Na djelu je destrukcija koja za cilj ima urušiti sve vrijednosti na kojima počiva današnja civilizacija i vratiti ljudsko biće u čopor. To je jedini suvisli zaključak do kojega se dolazi kad se racionalno promotri što se sve događa u svijetu koji nas okružuje.

Ono što je do jučer bilo društveno neprihvatljivo pa i zakonski kažnjivo, danas je relativizirano do te mjere da je samo pitanje dana kad će postati dijelom “progresivističke” kulture koja nam se nameće putem medija, ulice i pojedinih institucija EU i VE, nasilno, agresivno i kontinuirano.

Takav je slučaj i s pedofilijom koju neki već danas poistovjećuju s “ljudskim pravom” (!?), negirajući ne samo štetnost seksualnog nasilja nad djecom, nego i samo nasilje kao takvo, uz tvrdnje da “seksualni odnos odrasle osobe s djetetom nije nasilje i nema po dijete nikakvih štetnih posljedica”!

Profesor s američkog University of Pennsylvania, Philip Tromovitch, 1997. godine je u The Journal of Seks Research objavio rad u kojemu je proučavajući desetak studija na temelju svoga “nepristranog” istraživanja zaključio kako je konsenzus današnjeg civiliziranog svijeta oko toga da je seksualno zlostavljanje djece štetno – pogrešan!

Drugim riječima, on negira postojanje seksualnog zlostavljanja djece, pa čak i seksualno zlostavljanje kao čin nasilja koji ostavlja štetne posljedice po djecu!

Philip Tromovitch i njegove kolega Bruce Rind i Robert Bauserman (osuđivani pedofil), sljedeće su godine (1998.) godine objavili svoju recenziju meta-analize ukupno 59 studija u kojima su korištena prijavljena iskustva seksualnog zlostavljanja 35.703 studenata (dok su bili u dječjoj dobi).

Svojim istraživanjima i zaključcima njih trojica dovode u pitanje valjanost samoga pojma seksualnog zlostavljanja djeteta. Uz to, oštroj kritici su izložene same žrtve zlostavljanja, stručnjaci za mentalno zdravlje koji rade s njima u procesu liječenja i rehabilitacije, konzervativci, vjernici – jednom riječju svi oni koji svjetonazorski ili po svome djelovanju smetnja ovakvom pogledu na problem pedofilije.

Američka udruga psihologa doduše nije stala iza ovih znanstvenika, ali je branila njihovo pravo na “iznošenje rezultata istraživanja neovisno o tomu jesu li ona utemeljena na činjenicama ili ne”. Dakako, to je vrlo zanimljiva opservacija, budući da se svaka znanost temelji na empirijskom utvrđivanju činjenica, bez čega se ni jedan dobiveni rezultat ne može smatrati znanstveno potvrđenim i relevantnim. I to je zakonitost koja ne vrijedi samo za prirodne, nego i za društvene znanosti.

Spomenuta trojica nisu jedini koji otvoreno promiču i zastupaju pedofiliju.

Mirjam Heine, profesorica s njemačkog University of Würzburg tvrdi čak da se kad je riječ o pedofiliji ne radi i poremećaju, bolesti, društveno neprihvatljivom ponašanju ili kažnjivoj devijaciji, nego o “prirodnoj seksualnoj orijentaciji koja zaslužuje poštovanje”!?

Ove teze ona je iznijela na konferenciji TEDx Talks (Technology, Entertainment, Design – medijske organizacije koja objavljuje online razgovore za besplatnu distribuciju pod sloganom “ideje koje vrijedi širiti”). Osim toga, profesorica Heine ustvrdila je kao je “pedofilija nepromjenljiva seksualna orijentacija” i jednako “vrijedna i normalna kao i heteroseksualna”, te da “pedofile moramo prihvaćati s poštovanjem kao i sve druge ljude”. Za nju je pedofilija “respektabilna seksualna orijentacija”, jer ona “ne ovisi od volje pojedinca”, nego je to “prirodna datost”. Ovdje se koristi isti argument kao i kod homoseksualizma i nekih drugih bolesti i anomalija koje se proglašava “genetski uvjetovanim”, odnosno “prirođenim” – pa se stoga osoba koja je takve orijentacije unaprijed svrstava u “normalne” (jer u pitanju je “prirodno stanje” a ne stečena sklonost, bolest ili devijacija, pa stoga nije niti odgovorna za svoje postupke).

Video clip sa spomenutog  predavanja Mirjam Heine objavio je na youtube-u Chip Kipperly 19. lipnja 2018. godine uz napomenu:

“TedX pokušava sakriti svoj najnoviji videozapis s usluge YouTube zbog prekomjerne negativne povratne informacije. Aktivno su izdali obavijesti o autorskim pravima na sve prijenose ovog videozapisa, iako je licencirana pod Creative Commons.

Ne samo da to pokušavaju ugurati u memorijsku rupu, algoritmi usluge YouTube automatski blokiraju izvorni videozapis prije nego što se čak i može objaviti. Morao sam uređivati ​​ovaj videozapis i ponovno ga kodirati da bih prošao kroz algoritme.”

Nakon ovog uvoda, Kipperly je objavio jedan dodatni komentar koji je također vrijedan pozornosti. Nažalost, ni za video, niti za tekst ispod clipa nema prijevoda s engleskog na hrvatski.

On na istoj stranici objavljuje i link na kojemu se može potpisati peticija “STOP PEDOFILIJI”: https://www.change.org/p/tedx-stop-the-pedophilia-sympathisers-at-tedx

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=MNr3yhjQPI8&feature=youtu.be)

Posjetite li link za peticiju, pored toga što možete dati svoj glas PROTIV JAVNOG POPULARIZIRANJA I PROTEŽIRANJA PEDOFILIJE, imate prigodu i pratiti dinamiku potpisivanja iste koja za sada ima blizu 2.100 potpisa.

Sve one koji su skeptici i misle možda kako se oko ovoga diže veća prašina nego je potrebno, podsjećam na događaje od prije 6 – 7 godina, kad je televizijska urednica, novinarka i voditeljica Karolina Vidović-Krišto u svojoj autorskoj emisiji “Slika Hrvatske” (emitiranoj 29. prosinca 2012.) u epizodi naslovljenoj “Pedofilija kao temelj spolnog odgoja”, upozorila javnost na opasnost od globalnog nametanja tzv. spolnog odgoja u škole i vrtiće, a koji se temelji na postavkama Alfreda Kinseya čija je “znanost” zasnovana na “istraživanjima” u kojima je plaćao i poticao pedofile na seksualno zlostavljanje djece i dojenčadi.

Karolina Vidović Krišto tom je prigodom prikazala i dokumentarni film Tima Tatea “Secret History: Kinsey’s Pedophiles” (ili: “Skrivena Povijest: Kinsijevi Pedofili) koji u cijelosti razotkriva perverziju Kinsey-a i njegovih suradnika koji su kako bi dokazali svoje bolesne teorije zlostavljali na tisuće djece – od dojenčadi do djece predškolske dobi prepuštajući ih patološkim bolesnicima i seksualnim manijacima. Podsjetimo se i pogledajmo što je u svome filmu sve rekao Tim Tate: https://www.youtube.com/watch?v=8nkeRvtPmn0.

Budući da je temelj “spolnog odgoja” kojega je Hrvatska namjeravala uvesti u svoj sustav odgoja i obrazovanja djece bio temeljen upravo na istraživanjima Alfreda Kinseya, to je kod naših “progresivista” izazvalo pravu uzbunu, pa je urednica i voditeljica spomenute emisije suspendirana u samo nekoliko sati, a njezina autorska TV emisija ukinuta.

U međuvremenu javnost je doznala kako je najpoznatiji hrvatski “seksolog” Aleksandar Hulštofer stipendist i suradnik instituta Kinsey, što je uključivalo suradnju s mnogim pedofilima iz kruga tamošnjih “znanstvenika”, što je još više uzburkalo duhove i potaknulo žučne rasprave.

Uslijedio je dolazak u Hrvatsku američke intelektualke židovskog podrijetla, profesorice prava Judith A. Reisman i britanskog novinara i autora dokumentarca Tima Tatea (2013. godine) koji su u svojim javnim nastupima rekli istinu o temi pedofilije i “spolnog odgoja” i stali iza hrvatske novinarke.

Gospođa Reisman bila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu suočena s primitivizmom – organiziranim napadima “progresivističkog” dijela studenata i profesora koji su je vrijeđali na najprizemniji način i dočekivali pogrdama, psovkama, čak i prijetnjama kako će joj fizički onemogućiti izlaganje. No, zato je u Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar” (koja je dio Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) bila primljena s uvažavanjem i poštovanjem od studenata i liječnika.

Karolina Vidović Krišto dobila je 5. siječnja 2015. godine otkaz na HRT-u voljom tadašnjeg moćnika koji je upravljao ovom kućom, Gorana Radmana.

Na HRT-u je u to vrijeme vrijedio “Etički kodeks” po kojemu je djelatnicima zabranjeno izražavati vjersko i svjetonazorsko uvjerenje u privatnom životu – izvan radnog vremena – što je nonsens i zadiranje u temeljna ljudska prava. Ove odredbe korištene su za discipliniranje 3.000 zaposlenika ove kuće koji su od vrhuške na čelu s neokomunistom Goranom Radmanom bili pod stalnom prismotrom kako bi im se onemogućila svaka sloboda izražavanja i građanskog djelovanja – ponovimo: privatno i u slobodno vrijeme.

Sedam mjeseci poslije otkaza, magistrica novinarstva Karolina Vidović-Krišto sudskim je rješenjem vraćena na posao, a presude Prvog i Drugog stupnja potvrdile su kako je bio u pitanju protuzakoniti otkaz.

Podsjećanje na ovaj slučaj govori u prilog tomu što je sve u stanju učiniti lijevo-liberalno-anarhistička klika i njezina militantna “progresivistička” struja kad se netko usprotivi njihovim bolesnim idejama uz pomoć kojih teroriziraju golemu većinu građana Republike Hrvatske.

Znamo i vidimo kako je sve to počelo ne jučer ili prekjučer, nego još 1948/53. godine, od kad datira objavljivanje izvješća Alfreda Kinsaya (Sexual Behavior in the Human Male (1948.- drugo izdanje 1998.;  Sexual Behavior in the Human Female (1953.- drugo izdanje 1998.).

Od Kinsaya, preko “seksualne revolucije” do “zaštite prava LGBTIQ zajednice” i javnog promoviranja pedofilije – to bi u najkraćem bio taj put kojim nas vode “progresivisti” u “bolju i sretniju budućnost” gdje se ne zna tko s kime i kako opći, tko je komu otac, mati, dijete, brat, sestra…

Povratak u čopor kao ideal življenja i “napretka” ljudske civilizacije!?

Kao svjesni, razumni i odgovorni ljudi obvezni smo u ime sadašnjih i budućih naraštaja i opstanka svijeta u kojemu živimo, podići svoj glas protiv ovog zla uperenog i protiv Boga i protiv Čovjeka.

Bili vjernici ili ne, deklarirali se kao ateisti ili agnostici, kojoj god rasi ili kakvom god svjetonazoru i ideologiji pripadali, svi smo podjednako odgovorni za sadašnjost i budućnost – vlastitu, ali i onih koji žive s nama i dolaze poslije nas.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar najavio je snimanje igranog filma o samoubojstvima hrvatskih branitelja, ali mu zasad za taj projekt nedostaju financijska i ina sredstva, koja ne može dobiti od onih koji su na vlasti.

Međutim, neka istraživanja su pokazala (i dokazala) da se najviše branitelja ubija prije izbora, ali i uoči velikih blagdana, kad su robne i ine kuće, kao sada, iznimno raskošno i lijepo okićene, pune najraznovrsnijih proizvoda, a većina od onih koji su bili prvi kad je trebalo jedino može uživati u tom sjaju za kojeg su se i oni borili, a od „sjaja“ se ipak ne može živjeti.

Ankete (podaci) su uz to pokazale da je samo lani u Republici Hrvatskoj samoubojstvo počinilo 625 osoba te da je čak za 200 posto porastao broj samoubojstva djece do 14 godina. A koliko ih je samo pokušalo izvršiti suicid!

U Koprivničko-križevačkoj županiji broj samoubojstava  svih životnih dobi porastao je za 94,4 posto, najviše u Hrvatskoj. Nedavno se u Koprivnici ubio i bivši, ratni zapovjednik policije, što naravno nitko nije zabilježio.

Sve je prošlo u miru i tišini!

Dakle, ova tema, koja se namjerno stavlja „pod tepih“ i o kojoj se ne govori i ne piše, navodno iz razloga da se još više ljudi ne ubije (!?), što bi isto ili slično bilo da se ne piše o stradalima u prometnim nesrećama, pa da se na taj način u tom segmentu pokuša smanjiti broj žrtava!

Dakle, tema je iznimno važna, da ne kažemo prevažna, i zbog toga je prijeko potrebno da se među ostalim pomogne Jakovu Sedlaru u snimanju njegova igranog filma!

Inače, u Hrvatskoj je od početka  obrambenog Domovinskoga rata do danas suicid izvršilo oko 3000 hrvatskih branitelja, (na najgore i najbrutalnije načine!), a  najmanje je, i u ovoj kategoriji, prema nekim procjenama,  pet puta više to pokušalo.

Na žalost, još se ne zna i nitko se nije ni zapitao: zašto i zbog čega?

Za hrvatske političare i politikante koje manje-više svakodnevno slušamo i gledamo u Hrvatskom saboru (ali i one po općinama, županijama i tvrtkama) to je manje-više „nevažna“ stvar (svaka čast iznimkama).

A ljudi, poglavito oni koji su stvarali hrvatsku državu, ne ubijaju se tek tako. Međutim, kao što smo rekli, mediji o tome ne pišu i ne analiziraju sva ta silna (samo)ubojstva.

U Hrvatskom saboru, prije svih, trebali bi već jednom i minutom tišine odati zahvalnost tim nesretnim ljudima.

Trebalo bi uvesti i spomen dan, kao sjećanje na brojne suicide, da se jednostavno ne zaborave ti i takvi koji su se razočarali prije svega u hrvatsku vlast, njihovo vodstvo i sve ono u što su vjerovali da će se nakon rata dogoditi, a nije..

Koliko se samo ubilo djece ili članova obitelji hrvatskih branitelja? Nitko ne zna, a ne želi ni znati!

Na inicijativu moje malenkosti u centru Koprivnice (na slici) podignut je prvi spomenik jednom branitelju koji se ubio u tom gradu (Draganu Nogiću), a koji je prošao gotovo sva bojišta u vrijeme Domovinskoga rata. Njegovo ime ne možete naći ni među smrtno stradalim braniteljima ovoga grada, (sic!), jer njegova obitelj nije imala snage obilaziti kancelarije i dokazivati da je to što je bio (junak nad junacima!).

Svojedobno sam objavio i prvu i zasad jedinu knjigu na temu samoubojstva hrvatskih branitelja s naslovom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), ali kao da i nisam. Prošla je nezapaženo, baš kao i sva samoubojstva tih ljudi.

A zbog čega se ubijaju ili su se ubili ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? To je još uvijek nepoznanica, možda će nam tek Sedlarov film, ako do njega uopće dođe, nešto više otkriti. Iznijet ću ponovno tek nekoliko primjera na koji su se način ubili oni koji su bili prvi kad je trebalo:

Željko O. (r. 1964.) u Hrastinu, nedaleko Osijeka, početkom veljače 2005. izvršio je suicid na način da si je motornom pilom prerezao vrat, jer nije mogao s obitelji živjeti od 1.300 kuna privremene mirovine.

U odori Hrvatske vojske objesio se Vladimir S. (50) u svom stanu u Zadru, jer je ostao bez posla.

Zbog razočaranja u ponašanje pojedinaca i nekih institucija prema hrvatskom Domovinskome ratu,u Belici se raznio ručnom bombom Mijo M. (52), koji je također prošao mnoga ratišta.

Razvojačeni branitelj Ivan B. (54) iz Gline ubio se  ručnom bombom u svojem osobnom automobilu, kod kuće. Kažu da „puknuo“ kad su sudili generala Ante Gotovinu.

Zbog navodnih problema u svojoj tvrtki za razminiranje, početkom lipnja 2008. vatrenim oružjem ubio se brigadni general Damir G. iz Siska.

A kako se i zbog čega objesio teški invalid Domovinskoga rata Jugoslav M. iz Splita, koji je živio bez ubiju šaka i slijep, ostat će tajna. Prijatelji su pričali da je zapao u novčane probleme.

Nakon što je dobio otkaz u tvrtki  jednog HDZ-ovog saborskog zastupnika i pleterničkog gradonačelnika, jedan se branitelj objesio.  Tom prigodom,  supruga ovog časnog, ali nesretnog čovjeka, je napisala: „Ovih dana čitamo i slušamo hvalospjeve gradonačelnika o njegovim pomoćima braniteljima te polako gubim kontrolu, jer je moj suprug zbog otkaza i njegove bahatosti završio na ulici, a kasnije sa užetom oko vrata. Tom gradonačelniku se inače kosa diže na glavi kad čuje riječ – branitelj“.

Hrvatski branitelj Slavko Č (55) krajem listopada 2005.  u   Lasovcu kod Bjelovara najprije je na groblju iskopao  raku, a onda aktivirao ručnu bombu M-52!

U Slavonskom Brodu razvojačeni branitelj  Mato Ć (35) 2008. godine bacio se s trećeg kata svoje zgrade u kojoj je živio!

Miroslav M. (35) iz Zagreba, kad mu je supruga bila na poslu, u spavaćoj sobi raznio se ručnom bombom.

Hrvatski branitelj Darko N. iz Luga Orehovičkog otrovao se tabletama.

Ž.D. ((46) iz Đurića nadomak Županje objesio se jer nije mogao vraćati kredit!

Kad je ostao bez posla, Željko S. (49) iz Novske, bivši pripadnik 125. novljanske brigade, najprije se „okitio“ odličjima koje je dobio u Domovinskome ratu, zatim otišao pred  spomenik hrvatskim braniteljima u tom gradu i pucao si u – glavu!

Još se sjećamo stravičnog ubojstva koje se dogodilo krajem svibnja 2009. Bivši hrvatski branitelj Ljubomir Z. (43) najprije je poluautomatskom puškom ubio svoju suprugu, petogodišnju kćerkicu, te desetogodišnjeg sina,  a zatim je presudio i sebi.

Branitelj Stojan C. (r.1970.) zapalio se u svojem automobilu pred očima svoje djece u selu Lepavina, zbog gostovanja jednog srpskog pjevača u njegovu mjestu!

U Zagrebu se zbog poreznog duga od 12 tisuća kuna u svojem automobili zapalio Dragan P. (35.). Ne bi to učinio da mu je netko želio pomoći, itd. i tako redom.

O tim i takvim ljudima, kao što rekoh, danas se šuti. Namjerno!

Dokle?

A, primjerice,  o češkom domoljubu Janu Palachu (1948.-1969.), sve se zna. Pišu se knjige, snimaju filmovi, a  u Hrvatskoj čak postoje i klubovi koji nose njegovo ime.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?