Pratite nas

Kolumne

Ante Gugo: Službeni Beograd još se nije odrekao snova o Velikoj Srbiji

Objavljeno

na

ilustracija

Izvještavajući o smrti hrvatskog pjevača Olivera Dragojevića, čija je umjetnička karijera u Jugoslaviji trajala 22 godine, a u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj 28 godina, američka agencija Associated Press izvijestila je o smrti ex- jugoslavenske zvijezde. Čudno je što tako ugledna medijska agencija spominje državu koja ne postoji već 28 godina. Radi li se o lošem i neinformiranom novinaru ili je riječ o prljavoj političkoj igri?
Neka nam odgovor na to pitanje da podsjećanje na događaje koji su doveli od hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, čiju obljetnicu ćemo ponosno proslaviti ovih dana.

Kad su u ljeto 1995. godine međunarodni mirovni posrednici vidjeli kako snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske, temeljem međudržavnih sporazuma sklopljenih između Hrvatske i BiH, nezaustavljivo napreduju u borbama protiv srbijanskog agresora uzduž sjeverne strane dinarskog gorja od Kupresa prema Bosanskom Grahovu, shvatili su da se zatvara obruč oko okupiranih područja u Hrvatskoj.

Snagama agresora i pobunjenih Srba u Lijepoj Našoj iz dana u dan prijetila je sve veća opasnost da ostanu potpuno odsječene od agresorskih jedinica u BiH. Znali su diplomati u Zagrebu i međunarodni mirovni posrednici da će vojnu opciju završetka rata biti nemoguće spriječiti kada se to dogodi. Odlučili su zato ponuditi nekakvo mirovno rješenje koje bi bilo prihvatljivo pobunjenicima. Nisu se puno pitali hoće li to biti prihvatljivo i Republici Hrvatskoj jer su se do tada već bezbroj puta uvjerili da na državu kojoj je trećina teritorija okupirana lako mogu utjecati diplomatskim pritiscima i prijetnjom sankcijama.

Tako je bio rođen Plan Z4 koji je pobunjenicima jamčio državu u državi. Koliko je taj mirovni prijedlog bio monstruozan najbolje je opisao pokojni Miko Tripalo koji je u Saboru rekao da bi prihvaćanje tog plana bila nacionalna izdaja. U kratkim crtama, taj plan predviđao je da na područjima zahvaćenim okupacijom, a koja graniče s BiH, Republika Hrvatska neće obavljati graničnu kontrolu. To je bio signal za uzbunu i vodstvu BiH koje je shvatilo da međunarodni mirovni posrednici i diplomati velikih sila planiraju na mala vrata oživjeti Jugoslaviju.

Naime, prema Planu Z4 pobunjeni Srbi u Hrvatskoj imali bi vrlo snažne političke veze sa Srbijom. Između njih i područja koja su tada držali pobunjeni Srbi u BiH ne bi bilo granice koju bi kontrolirala hrvatska država. Bilo je jasno da se veze pobunjenih Srba sa Srbijom planiraju preko okupiranih područja u BiH, što su na vrijeme shvatili i u krugu oko Alije Izetbegovića. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo shvatilo je kako im je jedini spas u prestanku neprijateljstava s Hrvatima, odnosno u vojnom savezu s Republikom Hrvatskom. Jedino tako moglo se spriječiti nastajanje Velike Srbije, što bi prema Planu Z4, s obzirom na to da su pobunjeni Srbi trebali imati vezu sa Srbijom, ali i autonomiju unutar Hrvatske, praktično značilo obnovu Jugoslavije.

Pri tome nitko ništa nije pitao političko vodstvo BiH. Hrvatski državni vrh znao je da plan Z4 ne smije biti prihvaćen, ali i da ga ne smije ni izravno odbiti ako se Hrvatsku ne želi izložiti sankcijama pa je zato i krenuo u odsijecanje okupiranih područja od teritorija koji su u BiH držali pobunjeni Srbi.

Genocid počinjen u Srebrenici i prijetnja ponavljanjem istog u Bihaću znatno su, u tom trenutku, olakšali dosta nezahvalnu poziciju Hrvatske. Međunarodna zajednica nije se mogla protiviti vojnim akcijama koje su naizgled upućivale na prodor južnim pravcem prema Bihaću i deblokadu tog godinama okruženom grada. Međunarodna zajednica je baš to tražila od Republike Hrvatske. Naši stratezi su, međutim, imali sasvim drugi plan koju niti jedan vojni analitičar u svijetu nije smatrao mogućim. Da prodor hrvatskih snaga preko Dinare u Knin nije bio očekivan u nikakvim strateškim analizama velikih sila svjedoče i riječi američkog diplomata Richarda Holbrookea zapisane u njegovoj knjizi “To End a War” (Završiti rat).

U toj knjizi Holbrooke piše kako ga hrvatski ministar obrane Gojko Šušak nikad za svog života nije prestao zafrkavati zato što mu je u proljeće 1995. rekao kako prema procjenama CIA-e i engleskih obavještajnih službi hrvatske snage ne mogu pobijediti agresore i pobunjene Srbe te kako bi Hrvati mogli iznenadnim udarom polučiti neke rezultate u ravnim područjima.
“Kad bi se rat prenio u brdovita područja i planine tu bi Srbi bili pobjednici”, tvrdio je američki diplomat hrvatskom ministru obrane.

Kako su politički predstavnici pobunjenih Srba bili navikli na poseban tretman kod mirovnih posrednika tako su zbog hrvatskih vojnih uspjeha u BiH odlučili prosvjedovati odbijanjem Plana Z4. Hrvatskom državnom vrhu samo je to trebalo za donošenje političke odluke o pokretanju oslobodilačke vojne operacije “Oluja”. Vođi pobunjenika Mili Martiću jedino je bilo preostalo da napiše naredbu o evakuaciji svih stanovnika kojima je glumio političku vlast. To su činjenice. Priče o protjerivanju stotina tisuća ljudi s područja na kojem ih je u trenutku hrvatskog vojnog napada živjelo manje od 80 tisuća samo su ogledalo nemoralnih ljudi i još manje moralnih političara koji se usuđuju tako nešto pričati i od Hrvata tražiti nekakve isprike.

Oni koji danas traže isprike zbog Oluje žele naš Domovinski rat prikazati kao građanski, a to bi onda značilo da se Jugoslavija nije ni trebala raspasti. Netko može reći da to danas više nije realna opcija. Umjesto bilo kakve rasprave je li ili nije to moguće nudim podatak o tome da Vlada Republike Srbije ima Odbor za obilježavanje značajnih datuma u oslobodilačkim ratovima Srbije. Ovdje je značajno naglasiti kako u nazivu odbora ne piše oslobodilačkih ratova Srba ili srpskih oslobodilačkih ratova. Naime, to bi upućivalo na oslobodilačke ratove koje je vodio srpski narod. Međutim, naziv Odbora za obilježavanje značajnih datuma oslobodilačkih ratova Srbije jasno kaže kako se misli na Srbiju kao državu.

Taj odbor obilježava proboj logoraša u Drugom svjetskom ratu u hrvatskom mjestu Jasenovac, bitku na Kozari koja se u istom ratu vodila na području današnje BiH, ulazak srpske vojske u Banja Luku na kraju Prvog svjetskog rata, te početak Prvog srpskog ustanka u Višegradu, gradu u BiH. Oni očito misle da priča o Jugoslaviji, odnosno o Velikoj Srbiji nije završena. Zato se i bune protiv naše proslave Oluje jer ih ona podsjeća na to kako će proći svaka priča o Velikoj Srbiji, odnosno Jugoslaviji.

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari