Pratite nas

Reagiranja

Ante Gugo: Tko je skloniji Gripenima, neka se malo informira kako smo prolazili sa skandinavcima u kupnji oružja

Objavljeno

na

Ilustracija (Afera Patria)

Tko je još uvijek skloniji Gripenima, neka se malo informira kako smo prošli u baš svakoj kupovini oružja i opreme koju smo radili sa skandinavcima…

Hajdemo sad u miru prozboriti još malo o kupovini F-16, bez pretenzije da se postavljam kao stručnjak za borbeno zrakoplovstvo, jer to nisam, ali koristeći svima lako dostupne informacije s interneta. Naravno, glupo je pitati zašto ih svi drugi koji raspravljaju o ovoj temi ne koriste, jer odgovor je tako očit. Nije sporna kupovina zrakoplova. Njima je sporno to što je aktualna Vlada napravila ono što niti jedna prije nje nije, a to boli, posebno kad tvrdite da to nije hrvatska Vlada, da ne vodi brigu o nacionalnim interesima… Sami f-16 su u svim tim raspravama najmanje važni.

Ružna priča – sretan završetak

Dakle ovako, zašto baš f-16, a ne švedski Gripeni? Ne daj Bože odgovor na to pitanje saznati u slučaju neposredne ratne ugroženosti, a da u Švedskoj premijer bude neki novi ili stari Carl Bildt. U hangarima bismo umjesto dobrih lovaca presretača imali hrpu starog željeza. A, ima tu i još nešto. Da bi se to objasnilo valja se prisjetiti jedne zgode iz Afganistana. Tijekom sudjelovanja u jednoj operaciji naši dečki koji su tamo bili u mirovnoj misiji ostali su u okruženju. Izvući ih se moglo samo zračnim putem. Naši su zatražili pomoć od Amerikanaca. Oni su obavili procjenu i odlučili da je izvlačenje previše rizično. Nisu odobrili svojim pilotima let, ali su našim dečkima ponudili helikoptere. Ljudi im vrijede puno, tehnika je za njih samo mnovi posao i nova narudžba. Bilo je to prije nego smo dobili Kiowe koji su stepenica do nabavke Apachiea. Naši piloti su mogli samo zahvaliti na ponudi jer nitko od naših nije znao letjeti na letjelicama koje koristi NATO. I tu počinje priča o tome zašto F-16, a ne Gripen. Naravno, osim povoljnije cijene po kojoj smo dobili F-16, ali o tome nešto kasnije. Pripadnici hrvatskog kontigenta u okruženju izvučeni su tako što je naš pilot uzeo ruski helikopter afganistanske vojske i njime odletio po svoje kolege. Tako je ta ružna priča imala sretan završetak. O njoj se malo zna jer su je od javnosti skrivali oni koji su iz Ukrajine u kamionima dovozili rashodovane MIG-ove kako bi uporno odgađali nabavku suvremenih zrakoplova kakve koristi NATO-o.

Kao što rekoh, Švedska nije članica NATO-a. Elektronski sustavi ugrađeni u Gripene nisu integrirani sa sustavima koji se koriste u letjelicama NATO saveza. Što to konkretno znači? Američki helikopteri Kiowe, koje smo nabavili u sebi imau radarske sustave Lockheed Martin kakvi su ugrađeni i na našim radarsko-osmatračkim postajama. To znači da onog trenutka kad radar na nekom uzvišenju (da sad baš ne nabrajam kote na kojima se nalaze) uhvati neki podatak, u realnom vremenu to isto vidi pilot Kiowe. Pilot Gripena to ne bi mogao, ali pilot izraelskog F-16 Barack, kakve smo kupili, to može jer u tim zrakoplovima je integriran isti radarski sustav, Lockheed Martin. Time je povezano cijelo taktičko djelovanje, od radarske postaje, preko helikoptera koji negdje također može biti kao izvidnica i služiti za navođenje projektila preko zrakoplova koji projektil može ispaliti.

Cijena

A sad nešto o cijeni. Sa izraelcima smo sklopili posao o nabavci zrakoplova koji su prema potvrdi samog proizvođača koji u to ima uvid i koji je praktično bio konkurencija u ovom poslu, jako dobro održavani i servisirani. Jesu li to stare kante? Naravno da nisu jer svi važni dijelovi u zrakoplovu imaju ograničen rok trajanja i oni se mijenjaju, uključujući i dijelove trupa i krila. To znači da onoliko koliko su formalno stari ti zrakoplovi stara je samo potvrda o njihovoj isporuci kupcu. Ništa drugo. U cijenu posla s Izraelom uključena je obuka pilota, nabavka simulatora leta, opremanje remontnog centra u Hrvatskoj i još puno toga. I sad se tu vraćamo na onu priču iz Afganistana. Površno gledajući, Gripeni su bili jeftiniji, američka ponuda za nove gole zrakoplove nije bila puno skuplja, a mi smo kupili rabljene izraelske. Istina, ali kupili smo i mogućnost obuke vlastitih pilota i samostalnog održavanja tih zrakoplova. Kupili smo i naoružanje za njih.

Sad će opet neki stručnjak za borbeno zrakoplovstvo tipa neke medicinske sestre, ekonomskog referenta koji u pauzi voli praviti avione od papira ili netko sličan pitati što će nam simulatori leta i obuka novih pilota kad Izraelci lako obuče 12 ljudi za ovu eskadrilu koju smo kupili.

Dugoročna sigurnost

Niti jedna pametna država ne temelji vlastitu sigurnost na samo 12 zrakoplova. Ne zaboravimo da je Izrael tri puta manji od Hrvatske, a ima oko 300 zrakoplova. U našem susjedstvu opet odzvanja ratna retorika malih aga i voždova. Ako imamo ljude koji znaju letjeti i koji su obučeni na letjelicama kakve koristi NATO, mi kao članica imamo zrakoplova koliko god nam treba. U slučaju bilo kakve potrebe mi iz Aviana možemo za pola sata dobiti eskadrilu, ali bez ljudi. Eskadrilu čiji su radarski sustavi integrirani s našim promatračkim radarima. Ukratko, ovi zrakoplovi koje smo kupili od Izraela samo su klica velikog stabla pod čijom krošnjom ćemo dugoročno biti sigurni.

Tko je još uvijek skloniji Gripenima, neka se malo informira kako smo prošli u baš svakoj kupovini oružja i opreme koju smo radili sa skandinavcima. Topovi za topovnjače koje su nam Šveđani isporučili bez elektronike čekaju malo bolju sijenu starog željeza, pa da se tako iskoriste. Finske Patrie su oklopljeni automobili bez oružja koje je nemoguće registrirati za vožnju cestom. Jesu li nas isporučitelji prevarili? Naravno da nisu. Netko je o tome pregovarao i netko je znao što kupujemo. Znali su i ti pregovarači u zemljama s niskom tolerancijom na korupciju da tu nešto nije u redu, ali ta zemlja u koju prodaju nije njihova, a zarada jest njihova. Isto kao što je onaj tko je donosio odluke o poslu sa skandinavcima znao da se MIG-ovi mogu remontirati u Izraelu i to pošteno, ali za malo više novca nego u Ukrajini.

Međutim, kad na vlasti imaš ljude koji misle da se oružje nabavlja tamo gdje je najjeftinije, a ne tamo gdje je najbolje, ili mu je to barem dobra krinka, onda dobiješ iz Ukrajine MIG-ove koji ne lete, dobiješ nepravedno optuženog Berislava Rončevića koji prije pravomoćne oslobađajuće presude za nabavu vojnih kamiona koji su odliučni i voze svaki dan, proživi petogodišnji pakao povlačenja po sudovima, ali ne dobiješ nikoga osuđenog za posao s Patriama, iako su čak i sami Finci potvrdili da je tu bilo korupcije. Zanimljivo je kako se ni u slučaju remonta MIG-ova u Ukrajini ni u slučaju kupnje Patria nisu oglašavali oni koji danas tako glasno galame protiv kupovine F-16 od Izraela. Zašto?

Ante Gugo

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otvoreno pismo hrvatskoj Vladi i Nacionalnom kriznom stožeru

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani svi.

Ovo milosno vrijeme u kojem trenutno živimo je idealno, a možda je i krajnje vrijeme, da napokon nadvladamo ideološke i sve druge podjele, kao i nedaće koje su zadesile hrvatski narod i hrvatsku zemlju, te da napokon pobijedimo svo zlo koje nam se nametnulo zadnjih trideset godina.

Uz nacionalni krizni Stožer koji brine prvenstveno o primarnoj sigurnosti hrvatskih građana, koji, među ostalim, donosi i određuje mjere u svrhu prevencije i ublažavanja/ kontrole širenja pandemije Koronavirusa, potreban nam je u najmanju ruku još jedan nacionalni Stožer za zaštitu hrvatskog gospodarstva, prvenstveno poljoprivrede (u javnosti je već spomenuto formiranje sličnog tijela).

Pritom mislim na nacionalni Stožer u kojem će po prvi puta uz ministre hrvatske vlade sjediti i ljudi iz realnog sektora, a ne kao uvijek do sada teoretičari. Bit će to ljudi koji su se dokazali svojim iznimnim idejama,vizijama, i djelima i koji će promptno donositi i određivati mjere u svrhu zaštite, operativnosti i organizirane provedbe na terenu poljoprivrednog i gospodarskog lanca, brzi protok domaćeg proizvoda od polja do kućanstava diljem Hrvatske.

Pokazalo se ne jednom nego više puta kako su teret nepogoda, neprilika i nesreća, kada bi sustav zakazao, svaki put iznijeli mali ljudi, velikog srca i neznani junaci, ne mareći ni za svoje zdravlje ni za svoje živote.

PRIJEDLOZI HITNIH MJERA ZA HRVATSKU VLADU

I NACIONALNI KRIZNI STOŽER:

1. Uputiti javni poziv i molbu svim pravnim subjektima obrtima, tvrtkama i OPG-ovima vezanim uz poljoprivredu i stočarstvo te provjeriti njihove dosadašnje kapacitete kako bi donijeli odluku kako i na koji način povisiti iste. Pretpostavka je da će bit problem s radnom snagom pa predlažem sljedeće: pozvati sve hrvatske državljane koji su nezaposleni a htjeli bi raditi >dragovoljci< te donijeti odluku o njihovoj minimalnoj plaći, smještaju, hrani Itd… ukoliko broj prijavljenih >dragovoljaca< ne bi bio dovoljan, uzeti u obzir i sve dužnike državnog proračuna >mobilizirani< kojima radi istih prijete zatvorske kazne a koje mogu biti preinačene u dobrovoljni rad. Dakle, mobiliziranima ponuditi priliku da napokon otplate svoje dugove prema državi točnije državnom proračunu!

2. Zaorati svu neobrađenu zemlju, urediti pašnjake te posijati i posaditi sve one ratarske kulture koje su nam na godišnjoj razini potrebne za normalan život dostojna svakog čovjeka te izgraditi otkupne stanice, skladišta i hladnjače u vlasništvu otvorenih proizvođačkih zadruga, za iste kada kulture prispiju. Za pretpostaviti je da će hrana iduće zime biti izuzetan problem pošto ni susjedne zemlje iz kojih uvozimo većinu hrane također trenutno ne obrađuju svoju zemlju u dovoljnim količinama. To nam je ujedno prilika da odredimo kvotu uvoza hrane trgovačkim lancima kako bi napokon zaštitili naše domaće proizvođače hrane!

3. Svim nevladinim udrugama i inicijativama (izuzev udruga koje se bave zdravstvenim dobrotvornim radom i sportskim aktivnostima) ODMAH ukinuti prihode iz državnog proračuna do daljnjeg te iste preusmjeriti u gospodarski i poljoprivredni oporavak, a za vrijeme ove trenutne izvanredne situacije otpisati nastale porezne dugove (socijalno, mirovinsko, zdravstveno osiguranje Itd…) najamnine, kredite i sve obveze koje su nastale za vrijeme nerada!

4. Razraditi plan i strategiju za pokretanjem novih OPG-a na način da hrvatska Vlada svojim poticajima zainteresira mlade ljude na povratak u sela i pokretanje istih na način da mladim obiteljima osigura financijska sredstva za otkup kuća u opustošenoj Slavoniji, Baranji, Podravini ,Lici i Dalmaciji osigura zakup državne zemlje po minimalnim cijenama, osigura financijska sredstva za kupnju strojeva potrebnih za rad te naravno dvogodišnji poček za otplatu kredita.

5. Obiteljima koje bi pokrenule OPG-ove uz pomoć državnih kredita nakon trećeg rođenog djeteta u potpunosti otpisati dugove kredita!

6. Vlada RH mora odmah osigurati postizanje punog pogona Imunološkog zavoda. Tako bi osigurali javnozdravstveni suverenitet, pouzdanu opskrbu sigurnih imunoloških lijekova a također i nacionalnu sigurnost jer su posrijedi osjetljivi proizvodi u kategoriji biološkog oružja. Gospodarska korist istoga je neupitna poznavajući povijest kvalitetnih pripravaka Zavoda. („To je zavod koji je držao 13% svjetske proizvodnje virusnih cjepiva.“ Ivana Petrović – Pregled tjedna – Novatv – 22. ožujka 2020.)

Poštovani, u ovoj neprilici ukazuje se izuzetna prilika da oporavimo hrvatsko gospodarstvo, obnovimo demografsku sliku, naselimo opustošena područja točnije vratimo naše državljane posebno mlade koji su iselili ili privremeno otišli na rad u inozemstvo. Budimo prvi koji ćemo to napraviti, nemojmo biti tvrde šije i srca kamena, budimo uzor drugima, zakopajmo svoj ego i ponos, odbacimo mržnju, netrpeljivost i razjedinjenost te iziđimo kao pobjednici nad zlom!

Neka nam dragi Bog bude pri pomoći a ako zbilja želite dobra ovom narodu i ovoj zemlji te odlučite prihvatit ove moje prijedloge ili su vam pak potrebna dodatna objašnjenja stavljam vam se dragovoljno na raspolaganje…

S poštovanjem,
Josip Deur

Supotpisani:
1. Pukovnik Ivan Anđelić Doktor
2. Pukovnik Ivica Arbanas
Prvi zapovjednik obrane Grada Vukovara, Predsjednik HVIDRA-e Zadar
3. Kristijan Fereža
Urednik Portala dnevnih novosti
4. Eva Kirchmayer Bilić
Pijanistica i profesorica na muzičkoj akademiji u Zagrebu
5. Željko Maršić
Građanska inicijativa Ivo Pilar
6. Zoran Merkaš
Dopredsjednik Sindikata sudionika u prometu Hrvatske
7. Mladen Milošević
Glavni urednik Braniteljskog portala
8. Predrag Peđa Mišić
Vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora
9. Mate Turić “Mata CROata”
Magistar kiparstva i profesor likovne kulture
10. Karolina Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jesmo li se dovoljno odužili hrvatskim junacima?

Objavljeno

na

Ovih dana obilježavamo obljetnicu mučki ubijenog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, koji je nastradao u Plitvicama (31.3.1991.). Ubili su ga srpski četnici. Bio je prva žrtva hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Od tog događaja prošlo je dosta godina. Međutim, opet se vraćamo na početak i pitamo: Zbog čega u Hrvatskoj i službeno nema Junaka Domovinskog rata? Partizani, komunisti i Josip Broz Tito nakon II. svjetskog rata oko 1350 boraca proglasili su herojima. To su činili čak sve do 1973. A biti heroj u vrijeme Jugoslavije to je bilo „zanimanje“. Ti su heroji imali velike povlastice, od stanova, zaposlenja svoje uže i šire obitelji, pa do nezamislivih financijskih i drugih naknada. (Sve to sada uživaju njihova djeca i drugi.) Mnogi od njih imali su četiri razreda osnovne škole, (većina ni to),ali im je omogućeno da u godinu-dvije završe i fakultete, ili da kao „osmoškolci“ rade i u pravosuđu, kao suci. O njima su se snimali filmovi, pisale knjige. Oni su uz one koji su dobili (s dva svjedoka!) Spomenice 1941. bili „zakon“ u bivšoj državi.

Nema rata, a da nema junaka, dezertera i profitera.

Nu, jedan ipak postoji u kojem  nešto takvog „nije“ bilo – hrvatski Domovinski rat. U njemu „nije“ bilo takvih ljudi, odnosno za njih se službeno ne zna.

Sramotno, ali je tako.

Još je veća sramota što se pojedinim hrvatskim braniteljima, istinskim Junacima i pobjednicima Domovinskog rata, sudilo i sudi, što ih se progonilo, optuživalo i zatvaralo, čak i po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Sramota je također što Srbi proglašavaju narodne heroje četnike koji su ubijali, klali, protjerivali tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Dižu im čak i spomenike i po njima od Beograda do Ništa nazivaju ulice i trgove. O tome hrvatska politika (lijeva i desna) šuti, kao „ne bi se željeli miješati“.

Evo, ovih dana pušten je na slobodu srpski četnik, ratni zločinac Dragan Vasiljković. Hrvatski sud ga je prvo osudio na 15 godina zatvora, a poslije mu umanjio kaznu na 13,5. Od toga je gotovo 9 godina proveo u australskom ekstradicijskom zatvoru. Ako je taj dobio tako blagu kaznu, po kojem zakonu je hrvatski branitelj, dragovoljac Veljko Marić u Beogradu osuđen na 12 godina? Ili, za koga u Hrvatskoj postoje kazne od 40 godina, ako ne za takve?

Vasiljković je u Beogradu dočekan kao „narodni heroj“.

A kako se mi odnosimo prema onima koji su stvarali hrvatsku državu, a završili su u zatvoru? Najbolji primjer je Tomislav Merćep. A i Đuro Brodarac, Vladimir Milanković, Glavaš, a i niz drugih.

Dakle, zašto nemamo Junaka Domovinskoga rata?

Možda i zato što oni koji o tome odlučuju (svaka čast izuzecima) nisu sudjelovali u ratu, pa  ne znaju ni imena tih ljudi, odnosno borbe i razaranja od Vukovara do Škabrnje gledali su manje-više na televiziji.

Jedan od ratnih, legendarnih zapovjednika Vukovara Blago Zadro dobio je čin generala i sve počasti tek nakon smrti! A njegov zamjenik Marko Babić čak ni tada.

Eto, tako se mi odnosimo prema onima koji su najviše dali za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

S druge pak strane, imamo junake, odnosno junakinje (Veljače, Pusiće, „babe“ i sl. ) koji se bore za „ljudska prava“. (Jesu li  oni ikada čuli za Katu Šoljić?) Osim što za svoje „civilne“ udruge primaju znatna financijska i druga sredstva, njih primaju i najviši državnici, koji nikad nisu primili ni jednog hrvatskog branitelja i stradalnika, a poglavito ne one koji su se borili za spas hrvatskih generala u Haagu.

Danas imamo nove junake – predstavnike Stožera Civilne zaštite, a još više zdravstvene djelatnike. Već su i djeca u njima prepoznala  nacionalne heroje. A ti ljudi, baš kao i hrvatski branitelji, bili su prisiljeni organizirati i velike proteste, ne bi li skrenuli pažnju na sebe i svoj slabo plaćeni rad, odnosno zasluge, ali i na „bagru“ u vrijeme Domovinskog rata.

Kod nas, nažalost, junaci se prepoznaju tek kad su mrtvi (a neki ni tada).

Nu, da se malo našalimo, hoće li biti „junaci“ i oni zbog kojih je Hrvatska u jeku najžešće epidemije koronavirusa  ostala bez najobičnijih zaštitnih maski za lice?

Ne bi nas iznenadilo da i njih danas-sutra proglase “junacima“, kad nam nabave maske i dezinfekcijska sredstva  po enormnoj cijeni!

Dakle, sve u svemu, gdje su hrvatski junaci?

Ili: je li dovoljno da im se s balkona samo plješće i pjeva?

Mladen Pavković

U Aržanu obilježena 29. obljetnica pogibije Josipa Jovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari