Pratite nas

BiH

Angelina i Monica

Objavljeno

na

“Eto, muslimane stoji Angelina, Srbe Monica, a đe smo mi brato?”, rezignirano mi prošlog tjedna govori poznanik u Mostaru ponavljajući uobičajeni hrvatski bluz, jer osim što nemamo entitet ni vlastite institucije, nemamo ni filmske zaštitnice.Apsurdna polemika koja se u zadnje vrijeme razvila oko snimanja novog filma Emira Kustrice sa slavnom talijanskom glumicom u glavnoj ulozi još jednom je pokazala kako je nemoguće napraviti bilo što krupnije na prostoru BiH, a da to ne bude automatski mapirano unutar postojećeg nacionalnog sukoba i pripisano jednoj od strana kao pojačanje u borbi. Angelina Jolie je tako, nakon početnog sumnjičenja, u bošnjačkoj javnosti kanonizirana kao prava raja i neka vrsta filmske ambasadorice Bošnjaka, a slična sudbina u lokalnoj mitologiji, samo sa srpske strane, ozbiljno prijeti Monici Bellucci, čija se svaka kurtoazna izjava i odgovor na neprimjerna pitanja potencira i iščitava kao krajnja objava filmskog božanstva o karakteru rata u BiH i smislu cjelokupne srpske povijesti, od stoljetne patnje pod Turcima pa nadalje. Naravno, sve to skupa ne govori ništa ni o jednoj ni o drugoj glumici, već o potrebama i frustracijama podijeljenog društva koje se projiciraju na inozemne ikone.

Prijatelj iz Ljubuškog mi je pričao kako je u vrijeme kad je popularnost boksa bila na vrhuncu i kada su se i najstarije babe dizale u gluho doba noći kako bi gledale legendarne mečeve za titulu prvaka svijeta, u čaršiji postojala oštra navijačka podjela – svi muslimani su navijali za Muhammeda Alija, a svi Hrvati za Joea Fraziera. Ovisno o ishodu meča, ujutro bi u kafani jedni zračili trijumfalizmom, a drugi bi bili pokunjeni kao da su se krošeima, aperkatima i eskivažama u Manili nadmetale njihove nacije i vjere, a ne dva daleka stranca. Danas u BiH na sličan način dio bošnjačke i srpske javnosti projicira vlastite frustracije i čežnje na dva filma koji su vezani uz BiH. Film Angeline Jolie je doživio totalni debakl, pokazao se kao poluamatersko djelce glumice koja je iz hira umislila da može biti i redateljica. U Zemlji krvi i meda ostat će zapamćen kao katastrofalno loš film o važnoj i bolnoj temi kojoj je učinio medvjeđu uslugu. Kakav će biti novi film kojeg snima Kusturičina ekipa stacionirana u Trebinju tek ćemo vidjeti. Naslov Kusturičinog filma je Mliječni put. Hoće li nakon Angelininog meda s Mliječnim putem biti bolje vidjet ćemo dogodine. Ako film 2014. trijumfira u Cannesu pola zemlje će slaviti, polovici će biti krivo. To je otužna stvarnost zemlje u kojoj još nisu razlučene sfere javnog i privatnog, ratnog i umjetničkog, političkog i estetskog.

Junačka odluka drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH Željka Komšića da, unatoč postojećem uzusu, povuče odluku Ministarstva obrane o ustupanju dijela oružja i opreme Oružanih snaga BiH za snimanje filma renomiranog europskog redatelja, zadnji je biser u sedmogodišnjem nizu te političke štetočine koja je na rasturanju BiH i porastu nepovjerenja između tri naroda učinila više nego svi aktivni političari zajedno. Na isti način, bez posebnog konsultiranja Predsjedništva svojevremeno je Ministarstvo izašlo u susret ekipi filma Angeline Jolie. U čemu je onda razlika? Naravno, u tome što po Komšićevoj procjeni, za razliku od Angeline, Kusturica nije prava raja, što je u njegovom duhovnom univerzumu najteža politička i moralna kvalifikacija koja onda povlači i ozbiljne konkretne posljedice pa stoga za Kusturičin film ne može ono što za druge može.

[dropcap]K[/dropcap]ako išta u ovoj državi može funkcionirati ako će se stvari odvijati prema osobnim hirovima i političkim simpatijama, a ne prema zakonu i predviđenim procedurama? Je li Kusturica počinio ratni zločin? Budući da ga tužiteljstvo ne traži, očito nije. Je li se na neki drugi način ogriješio o zakonodavstvo BiH? Do sada o tome nema nikakvih naznaka. Može li se poreći da je renomirani europski redatelj? Ne može. Snima li na teritoriju BiH film u kojem je angažirana velika svjetska filmska zvijezda i koji po svemu sudeći može samo pridonijeti afirmaciji zemlje i njezine kinematografije? U čemu je onda problem? Očito, nije u pravno-formalnom, već političkom statusu redatelja, preciznije u tome što je pola stanovništva zemlje uvjereno da je Kusturica nacionalni izdajnik, četnik i papak. Ali ako se isti princip počne primjenjivati i sa druge i sa treće strane, doći će se do stanja sveopće blokade, jer nema nijedne stvari oko koje se politički i emotivno može postići savršeni konsenzus svih strana, jer je svaka istaknutija osoba, ako se bavi bilo čime što zadire u pitanja politike, identiteta, sjećanja, jednima heroj, drugima i trećima zločinac i obratno. Jedni izlaz je u dosljednom poštivanju zakona i procedura neovisno o tome hoćemo li to napraviti sa zadovoljstvom (kao kada odobravamo korištenje državnog tenka za snimanje filma koji nam se politički sviđa) ili stisnutih zuba i teška srca (kad isti tenk ustupamo osobi čiji nam se politički stavovi gade, premda su legitimni).

Osobno mi je odbojna većina političkih stavova i procjena koje je Kusturica iznosio krajem osamdesetih i tijekom devedesetih. Sve je radio uglavnom na svoju štetu i ponašao se u političkoj javnosti kao slon u staklarnici, kao harlovina rekli bi u Mostaru, u opasno i delikatno vrijeme u kojem je iznošenje bilo kakvog glasnog i jasnog stava za osobu takvog značenja nužno značilo teško se zamjeriti jednoj od strana u sukobu koji se spremao eksplodirati. Kao vrlo mlad čovjek postigao je golemi uspjeh i postao važna figura kulturne elite zemlje pred raspadom, čiju složenost i neodrživu konfliktnost očito tada nije bio u stanju ili nije želio uvidjeti. Njegovo jugoslavenstvo bilo je kratkovidno, neosjetljivo za traume, potrebe, stavove i interese drugih. Slovenci, Hrvati i ostali trebali su valjda trpjeti i statirati u neprežaljenoj Jugi da bi on imao veliku domovinu u kojoj je najveći redatelj. Nakon nestanka zadnje jugoslavenske iluzije, Kusturica je izabrao srpsku stranu. Mogao je, budući da potječe iz muslimanske obitelji, izabrati bošnjačku, ali nije i to je njegovo pravo. Kao što je to svojevremeno bilo pravo i Ive Andrića, Meše Selimovića, Mirka Kovača, Gorana Babića, Mladena Vojčića Tife i da ne idemo dalje, tj. niže. Koliko je god bilo kratkovidno i moralno neosjetljivo za druge njegovo nekadašnje jugoslavenstvo, toliko mu je danas povremeno nesuptilno srpstvo. Povijesne, političke, filozofske prosudbe su mu uglavnom banalne, ali čim pređe na svoje pravo područje, slikovitosti, kreativnosti, igre i danas pokazuje genijalnost. Nakon što je prije nekoliko godina redatelj Danis Tanović u stranom tisku ponovio već ofucano opće mjesto kako je “Kusturica sjajan redatelj, a loš čovjek”, Kusturica mu je odgovorio riječima: “Danise, fantastičan si čovjek, ali si kao redatelj nula”.

Teško je očekivati da će ikada svi stanovnici ove zemlje osjećati redatelja Kusturicu kao “svoga”, ali imamo se pravo nadati da će doći vrijeme kada će zakon vrijediti jednako za sve i kada će, u istim stvarima, za sve vrijediti iste procedure i uzusi. U BiH nema napretka sve dok ne “priznamo” jedni druge, tj. priznamo pravo na postojanje, na različite stavove i interese. Problem se uvijek vraća na američku vojnu bazu u kojoj su izgleda svi potpisali mirovni sporazum, koji je jedini temelj ove zemlje, s figom u džepu, kao nekakav prekid vatre dok se ne ojača vlastita pozicija. Jer kako drugačije tumačiti to da je nepremostiv problem bošnjačkim predstavnicima u Predsjedništvu BiH činjenica da Kusturica ima iste političke stavove kao i golema većina stanovnika RS, što potvrđuju rezultati svih dosadašnjih izbora? Ako su Oružane snage BiH i njihova oprema zajedničke svim narodima i građanima, zašto se onda jednoj filmskoj ekipi, na temelju političkih kriterija, mogu staviti na raspolaganje, a drugoj ne mogu? I rade li oni koji provode takvu diskriminaciju na jačanju ili ne razbijanju zemlje?

Nino Raspudić/nezavisne.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari