Pratite nas

Gost Kolumne

Ante Gugo: Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala.

Objavljeno

na

Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj uspio ostvariti povijesni uspjeh

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje…

Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala. Naša mala Hrvatska jača je od svake njihove mržnje, koliko god ona velika bila. Drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, doček naših nogometaša u Zagrebu, ali i izjava izbornika Zlatka Dalića kada su ga pokušali isprovocirati oni koji se ne mogu pomiriti s veličanstvenim trenutcima koje Hrvatska upravo proživljava, pokazali su da je ljubav jača od svake mržnje.

Kada su od Dalića pokušali dobiti izjavu o tome zašto Marko Perković Thompson na svečanom dočeku nije otpjevao još jednu pjesmu, on je odgovorio: “Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte, molim vas, imajte poštovanja prema ovim ljudima. Nemojte me provocirati”.

Sve ovo što se zbiva od finalne utakmice u kojoj je Hrvatska izgubila zbog lošeg suđenja, na koje se nitko nije pozivao tražeći opravdanje, i što još uvijek traje kao neki nestvarno lijepi san, samo je sažeta slika našeg nacionalnog karaktera, odnosno svega onoga što mi jesmo.

Stojeći više od osam sati na pola četvornog metra prostora i čekajući vatrene da od Zračne luke dr. Franjo Tuđman dođu na Trg bana Josipa Jelačića, slušao sam navijačke pjesme kojima su zabavljači i voditelji održavali raspoloženje okupljene mase. Sve te pjesme, uključujući i one klasične navijačke pune su ljubavi, pune nježnosti… Uspješnice Zaprešić Boysa, kad se sluša ritam, zvuče kao prave ratničke koračnice, ali njihovi tekstovi govore o dječjim snovima, o roditeljskoj ljubavi koja je bila podloga za ljubav prema domovini, o odrastanju… Ne govori se u njima o razbijanju, nasilju ili bilo čemu sličnom.

Prvih dana Domovinskog rata doslovno nas je pjesma održala. Budili smo se, provodili dane i išli na počinak uz zvuke pjesme Moja domovina. Teško da je itko ikad skladao ljepšu pjesmu o svojoj državi od spomenute koja se i danas neizostavno pjeva na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj vatrenih uspio ostvariti povijesni uspjeh uz zvuke te pjesme koja nas je održala u prvim danima rata za slobodu i neovisnost. Pa pogledajmo, tko su oni?

Luka Modrić kao malo dijete bio je prognanik. Djeda su mu ubili agresori. Dejan Lovren također je morao bježati iz vlastitog doma prije nego što je krenuo u školu. Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i ostali odrastali su slušajući riku topova s obližnjih bojišnica, u ozračju borbe za samostalnost i neovisnost Lijepe Naše. Ivan Rakitić nije. On je rođen u Švicarskoj, ali kad je trebao odlučiti hoće li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, odlučio se za zemlju svojih roditelja koji zbog toga nisu dobili švicarsko državljanstvo, a on sam je morao promijeniti sredinu i otići u njemačke klubove jer Švicarska više nije bila sredina u kojoj je bio rado viđen. Ukratko, to su djeca koja su odrastala kako je i domovina nastajala. Sva ta patnja pretvorena u ljubav konačno je eksplodirala u njima. Trebao im je samo pravi vođa, netko poput njih samih. Zlatko Dalić se pokazao kao dobitna kombinacija.

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje. Pogledajmo bilo koji svečani politički događaj. Barem polovici političara teško je podići ruku i staviti je na srce. Naši vatreni baš ponosno drže ruku na srcu i pjevaju himnu dok se ona intonira.

Ima tu još nešto vrlo značajno. Većina onih koji danas čine našu političku elitu rođena je, kako se to u žargonu kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Većina naših vatrenih ne da nije imala srebrenu žlicu u ustima, nego neki od njih nisu imali ni aparatić za zube. Naši vatreni su sa svim što su prošli do svog uspjeha, slika prosječne Hrvatske. Isti takav je i njihov izbornik Dalić. On je svjestan za što se oni bore i on ne dopušta da ih itko provocira. On ne skriva da se poslije svake utakmice u svlačionici pjevaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, ali se ne boji jasno reći kako svečani doček nije njegov show, nego je to trenutak onih momaka koji su drugi na svijetu.

Toliko mnoštvo se slilo na doček naših vatrenih jer oni se mogu identificirati jedni s drugima. Oni su ona prava prosječna Hrvatska. Oni su suprotnost novom hrvatskom plemstvu koje se kroz političke elite u Lijepo Našoj stvara proteklih četvrt stoljeća. Dalić je kao vođa dao priliku onima koji znaju i imaju iskustvo. Uzeo je on i mlade, ali samo kako bi im dao priliku da gledaju i uče od starijih. To je formula kojom je Dalić uspio. On nije prvi na svijetu, ali je osvojio srca svijeta. To je ona suštinska razlika između njega kao vođe i prosječnog hrvatskog političara koji pokušava biti lider.

Jako dugo je trajao dolazak vatrenih na taj svečani doček jer mnoštvo uz ceste im nije dalo proći. Svi su htjeli dodirnuti barem jednog igrača, svi su htjeli autogram, možda i fotografiju na kojoj se vidi autobus s igračima, ma svi su htjeli zapamtiti taj stvarno jedinstveni trenutak. Mogla je policija jednostavno prokrčiti put autobusu, ali to nitko nije želio. Nisu to htjeli ni naši vatreni, a ni okupljenih pola milijuna ljudi koji su satima čekali uz ceste kojima su oni prolazili.

Uz toliko mnoštvo ljudi sve je prošlo čak i bez najmanjeg incidenta, dok je istovremeno policija u Francuskoj pisala izvješća o mrtvima i ranjenima tijekom dočeka njihove reprezentacije. Nažalost, izgleda kao da je nekima u Hrvatskoj žao što smo priredili veličanstveni doček kojem se svijet ni dva dana poslije ne prestaje diviti. Umjesto da se ponosimo i veselimo mi se već bavimo raspravama o tome.

Po onome što neki ovih dana nastoje nametnuti kao temu zbog jedne (ne)otpjevane pjesme Marka Perkovića Thompsona moramo se zapitati je li njima zaista stalo do toga da u svijet ode lijepa slika o Hrvatskoj ili im je nogometna reprezentacija tek sredstvo za politikantske obračune. 

Možda je ono što se zbivalo na sceni kada su reprezentativci konačno došli na Trg bana Josipa Jelačića moglo trajati i nekoliko minuta dulje, ali tko može zaboraviti slavlje Joe Šimunića koje je trajalo baš minutu predugo na stadionu u Maksimiru nakon utakmice protiv Islanda 2013. godine, kada je naprasno završila njegova blistava nogometna karijera. Vjerujem da bi svi oni, kojima je Hrvatska zaista na srcu, bili sretni da je i tada Šimuniću netko isključio mikrofon, kao što ga je 2018. isključio Thompsonu. Ne tvrdim da bi Thompson poput Šimunića uzviknuo taj pozdrav, ali tko može jamčiti da to ne bi napravio neki provokator iz publike. Ionako neki svjetski mediji pokušavaju uprljati ovaj veličanstveni doček naše reprezentacije izmišljajući incidente s fašističkim obilježjima.

Nažalost, to je naša realnost. Ipak, nisu uspjeli kao što ne uspiju nikad kada su Hrvati jedinstveni. Nema te mržnje koja može pobijediti ovakvu ljubav prema domovini kakva se očituje od trenutka kad su naši vatreni zrakoplovom ušli u hrvatski zračni prostor. Kao što kaže pjesma, to je ljubav koja ne može proć. Naša djeca rata, oni koji znaju i imaju iskustvo, oni koji neupitno i bez kalkulacija vole domovinu, sa svojim izbornikom zapalili su vatru koja obasjava cijeli svijet. Oni su uspjeli. Oni, koji su prije njih kalkulirali i radili kompromise, nisu.

Ante Gugo/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

SDA se održava na vlasti šireći mržnju prema Hrvatima čime izravno rastače državu i širi laž

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati i Bošnjaci u dugoj povijesti suživota svoja dva naroda ratovali su samo 7 mjeseci, na prostoru pet općina u BIH. Cijela stoljeća mimo toga, godine prije toga, i godine nakon toga bili su skupa. Imaju čak i iste korijene, iste srednjovjekovne vladare.

No ako se poredi količina gnjeva koju političke elite u Bošnjaka ispoljavaju kroz stigmu Hrvata, s količinom šutnje koju šute prema Srbima, na trenutak slučajni prolaznik dobit će osjećaj da Hrvati Bošnjake ubijaju stoljećima da su pet Srebrenica uradili i da ne misle stati.

Takva nije bila politika Alije Izetbegovića. Od njegove mitske “Čuvajte nam HercegBosnu, preko smirivanja naroda u Širokom, potom zajedničke vojne obuke mnogog Bošnjaka u HVO-u, slanja oružja u Srebrenicu, propuštanja nesretnog mudžahedina preko Hrvatske ,preko suradnje nakon zaustavljanja rata, deblokade Bihaća, poklanjanja Ilidže, Hadžića, Ilijaša, Vogošće Sarajevu, što je plaćeno prepuštanjem cijelih HVO teritorija Srbima, smještanja 400.000 izbjeglica u RH, davanja putovnica, školovanja bošnjačke djece po cijelom nizu HB općina što je ostalo? Izgleda ništa, piše Poskok.info

Zločini HB-a su presuđeni. Time je krivnja individualizirana a preko 90% prostora HRHB označeno je kao prostor na kojem nije bilo zločina. Zločini Šeher Bosne tek trebaju biti presuđeni. No kako nisu presuđeni Halilović i Orić, za kojeg brojni svjedoci tvrde da je bio najmonstruozniji ratnik džihada, kako se nadati pravdi?

Iz te pozicije, SDA moralizira Hrvatima, kolektivizirajući krivnju na cijeli prostor HRHB-a, na cijeli HVO, na svakog vojnika i svakog čovjeka.

Ako je pak odluka SDA da je HRHB cijela zločinačka, od prvog do zadnjeg dana, jesu li svjesni da time kriminaliziraju i tisuće Bošnjaka koji su ratovali u HVO-u? Recimo Safeta Oručevića.

Ako je pak ta odluka nepromijenjiva, i suprotna politici Alije Izetbegovića, što SDA čeka s deklaracijom o gašenju Federacije BIH kao entiteta nastalog međunarodnim mirovnim ugovorom koji potpisuje HercegBosna?

HDZ mora upozoriti SDA da će daljnje kolektiviziranje krivnje i sotonizacija Hrvata dovesi do potpunog prekida komumikacije na svim razinama. SDA napadi na hrvatski kolektiv  jačaju nacionalizam ,ugrožavaju svakodnevni život građana, onemogućavaju pomirbu Bošnjaka i Hrvata i povratak Hrvata na prostor na kojem ih odavno nema. Ujedno namjerno zagorčavaju Bošnjacima život tamo gdje su oni manjina. SDA time svjesno ubija građanske vrijednosti i getoizira naciju.

Malo samokritike stranci koja je pozvala i utemeljila džihad u BIH, stranci koja je odgovorna za ritualna smaknuća BH građana, ali itekako suodgovorna i za školovanje ubojica američkih građana 2001 ne bi falilo.

Glavni odbor SDA osuđuje tvrdnje čelnika HDZ-a, prije svih Dragana Čovića i Bože Ljubića, da je „stvaranjem Herceg-Bosne stvorena Bosna i Hercegovina“, te da je ta paradržavna tvorevina „putokaz za ustavna rješenja u BiH“. Ove tvrdnje jasno i nedvosmisleno otkrivaju da je cilj HDZ-ove politike etnička segregacija Bosne i Hercegovine. Taj cilj se samo maskira pričom o navodnoj nejadnakopravnosti i lažnim samopredstavljanjem kao „nositelja europskih vrijednosti“. Nikakve „europske vrijednosti“ nisu, niti mogu biti formiranje paradržava, zalaganje za etničke podjele i segregaciju, ili slavljenje zločinaca koji su bili na čelu te tzv. Herceg-Bosne, a pred Haškim tribunalom su presuđeni za udruženi zločinački poduhvat.

Ako pak SDA smatra da bi bez HercegBosne danas bilo Bosne i Hercegovine i da ta paradržava kako je oni zovu nije nikad legalizirana, formiranjem FBIH i postavljanjem presjednika HB-a na čelo FBIH, neka to jasno kažu.

Mi doista mislimo da bi bez HVO-a i HB-a BIH pala u nekih mjesec dana od ulaska JNA u BIH. Smatramo da bi u BIhaću bio ogroman zločin i da bi broj od 400.000 Bošnjaka po dalmatinskim hotelima danas bio ništa kakav bi bio da se nije pružio otpor. Isto tako, bez HB-a i HVO-a kao američkih partnera tijekom Oluje, danas ne bi bilo Daytona niti mira u BIH.

SDA se održava na vlasti šireći mržnju prema Hrvatima. Time direktno rastače državu i širi laž.

U suprotnom, ako tvrde da ovo nije laž, neka nam pojasne. Gdje su bili početkom 1992, zašto su njihovi ljudi uzimali naše ambleme i uniforme i javljali se u službu HVO-a. I zašto su pobogu djecu slali u HB škole, a supruge u zagrebačke hotele. Budući da vikendice po Pelješcima još nisu bile gotove.

Jadna si SDA. Islam te ne uči ultimativnoj laži. A Muamed ima propovjedi i o prokletstvu nezahvalnika.

Imamo i kritiku HDZ-u. HDZ je dužan javno osuditi sve zločine počinjene u naše ime i time obraniti čast svog naroda i obraniti obraz  časnih vojnika HVO. Onaj tko je radio zločin u naše ime i time izdao zapovijest koja mu je dana ne može biti naš. Niti branjen od nas. Ne brani se častan vojnik promoviranjem nečasnog. Mislimo ako HDZ još uvijek postoji. Navodno postoji. (Poskok.info)

Udar na Daytonsku BiH: SDA želi vraćanje na ratnu Republiku BiH i Sarajevo s prijeratnim teritorijem

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Stižu nam autentične hercegovačke ‘antife’

Objavljeno

na

Objavio

Svaki kraj prate neki stereotipi. Predodžba je Hercegovine pak od stereotipa satkana u potpunosti. Širenjem negativnih stereotipa o Hercegovini i Hercegovcima osobito su se bavili hrvatski neprijatelji početkom devedesetih, iz jednostavnog razloga što su Hercegovci listom stali uz hrvatsku slobodu. I Franju Tuđmana za kojega su vjerovali da on taj nedosanjani san može pretvoriti u stvarnost. Bili su pravu, Tuđman je stvorio Hrvatsku, samo što su Hercegovci ostali izvan nje. Da se to dogodilo bilo kojoj drugoj čisto hrvatskoj regiji, kao što Zapadna Hercegovina jest, za nju bi Tuđman bio omražena povijesna osoba. Međutim, u Hercegovini Tuđmana nemjerljivo više poštuju i slave nego npr. u Međumurju ili Istri.

Stereotipi o bijelim čarapama i mobitelima odavno su zamijenjeni sve crnjim stereotipima o primitivizmu, zadrtosti, licemjernom i zatucanom katolištvu, plemenskom mentalitetu i lopovskim sklonostima… Tom psihološko-propagandnom pritisku polako podliježu i obični Hrvati, dobri ljudi i domoljubi, jer ljudi rado slušaju priču o tomu kako su neki drugi gori od njih, čak i kada se nastoje tomu oprijeti.

No, kako nijedan stereotip nije bez zrnca istine, tako i u slučaju Hercegovaca stoji jedna od početnih premisa za gradnju stereotipa od njima, a to je da imaju naglašenu nacionalnu komponentu. Stoga većina političara, kulturnjaka i drugih javnih osoba iz tih krajeva naginju, kako se to u domaćem političkom žargonu kaže, naginju desnici. Dok su, recimo, kulturnjaci bosanske provenijencije (Jergović, Frljić, Ivančić i dr.) korifeji hrvatskog ”antifašizma” i jugoljevice, dotle su oni potekli iz Hercegovine, poput Nine Raspudića, Mile Pešorde ili Benjamina Tolića, koliko god različiti bili, prepoznati kao ”desničari”.

U posljednje vrijeme svjedočimo tomu da se uhodana matrica ponašanja pomalo mijenja. Stižu nam autentične hercegovačke antife, borci za sva moguća i nemoguća ljudska prava (osim nacionalnih, razumije se). Tu ne mislim, naravno, na Dragana Markovinu jer je on u Hercegovini rođen slučajno, zbog mjesta službovanja njegovih roditelja, a nije iz te sredine potekao niti se s njom dokraja ikada srodio, nego mislim na dvije nove zvijezde hercegovačko-hrvatskog ljevičarenja po PSS-u (pravilima soroševske službe): spis(k)ateljicu Martinu Mlinarević Sopta i teologa Dalibora Milasa, ”aktivista i bivšeg hercegovačkog franjevca” kako ga naziva Index.hr.

Mlinarević Sopta je, u maniri svoje starije kolegice Vedrane Rudan, Čitlučanima poručila: ”Ko vas je** majmuni!”. Navodno su Čitlučani imali nešto protiv predstavljanja njezine knjige, odnosno činjenice da ju je Hrvatima nametnuti član predsjedništva Željko Komšić imenovao za veleposlanicu BiH u Češkoj pa su organizatori Evergreen Festa , u sklopu kojega je knjiga trebala biti predstavljena, predstavljanje otkazali. Organizatori pak vele da je Martina sama otkazala predstavljanje ”procjenjujući da bi moglo doći do incidenta”. Što je točno bilo na stvari, znaju samo oni. Izvjesno je jedino da je naslov knjige Huzur, što prevedeno na hrvatski znači mir, duhovna ravnoteža. S druge strane autorica veli ”Ko vas je** majmuni” i ”Ćeraćemo se još”. Nema tu, čini se, mira.

Inače, ne da mi se sada nabrajati što sve točno zastupa i protiv čega se bori nova zvijezda na bosansko-hercegovačkom književnom nebu, dostatno je reći da se ono za što se zalaže u dlaku slaže s popisom vrijednosti za koje se napredna osoba mora zalagati ako želi biti prihvaćena od upravljača političkim i kulturnim procesima, odnosno da se ono protiv čega je podudara s popisom zala koja politički korektna osoba mora žestoko osuđivati. Stil i izbor riječi još uvijek su prepušten inspiraciji i literarnim sklonostima autora. Martina je pametna cura i sve to kuži od prve, a kako i ne bi kad je to već uspjelo i Vlatki Pokos na privremenom radu i studiranju u dalekoj Kanadi.

Teolog Dalibor Dado Milas lijevima je u Hrvatskoj drag jer dolazi iz redova hercegovačkih franjevaca. Pa se 2014. kao pobunio i protiv crkvene i protiv političke hijerarhije u Hercegovini, i otišao u Austriju na doktorat. S druge strane, čini se, da ga nisu u potpunosti odbacili ni Hercegovci. Barem ako je suditi po onomu što se da pročitati na međumrežju… Okretni Milas već dulje vrijeme gradi karijeru i kao kolumnist Expressa. Bez namjere da izučavam njegov doprinos teologiji, a bome ni doprinos razvoju demokracije u Hercegovini – osvrnut ću se samo na neke ideje iznesene u toj kolumni, koje autora legitimiraju kao pravog antifu, prvog poteklog iz reda hercegovačkih franjevaca.

U kolumni pod naslovom Thompson nema blage koliko vrijeđa Domovinski rat Dado kaže: ”Forsiranje ustaške simbolike kao znaka revolta i nezadovoljstva hrvatskom političkom scenom je, osim bespotrebno, tako groteskno i jadno. “ZDS” je danas isključivo neprimjereni fašistički pozdrav koji treba ne samo zakonski rigorozno kažnjavati, nego sve “vikače” istodobno i kvalitetno educirati.” Tako Thompson nema pojma o onomu u čemu je i osobno sudjelovao, sreća naša i njegova da imamo teologa Milasa da nas sve skupa educira. Sudeći po iskazanom pravovjerju teologu se Milasu smiješi uspješna budućnost u hrvatskom medijskom i političkom prostoru.

Znam, trebalo bi navesti još puno toga, objasniti, prikazati, skrenuti pažnju… Ali, iskreno, meni se ne da više o spisateljicama, teolozima i ostalim okomicama jednog gadljivog i teško gledljivog simulakruma. U kojem će se, kako stvari stoje, i te kako računati s novom vrstom Hercegovaca.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari