Pratite nas

Razgovor

Ante Čuvalo: Mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi

Objavljeno

na

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, Katolički tjednik donosi razgovor s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i dugogodišnjim hrvatskim političkim emigrantom.

Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju je pobjegao 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

-Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

-Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“.

Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu.

Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

-Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

-Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce…, pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista.

Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I… „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti…, a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj?

Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

-Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

-Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“.

Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi… Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

-Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede… i rajska obećanja na zemlji.

Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.).

U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. – 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

-Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa.

Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma.

Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti.

Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“.

Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država… sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere…; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

-Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Željko Ivković / Katolički tjednik

 

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hodak: HDZ najlakše dođe na vlast nakon mandata SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Gost u Podcastu Velebit je kolumnist i odvjetnik Zvonimir Hodak.

► Što znači ne izglasavanje GUP-a u Gradaskoj skupštini Zagreba? Kakav je to taktički potez koalicijskih partnera HDZ-a i gradonačelnika Bandića?
► Je li na djelu ‘pakiranje Bandiću’?
► Zašto je suradnja s manjinama politička pravovjerna referentna točka za HDZ?

► Je li u Hrvatskoj suveren hrvatski narod ili Ustavni sud?
► Zašto Ustavni sud umjesto Sabora rješava pitanje udomljavanja djece od strane homoseksualnih parova?
► Znači li to da se Plenković nije usudio, nakon političke štete koju je imao s Istanbulskom konvencijom, progurati udomljavanje djece od strane LGBT parova u Saboru?

► Znači li to da Ustavni sud neposredno naređuje svim sudovima da ne poštuju važeći Zakon već primjenjuju mišljenje Ustavnog suda izraženo u donesenoj odluci o udomljavanju djece kod istospolnih parova?
► Kako je Ustavni sud ‘žrtvovao’ Mesića za interese istospolnih parova?

► Kako može biti govor mržnje prokazivanje onih vojnih ili političkih formacija koje su ugrožavale Hrvatsku u Domovinskom ratu?
► Zašto je DORH uložio žalbu na oslobađajuću presudu Damiru Markušu zbog HOS-ovog pozdrava, a zašto je Visoki prekršajni sud prihvatio tu žalbu?
► Treba li na ulazu u Hrvatsku stajati natpis: ‘Ulazite u zemlju u kojoj za zločine protiv nje nitko nikada nije odgovarao’?

► Koliko je jeziv cinizam: ‘Ovdje živi narod čiji veterani zavide onima koji su odmah poginuli’?
► Kakav je to cinizam koji se petokrakom, simbolom pod kojim je vođena agresija na Hrvatsku, diči kao Prijestolnica europske kulture?

► Što znači otvoreno agitiranje za Jugoslaviju i komunizam u Rijeci koja se predstavlja kao Europski grad kulture? Zašto se odbacuju tužbe protiv Pupovca ili Stanimirovića, a siluju one protiv hrvatskih branitelja ili novinara?
► Zašto u HDZ-u imaju praksu munjevitog ograđivanja od svojih članova koji se nađu na nišanu medija?
► Donose li Miroslav Škoro, Suverenisti, Most i ostali koji se okupljaju, alternativu sadašnjem političkom dvostranačju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari