Pratite nas

Intervju

Anja Šovagović Despot: ‘Nina Obuljen navukla je Plenkovića da nas smijeni’

Objavljeno

na

Intervju Anje Šovagović Despot o nepravilnostima na HRT-u za “Nacional”

Tjednik NACIONAL objavio je niz tekstova o nepravilnostima na HRT-u u vezi novog Koregulacijskog sporazuma kojim je predviđeno financiranje vanjske produkcije u iznosu od 75 milijuna kuna, po nedefiniranim kriterijima, dok vlastita produkcija propada. Sve te navode u svom je demantiju negirao glavni ravnatelj HRT-a, Kazimir Bačić. Kao bivša predsjednica Nadzornog odbora, kako komentirate taj sporazum, radi li se o pogodovanju određenim producentskim kućama, je li to nastavak iste netransparetne politike vođenja HTV-a, na koje ste upozorili u svom Izvješću koje se odnosilo na poslovanje 2016.?

Bivši saziv NO HRT-a, čija sam bila predsjednica, bio je veliki zagovornik koregulacije. Smatrali smo da se koregulacijommogu urediti određena otvorena pitanja koja Zakonom o HRT-u nisu bila dovoljno precizno uređena, kao npr. način utvrđivanja osnovice za izračun zakonske obveze HRT-a za nabavu audiovizualnih djela od neovisnih producenata, zbog čije su netransparentnosti neovisni producenti opravdano prigovarali. Upravo je to bio jedan od razloga zašto smo u svom mandatu toliko inzistirali na uvođenju troškovnog računovodstva, kako bi u svakom trenutku svima bili poznati stvarni programski troškovi HRT-a, koji predstavljaju osnovicu za izračun te zakonske obveze HRT-a. Ako se sjećate, to je bio razlog zbog kojeg smo tražili razrješenje Gorana Radmana.

Nadalje, smatrali smo da je koregulacija potrebna kako bi seuredila poprilično netransparentna pravila natječaja za nabavu programskog sadržaja od neovisnih producenata. Pritom smo tražili da ponuđena rješenja budu opće prihvaćena, kako kod gledatelja, tako i kod struke. Svemu tome trebala je prethoditi široka javna rasprava, u kojoj bi svi dionici imali priliku izjasniti se oko prijedloga odredbi tog sporazuma, a svakako je ta tema trebala biti detaljno raspravljena na sjednicama Programskog vijeća i Nadzornog odbora.

Međutim, mi smo tada bili naprasno smijenjeni, a nakon naše smjene, HRT je oslobođen našeg nadzora, krenuou izradu Koregulacijskog sporazuma s Hrvatskom udrugom neovisnih producenata, o čemu javnost ništa nije znala, niti je s tim bila upoznata. Čak ni Programsko vijeće nije imalo priliku raspravljati o tom sporazumu. Sve se radilo u tišini, potajice, očito s nekim razlogom. A kad krenete čitati Koregulacijski sporazum koji su sklopili, postaje vam jasno zašto je tome bilo tako. Ono što je i prije bilo netransparentno, elitistički i klijentelistički, takvo je i ostalo. Sve se vrti oko primarnih i sekundarnih prava s kojima, prema tom sporazumu, gotovo u cijelosti raspolažu neovisni producenti, a HRT-u,koji sve to plaća i financira, ostaje sitniš.

Zapravo, ovdje se, osim štetnosti samog sporazuma za HRT, zbog načina na koji je određena raspodjela primarnih i sekundarnih prava, može raditi i o uspostavljanju novog sustava državnih potpora za neovisne producente, nešto po uzoru na onaj HAVC-ov, a da pritom taj novi sustav državne potpore nije prijavljen Europskoj komisiji. Sve to može postati i puno veći problem za HRT i Vladu RH, ukoliko Europska komisija provede nadzor iutvrdi da se radi o prikrivenoj državnoj potpori, upakiranoj u Koregulacijski sporazum.Ako se to dogodi, to će biti isključivo odgovornost Ministarstva kulture.

Izvješće NO HRT-a je odbijeno na Vladi, iako ste u njemu pobrojali sve nepravilnosti – od činjenice da su se neki ugovori s nezavisnim producentima sklapali i prije no što je bio završen natječaj, do upozorenja da se umjesto dramskih, filmskih i dokumentarnih programa neovisne produkcije najviše kupovalo kulinarske show programe i zabavu, do krajnje netransparentnih izvansudskih nagodbi koje su sklapane i prije no što je održana glavna rasprava. Iako ste se obratili pismom saborskim zastupnicima, to očito nije imalo nikakvog efekta. Zašto i koga Sabor i Vlada štite?

Nije mi jasno što se u tom našem godišnjem izvješću moglo odbiti?! U tom izvješću navedeni su podaci koji su sadržani u revidiranim financijskim izvješćima neovisnih revizora, izvješća interne revizijes podacima o nabavi audiovizualnih djela, izvješće pravne službeo sklopljenim izvansudskim nagodbama, podaci s iznosima svih isplaćenih autorskih i izvođačkih honorara te niz drugih izvješća koja se tiču javne nabave i poslovanja HRT-a. Dakle, u tom izvješću nema ničeg onog o čemu NO HRT-a ne bi trebao obavijestiti Hrvatski sabor. Međutim, to što je ministrica kulture navukla predsjednika i ostale članove Vlade da predlože Saboru odbiti naše izvješće, uopće ne mijenja ništa na stvari. O tom će se izvješću u Saboru raspravljati, a svi zastupnici moći će vidjeti o čemu se radi i pitati tko koga štiti. Uostalom, ministrica kulture nije opovrgnula niti jedan podatak iz tog izvješća, niti se usudila netočnost podataka navesti kao razlog odbijanja našeg izvješća.

Kazmir Bačić u svom demantiju citira mišljenje Vlade upućeno Saboru u kojem piše da „Nadzorni odbor HRT-a tijekom 2016.godine poduzeo postupke koji nisu bili u njegovoj nadležnosti, kao i da Nadzorni odbor u svojem ranijem izviješću nije ukazivalo na nepravilnosti u poslovanju, niti je izražena sumnja u pravilnu provedbu korištenja sredstava državne potpore za nabavu audiovizualnih djela neovisnih proizvođača“. Je li to sve skupa istina?

Ne mislite valjda da Kazimir Bačić piše demantije? On ih možda potpisuje, ali demantije, kao i sve ostalo na HRT-u, piše neko drugi. S druge strane, ako pažljivo pročitate to što je Bačić potpisao, vidjet ćete da se ne demantira niti jedan jedini podatak iz našeg godišnjeg izvješća, već se tvrdi da smo mi kao članovi NO HRT-a razriješeni, jer smo navodno prekoračili svoje nadležnosti (?!) pa se zbog toga, valjda, ne bi trebalo vjerovati onome što u našem izvješću piše. Klasična zamjena teza. To što ministrica kulture govori, netko drugi piše, a Bačić potpisuje, da u našem ranijem izvješću za 2015. godinu nismo ukazivali na nepravilnosti u poslovanju HRT-a, pokazuje da ili to izvješće za 2015. nisu čitali ili nastoje zaštititi i ono što se događaloi pod Radmanovom upravom. Pritom, želim podsjetiti da smo imenovani tek u srpnju 2015. i bilo je nerealno očekivati da u kratkom razdoblju provedemo nadzor nad svim dijelovima poslovanja HRT-a u 2015. godini. Ali ipak, naše izvješće za 2015. vrvi uočenim nepravilnostima, posebno u dijelu javne nabave, a naše nalaze je potvrdio i Državni ured za reviziju u svom izvješću o obavljenoj reviziji učinkovitosti javne nabave HRT-a za razdoblje 2013. do 2015. Dakle, isti Državni ured za reviziju koji se svojevremeno referirao na nepravilnosti u HAVC-u, za vrijeme dok je ministrica bila predsjednica upravnog vijeća te ustanove, a čije je nalaze i izvješća kasnije uporno osporavala, baš kao što sada osporava i godišnje izvješće NO HRT-a za 2016. godinu.

Koji to postupci nisu bili u vašoj nadležnosti?

Vladajuća većina nam je uzela za krimen to što smo u situaciji kada je zbog isteka mandata tadašnjeg v.d. glavnog ravnatelja HRT-a te zbog samoraspuštanja Hrvatskoga sabora bilo izgledno da će HRT ostati bez odgovorne osobe i zakonskog zastupnika, dva puta zatražili od Trgovačkog suda u Zagrebu da imenuje privremenog upravitelja HRT-a. To je od suda mogla zatražiti bilo koja druga osoba koja ima pravni interes, ali je logično bilo da to zatraži nadležno tijelo HRT-a, u ovom slučaju NO HRT-a. Dakle, to je bila naša zakonska obveza, a ne naše kršenje Zakona o HRT-u. Nadalje, sud nije odlučivao ni o kakvim protuzakonitim postupcima NO HRT-a, niti smo mi bili predmet sudske odluke, nego je odlučivao o našem zahtjevu da sud imenuje privremenog upravitelja obzirom na sve prethodno opisane okolnosti. Sud je u prvom slučaju odbio naš zahtjev, jer u trenutku podnošenja tog zahtjeva, još uvijek nije bio prestao mandat v.d. glavnom ravnatelju. U drugom slučaju sud je odbio naš zahtjev zato što se u razdoblju od podnošenja zahtjeva do odlučivanja suda o tome, konstituirao Hrvatski saborte su otpali razlozi zbog kojih bi sud odlučivao o imenovanju privremenog upravitelja. U kojoj to zemlji na svijetu obraćanje sudu predstavlja kršenje zakona ili prekoračivanje nadležnosti? Upravo zbog toga što nismo bili u nadležnosti imenovati ravnatelja (hrvatska je Vlada, naime, bila tehnička, a Sabor se samoraspustio) obratili smo se sudu! Sud nas je odbio, a HRT je nakon toga, sjetite se, gotovo tri mjeseca poslovao bez ravnatelja. Nisam pravnica, pa sam osim Miroslava Grgića, koji je u NO HRT-a bio zadužen za pravna pitanja, pitala o tome naše istaknute pravne stručnjake i odvjetnike, koji su mi svi od reda rekli da smo ispravno postupili, jer se na pitanja koja nisu uređena posebnim zakonom, u ovom slučaju Zakonom o HRT-u, primjenjuju odredbe općeg zakona, a to je Zakon o ustanovama, a preko njega i Zakon o trgovačkim društvima. Dakle, savjetovala bih autoru demantija, njegovom potpisniku, zatim Jasenu Mesiću, pa i ministrici kulture, da se malo bolje raspitaju kod onih koji za razliku od njih, nešto znaju o ovoj temi. Uostalom mogli su o tome pitati i premijera. I on je pravnik, zar ne?!

Jedan od eklatantnih primjera je ugovor s Jadranfilmom, koji od 2009. nije ispunio ugovor o snimanju serije „Grička vještica“ , a s kojim su Siniša Kovačević i kasnije v.d. ravnatelja, Blago Markota, sklopili izvansudsku nagodbu prema kojoj HRT mora platiti šest nastavaka te nikada snimljene serije. Učinjeno je to bez znanja Nadzornog odbora, koji mora odobriti sve poslove iznad 10 milijuna kuna, a sudski spor s Jadranfilmom na trgovačkom sudu bio je u vrijednosti od 24 milijuna kuna. Ima li Vinko Grubišić u svakoj Vladi svoje ljude, kako je moguće da se ta priča povlači gotovo deset godina?

Sudski spor između HRT-a i Jadran filma vodio se više od deset godina. Unatoč tome, bivši v.d. glavni ravnatelj HRT-a, dan prije isteka svog mandata, sklopioje izvansudsku nagodbu s Jadran filmom. Nije li to čudno samo po sebi?! S druge strane, na HRT-u tumače zakonske odredbe kako tko hoće i kako kome paše, pa u slučaju izvansudske nagodbe tumače da to nije ugovor i da se na izvansudsku nagodbu ne primjenjuju odredbe Statuta HRT-a koje propisuju da je za sklapanje svih ugovora iznad deset milijuna kuna potrebna prethodna suglasnost NO HRT-a. Tako se sa stručnim službama HRT-a možete natezati koliko god hoćete. Naravno da je izvansudska nagodba, kao uostalom i svaka nagodba, iskaz volje dviju ili više strana, a upravo je to definicija ugovora. Prema tome, za sklapanje izvansudske nagodbe u predmetu spora koji je veći od deset milijuna kuna, bilo je potrebno pribaviti našu prethodnu suglasnost, što nije učinjeno.

Obraćali ste se i nadležnom Ministarstvu kulture da provede upravni nadzor nad zakonitošću akata HRT-a. Jesu li ga proveli i što su našli i naložili novoj upravi?

Proveli su ga, po mojoj ocjeni vrlo površno, pregledom dostupnih dokumenata koje je HRT objavio na svojim internetskim stranicama. Nitko iz Ministarstva kulture nikada nije došao na HRT, kako bi utvrdio kako se uistinu provode javni pozivi za nabavu audiovizualnih djela od neovisnih proizvođača te kome i kako se dodjeljuju sredstva obveznika plaćanja mjesečnih pristojbi. Uhodani sistem u kojem svatko od „zaslužnih“ dobiva ono što želi, nitko ne želi mijenjati, a ponajmanje je to Ministarstvo kulture u ovom, ali i u svim bivšim sastavima. HRT je svima plijen, nikome kulturno dobro koje treba štititi i razvijati.

Vi ste u svom Izvješću naveli i kako proizvodnja vlastitog programa pada, kao i gledanost i slušanost programa HRT-a, čime se naravno gube i oglašivači, pa se smanjuju i komercijalni prihodi. Na to, kao i na činjenicu da profesionalni novinari i urednici masovno odlaze, NACIONAL su upozorili i mnogi dugogodišnji zaposlenici HRT-a, međutim Kazimir Bačić to demantira. On tvrdi kako je HRT jedna od najgledanijih javnih televizija u Europi i 16. na kontinentu,kako novinari odlaze iskjučivo u mirovinu i kako je dobit u 2017. bila 100 milijuna kuna. Što mislite o tim njegovim tvrdnjama?

Kad nešto tvrdite, onda to mora imati barem minimum uvjerljivosti. Ima li vama smisla ono o čemu kazuje Kazimir Bačić? HRT je već odavno izgubio društveni utjecaj, a bojim se da će nestati i sav javni interes koji bi trebao postojati u svezi s javnom televizijom. To će neminovno dovesti do propasti ideje o nacionalnoj javnoj televiziji i onome što bi ona trebala biti, ako se sve intelektualne i kreativne snage našeg društva tome ne usprotive.

Nadzorni odbor kojem ste bili na čelu tražio je i od Državnog odvjetništva da poduzme izvide vezane uz „Aferu zlatnih padobrana“, zbog sklapanja aneksa ugovora o radu s pojedinim radnicima zaposlenim na mandatnim pozicijama u HRT-u, a kojima su se ugovarale nepripadne otpremnine u slučaju razrješenja ili otkaza ugovora o radu? Je li DORH reagirao?

Koliko mi je poznato, DORH je reagirao i proveo određene istražne radnje, ali nije mi poznato u kojem smjeru se to kasnije razvijalo. Nama je tada bilo najvažnije da Goran Radman povuče sve takve ugovore i da ne dođe do njihove realizacije, u čemu smo i uspjeli. Ti ugovori nikada nisu realizirani, a posebno sam ponosna na našu pravodobnu reakciju kojom smo uspjeli zaštiti javni interes na HRT-u.

Tvrdili ste i da HRT nema nikakvu razvojnu strategiju. Ima li je sada?

Ako pitate ministricu kulture i glavnog ravnatelja, uputit će vas na ugovor između Vlade i HRT-a za razdoblje 2018. do 2022., objašnjavajući da je tamo utvrđena razvojna strategija HRT-a. Ne znam čita li itko taj dokument, alitamo se, između ostalog, u poglavlju 5. pod nazivom Strateški projekti HRT-a, navodi javna i interna promocija misli i vrijednosti javne medijske usluge kao projekt od strateškog značaja za razvoj HRT-a. Toliko o razvojnoj strategiji. Ostalo neka zaključe vaši čitatelji.

Napisali ste nekoliko snažnih otvorenih pisama HDZ-u, stranci čijem se kulturnom Vijeću dugo bili na čelu. Je li vas tamo netko čuo?

Nitko javno još do sada nije priznao da me čuo, ha, ha, ha, ali znam da ima ljudi kojima nije niti ugodno, a niti smiješno to što se događalo i događa se s kulturnom i intelektualnom politikom cijele zemlje. Ne priznajem floskulu, koju već svi ponavljaju kao mantru, kako političkim strankama kultura nije važna. Upravo zato što su itekako svjesni važnosti, odgovornosti i krucijalnog utjecaja koji kulturni identitet i kreativitet nedvojbeno ima u političkom sazrijevanju jedne mlade države, svim ga silama nastoje obezvrijediti i svesti na mjeru mediokritetstva, jalovosti, varljivog komercijalnog uspjeha i mjehura od sapunice. Nije glupan kriv što je glup, ja zamjeram onima koji veličaju tu i takvu stranačku glupost, ograničenost, intelektualnu uniformiranost i neobrazovanost pa dopuštaju da glupost malo pomalo postane svemirska sila protiv koje su potrebne neke brutalnije obrambene vještine kojima, zapravo, uopće ne želim biti vična.

Kako ocjenjujete dosadašnji rad ministrice kulture, Nine Obuljen Koržinek? Naime, nije tajna da ste očekivali da ćete biti imenovani na tu poziciju?

Nitko mi nikada nije obećao da ću biti ministrica kulture, niti sam ja tražila to obećanje. Ono što sam očekivala kao predsjednica Odbora za kulturu HDZ-a bilo je razumijevanje i uvažavanje koje zaslužuje hrvatska kultura, razumijevanje i respekt prema toj kulturi, prema umjetnicima, intelektualcima i kreativcima. Očekivala sam i podrazumijevala kako je kulturni obzor u kojem djelujemo, sam po sebi dovoljno snažan da mu bijedne političke smicalice ne mogu kobnije naštetiti. Očekivala sam da će ministarstvo kulture imati presudan utjecaj na krutu političku dogmu u smislu duhovnosti, humanizma i kreativnog nadahnuća.

Očekivala sam da ministarska funkcija neće biti funkcija sama po sebi i zbog sebe nego logičan nastavak jedne ozbiljne i važne karijere. Zaista mi nije bilo važno da je to nastavak baš moje karijere, premda sam uvijek bila spremna za sve vrste izazova pa i takvog, jer sam u tom poslu bila dio jednog sjajnog tima i svatko je od nas mogao biti izabran na tu funkciju.Osim toga, nisam se htjela učlaniti u stranku jer držim da bilo koja stranačka pripadnost ograničava prostor osobne slobode, a sloboda je umjetniku zrak koji diše.

Bilo mi je važno zadržati osobni i ljudski integritet u odnosu prema svojim kolegama umjetnicima i kulturnim djelatnicima, pa kad sam vidjela da je HDZ-ova vlada, unatoč svim svojim predizbornim obećanjima, za resor kulture izdvojila mizeran iznos ispod 1% državnog proračuna, podnijela sam neopozivu ostavku na tu dužnost.

Što se tiče aktualne ministrice kulture, ona je upravo onakva kakva treba vladajućoj koaliciji.

Treba li mijenjati zakon o HRT-u na način da Nadzorni odbor i Programsko vijeće dobiju veće ovlasti?

Novi zakon je potreban da bi HRT uopće imao priliku opstati kao javna televizija. Tim zakonom treba odvojiti upravljačku i nadzornu od poslovodne funkcije. Svakako, trebalo bi mijenjati i sadašnji način izbora glavnog ravnatelja, tako da ga se više ne bira u Hrvatskome saboru. To je loše i za HRT i za slobodu novinarstva uopće.

Članica ste kazališnog vijeća Dramskog kazališta Gavella, gdje je ponovljen natječaj za novog ravnatelja. Zašto je došlo do ponavljanja, jeste li zadovoljni odlukom Skupštine Grada Zagreba da Dražen Ferenčina postane novi ravnatelj i jesu li se prilikom izbora igrale političke igre?

Nisam članica kazališnog vijeća Gavelle. Bila sam članica kazališnog vijeća satiričkog kazališta Kerempuh, ali mi je istekao mandat i nisam se ponovno kandidirala. Političke igre su uvijek sveprisutne te uopće ne sumnjam da je i prilikom izbora kolege Ferenčine bilo veselo. Nadam se da će jednog lijepog dana rekonstrukcija kazališta biti gotova, kako bi se i glumci i publika i uprava u potpunosti mogli posvetiti onome zbog čega kazalište i postoji, a to su kazališne predstave. Iako, potpuno iskreno, nejasno mi je zašto se gradi mala scena “Gavelle” kad naše kazalište spada među manja kazališta po svojim gabaritima. Gledalište ima otprilike 380 mjesta, a scena ni na koji način ne može odgovoriti bilo kakvoj iole spektakularnijoj scenografiji. Okej, nije ni mjesto ni vrijeme za spektakularnosti, ali graditi još jednu manju scenu od ove naše ionako male, a ostaviti dva foajea potpuno bespotrebna, ne vidim da ima smisla. Osobno, proširila bih postojeću scenu i gledalište i na mjestu gdje je sada foaje kazališta i garderobe, postavila bih još barem tristotine mjesta. Više bi se karata moglo prodavati, više bi se moglo zaraditi, više bi ljudi moglo vidjeti naše velike, dramske, ansambl predstave koje smo, s obzirom na kreativne potencijale kazališta, u stanju napraviti.Što se tiče Ferenčine, žao mi je što dolazi u takav “rusvaj” i toplo se nadam da ga to neće spriječiti u bavljenju ozbiljnim problemima koji su se nagomilali i s kojima se i ansambl i tehnika svakodnevno susreću.

Imam, recimo, pet predstava na repertoaru, pet ogromnih, zahtjevnih uloga od kojih svaka traži posebnu koncentraciju i posvećenost, dobru kondiciju i memoriju, a niti od jednog direktora do sada nisam doživjela da se brinuo o povećanju glumačkih plaća i posebnim bonusima u slučaju, recimo, dobro odigrane uloge ili, ne daj Bože, dobivene nagrade. Uglavnom je svaki koji je došao, renovirao ili glumački buffet, ili foaje, ili upravnu zgradu, pregrađivao ravnateljsku sobu, kupovao kombije za turneje kojih nikad nije bilo, adaptirao blagajnu, gradio male scene koje nikad nisu profunkcionirale… I svaki je sebi time pokušao dići spomenik veći od onog sjajnog Atačevog portreta. Uzaludno. Umjesto u ljude, redovito se više ulaže u cigle, pa i ciglama je to već smiješno.

Zlatko Hasanbegović postao je član Kazališnog Vijeća HNK-a u Zagrebu, Bruna Esih članica upravnog vijeća Vatroslava Lisinskog, a ostali uglavnom anonimni članovi stranke „Neovisni za Hrvatsku“ kapilarno su se proširili u sličnim vijećima po mnogim kulturnim institucijama grada Zagreba. Kako to komentirate?

Potrebom da se u svakom trenutku osigura većina u Skupštini Grada Zagreba, a ovo o čemu govorite dio je cijene koja se za to plaća. Usput, prigodom glasovanja o smjeni NO HRT-a, tri glasa vladajuće koalicije bila su protiv naše smjene, zato je ta tri glasa HDZ nadoknadio u stranci o kojoj me pitate. To što sam u jednom času tako žestoko zasmetala i jednima i drugima, a navodno su ljuti protivnici, govori (laskam si) o visokoj cijeni ujedinjenja kojom su nas smijenili usred mandata.

Kako komentirate vrlo izglednu mogućnost da Zlatko Hasanbegović, odnosno, njegova stranka, preuzme Ured za kulturu grada Zagreba? Kako komentirate imenovanje Ane Lederer na čelo Ureda za kulturu grada Zagreba?

Kako se ono kaže, svakome treba dati priliku da se dokaže. Nadam se da će Ana Lederer biti uspješnija kao pročelnica, nego što je bila kao intendantica. To joj ne bi trebao biti tako težak zadatak.

Ovog proljeća u kazalištu Histrion premijerno je izvedena glazbena kmedija o Florence Foster Jenkins, najgoroj sopranistici na svijetu, u režiji Krešimira Dolenčića. Čini mi se da se cijeli ansambl odlično zabavljao i da treba puno zrelosti da se s toliko humora i samoironije odigra takva uloga. Je li to točno?

Kada sam se prvi puta “susrela” s pjevanjem Florens Jenkins u prvi mah nisam shvatila radi li se o namjernom ili o nesvjesnom falšanju. U svakom slučaju, interpretativno je bilo više nego zanimljivo, čak duhovito i poticajno za slušanje bez obzira na točnost, odnosno netočnost intonacije i maksimalno slobodno izvođenje ritmičkih eskapada. Međutim, ni danas, nakon višemjesečnih proba i dvadeset i pet odigranih izvedbi “Famozne” nisam potpuno sigurna o čemu se, zapravo, radi. Mislim da je Florence ipak imala sluha jer je neke visoke, koloraturne tonove zaista bila u stanju otpjevati i to u visokoj dobi od preko sedamdeset godina što ju čini svojevrsnim fenomenom, a sve one pogrešne i falš dionice oko kojih se uopće nije zamarala, nazvala bih nedostatkom vježbanja i potpunom ignorancijom bilo kakve pjevačke tehnike. Njezine interpretacije Kraljice noći ili Carmen bile su osebujna autorska djela u kojima nije bilo važno pjeva li se istančano i sa sluhom već ono što je “pjevač želio reći”. A Kraljica noći u Florencinoj izvedbi sličila je na divovsku puricu s pretjerano velikim anđeoskim krilima jer je, tko zna zašto, upravo u tim krilima našla svoju inspiraciju. Njezina Kraljica noći nije zla sila tame koja nagovara svoju kćer da ubije oca Sarastra već anđeo ljepote i božanske svjetlosti. Kakav dramaturški obrat!Ono što ju čini posebnom, čvrsti je stav oko toga da se Mozarta smije, dapače, mora iskasapiti i prispodobiti ograničenim mogućnostima interpretkinje, jer će jedino u tom srazu sa “smrću autora”, pogotovo ovako genijalnog kakav je Mozart, nastati novo, poludjelo umjetničko djelo – nesavršeno, brutalno smiješno, i, srećom, potpuno neopasno. Zato su je i voljeli jer nije ugrožavala nikoga, osim svoga novca, a pobjeći od zlog svijeta, okrutnih kritičara i zavidnih “velikih soprana” želi svaki ranjivi, mali, jadni umjetnik. Glazbeni talent, kakvim ga kritičari zamišljaju, nije imala u potpunosti. Međutim, životni talent, radost i uzbuđenje koje ju je obuzimalo pri svakoj novoj ideji o nastupu koji je pripremala činili su je karizmatičnom osobom koju su i ismijavali i obožavali. Nema umjetnika na svijetu koji o sebi ne razmišlja i kao o vrhunskom talentu i kao o potpunom i beznadnom netalentu. Pa se uvijek i iznova pitamo, što umjetnika čini umjetnikom i koliko je tanka ta granica između kreacije i karikature. Osebujna osoba, kao što je Florens, jednostavno priznaje kako je stvarni svijet precijenjen i život u oblacima puno je ugodniji. Na tim je oblacima izgradila karijeru, a sve osobe koje su je u tome slijedile ugodno su se osjećale u njezinom društvu jer je prštala energijom, željom, strašću i ljubavlju za glazbom kojom je bježala od stvarnosti.Nema ljepšeg osjećaja od saznanja da smo napravili predivnu predstavu jer na svakoj izvedbi do sada praćeni smo ovacijama publike, skandiranjem i aplauzom koji ne prestaje tako da smo morali uvesti i bis! Ozarena lica u gledalištu i mojim kolegama i meni najljepša su nagrada koju smo mogli poželjeti. Vanja Matujec, Ivana Lazar, Marija Sekelez, Fabijan Komljenović i Zoran Gogić ekipa su snova i beskrajna smo inspiracija jedni drugima.

Hoćete li igrati u Dubrovniku i ove godine?

Ne. Ove je godine promijenjen cjelokupni repertoar Dubrovačkih ljetnih igara u kojem nije bilo prostora za “Gospodu Glembajeve”,”Otela” i “Kafetariju”, redom predstave čije su izvedbe bile rasprodane. Ne ulazeći u kvalitetu pojedinih predstava i razloge zbog kojih su skinute s repertoara, mislim da će se ovaj staromodni i hoštaplerski festivalski koncept u kojem se redovito događada se predstave, čiji se financijalni okviri penju do vrtoglavih cifri, odigraju pet, u najboljem slučaju deset puta i nikad više, morati hitno mijenjati.

Ovo ljeto igrat ću “Famoznu” na Splitskom ljetu i tome se neizmjerno veselim. Obožavam splitsku publiku, posljednje gostovanje s predstavom “Kolovoz u okrugu Osage” u HNK Split bilo je rasprodano, ispraćeni smo ovacijama i nevjerojatno toplim prijemom pa nadam se da će publika jednako tako uživati i u urnebesnoj komediji o jednoj neslavno slavnoj pjevačici – Florence Foster Jenkins.

Nacional

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari