Pratite nas

Kolumne

Ante Gugo: Službeni Beograd još se nije odrekao snova o Velikoj Srbiji

Objavljeno

na

ilustracija

Izvještavajući o smrti hrvatskog pjevača Olivera Dragojevića, čija je umjetnička karijera u Jugoslaviji trajala 22 godine, a u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj 28 godina, američka agencija Associated Press izvijestila je o smrti ex- jugoslavenske zvijezde. Čudno je što tako ugledna medijska agencija spominje državu koja ne postoji već 28 godina. Radi li se o lošem i neinformiranom novinaru ili je riječ o prljavoj političkoj igri?
Neka nam odgovor na to pitanje da podsjećanje na događaje koji su doveli od hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, čiju obljetnicu ćemo ponosno proslaviti ovih dana.

Kad su u ljeto 1995. godine međunarodni mirovni posrednici vidjeli kako snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske, temeljem međudržavnih sporazuma sklopljenih između Hrvatske i BiH, nezaustavljivo napreduju u borbama protiv srbijanskog agresora uzduž sjeverne strane dinarskog gorja od Kupresa prema Bosanskom Grahovu, shvatili su da se zatvara obruč oko okupiranih područja u Hrvatskoj.

Snagama agresora i pobunjenih Srba u Lijepoj Našoj iz dana u dan prijetila je sve veća opasnost da ostanu potpuno odsječene od agresorskih jedinica u BiH. Znali su diplomati u Zagrebu i međunarodni mirovni posrednici da će vojnu opciju završetka rata biti nemoguće spriječiti kada se to dogodi. Odlučili su zato ponuditi nekakvo mirovno rješenje koje bi bilo prihvatljivo pobunjenicima. Nisu se puno pitali hoće li to biti prihvatljivo i Republici Hrvatskoj jer su se do tada već bezbroj puta uvjerili da na državu kojoj je trećina teritorija okupirana lako mogu utjecati diplomatskim pritiscima i prijetnjom sankcijama.

Tako je bio rođen Plan Z4 koji je pobunjenicima jamčio državu u državi. Koliko je taj mirovni prijedlog bio monstruozan najbolje je opisao pokojni Miko Tripalo koji je u Saboru rekao da bi prihvaćanje tog plana bila nacionalna izdaja. U kratkim crtama, taj plan predviđao je da na područjima zahvaćenim okupacijom, a koja graniče s BiH, Republika Hrvatska neće obavljati graničnu kontrolu. To je bio signal za uzbunu i vodstvu BiH koje je shvatilo da međunarodni mirovni posrednici i diplomati velikih sila planiraju na mala vrata oživjeti Jugoslaviju.

Naime, prema Planu Z4 pobunjeni Srbi u Hrvatskoj imali bi vrlo snažne političke veze sa Srbijom. Između njih i područja koja su tada držali pobunjeni Srbi u BiH ne bi bilo granice koju bi kontrolirala hrvatska država. Bilo je jasno da se veze pobunjenih Srba sa Srbijom planiraju preko okupiranih područja u BiH, što su na vrijeme shvatili i u krugu oko Alije Izetbegovića. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo shvatilo je kako im je jedini spas u prestanku neprijateljstava s Hrvatima, odnosno u vojnom savezu s Republikom Hrvatskom. Jedino tako moglo se spriječiti nastajanje Velike Srbije, što bi prema Planu Z4, s obzirom na to da su pobunjeni Srbi trebali imati vezu sa Srbijom, ali i autonomiju unutar Hrvatske, praktično značilo obnovu Jugoslavije.

Pri tome nitko ništa nije pitao političko vodstvo BiH. Hrvatski državni vrh znao je da plan Z4 ne smije biti prihvaćen, ali i da ga ne smije ni izravno odbiti ako se Hrvatsku ne želi izložiti sankcijama pa je zato i krenuo u odsijecanje okupiranih područja od teritorija koji su u BiH držali pobunjeni Srbi.

Genocid počinjen u Srebrenici i prijetnja ponavljanjem istog u Bihaću znatno su, u tom trenutku, olakšali dosta nezahvalnu poziciju Hrvatske. Međunarodna zajednica nije se mogla protiviti vojnim akcijama koje su naizgled upućivale na prodor južnim pravcem prema Bihaću i deblokadu tog godinama okruženom grada. Međunarodna zajednica je baš to tražila od Republike Hrvatske. Naši stratezi su, međutim, imali sasvim drugi plan koju niti jedan vojni analitičar u svijetu nije smatrao mogućim. Da prodor hrvatskih snaga preko Dinare u Knin nije bio očekivan u nikakvim strateškim analizama velikih sila svjedoče i riječi američkog diplomata Richarda Holbrookea zapisane u njegovoj knjizi “To End a War” (Završiti rat).

U toj knjizi Holbrooke piše kako ga hrvatski ministar obrane Gojko Šušak nikad za svog života nije prestao zafrkavati zato što mu je u proljeće 1995. rekao kako prema procjenama CIA-e i engleskih obavještajnih službi hrvatske snage ne mogu pobijediti agresore i pobunjene Srbe te kako bi Hrvati mogli iznenadnim udarom polučiti neke rezultate u ravnim područjima.
“Kad bi se rat prenio u brdovita područja i planine tu bi Srbi bili pobjednici”, tvrdio je američki diplomat hrvatskom ministru obrane.

Kako su politički predstavnici pobunjenih Srba bili navikli na poseban tretman kod mirovnih posrednika tako su zbog hrvatskih vojnih uspjeha u BiH odlučili prosvjedovati odbijanjem Plana Z4. Hrvatskom državnom vrhu samo je to trebalo za donošenje političke odluke o pokretanju oslobodilačke vojne operacije “Oluja”. Vođi pobunjenika Mili Martiću jedino je bilo preostalo da napiše naredbu o evakuaciji svih stanovnika kojima je glumio političku vlast. To su činjenice. Priče o protjerivanju stotina tisuća ljudi s područja na kojem ih je u trenutku hrvatskog vojnog napada živjelo manje od 80 tisuća samo su ogledalo nemoralnih ljudi i još manje moralnih političara koji se usuđuju tako nešto pričati i od Hrvata tražiti nekakve isprike.

Oni koji danas traže isprike zbog Oluje žele naš Domovinski rat prikazati kao građanski, a to bi onda značilo da se Jugoslavija nije ni trebala raspasti. Netko može reći da to danas više nije realna opcija. Umjesto bilo kakve rasprave je li ili nije to moguće nudim podatak o tome da Vlada Republike Srbije ima Odbor za obilježavanje značajnih datuma u oslobodilačkim ratovima Srbije. Ovdje je značajno naglasiti kako u nazivu odbora ne piše oslobodilačkih ratova Srba ili srpskih oslobodilačkih ratova. Naime, to bi upućivalo na oslobodilačke ratove koje je vodio srpski narod. Međutim, naziv Odbora za obilježavanje značajnih datuma oslobodilačkih ratova Srbije jasno kaže kako se misli na Srbiju kao državu.

Taj odbor obilježava proboj logoraša u Drugom svjetskom ratu u hrvatskom mjestu Jasenovac, bitku na Kozari koja se u istom ratu vodila na području današnje BiH, ulazak srpske vojske u Banja Luku na kraju Prvog svjetskog rata, te početak Prvog srpskog ustanka u Višegradu, gradu u BiH. Oni očito misle da priča o Jugoslaviji, odnosno o Velikoj Srbiji nije završena. Zato se i bune protiv naše proslave Oluje jer ih ona podsjeća na to kako će proći svaka priča o Velikoj Srbiji, odnosno Jugoslaviji.

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari