Pratite nas

Kolumne

Ante Gugo: Službeni Beograd još se nije odrekao snova o Velikoj Srbiji

Objavljeno

na

ilustracija

Izvještavajući o smrti hrvatskog pjevača Olivera Dragojevića, čija je umjetnička karijera u Jugoslaviji trajala 22 godine, a u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj 28 godina, američka agencija Associated Press izvijestila je o smrti ex- jugoslavenske zvijezde. Čudno je što tako ugledna medijska agencija spominje državu koja ne postoji već 28 godina. Radi li se o lošem i neinformiranom novinaru ili je riječ o prljavoj političkoj igri?
Neka nam odgovor na to pitanje da podsjećanje na događaje koji su doveli od hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, čiju obljetnicu ćemo ponosno proslaviti ovih dana.

Kad su u ljeto 1995. godine međunarodni mirovni posrednici vidjeli kako snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske, temeljem međudržavnih sporazuma sklopljenih između Hrvatske i BiH, nezaustavljivo napreduju u borbama protiv srbijanskog agresora uzduž sjeverne strane dinarskog gorja od Kupresa prema Bosanskom Grahovu, shvatili su da se zatvara obruč oko okupiranih područja u Hrvatskoj.

Snagama agresora i pobunjenih Srba u Lijepoj Našoj iz dana u dan prijetila je sve veća opasnost da ostanu potpuno odsječene od agresorskih jedinica u BiH. Znali su diplomati u Zagrebu i međunarodni mirovni posrednici da će vojnu opciju završetka rata biti nemoguće spriječiti kada se to dogodi. Odlučili su zato ponuditi nekakvo mirovno rješenje koje bi bilo prihvatljivo pobunjenicima. Nisu se puno pitali hoće li to biti prihvatljivo i Republici Hrvatskoj jer su se do tada već bezbroj puta uvjerili da na državu kojoj je trećina teritorija okupirana lako mogu utjecati diplomatskim pritiscima i prijetnjom sankcijama.

Tako je bio rođen Plan Z4 koji je pobunjenicima jamčio državu u državi. Koliko je taj mirovni prijedlog bio monstruozan najbolje je opisao pokojni Miko Tripalo koji je u Saboru rekao da bi prihvaćanje tog plana bila nacionalna izdaja. U kratkim crtama, taj plan predviđao je da na područjima zahvaćenim okupacijom, a koja graniče s BiH, Republika Hrvatska neće obavljati graničnu kontrolu. To je bio signal za uzbunu i vodstvu BiH koje je shvatilo da međunarodni mirovni posrednici i diplomati velikih sila planiraju na mala vrata oživjeti Jugoslaviju.

Naime, prema Planu Z4 pobunjeni Srbi u Hrvatskoj imali bi vrlo snažne političke veze sa Srbijom. Između njih i područja koja su tada držali pobunjeni Srbi u BiH ne bi bilo granice koju bi kontrolirala hrvatska država. Bilo je jasno da se veze pobunjenih Srba sa Srbijom planiraju preko okupiranih područja u BiH, što su na vrijeme shvatili i u krugu oko Alije Izetbegovića. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo shvatilo je kako im je jedini spas u prestanku neprijateljstava s Hrvatima, odnosno u vojnom savezu s Republikom Hrvatskom. Jedino tako moglo se spriječiti nastajanje Velike Srbije, što bi prema Planu Z4, s obzirom na to da su pobunjeni Srbi trebali imati vezu sa Srbijom, ali i autonomiju unutar Hrvatske, praktično značilo obnovu Jugoslavije.

Pri tome nitko ništa nije pitao političko vodstvo BiH. Hrvatski državni vrh znao je da plan Z4 ne smije biti prihvaćen, ali i da ga ne smije ni izravno odbiti ako se Hrvatsku ne želi izložiti sankcijama pa je zato i krenuo u odsijecanje okupiranih područja od teritorija koji su u BiH držali pobunjeni Srbi.

Genocid počinjen u Srebrenici i prijetnja ponavljanjem istog u Bihaću znatno su, u tom trenutku, olakšali dosta nezahvalnu poziciju Hrvatske. Međunarodna zajednica nije se mogla protiviti vojnim akcijama koje su naizgled upućivale na prodor južnim pravcem prema Bihaću i deblokadu tog godinama okruženom grada. Međunarodna zajednica je baš to tražila od Republike Hrvatske. Naši stratezi su, međutim, imali sasvim drugi plan koju niti jedan vojni analitičar u svijetu nije smatrao mogućim. Da prodor hrvatskih snaga preko Dinare u Knin nije bio očekivan u nikakvim strateškim analizama velikih sila svjedoče i riječi američkog diplomata Richarda Holbrookea zapisane u njegovoj knjizi “To End a War” (Završiti rat).

U toj knjizi Holbrooke piše kako ga hrvatski ministar obrane Gojko Šušak nikad za svog života nije prestao zafrkavati zato što mu je u proljeće 1995. rekao kako prema procjenama CIA-e i engleskih obavještajnih službi hrvatske snage ne mogu pobijediti agresore i pobunjene Srbe te kako bi Hrvati mogli iznenadnim udarom polučiti neke rezultate u ravnim područjima.
“Kad bi se rat prenio u brdovita područja i planine tu bi Srbi bili pobjednici”, tvrdio je američki diplomat hrvatskom ministru obrane.

Kako su politički predstavnici pobunjenih Srba bili navikli na poseban tretman kod mirovnih posrednika tako su zbog hrvatskih vojnih uspjeha u BiH odlučili prosvjedovati odbijanjem Plana Z4. Hrvatskom državnom vrhu samo je to trebalo za donošenje političke odluke o pokretanju oslobodilačke vojne operacije “Oluja”. Vođi pobunjenika Mili Martiću jedino je bilo preostalo da napiše naredbu o evakuaciji svih stanovnika kojima je glumio političku vlast. To su činjenice. Priče o protjerivanju stotina tisuća ljudi s područja na kojem ih je u trenutku hrvatskog vojnog napada živjelo manje od 80 tisuća samo su ogledalo nemoralnih ljudi i još manje moralnih političara koji se usuđuju tako nešto pričati i od Hrvata tražiti nekakve isprike.

Oni koji danas traže isprike zbog Oluje žele naš Domovinski rat prikazati kao građanski, a to bi onda značilo da se Jugoslavija nije ni trebala raspasti. Netko može reći da to danas više nije realna opcija. Umjesto bilo kakve rasprave je li ili nije to moguće nudim podatak o tome da Vlada Republike Srbije ima Odbor za obilježavanje značajnih datuma u oslobodilačkim ratovima Srbije. Ovdje je značajno naglasiti kako u nazivu odbora ne piše oslobodilačkih ratova Srba ili srpskih oslobodilačkih ratova. Naime, to bi upućivalo na oslobodilačke ratove koje je vodio srpski narod. Međutim, naziv Odbora za obilježavanje značajnih datuma oslobodilačkih ratova Srbije jasno kaže kako se misli na Srbiju kao državu.

Taj odbor obilježava proboj logoraša u Drugom svjetskom ratu u hrvatskom mjestu Jasenovac, bitku na Kozari koja se u istom ratu vodila na području današnje BiH, ulazak srpske vojske u Banja Luku na kraju Prvog svjetskog rata, te početak Prvog srpskog ustanka u Višegradu, gradu u BiH. Oni očito misle da priča o Jugoslaviji, odnosno o Velikoj Srbiji nije završena. Zato se i bune protiv naše proslave Oluje jer ih ona podsjeća na to kako će proći svaka priča o Velikoj Srbiji, odnosno Jugoslaviji.

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari