Pratite nas

Kolumne

Ante Gugo: ‘Primitivci opet ubijaju Hrvatsku’

Objavljeno

na

Krajnje primitivni napadi i vrijeđanja kojima je zadnjih dana izložen Luka Modrić, jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena, izazivaju mučninu, a onda i bijes kod svakog normalnog čovjeka. 

Objavljivanje raznih fotomontaža toliko su daleko od humora da oni koji ih dijele po društvenim mrežama niti uz najveći trud ne bi mogli opravdati svoj primitivizam. Bilo kakve objave koje u sebi sugeriraju nasilje zakonski su opisani kao kazneno djelo. Međutim, u slučaju kapetana hrvatske nogometne reprezentacije to je sasvim nevažno. Važno je ono što reprezentacija naciji predstavlja, važno je vrijeme u kojem se sve događa i najvažnije od svega je to što Luka Modrić znači za našu nogometnu vrstu.

Sramotna fotomontaža koju je objavila facebook stranica “di su pare”

Nogomet je odavno prestao biti sporedna stvar u suvremenom svijetu, makar i najvažnija kao takva. Većina nacija ili država se identificira sa svojim nogometnim ekipama. Možemoi mi raspredati o tome kolika je bila ludost to što su dvije države Južne Amerike vodile rat koji je izbio zbog nogometa, ali to je stvarnost. Kad dođete u bilo koji dio svijeta možemo mi spominjati sve naše političare, umjetnike ili znanstvenike i većina ljudi će nas blijedo gledati, ali kad izgovorimo ime Modrića, Rakitića, Mandžukića, Perišića ili većine drugih naših vatrenih, svi će odmah znati gdje se nalazi ta država kojoj najčešće niti ime ne znaju izgovoriti. Kako onda razumjeti bezumne poruke tipa – dabogda sve izgubili – i slične ili još gore, vješanje plakata s fotografijama naših reprezentativaca ili držanje noža pod grlom.

Gesta, makar i simbolična, držanja noža pod grlom ili vješanja nije nešto što može napraviti normalan čovjek. Normalni ljudi moraju izolirati ludilo kad se ono pojavi. Dakle, moramo sasvim jasno i bez straha od huligana i nasilnika osuditi tako nešto. Nije tu samo u pitanju napad na Modrića i još neke vatrene. U pitanju je stajanju u zaštitu civilizacije u kakvoj živimo. Ako nam odnose u društvu, a nogomet jest dio našeg društva što se vidi po ozračju u kojem nacija danas živi, budu uređivali oni kojibi vješali ili stavljali nož pod grlom, onda smo žrtve svi mi koji nismo spremni nasiljem rješavati probleme. Naša domovina u svijetu je postala prepoznatljiva po kockastim dresovima. Ako postoje ljudi koji su u prije prve službene utakmice na Svjetskom nogometnom prvenstvu poručivati – dabogda sve izgubili – onda su ti isti u stanju i poručiti – dabogda nestala Hrvatska koja nije onakva kakvom je ja želim.

Ovo nije reakcija u interesu Hrvatskog nogometnog saveza ili dijela ljudi koji vode tu organizaciju. Oni ne igraju na terenu u dresovima koji su postali hrvatski simbol. Oni igraju neke svoje igre i igrice koje, kad je u pitanju hrvatski interes, ponekad nisu puno bolje od ovih bolesnih poruka i fotomontaža upućenih Modriću, Lovrenu i još nekim igračima. Ovo je reakcija podrške dečkima koji će danas istrčati na teren u kockastim dresovima i držati ruku na srcu dok bude svirala Lijepa naša. Zato se nadam kako će Modrić i ekipa danas pokazati koliko su jadni i mizerni svi oni koji bi htjeli da se Hrvatska osramoti na ovom Svjetskom prvenstvu. Točno tako, da se osramoti Hrvatska, a ne samo hrvatska nogometna reprezentacija.

Kao što rekoh, nogomet je odavno prestao biti sporedna stvar u bilo kojem društvu i u bilo kojoj državi. Moj osobni način prosvjeda protiv primitivizma kojim se napada na naše nogometaše bit će blokada svakog bolesnika koji tako nešto objavljuje. Ne samo zbog Modrića i ostalih nego zato što ne želim imati posla s bolesnicima i primitivcima koji žele neuspjeh vlastite domovine i koji nasilje vide kao oblik borbe za bilo što. Na svakom od nas je odluka hoće li okrenuti leđa primitivizmu ili domovini. Ovo je došlo do točke kad trećeg izbora nema.

Ante Gugo/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Vulinovih 11’

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja u svega tjedan dana dosta su zorno pokazala tko je destabilizirajući faktor na teritoriju bivše države, regije, odnosno zapadnog Balkana, kako ga vole nazivati bjelosvjetski političari kojima ide na živce nabrajati taj niz suverenih država nastalih sagorijevanjem bivše Jugoslavije.

Milorad Pupovac, dakle, nije bio u pravu kada je faktorom destabilizacije nazvao RH, jer nisu časnici HV-a zaustavljeni na granici sa Srbijom da bi prošvercali uniforme i obukli ih, pred kamerama usred Srbije, pa izazvali skandal, nego su ti ekshibicionisti bili 11 oficira Vojske Srbije. Da nisu bili zaustavljeni od hrvatskih graničara, došli bi do Jasenovca i tamo se presvukli u službene uniforme Vojske Srbije pa bi to bila velika sramota za RH i Plenkovićevu Vladu. Kako se u Srbiji ništa tako važno ne može dogoditi bez izravnih naredbi predsjednika Vučića, jasno je da je on bio upoznat s planom provokacije, piše Davor Ivanković/VL

“Vulinovih 11”, kako je te srbijanske vojne ekshibicioniste, mora se priznati, dosta duhovito nazvao Plenković, ovaj put nisu uspjeli u namjeri, no ne treba sumnjati da će ih to obeshrabriti. Drugi događaj pak nema takve folklorne i crnohumorske elemente, a samo naizgled ne tiče se Hrvatske, nego susjedne BiH. Njima je Vučić izveo puno zahtjevniju i znatno zlokobniju provokaciju. Predsjednik Srbije, u pratnji ministra “rata” Vulina, ali i ministra financija Maloga (stvarno se tako zove – Siniša Mali) “obreo” se u Drvaru, gdje je organizirao narodni dernek. S njime je u taj gradić stiglo i kompletno vodstvo Republike Srpske pa su uz njih grunule i bujice tjelohranitelja i agenata.

Za one koji se sjećaju partizanskih filmova, sve je to sličilo na onaj “Desant na Drvar” kada su, naravno, u filmovima uvijek stupidni Nijemci desantirali svoje specijalce, a na kraju uspjeli zarobiti jedino uniformu “Ljubičice bijele”, Tita, koji je, međutim već bio dao petama vjetra. Vučić se, dakle desantirao, s cijelom svitom, narod ga je dočekao jer su tamo Srbi u većini, a jedini je “problemčić” u tome što Drvar nije u Republici Srpskoj, nego spada u Federaciju BiH, 10. kanton, odnosno Hercegbosansku županiju, kako je nazivaju Hrvati i čije je sjedište u Livnu.

Hrvati su na taj dan namjeravali obilježiti datum oslobađanja Drvara, kao i Jajca 1995., kada su, nakon Oluje postrojbe HV-a i HVO-a krenule dokrajčiti rat i razne srpske vojske, no Srbi su ih čak mjesec dana prije upozorili da je ta “fešta” njihova te da će baciti balvane na cestu prema Livnu i, ako treba, oružjem zaustaviti Hrvate! Vučiću je ovo bio prvi “svesrpski” nastup izvan državnih granica Srbije i administrativnih granica Republike Srpske te ga valja zabilježiti kao novi korak k ostvarivanju državne strategije Srbije. I po svemu je podsjećao na istupe srbijanskih emisara koji su krajem 1989. i 1990., uoči rata, dolazili u Hrvatsku i potpaljivali pobunu Srba.

Njegove poruke bile su usmjerene i prema “domaćinima”, Hrvatima i Bošnjacima, čija je vlast na papiru i u Drvaru, a poručio im je da Srbi neće dopustiti da ih nazivaju agresorima. Dao je do znanja da 13. rujna Srbi smatraju okupacijom i etničkim čišćenjem. “Svi pokušavaju umanjiti naše žrtve i proglasiti nas agresorima. I ne samo rata 1990.-ih, nego i onih koji su stvarali nacističke države. Iznenada su i oni postali osloboditelji”, rekao je Vučić u Drvaru. Koja je strategija vezana uz taj kraj u kojemu su Srbi etnički u većini, a koji nije dio RS-a, postalo je jasno kada je Vučić najavio sve veću pomoć i subvencije za ove “četiri opštine – Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac”. Davor Ivanković/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Naša teorija zavjere

Objavljeno

na

Objavio

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni, piše Borislav Ristić/VečernjiList.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških tornjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: “Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži.”

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari