zapovjednika A BiH u Mostaru upućene logistici HVO-a. Brojni su pokušaji zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkoga sukoba koje je bošnjačko vodstvo izigralo provodeći dvoličnu politiku. Redovito bi poslije potpisanog primirja i sporazuma Armija BiH nastavljala napadne operacije, dok u to vrijeme HVO nije imao zapovijed niti je izveo ijednu napadnu operaciju. Nastavku djelovanja Armije BiH nakon potpisanih sporazuma o primirju prethodile su političke odluke bošnjačkoga vodstva, kao i savjetovanja vodećih zapovjednika Armije BiH, i to obvezno bez nazočnosti zapovjednika nebošnjaka (primjer savjetovanja vojnog vodstva u Zenici).

VLM: Često se licitira brojem žrtava, ratnim zločinima, a dvije strane se međusobno optužuju o posljedicama. Kako vi gledate na to?

ŠOLJIĆ: Za vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba Armija BiH je počinila mnogo više zločina i progona Hrvata nego što je HVO učinio sličnih zločina i progona Bošnjaka. O tome je dugo i strpljivo bošnjačka strana prikrivala istinu o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, a uz ostalo, logore Armije BiH nazvali su “sabirnim centrima”. Nakon Splitskog sporazuma hrvatske snage koje su činile HV i HVO u suradnji s Armijom BiH izvršile su deblokadu Bihaća i time spriječile ponavljanje Srebrenice na tom prostoru, oslobodile veliki dio teritorija BiH pod nadzorom VRS te u konačnici dovele do prestanka rata i do Daytonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci su cijelo ratno razdoblje bili jedna, a Srbi druga strana, isključujući vrijeme trajanja međusobnog sukoba. UZP je uglavnom vezan uz razdoblje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, ali se nigdje ne navodi kad je i kako počeo, kad je prestao i tko je o svemu tome donosio odluke.

VLM: Bili ste jedan od visokih hrvatskih dužnosnika, je li postojao dogovor Tuđman – Milošević odnosno Karadžić – Boban?

ŠOLJIĆ: Ako je postojao dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH, za koji, uz ostalo, i Alija Izetbegović izjavljuje kako nije vidio nikakav dokument koji o tome govori, zbog čega, primjerice HVO i VRS nisu zajedno radili na njegovoj realizaciji, odnosno zašto zajednički nisu ratovali protiv A BiH, i to odmah na početku rata dok Armija BiH nije bila ni dobro ustrojena ni naoružana? Poznato je da su HVO i A BiH na početku rata djelovali zajednički ili koordinirano protiv VRS i JNA te da je sva pomoć A BiH i Bošnjacima u BiH išla preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a, kako humanitarna tako i vojna. Tko bi to zbrinjavao izbjeglice naroda s kojim će ratovati, opremao i obučavao njegovu vojsku sve dok postane brojnija i jača od HVO-a, a onda s njom planirao početi rat. Koji to narod traži utočište kod agresora? Zbog čega je A BiH povukao svoje postrojbe iz istočne Bosne, kao i iz grada Sarajeva, te ih uputio na ratište prema HVO-u umjesto da pokušava braniti Srebrenicu i deblokirati Sarajevo. Zbog čega bošnjačko vodstvo nije prihvatilo prijedlog HVO-a za deblokadu Sarajeva. U HVO-u je, kao što je već konstatirano, bila gotovo jedna trećina Bošnjaka. Koji to narod može prihvatiti buduće protivnike, naoružati ih i s njima biti u istom rovu? Kako se naziva postupak kada su neki od Bošnjaka pripadnika HVO-a planski napali svoje suborce iz reda hrvatskog naroda, među kojima su brojne zarobili, a neke i ubili, kao što je to posebno bio slučaj na prostoru Mostara i šireg okruženja. Ako u gradu Mostaru nije bilo incidenata na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Bošnjaka, ako su bošnjački civili imali sva prava kao i Hrvati, od korištenja humanitarne pomoći, korištenja zdravstvenih i svih drugih usluga, primanja mirovina i sl. te ako su postrojbe A BiH gotovo u cijelosti logistički podržavane od HVO-a, kome je trebao rat u Mostaru i od koga je oslobođeni Mostar trebalo ponovno oslobađati. Je li logično da se za vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga sukoba deseci tisuća muslimanskih izbjeglica i obitelji te pripadnika A BiH slobodno šeću Republikom Hrvatskom i koriste sva prava, uključujući i liječenje vojnika A BiH, među kojima su neki ranjeni u sukobu s Hrvatima.

VLM: Mnogi su bili iznenađeni kada se na mjestu prvooptuženoga odnosno čelnika UZP-a našao Jadranko Prlić. Vi ste ga dobro poznavali, što možete reći o tome?

ŠOLJIĆ: Nitko u tijeku rata, ni od međunarodnih, a ni domaćih dužnosnika, nikada nije spomenuo ime Jadranka Prlića vezano uz zločine počinjene na prostoru BiH. Kako je do toga došlo da on bude prvooptuženi, vjerojatno znaju oni koji su zajedno s haaškim Tužiteljstvom pripremili tu optužnicu. Jadranka Prlića sam upoznao kad sam, kao i on, imenovan u središnju civilnu izvršnu vlast HVO-a. Nije mi trebalo puno vremena da zaključim kako je riječ o iznimno stručnoj i kompetentnoj osobi upravo za mjesto na koje je imenovan. S obzirom na to da smo uglavnom radili poslove za koje smo bili zaduženi, nisam imao prigode s njim razgovarati više vremena o drugim stvarima, ali sam ga doživio mnogo više kao liberala nego kao nacionalista. Znao sam da je u zadnjoj izvršnoj vlasti prije prvih demokratskih izbora u BiH bio dopredsjednik Vlade BiH. Vjerujem da je upravo zbog toga bio najozbiljniji kandidat za guvernera Narodne banke BiH. Bošnjačka strana ga je podržala i prihvatila, ali je to imenovanje osporio HDZ BiH, vjerojatno zbog toga što nije bio član HDZ-a BiH. U međuvremenu je bio na studijskom putovanju u SAD-u u organizaciji američke strane, a u BiH se vratio svega nekoliko dana pred početak rata na cijelom prostoru BiH. Iz navedenog je očito kako on ni na koji način nije sudjelovao ni u utemeljenju HZ HB, a kamoli u kreiranju bilo kakve politike hrvatske strane u BiH pa, prema tome, o njegovu sudjelovanju u bilo kakvom tzv. UZP-u ne može biti riječi. Ni na početku funkcioniranja središnje civilne izvršne vlasti ni u tijeku rata nije bio ni u lancu zapovijedanja HVO-a. Ne znam kakva je mogla biti pravna osnova za optužnicu protiv Jadranka Prlića s obzirom na to da protiv osoba njegova ranga i dužnosti u ratnom razdoblju nisu podizane optužnice. Dakle, nisu podizane optužnice protiv predsjednika i ministara Vlade RS i Vlade BiH. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti čelnika civilne vlasti HVO-a od Vlade BiH, u kojoj je dominirala bošnjačka strana, imenovan je za povjerenika za prostor HZ HB. Polovinom 1993., dogovorom bošnjačke i hrvatske strane, predložen je za predsjednika prijelazne Vlade BiH. Nakon WS, dakle na polovini ratnog razdoblja, imenovan je za ministra obrane BiH, a po prestanku rata za prvog ministra vanjskih poslova BiH. Dakle, Prlić je bio osoba od povjerenja i bošnjačke strane koja ga je na koncu inaugurirala na prvo mjesto u optužnicu u Haagu. Kada je Jadranko Prlić i na koji način postao član tzv. UZP-a i kada je to prestao biti, s obzirom na to da su Hrvati i Bošnjaci i na početku i na koncu rata bili jedna strana, nikome nije poznato. Dan uoči sukoba A BiH i HVO-a u Mostaru, vraćajući se s jednog sastanka u Ljubuškom, sreo sam Prlića na putu kod obitelji u Makarsku. Nekoliko dana poslije sam ga sreo u Mostaru i doznao da, osim mene, ni on nije znao ništa o tome što se tih dana događalo u Mostaru, a kao čelnik tzv. UZP-a valjda je trebao upravljati tim procesom.

VLM: Što nakon presude?

ŠOLJIĆ: Očekivanja od presude su vrlo različita, a ja osobno smatram da se ništa bitno nakon presude, ma kakva ona bude bila, neće promijeniti. Svaka strana zadržat će isti odnos prema suđenju i presudi koje je imala i dosad. Nisam u aktivnoj politici, ali očekujem da će hrvatski predstavnici u vlasti nastaviti aktivnosti na osiguranju institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH, od čega jednostavno ne smiju odustati.

Razgovarao: Zoran Krešić / Večernji list

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari