Pratite nas

Povijesnice

Andrija Matijaš Pauk izvukao je tenkove na Dinaru, na 1800 metara visine. To je šokiralo srpske oficire

Objavljeno

na

Prije svake važne akcije 4. brigade HV-a Pauk bi svojim tenkistima radiovezom rekao: “Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja!”

Andrija Matijaš Pauk rođen je 1947. u Pozarcu nedaleko od Marine pokraj Trogira. Zbog obiteljskog siromaštva mogao je birati između sjemeništa, odlaska u svećenike, i vojske. Izabrao je vojni poziv. Matijašev stric Ivan bio je Titov partizan i poginuo je na Sutjesci 1943. Njegovo je ime upisano na Tjentištu. Matijašu je ta činjenica, bar je tako mislio, trebala osigurati kakvu-takvu karijeru u JNA, ali nije, piše Večernji list

Najprije je pokušao postati pomorski diverzant, ali nije prošao na liječničkom pregledu, imao je kronični bronhitis i probleme sa sinusima. Uputili su ga na školovanje u Banju Luku, u školu za oklopno-mehanizirane postrojbe. Kad je završio školovanje, kao podoficir JNA 1966. dobio je posao u Sloveniji.

Za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. završio je u vojnom istražnom zatvoru zbog rečenice: „Zašto ja moram reći kao Hrvat da sam Dalmatinac da bih ublažio to hrvatstvo. Jer, kad kažem da sam Hrvat, onda sam ustaša.“ Kolege ga nisu teretili pa je oslobođen optužbi za nacionalizam. Zaljubio se poslije u Nadu Šebez i vjenčao se s njome 1973. godine. Bio je izvanredan tenkist, dobio je mnoga odličja u JNA, a bavio se vojnim višebojem.

Penjao se uz konopac sedam metara visine za 4,4 sekunde. U vojnom višeboju bio je od 1970. do 1980. u samome vrhu. Bio je i vrhunski skijaš. No Pauk se 1981. preselio iz Slovenije u Split jer je u Divuljama formirana tenkovska satnija JNA. Kad su počela demokratska gibanja 1990., njegovi kolege, uglavnom Srbi, ignorirali su ga te uopće nije dobivao zadatke. S početkom rata u Sloveniji i agresije na Hrvatsku, Matijaš je u Splitu, s povjerljivim ljudima, organizirao bijeg ročnika iz vojarni JNA te se čvršće povezao s hrvatskim MUP-om.

U kolovozu 1991. u sabirnom centru na Tuškancu u Zagrebu prijavio se kao dragovoljac u ZNG. Bio je na bojištu na Banovini: u Viduševcu, Sisku, Karlovcu, Dugoj Resi… Ostalo je upamćeno da je spasio jednu nepokretnu staricu, Srpkinju, i odnio je na rukama u župni dvor. Nakon što je napadnut jug Hrvatske, Matijaš je u listopadu 1991. tražio povratak u Dalmaciju.

Odmah je postao pripadnik 4. brigade ZNG-a, zapovijedao je diverzantskom grupom i sudjelovao u borbama kod Čepikuća. Kako ZNG u to vrijeme nije imao tenkove, Matijaš je brzo postao legenda pješaštva. Kakav je vojnik bio, govori i to da je Narodna armija objavila naslovnicu s njegovom fotografijom i naslovom: “Državni neprijatelj br. 1”. Srbi su dobro znali njegove kvalitete. Prva oklopna postrojba 4. brigade osnovana je u lipnju 1992., nakon što su Damir Krstičević i njegovi vojnici u Hercegovini zarobili dva tenka T-55.

Matijaš je postao zapovjednik oklopno-mehanizirane satnije, koja je imala dva tenka T-55 i jedan T-34. Sjedište joj je bilo u Orašcu pokraj Dubrovnika. Potkraj lipnja 1992. Matijaševi tenkisti dali su velik doprinos u oslobađanju Dubrovnika. Bile su to bitke za Zaplatnik, Ivanjicu i Uskoplje. Tenkove je prebacio starom uskotračnom prugom koja je išla rubom Popova polja prema Dubrovniku i razbio glavninu srpskih snaga.

U operaciji Vlaštica dobio je nadimak Pauk. Kad su akcije oslobađanja na južnom bojištu završene, general Bobetko rekao je: „Da nije bilo Andrije Matijaša i njegove samostalne tenkovske satnije, dolina Neretve i Dubrovnik s otocima bili bi četnički.“

Poslije oslobođenja Dubrovnika Pauk je osnovao oklopno-mehaniziranu bojnu 4. brigade i početkom studenoga 1992. postao njezin zapovjednik. U bitci za Maslenicu, u siječnju 1993., Pauk je sudjelovao s 27 tenkova i 13 BVP-a. Uvijek je bio u pokretu: izviđao je neprijateljske položaje, navodio paljbu svojih tenkova, zapovijedao, hrabrio i tješio. Imao je karizmu.

Vojnici su bili smireniji i hrabriji kad je on bio pokraj njih. U bitki za Maslenicu Matijaš je sa svojim tenkistima probio crte pokraj Islama Latinskog i potom sudjelovao u poznatoj tenkovskoj bitki za Kašić. A kad su Srbi 1. veljače 1993. organizirali protunapad, Matijaš je ranjen dva puta. Geleri su ga pogodili dok je navodio paljbu s krova jedne kuće. No sljedećeg dana, kad je stalo krvarenje, vratio se na bojište, i to na štakama. “Znam da je sve pod kontrolom, ali meni je mjesto među vojskom”, govorio je.

Maslenica je bila prekretnica u ratu, ali je Matijaša koštala 12 gelera u tijelu, a jedan je oštetio živac koji drži stopalo. Matijaš se ponašao skromno i vojnički. Nakon operacije Maslenica Matijašev oklopni tabor bio je u selu Konjsko. Vojsku nije štedio, naporno su vježbali. “Više znoja u miru, manje krvi u ratu”, govorio je Matijaš svojim vojnicima. Bili su izvježbani tako da je cijela oklopno-mehanizirana bojna bila spremna za pokret za pet i pol minuta. To je značilo ukrcaj tenkova na labudice, ukrcaj vojske, opreme i streljiva. Kad su to vidjeli Amerikanci, ostali su začuđeni.

U vojnoj operaciji Zima ‘94., koja je bila priprema za Oluju, HV je želio ovladati Dinarom. Operacija je počela 29. studenog i završila na Badnjak. Bila je to najzahtjevnija vojna akcija jer su se temperature spuštale i do minus 30 Celzijevih stupnjeva.

Matijaš je najprije izvukao tenkove na 1300 metara nadmorske visine, a onda i na 1800 metara. Kad su Srbi vidjeli tenkove na Dinari, nastupila je „opšta bežanija“. Oslobođena je Dinara, 20 km u dubinu, 10 km u širinu, i Livanjsko polje.

Akcijom Skok 1 oslobođen je Veliki bat na Dinari s kojeg se vidio Knin. Potom je ministar obrane tražio da se oslobodi i Mali bat… A za oslobođenja Crnog luga i Šator-planine u akciji Skok 2 Matijaševi tenkovi bili su čak na 2000 metara nadmorske visine. Srpski oficiri ostali su u šoku jer se to protivi vojnoj logici. Oklopnjaci Andrije Matijaša Pauka su ih razbili.

Poslije, u operaciji Ljeto ‘95., oslobođeni su Grahovo i Glamoč, a Matijaš je prvi ušao u Grahovo. Krstičević mu je za to obećao čin pukovnika i novi džip. Potom je uslijedila Oluja i ulazak u Knin, međutim Matijaševi tenkisti morali su dalje. Čekala ih je operacija Maestral od 8. do 17. rujna 1995. u kojoj su oslobođeni Drvar, Šipovo, Jajce, Ključ, Petrovac i Krupa.

Posljednja Paukova akcija bila je Južni potez, završna operacija razbijanja srpskih snaga koja je trajala od 8. do 12. listopada 1995. Sve je bilo isplanirano do posljednjeg detalja.

Uvečer 8. listopada bio je na sastanku s generalom Rahimom Ademijem, a 9. listopada uslijedila je bitka. Nastupila je njegova oklopna bojna. U metežu bitke bili su izmiješani i naši i neprijateljski vojnici i oklopnjaci. I naši i Srbi imali su vrpce iste boje.

Matijaš je poginuo od prijateljske vatre. Nekoliko se dana tajilo da je poginuo kako ta činjenica ne bi demoralizirala vojsku. Brigada je trebala odraditi posao do kraja. Južni potez bio je velika vojna pobjeda Hrvatske vojske, međutim zbog Matijaševe pogibije njegovi bliski suborci nisu se osjećali pobjednicima. “Nema te vojske koju Pauk nije mogao poraziti”, govorili su njegovi vojnici.

Prije Južnog poteza Matijaš, s gelerima u tijelu, suborcima je govorio da nije više za vojsku. Već je bio predao papire za mirovinu i govorio da će “na masline i slane srdele”. Na žalost, nije dočekao vojnu mirovinu. Hrvatska Andriji Matijašu Pauku u svakoj prigodi duguje reći: Hvala!

(Večernji list)

 

Nemojte, molim vas, zaboraviti Andriju Matijaša Pauka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

6. lipnja 1992. Zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Objavljeno

na

Objavio

Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja.

Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada, piše narod.hr

Dana 6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.

Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci.

Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.

Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.

Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“,  pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.

Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.

Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici neprijateljske tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke“.

Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud  oslobodio svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. „Za ovaj „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao“, tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: „Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“.

Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori.

U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini.

Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati!

Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju.

Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a.

Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede!

Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992.

Nikakva fantomska Armija BiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja:

– 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve

– 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca

– 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara

– 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna

– 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a

– 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada

Dan 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Širokobriješka Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju.

Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?

Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio, piše  narod.hr

Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

5. lipnja 1848. – Prva upotreba hrvatske trobojnice

Objavljeno

na

Objavio

Malo više od mjesec dana nakon što je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama, ona je 5. lipnja 1848. prvi put i službeno upotrijebljena.

Iako ju je kao zajednički simbol nacije odmah upotrijebila Zagrebačka narodna garda, novi hrvatski barjak službenim je to postao pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Budući ban ušao je u Zagreb u sjajnoj povorci na čijem se čelu vijorila trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

Tijekom povijesti hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće imale crvenu, bijelu i plavu boju. Kada se u dramatičnim revolucionarnim događajima 1848. iščekivao rat s Mađarima, prepoznala se potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave.

Nastojeći da zastava bude državotvorna i prihvatljiva za sve povijesne pokrajine, ban Josip Jelačić i suradnici odlučili su njezine boje uzeti iz temeljnih boja sva tri grba hrvatskoga kraljevstva. U jedinstvenu zastavu unesene su crvena i bijela boja iz povijesnog grba Kraljevine Hrvatske, a plava boja iz povijesnih grbova Kraljevina Slavonije i Dalmacije. Kao ukras u središte su zastave postavljeni združeni grbovi Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a njima je pridodan i grb Velike Ilirije, piše HRT

Iako je poslije gušenja revolucije hrvatska trobojnica bila zabranjena, od hrvatsko-ugarske nagodbe 1867. ponovno je u službenoj upotrebi. Kada je 1918. hrvatski narod ušao u Kraljevina SHS i zatim u Jugoslaviju, hrvatska zastava kao jedina heraldički ispravna, ali s obrnutim rasporedom boja izabrana je za zastavu nove države.

Isto se ponovilo i 1943. kada su odlukom AVNOJ-a trobojnice, ali s crvenom petokrakom zvijezdom potvrđene kao zastave nove komunističke Jugoslavije i Hrvatske. Od 1990. i proglašenja samostalnosti i neovisnosti Republika Hrvatska vratila je u upotrebu staru trobojnicu s povijesnim grbom i krunom, oblikovanom sa starim grbovima hrvatskih zemalja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari