Pratite nas

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari