Pratite nas

Intervju

Anja Šovagović Despot: ‘Nina Obuljen navukla je Plenkovića da nas smijeni’

Objavljeno

na

Intervju Anje Šovagović Despot o nepravilnostima na HRT-u za “Nacional”

Tjednik NACIONAL objavio je niz tekstova o nepravilnostima na HRT-u u vezi novog Koregulacijskog sporazuma kojim je predviđeno financiranje vanjske produkcije u iznosu od 75 milijuna kuna, po nedefiniranim kriterijima, dok vlastita produkcija propada. Sve te navode u svom je demantiju negirao glavni ravnatelj HRT-a, Kazimir Bačić. Kao bivša predsjednica Nadzornog odbora, kako komentirate taj sporazum, radi li se o pogodovanju određenim producentskim kućama, je li to nastavak iste netransparetne politike vođenja HTV-a, na koje ste upozorili u svom Izvješću koje se odnosilo na poslovanje 2016.?

Bivši saziv NO HRT-a, čija sam bila predsjednica, bio je veliki zagovornik koregulacije. Smatrali smo da se koregulacijommogu urediti određena otvorena pitanja koja Zakonom o HRT-u nisu bila dovoljno precizno uređena, kao npr. način utvrđivanja osnovice za izračun zakonske obveze HRT-a za nabavu audiovizualnih djela od neovisnih producenata, zbog čije su netransparentnosti neovisni producenti opravdano prigovarali. Upravo je to bio jedan od razloga zašto smo u svom mandatu toliko inzistirali na uvođenju troškovnog računovodstva, kako bi u svakom trenutku svima bili poznati stvarni programski troškovi HRT-a, koji predstavljaju osnovicu za izračun te zakonske obveze HRT-a. Ako se sjećate, to je bio razlog zbog kojeg smo tražili razrješenje Gorana Radmana.

Nadalje, smatrali smo da je koregulacija potrebna kako bi seuredila poprilično netransparentna pravila natječaja za nabavu programskog sadržaja od neovisnih producenata. Pritom smo tražili da ponuđena rješenja budu opće prihvaćena, kako kod gledatelja, tako i kod struke. Svemu tome trebala je prethoditi široka javna rasprava, u kojoj bi svi dionici imali priliku izjasniti se oko prijedloga odredbi tog sporazuma, a svakako je ta tema trebala biti detaljno raspravljena na sjednicama Programskog vijeća i Nadzornog odbora.

Međutim, mi smo tada bili naprasno smijenjeni, a nakon naše smjene, HRT je oslobođen našeg nadzora, krenuou izradu Koregulacijskog sporazuma s Hrvatskom udrugom neovisnih producenata, o čemu javnost ništa nije znala, niti je s tim bila upoznata. Čak ni Programsko vijeće nije imalo priliku raspravljati o tom sporazumu. Sve se radilo u tišini, potajice, očito s nekim razlogom. A kad krenete čitati Koregulacijski sporazum koji su sklopili, postaje vam jasno zašto je tome bilo tako. Ono što je i prije bilo netransparentno, elitistički i klijentelistički, takvo je i ostalo. Sve se vrti oko primarnih i sekundarnih prava s kojima, prema tom sporazumu, gotovo u cijelosti raspolažu neovisni producenti, a HRT-u,koji sve to plaća i financira, ostaje sitniš.

Zapravo, ovdje se, osim štetnosti samog sporazuma za HRT, zbog načina na koji je određena raspodjela primarnih i sekundarnih prava, može raditi i o uspostavljanju novog sustava državnih potpora za neovisne producente, nešto po uzoru na onaj HAVC-ov, a da pritom taj novi sustav državne potpore nije prijavljen Europskoj komisiji. Sve to može postati i puno veći problem za HRT i Vladu RH, ukoliko Europska komisija provede nadzor iutvrdi da se radi o prikrivenoj državnoj potpori, upakiranoj u Koregulacijski sporazum.Ako se to dogodi, to će biti isključivo odgovornost Ministarstva kulture.

Izvješće NO HRT-a je odbijeno na Vladi, iako ste u njemu pobrojali sve nepravilnosti – od činjenice da su se neki ugovori s nezavisnim producentima sklapali i prije no što je bio završen natječaj, do upozorenja da se umjesto dramskih, filmskih i dokumentarnih programa neovisne produkcije najviše kupovalo kulinarske show programe i zabavu, do krajnje netransparentnih izvansudskih nagodbi koje su sklapane i prije no što je održana glavna rasprava. Iako ste se obratili pismom saborskim zastupnicima, to očito nije imalo nikakvog efekta. Zašto i koga Sabor i Vlada štite?

Nije mi jasno što se u tom našem godišnjem izvješću moglo odbiti?! U tom izvješću navedeni su podaci koji su sadržani u revidiranim financijskim izvješćima neovisnih revizora, izvješća interne revizijes podacima o nabavi audiovizualnih djela, izvješće pravne službeo sklopljenim izvansudskim nagodbama, podaci s iznosima svih isplaćenih autorskih i izvođačkih honorara te niz drugih izvješća koja se tiču javne nabave i poslovanja HRT-a. Dakle, u tom izvješću nema ničeg onog o čemu NO HRT-a ne bi trebao obavijestiti Hrvatski sabor. Međutim, to što je ministrica kulture navukla predsjednika i ostale članove Vlade da predlože Saboru odbiti naše izvješće, uopće ne mijenja ništa na stvari. O tom će se izvješću u Saboru raspravljati, a svi zastupnici moći će vidjeti o čemu se radi i pitati tko koga štiti. Uostalom, ministrica kulture nije opovrgnula niti jedan podatak iz tog izvješća, niti se usudila netočnost podataka navesti kao razlog odbijanja našeg izvješća.

Kazmir Bačić u svom demantiju citira mišljenje Vlade upućeno Saboru u kojem piše da „Nadzorni odbor HRT-a tijekom 2016.godine poduzeo postupke koji nisu bili u njegovoj nadležnosti, kao i da Nadzorni odbor u svojem ranijem izviješću nije ukazivalo na nepravilnosti u poslovanju, niti je izražena sumnja u pravilnu provedbu korištenja sredstava državne potpore za nabavu audiovizualnih djela neovisnih proizvođača“. Je li to sve skupa istina?

Ne mislite valjda da Kazimir Bačić piše demantije? On ih možda potpisuje, ali demantije, kao i sve ostalo na HRT-u, piše neko drugi. S druge strane, ako pažljivo pročitate to što je Bačić potpisao, vidjet ćete da se ne demantira niti jedan jedini podatak iz našeg godišnjeg izvješća, već se tvrdi da smo mi kao članovi NO HRT-a razriješeni, jer smo navodno prekoračili svoje nadležnosti (?!) pa se zbog toga, valjda, ne bi trebalo vjerovati onome što u našem izvješću piše. Klasična zamjena teza. To što ministrica kulture govori, netko drugi piše, a Bačić potpisuje, da u našem ranijem izvješću za 2015. godinu nismo ukazivali na nepravilnosti u poslovanju HRT-a, pokazuje da ili to izvješće za 2015. nisu čitali ili nastoje zaštititi i ono što se događaloi pod Radmanovom upravom. Pritom, želim podsjetiti da smo imenovani tek u srpnju 2015. i bilo je nerealno očekivati da u kratkom razdoblju provedemo nadzor nad svim dijelovima poslovanja HRT-a u 2015. godini. Ali ipak, naše izvješće za 2015. vrvi uočenim nepravilnostima, posebno u dijelu javne nabave, a naše nalaze je potvrdio i Državni ured za reviziju u svom izvješću o obavljenoj reviziji učinkovitosti javne nabave HRT-a za razdoblje 2013. do 2015. Dakle, isti Državni ured za reviziju koji se svojevremeno referirao na nepravilnosti u HAVC-u, za vrijeme dok je ministrica bila predsjednica upravnog vijeća te ustanove, a čije je nalaze i izvješća kasnije uporno osporavala, baš kao što sada osporava i godišnje izvješće NO HRT-a za 2016. godinu.

Koji to postupci nisu bili u vašoj nadležnosti?

Vladajuća većina nam je uzela za krimen to što smo u situaciji kada je zbog isteka mandata tadašnjeg v.d. glavnog ravnatelja HRT-a te zbog samoraspuštanja Hrvatskoga sabora bilo izgledno da će HRT ostati bez odgovorne osobe i zakonskog zastupnika, dva puta zatražili od Trgovačkog suda u Zagrebu da imenuje privremenog upravitelja HRT-a. To je od suda mogla zatražiti bilo koja druga osoba koja ima pravni interes, ali je logično bilo da to zatraži nadležno tijelo HRT-a, u ovom slučaju NO HRT-a. Dakle, to je bila naša zakonska obveza, a ne naše kršenje Zakona o HRT-u. Nadalje, sud nije odlučivao ni o kakvim protuzakonitim postupcima NO HRT-a, niti smo mi bili predmet sudske odluke, nego je odlučivao o našem zahtjevu da sud imenuje privremenog upravitelja obzirom na sve prethodno opisane okolnosti. Sud je u prvom slučaju odbio naš zahtjev, jer u trenutku podnošenja tog zahtjeva, još uvijek nije bio prestao mandat v.d. glavnom ravnatelju. U drugom slučaju sud je odbio naš zahtjev zato što se u razdoblju od podnošenja zahtjeva do odlučivanja suda o tome, konstituirao Hrvatski saborte su otpali razlozi zbog kojih bi sud odlučivao o imenovanju privremenog upravitelja. U kojoj to zemlji na svijetu obraćanje sudu predstavlja kršenje zakona ili prekoračivanje nadležnosti? Upravo zbog toga što nismo bili u nadležnosti imenovati ravnatelja (hrvatska je Vlada, naime, bila tehnička, a Sabor se samoraspustio) obratili smo se sudu! Sud nas je odbio, a HRT je nakon toga, sjetite se, gotovo tri mjeseca poslovao bez ravnatelja. Nisam pravnica, pa sam osim Miroslava Grgića, koji je u NO HRT-a bio zadužen za pravna pitanja, pitala o tome naše istaknute pravne stručnjake i odvjetnike, koji su mi svi od reda rekli da smo ispravno postupili, jer se na pitanja koja nisu uređena posebnim zakonom, u ovom slučaju Zakonom o HRT-u, primjenjuju odredbe općeg zakona, a to je Zakon o ustanovama, a preko njega i Zakon o trgovačkim društvima. Dakle, savjetovala bih autoru demantija, njegovom potpisniku, zatim Jasenu Mesiću, pa i ministrici kulture, da se malo bolje raspitaju kod onih koji za razliku od njih, nešto znaju o ovoj temi. Uostalom mogli su o tome pitati i premijera. I on je pravnik, zar ne?!

Jedan od eklatantnih primjera je ugovor s Jadranfilmom, koji od 2009. nije ispunio ugovor o snimanju serije „Grička vještica“ , a s kojim su Siniša Kovačević i kasnije v.d. ravnatelja, Blago Markota, sklopili izvansudsku nagodbu prema kojoj HRT mora platiti šest nastavaka te nikada snimljene serije. Učinjeno je to bez znanja Nadzornog odbora, koji mora odobriti sve poslove iznad 10 milijuna kuna, a sudski spor s Jadranfilmom na trgovačkom sudu bio je u vrijednosti od 24 milijuna kuna. Ima li Vinko Grubišić u svakoj Vladi svoje ljude, kako je moguće da se ta priča povlači gotovo deset godina?

Sudski spor između HRT-a i Jadran filma vodio se više od deset godina. Unatoč tome, bivši v.d. glavni ravnatelj HRT-a, dan prije isteka svog mandata, sklopioje izvansudsku nagodbu s Jadran filmom. Nije li to čudno samo po sebi?! S druge strane, na HRT-u tumače zakonske odredbe kako tko hoće i kako kome paše, pa u slučaju izvansudske nagodbe tumače da to nije ugovor i da se na izvansudsku nagodbu ne primjenjuju odredbe Statuta HRT-a koje propisuju da je za sklapanje svih ugovora iznad deset milijuna kuna potrebna prethodna suglasnost NO HRT-a. Tako se sa stručnim službama HRT-a možete natezati koliko god hoćete. Naravno da je izvansudska nagodba, kao uostalom i svaka nagodba, iskaz volje dviju ili više strana, a upravo je to definicija ugovora. Prema tome, za sklapanje izvansudske nagodbe u predmetu spora koji je veći od deset milijuna kuna, bilo je potrebno pribaviti našu prethodnu suglasnost, što nije učinjeno.

Obraćali ste se i nadležnom Ministarstvu kulture da provede upravni nadzor nad zakonitošću akata HRT-a. Jesu li ga proveli i što su našli i naložili novoj upravi?

Proveli su ga, po mojoj ocjeni vrlo površno, pregledom dostupnih dokumenata koje je HRT objavio na svojim internetskim stranicama. Nitko iz Ministarstva kulture nikada nije došao na HRT, kako bi utvrdio kako se uistinu provode javni pozivi za nabavu audiovizualnih djela od neovisnih proizvođača te kome i kako se dodjeljuju sredstva obveznika plaćanja mjesečnih pristojbi. Uhodani sistem u kojem svatko od „zaslužnih“ dobiva ono što želi, nitko ne želi mijenjati, a ponajmanje je to Ministarstvo kulture u ovom, ali i u svim bivšim sastavima. HRT je svima plijen, nikome kulturno dobro koje treba štititi i razvijati.

Vi ste u svom Izvješću naveli i kako proizvodnja vlastitog programa pada, kao i gledanost i slušanost programa HRT-a, čime se naravno gube i oglašivači, pa se smanjuju i komercijalni prihodi. Na to, kao i na činjenicu da profesionalni novinari i urednici masovno odlaze, NACIONAL su upozorili i mnogi dugogodišnji zaposlenici HRT-a, međutim Kazimir Bačić to demantira. On tvrdi kako je HRT jedna od najgledanijih javnih televizija u Europi i 16. na kontinentu,kako novinari odlaze iskjučivo u mirovinu i kako je dobit u 2017. bila 100 milijuna kuna. Što mislite o tim njegovim tvrdnjama?

Kad nešto tvrdite, onda to mora imati barem minimum uvjerljivosti. Ima li vama smisla ono o čemu kazuje Kazimir Bačić? HRT je već odavno izgubio društveni utjecaj, a bojim se da će nestati i sav javni interes koji bi trebao postojati u svezi s javnom televizijom. To će neminovno dovesti do propasti ideje o nacionalnoj javnoj televiziji i onome što bi ona trebala biti, ako se sve intelektualne i kreativne snage našeg društva tome ne usprotive.

Nadzorni odbor kojem ste bili na čelu tražio je i od Državnog odvjetništva da poduzme izvide vezane uz „Aferu zlatnih padobrana“, zbog sklapanja aneksa ugovora o radu s pojedinim radnicima zaposlenim na mandatnim pozicijama u HRT-u, a kojima su se ugovarale nepripadne otpremnine u slučaju razrješenja ili otkaza ugovora o radu? Je li DORH reagirao?

Koliko mi je poznato, DORH je reagirao i proveo određene istražne radnje, ali nije mi poznato u kojem smjeru se to kasnije razvijalo. Nama je tada bilo najvažnije da Goran Radman povuče sve takve ugovore i da ne dođe do njihove realizacije, u čemu smo i uspjeli. Ti ugovori nikada nisu realizirani, a posebno sam ponosna na našu pravodobnu reakciju kojom smo uspjeli zaštiti javni interes na HRT-u.

Tvrdili ste i da HRT nema nikakvu razvojnu strategiju. Ima li je sada?

Ako pitate ministricu kulture i glavnog ravnatelja, uputit će vas na ugovor između Vlade i HRT-a za razdoblje 2018. do 2022., objašnjavajući da je tamo utvrđena razvojna strategija HRT-a. Ne znam čita li itko taj dokument, alitamo se, između ostalog, u poglavlju 5. pod nazivom Strateški projekti HRT-a, navodi javna i interna promocija misli i vrijednosti javne medijske usluge kao projekt od strateškog značaja za razvoj HRT-a. Toliko o razvojnoj strategiji. Ostalo neka zaključe vaši čitatelji.

Napisali ste nekoliko snažnih otvorenih pisama HDZ-u, stranci čijem se kulturnom Vijeću dugo bili na čelu. Je li vas tamo netko čuo?

Nitko javno još do sada nije priznao da me čuo, ha, ha, ha, ali znam da ima ljudi kojima nije niti ugodno, a niti smiješno to što se događalo i događa se s kulturnom i intelektualnom politikom cijele zemlje. Ne priznajem floskulu, koju već svi ponavljaju kao mantru, kako političkim strankama kultura nije važna. Upravo zato što su itekako svjesni važnosti, odgovornosti i krucijalnog utjecaja koji kulturni identitet i kreativitet nedvojbeno ima u političkom sazrijevanju jedne mlade države, svim ga silama nastoje obezvrijediti i svesti na mjeru mediokritetstva, jalovosti, varljivog komercijalnog uspjeha i mjehura od sapunice. Nije glupan kriv što je glup, ja zamjeram onima koji veličaju tu i takvu stranačku glupost, ograničenost, intelektualnu uniformiranost i neobrazovanost pa dopuštaju da glupost malo pomalo postane svemirska sila protiv koje su potrebne neke brutalnije obrambene vještine kojima, zapravo, uopće ne želim biti vična.

Kako ocjenjujete dosadašnji rad ministrice kulture, Nine Obuljen Koržinek? Naime, nije tajna da ste očekivali da ćete biti imenovani na tu poziciju?

Nitko mi nikada nije obećao da ću biti ministrica kulture, niti sam ja tražila to obećanje. Ono što sam očekivala kao predsjednica Odbora za kulturu HDZ-a bilo je razumijevanje i uvažavanje koje zaslužuje hrvatska kultura, razumijevanje i respekt prema toj kulturi, prema umjetnicima, intelektualcima i kreativcima. Očekivala sam i podrazumijevala kako je kulturni obzor u kojem djelujemo, sam po sebi dovoljno snažan da mu bijedne političke smicalice ne mogu kobnije naštetiti. Očekivala sam da će ministarstvo kulture imati presudan utjecaj na krutu političku dogmu u smislu duhovnosti, humanizma i kreativnog nadahnuća.

Očekivala sam da ministarska funkcija neće biti funkcija sama po sebi i zbog sebe nego logičan nastavak jedne ozbiljne i važne karijere. Zaista mi nije bilo važno da je to nastavak baš moje karijere, premda sam uvijek bila spremna za sve vrste izazova pa i takvog, jer sam u tom poslu bila dio jednog sjajnog tima i svatko je od nas mogao biti izabran na tu funkciju.Osim toga, nisam se htjela učlaniti u stranku jer držim da bilo koja stranačka pripadnost ograničava prostor osobne slobode, a sloboda je umjetniku zrak koji diše.

Bilo mi je važno zadržati osobni i ljudski integritet u odnosu prema svojim kolegama umjetnicima i kulturnim djelatnicima, pa kad sam vidjela da je HDZ-ova vlada, unatoč svim svojim predizbornim obećanjima, za resor kulture izdvojila mizeran iznos ispod 1% državnog proračuna, podnijela sam neopozivu ostavku na tu dužnost.

Što se tiče aktualne ministrice kulture, ona je upravo onakva kakva treba vladajućoj koaliciji.

Treba li mijenjati zakon o HRT-u na način da Nadzorni odbor i Programsko vijeće dobiju veće ovlasti?

Novi zakon je potreban da bi HRT uopće imao priliku opstati kao javna televizija. Tim zakonom treba odvojiti upravljačku i nadzornu od poslovodne funkcije. Svakako, trebalo bi mijenjati i sadašnji način izbora glavnog ravnatelja, tako da ga se više ne bira u Hrvatskome saboru. To je loše i za HRT i za slobodu novinarstva uopće.

Članica ste kazališnog vijeća Dramskog kazališta Gavella, gdje je ponovljen natječaj za novog ravnatelja. Zašto je došlo do ponavljanja, jeste li zadovoljni odlukom Skupštine Grada Zagreba da Dražen Ferenčina postane novi ravnatelj i jesu li se prilikom izbora igrale političke igre?

Nisam članica kazališnog vijeća Gavelle. Bila sam članica kazališnog vijeća satiričkog kazališta Kerempuh, ali mi je istekao mandat i nisam se ponovno kandidirala. Političke igre su uvijek sveprisutne te uopće ne sumnjam da je i prilikom izbora kolege Ferenčine bilo veselo. Nadam se da će jednog lijepog dana rekonstrukcija kazališta biti gotova, kako bi se i glumci i publika i uprava u potpunosti mogli posvetiti onome zbog čega kazalište i postoji, a to su kazališne predstave. Iako, potpuno iskreno, nejasno mi je zašto se gradi mala scena “Gavelle” kad naše kazalište spada među manja kazališta po svojim gabaritima. Gledalište ima otprilike 380 mjesta, a scena ni na koji način ne može odgovoriti bilo kakvoj iole spektakularnijoj scenografiji. Okej, nije ni mjesto ni vrijeme za spektakularnosti, ali graditi još jednu manju scenu od ove naše ionako male, a ostaviti dva foajea potpuno bespotrebna, ne vidim da ima smisla. Osobno, proširila bih postojeću scenu i gledalište i na mjestu gdje je sada foaje kazališta i garderobe, postavila bih još barem tristotine mjesta. Više bi se karata moglo prodavati, više bi se moglo zaraditi, više bi ljudi moglo vidjeti naše velike, dramske, ansambl predstave koje smo, s obzirom na kreativne potencijale kazališta, u stanju napraviti.Što se tiče Ferenčine, žao mi je što dolazi u takav “rusvaj” i toplo se nadam da ga to neće spriječiti u bavljenju ozbiljnim problemima koji su se nagomilali i s kojima se i ansambl i tehnika svakodnevno susreću.

Imam, recimo, pet predstava na repertoaru, pet ogromnih, zahtjevnih uloga od kojih svaka traži posebnu koncentraciju i posvećenost, dobru kondiciju i memoriju, a niti od jednog direktora do sada nisam doživjela da se brinuo o povećanju glumačkih plaća i posebnim bonusima u slučaju, recimo, dobro odigrane uloge ili, ne daj Bože, dobivene nagrade. Uglavnom je svaki koji je došao, renovirao ili glumački buffet, ili foaje, ili upravnu zgradu, pregrađivao ravnateljsku sobu, kupovao kombije za turneje kojih nikad nije bilo, adaptirao blagajnu, gradio male scene koje nikad nisu profunkcionirale… I svaki je sebi time pokušao dići spomenik veći od onog sjajnog Atačevog portreta. Uzaludno. Umjesto u ljude, redovito se više ulaže u cigle, pa i ciglama je to već smiješno.

Zlatko Hasanbegović postao je član Kazališnog Vijeća HNK-a u Zagrebu, Bruna Esih članica upravnog vijeća Vatroslava Lisinskog, a ostali uglavnom anonimni članovi stranke „Neovisni za Hrvatsku“ kapilarno su se proširili u sličnim vijećima po mnogim kulturnim institucijama grada Zagreba. Kako to komentirate?

Potrebom da se u svakom trenutku osigura većina u Skupštini Grada Zagreba, a ovo o čemu govorite dio je cijene koja se za to plaća. Usput, prigodom glasovanja o smjeni NO HRT-a, tri glasa vladajuće koalicije bila su protiv naše smjene, zato je ta tri glasa HDZ nadoknadio u stranci o kojoj me pitate. To što sam u jednom času tako žestoko zasmetala i jednima i drugima, a navodno su ljuti protivnici, govori (laskam si) o visokoj cijeni ujedinjenja kojom su nas smijenili usred mandata.

Kako komentirate vrlo izglednu mogućnost da Zlatko Hasanbegović, odnosno, njegova stranka, preuzme Ured za kulturu grada Zagreba? Kako komentirate imenovanje Ane Lederer na čelo Ureda za kulturu grada Zagreba?

Kako se ono kaže, svakome treba dati priliku da se dokaže. Nadam se da će Ana Lederer biti uspješnija kao pročelnica, nego što je bila kao intendantica. To joj ne bi trebao biti tako težak zadatak.

Ovog proljeća u kazalištu Histrion premijerno je izvedena glazbena kmedija o Florence Foster Jenkins, najgoroj sopranistici na svijetu, u režiji Krešimira Dolenčića. Čini mi se da se cijeli ansambl odlično zabavljao i da treba puno zrelosti da se s toliko humora i samoironije odigra takva uloga. Je li to točno?

Kada sam se prvi puta “susrela” s pjevanjem Florens Jenkins u prvi mah nisam shvatila radi li se o namjernom ili o nesvjesnom falšanju. U svakom slučaju, interpretativno je bilo više nego zanimljivo, čak duhovito i poticajno za slušanje bez obzira na točnost, odnosno netočnost intonacije i maksimalno slobodno izvođenje ritmičkih eskapada. Međutim, ni danas, nakon višemjesečnih proba i dvadeset i pet odigranih izvedbi “Famozne” nisam potpuno sigurna o čemu se, zapravo, radi. Mislim da je Florence ipak imala sluha jer je neke visoke, koloraturne tonove zaista bila u stanju otpjevati i to u visokoj dobi od preko sedamdeset godina što ju čini svojevrsnim fenomenom, a sve one pogrešne i falš dionice oko kojih se uopće nije zamarala, nazvala bih nedostatkom vježbanja i potpunom ignorancijom bilo kakve pjevačke tehnike. Njezine interpretacije Kraljice noći ili Carmen bile su osebujna autorska djela u kojima nije bilo važno pjeva li se istančano i sa sluhom već ono što je “pjevač želio reći”. A Kraljica noći u Florencinoj izvedbi sličila je na divovsku puricu s pretjerano velikim anđeoskim krilima jer je, tko zna zašto, upravo u tim krilima našla svoju inspiraciju. Njezina Kraljica noći nije zla sila tame koja nagovara svoju kćer da ubije oca Sarastra već anđeo ljepote i božanske svjetlosti. Kakav dramaturški obrat!Ono što ju čini posebnom, čvrsti je stav oko toga da se Mozarta smije, dapače, mora iskasapiti i prispodobiti ograničenim mogućnostima interpretkinje, jer će jedino u tom srazu sa “smrću autora”, pogotovo ovako genijalnog kakav je Mozart, nastati novo, poludjelo umjetničko djelo – nesavršeno, brutalno smiješno, i, srećom, potpuno neopasno. Zato su je i voljeli jer nije ugrožavala nikoga, osim svoga novca, a pobjeći od zlog svijeta, okrutnih kritičara i zavidnih “velikih soprana” želi svaki ranjivi, mali, jadni umjetnik. Glazbeni talent, kakvim ga kritičari zamišljaju, nije imala u potpunosti. Međutim, životni talent, radost i uzbuđenje koje ju je obuzimalo pri svakoj novoj ideji o nastupu koji je pripremala činili su je karizmatičnom osobom koju su i ismijavali i obožavali. Nema umjetnika na svijetu koji o sebi ne razmišlja i kao o vrhunskom talentu i kao o potpunom i beznadnom netalentu. Pa se uvijek i iznova pitamo, što umjetnika čini umjetnikom i koliko je tanka ta granica između kreacije i karikature. Osebujna osoba, kao što je Florens, jednostavno priznaje kako je stvarni svijet precijenjen i život u oblacima puno je ugodniji. Na tim je oblacima izgradila karijeru, a sve osobe koje su je u tome slijedile ugodno su se osjećale u njezinom društvu jer je prštala energijom, željom, strašću i ljubavlju za glazbom kojom je bježala od stvarnosti.Nema ljepšeg osjećaja od saznanja da smo napravili predivnu predstavu jer na svakoj izvedbi do sada praćeni smo ovacijama publike, skandiranjem i aplauzom koji ne prestaje tako da smo morali uvesti i bis! Ozarena lica u gledalištu i mojim kolegama i meni najljepša su nagrada koju smo mogli poželjeti. Vanja Matujec, Ivana Lazar, Marija Sekelez, Fabijan Komljenović i Zoran Gogić ekipa su snova i beskrajna smo inspiracija jedni drugima.

Hoćete li igrati u Dubrovniku i ove godine?

Ne. Ove je godine promijenjen cjelokupni repertoar Dubrovačkih ljetnih igara u kojem nije bilo prostora za “Gospodu Glembajeve”,”Otela” i “Kafetariju”, redom predstave čije su izvedbe bile rasprodane. Ne ulazeći u kvalitetu pojedinih predstava i razloge zbog kojih su skinute s repertoara, mislim da će se ovaj staromodni i hoštaplerski festivalski koncept u kojem se redovito događada se predstave, čiji se financijalni okviri penju do vrtoglavih cifri, odigraju pet, u najboljem slučaju deset puta i nikad više, morati hitno mijenjati.

Ovo ljeto igrat ću “Famoznu” na Splitskom ljetu i tome se neizmjerno veselim. Obožavam splitsku publiku, posljednje gostovanje s predstavom “Kolovoz u okrugu Osage” u HNK Split bilo je rasprodano, ispraćeni smo ovacijama i nevjerojatno toplim prijemom pa nadam se da će publika jednako tako uživati i u urnebesnoj komediji o jednoj neslavno slavnoj pjevačici – Florence Foster Jenkins.

Nacional

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fra Mario Knezović: Umjesto da bude korektiv društva, Crkva u Hrvata je društveno korektna

Objavljeno

na

Objavio

fra mario knezović
Fra Mario Knezović/jabuka.tv

Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću. S fra Mariom Knezovićem razgovarao Ivan Ugrin/slobodnadalmacija.hr

Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?

– To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.

Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.

‘Korak naprijed, natrag dva’

Vi, mnogi kažu poput Nine Raspudića, o političkim temama progovarate bez dlake na jeziku. Kakvo je, po vašemu mišljenju, stanje našeg hrvatskog naroda u susjednoj BiH, i ima li uopće izlaza iz daytonizacije naše susjedne države?
– Govorim otvoreno u borbi za istinu. A to što me doživljavaju hrabrim samo je znak u kakvom jednoumlju i strahu živimo. Stanje hrvatskoga naroda, pa i ostalih naroda u BiH, složeno je. U BiH imamo najmanje tri paralelna društva, tri medijska društva, tri politička društva, tri interesna društva itd. To proizvodi šizofreno stanje. Zajednički interesi se ne pronalaze, a jedni drugima koče pojedinačni napredak. Sve se odvija po principu “korak naprijed, natrag dva”. S druge strane, imamo svijet običnih ljudi koji su radišni, srdačni, poduzetni, pošteni i potpuno odskaču od slike koju predstavljaju vladajuće elite. Otuđene elite su svoj svijet, a ojađeni i obespravljeni narod drugi svijet.

Svemu tome “kumuje” i međunarodna zajednica, koja, stječe se dojam, kontrolira stanje kaosa, korupcije i nepotizma. Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod trpe s više razina. Trpe majorizaciju od brojčano dominantnijega bošnjačkoga naroda u Federaciji, kao i od srpskoga naroda u entitetu RS, gdje su Hrvate etnički očistili.

Na drugoj razini Hrvati trpe i od stila vladanja vlastitih predstavnika. Nedostaje istinska vizija. Sve priče počinju i završavaju predizbornim obećanjima. Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ustoličili su vladavinu bešćutne moći, zapošljavanja uglavnom istomišljenika, javnim poduzećima se često upravlja kao osobnim bankomatima, korupcija je uznapredovala i postala punoljetna, radnici teško ostvaruju svoja prava, kupnje diploma su prihvaćene kao model zauzimanja društvenih pozicija. Često se koristi platforma borbe za narod koja prerasta u čiste interese oligarhije. Međutim, uza sve to, potpuno sam uvjeren u snagu Hrvata u BiH, koji su kroz povijest i u većim izazovima opstajali, preživljavali i drugima bili nadahnuće otpora i uspjeha.

Često komentirate i stanje u Hrvatskoj. Je li domicilna domovina Hrvata majka ili maćeha Hrvatima u BiH?
– Hrvatska, moja draga zemlja, zemlja je paradoksa. Hrvatsku su stvarali oni koji je istinski vole i koji su za nju ginuli, a danas njome upravljaju uglavnom oni koji Hrvatsku ne vole u tolikoj mjeri. Stravično je čuti, što je bio slučaj oko smjene savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kako zemljom vladaju tajne službe. Stječe se dojam da su demokracija i volja naroda izigrani. Ljudi na izborima biraju jedno, a u vladi dobiju drugo. To stvara nevjerodostojnost koja se pretače u neetično i nemoralno zastupanje naroda.

Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije sustavan. Ne postoji trajna strategija koja će biti nazočna bez obzira na političke opcije koje su na vlasti. S druge strane, Hrvati iz BiH imaju puno iskreniji, transparentniji odnos prema Hrvatskoj. Hrvate u BiH vrijeđa govor kako Hrvatska pomaže Hrvate u BiH. Istina je da pomaže, no ta pomoć je sitna u odnosu na ono koliko Hrvati iz BiH pomažu Hrvatsku.

Ovdje mislim na ekonomske učinke koje Hrvatska postiže među Hrvatima u BiH, te na ljudske resurse – na stotine školovanih mladih osoba odlazi u Hrvatsku i nju izgrađuju. Pjesnik Veselko Koroman piše: “Hrvati u BiH imaju jednu domovinu koja je podijeljena na dvije države” i u tom kontekstu treba razumjeti Hrvate u BiH. Hrvatskoj država BiH treba biti od strateškog interesa i Hrvatska, radi sebe i svoga dobra i budućnosti, mora se odgovornije brinuti o položaju Hrvata u BiH.

Vratiti sustav vrednota

Kako komentirate egzodus, osobito mladih obitelji koje zadnjih godina sreću traže u zemljama poput Irske ili Njemačke?
– Svaki otac i majka s boli i suzama promatraju odlazak svoje djece. Kada bi političari, pa i mi duhovni pastiri, imali bar malo roditeljske empatije, stanje odlazaka bi se ublažilo. Valjalo bi iskreno sebe pogledati u oči i zapitati se zašto mladi odlaze. Imamo vlastitu domovinu koja je Bogom obdarena za ugodan život. Kako je onda moguće da ljudi odlaze? Mi moramo sebi konačno priznati da su nakon Domovinskoga rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, na vlasti bili oni koji su za vlastitu proviziju rasprodavali društvena dobra, kroz mito i korupciju uništavali ekonomiju, kroz medije ogadili zemlju, kroz promicanje nesposobnosti na štetu izvrsnosti učinili državu “off-shore” kompanijom.

U takvome stanju je Crkva morala jasnije progovarati, što je činila u maloj mjeri, i tu moramo naći odgovornost Crkve. Dok iz korijena ne promijenimo mentalitet mišljenja, dok ne vratimo sustav vrednota, dok poštenje i znanje ne budu prednost u odnosu na “uhljebe”, neće biti preporoda ni duhovne obnove naroda, kao ni demografske obnove.

Vaš subrat, svećenik don Anđelko Kaćunko, nedavno je izjavio kako smatra “Crkvu najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece”. Slažete li se s njegovom konstatacijom?
– Teško je mjeriti tko je najodgovorniji. Crkva svakako kao jedna od najvažnijih institucija u društvu ne može i ne treba bježati od svoje odgovornosti. Crkva treba progovarati u ime onih koji žive na rubu egzistencije, a ne u ime onih koji sjede u vlasti. Kad je riječ o abortusu – tom najstrašnijem obliku ubojstva nevina ljudskoga bića – Crkva mora biti beskompromisna u borbi protiv pobačaja.

Imam dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na episkopat, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva. Imam dojam da se u Crkvu, teško mi je razaznati zbog čega, uvukao sindrom koji ja nazivam sindrom slova “K”: konformizam, koketiranje i kompromis. To je sve u suprotnosti s Isusovim navještajem. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

Crkvu u svijetu, a dijelom i Crkvu u Hrvata, u zadnje su vrijeme potresali skandali u vezi sa svećenicima koji su seksualno zlostavljali maloljetnike. Kako je uopće moguće da ljudi s takvim sklonostima budu zaređeni za svećenike i da tolika zla nanose malenima?
– Ničim se ne smije opravdavati ogavno zlo pedofilije. To je za svaki oblik osude. Kad to čujem, stid mi prekrije lice. Najgore je kad takvo što dođe od strane svećenika, kojima je povjeren rad s maloljetnicima kako bi se ostvario Isusov poziv “pustite malene k meni”. Ne vjerujem da je itko zaređen za svećenika a da se znalo za takve nastrane sklonosti kandidata. Čovjek je biće u razvoju i podložan je promjenama i najvjerojatnije su takvi kasnije upali u tu prljavu, Bogu i čovjeku gadljivu rabotu. Kaže nam Sveto pismo: “Tijelo je slabo, ali Duh je jak.” Tu je očito tijelo/požuda nadjačalo Duh.

Nadahnuće svećeništva

U jednom od svojih tekstova napisali ste i da vjerojatno ne postoji nijedan poziv u društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o službi svećenika, redovnika i redovnica. Ti stereotipi se kreću u velikome rasponu, od toga da će mnogi reći kako svećenici ništa ne rade osim slavljenja nedjeljne mise, do toga da su preopterećeni. Jesu li svećenici lijenčine koji dobro žive i kradu Bogu dane, ili se pak radi o najtežem poslu na svijetu?
– Trideset godina živim među svećenicima. Iskreno ću reći da me njihov život nadahnjuje. Budući da svećenike današnjice mediji i javnost često bez posjedovanja argumenta prozivaju i izruguju im se, htio sam nešto o tome napisati. Načinio sam usporedbu između posla majke i posla svećenika i onda sam napisao što sve treba sadržavati oglas za svećenički poziv. Traži se osoba koja je dobre naravi, izvrsno odgojena, nema loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi tračeve o sebi, dobro školovana, da ima fakultet, poželjno je da je završila i poslijediplomski studij, da govori strane jezike, da je okretna u upravljanju imovinom i gradnjom, da ustaje ujutro u šest i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju. Traži se da noću bude dostupna za intervencije bolesnicima.

Uza sve to, traži se osoba koja je sućutna kada netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričesti i krizme, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu, i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna bez svoje volje na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić, svaki Uskrs, svaki dan. Traži se osoba koja se treba odreći braka, djece, obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer neće biti zamjene. Eto, ako je tako iz zemaljske perspektive, lijepo i lagodno biti svećenik, neka roditelji pošalju svoje sinove.

A što kazati o slučaju biskupa Huzjaka, koji je u lovu propucao kolegu lovca, nanijevši mu ozbiljne rane. Je li uopće primjereno da se duhovnici služe oružjem ovoga svijeta, ili bi trebali, po Isusovu nalogu, biti “ribari ljudi”?
– Teško je bilo kome biti savjest i sudac. Slučaj biskupa Huzjaka, koji s ljudske razine mogu razumjeti, ali s pozicije biskupa teže, svraća nam pozornost da je nešto za biskupa primjereno, a nešto nije. Iz moje franjevačke perspektive čini mi se neshvatljivim uživati ubijajući životinje. Bilo bi pastoralno korisnije da je biskup duhovnik lovaca jer ionako postoji povika na lovce kako nisu redoviti na nedjeljnim misama. Onog trenutka kad je preuzeo pastirski štap, trebao je ostaviti pušku po strani. Taj štap biskupu može poslužiti i za šetnju šumom sa svećenicima koji su možda u teškoćama života, kojima treba ohrabrenje, razumijevanje i očinski savjet. No, svi komentari će biti “pucanj u prazno” ako ne bude poniznosti i kajanja. Svojim izjavama biskup je očitovao kajanje.

Redovito propovijedate, i to ne samo u svojoj župi, držite duhovne obnove… Ako smijem primijetiti, vaše propovijedi vjernici često znaju popratiti pljeskom. Što je važno za dobru propovijed: tema, način govora, uvjerljivost…
– Uvijek mi je na pameti ono što je doživio Isus kod svojih govora kad su mu kazali da je to tvrd govor i tko ga može slušati. U tom smislu držim da propovijed ne treba biti populistički, nego evanđeoski usmjerena. Najlakše je govoriti, figurativno kazano, o cvijeću i proljeću, ali treba propovijed zadirati u ljudske živote, oblikovati duše, uzdrmati savjesti. Dojma sam da ljudi, bez obzira što ih to nekada i rani, žele čuti cjelovitu poruku koja prelazi prag svjetovne korektnosti. Važno je da svećenik u ono što govori vjeruje i sam pokušava živjeti. To će vjernici osjetiti. To se ne može odglumiti. Autentičnost ili imaš ili nemaš.

Isus je rekao da je donio mač, a to znači da u svijet treba propovijeđu unijeti “sveti nemir” koji će potaknuti na obraćenje i zaokret od zla i grešna puta. Ako svećenik upadne u autocenzuru, u tom trenutku je gotovo s navještajem. Ako počne birati teme, a neke preskakati zbog nezamjeranja ljudima, propovjedničko poslanje će biti sterilno. Svijet današnjice treba svećenike koji će proročki, a ne u rukavicama, naviještati. Potreban je žar starozavjetnoga Jošue koji je sabrao narod i vođe s jasnim upitom kojem Bogu žele služiti.

Međugorje i Stepinac

U svijetu u kojem živimo nije lako biti kršćanin, a osobito su ugrožene obitelji koje su izvor života. Kako pomoći toj temeljnoj stanici Crkve i društva da iziđe iz krize koja je godinama nagriza?
– Nikada ne prestati ohrabrivati supružnike u njihovu zadatku kršćanskog odgoja djece. Kod čina vjenčanja izgovaramo molitvu u kojoj ističemo da djecu odgoje u školi evanđelja. To je primarna zadaća kršćanske obitelji. Susresti djecu s Isusom Kristom znači poslati ih u svijet osposobljene za obranu ponude zloga, izazove grijeha, nametljivost ovisnosti. Divno je svjedočila naša blaženica Marija Petković kad je kazala da je njezin prvi svećenik bio otac, koji je s djecom molio, čitao Bibliju i tumačio Božje zapovijedi. Obitelj je Crkva u malome. Obitelj je svetohranište gdje prebiva Bog. Roditelji trajno trebaju imati na pameti da ih djeca neće pamtiti po tome što su im materijalno ostvarili, nego kakve su dojmove u njima probudili i ostavili.

Međugorje je mjesto molitve i pomirenja u koje godinama dolaze milijuni vjernika potaknuti pozivima Gospe, Kraljice mira, na molitvu, pokoru i obraćenje. Kardinal Puljić svojedobno je za Međugorje rekao da je najveća ispovjedaonica na svijetu. Što za vas osobno i vašu franjevačku provinciju znači to sveto mjesto?
– Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i Udbu i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima. Početak promjene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinu Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica. Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed, to u Međugorju čine. Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put. Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli.

Papa Frane imenovao je poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, koji je vrlo otvoren prema Gospinim ukazanjima. Možemo li uskoro očekivati Papin pravorijek o međugorskim zbivanjima i nadate li se da će on biti pozitivan?
– U kalkulacije i predviđanja ne želim ulaziti. Sama činjenica da je Papa poslao u Međugorje nadbiskupa Henryka Hosera je po sebi dovoljan signal iz kojeg se svi bitni procesi mogu iščitati. Međugorje je s otvorenim srcem prihvatilo Papina poslanika. Njegovi pozitivni dojmovi o Međugorju su izneseni u razgovoru s njim. On Međugorje vidi kao buduće svetište gdje će milijuni ljudi po Gospi nalaziti put do Isusa Krista. A što se tiče Papina pravorijeka, budimo strpljivi. Međugorje je tkalo svoj identitet u strpljivosti, nadi i neumornome čekanju. Međugorje može čekati, premda treba razmisliti mogu li čekati brojni grešnici koji tu dvoje doći upravo zato što nije donesen pravorijek.

Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?
– Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.

To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može.

Razgovarao  Ivan Ugrin/misija.slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari