Pratite nas

Kolumne

Ante Gugo: Zašto velikosrbi prisvajaju Danijela Subašića?

Objavljeno

na

DPA/PIXSELL

Nije to prvi put da se raspravlja o podrijetlu Danijela, sina kojem se majka zove Boja, a otac Jovo, i koji je još prije nekoliko godina izjavio da je Hrvatska njegova jedina domovina, a da je on Hrvat i katolik koji je primio sve katoličke sakramente

U povodu Dana neovisnosti, najvećeg nacionalnog praznika Sjedinjenih Američkih Država, istog onakvog kakvog mi Hrvati omalovažavamo prepirkama bi li se on trebao slaviti na dan donošenja Deklaracije o neovisnosti ili na dan održavanja prvog višestranačkog Sabora umjesto da oba ta dana proglasimo državnim blagdanima, publicist i sveučilišni profesor Božo Skoko objavio je zanimljiv tekst u kojem spominje događaje vezane uz Hrvate, a koji su ostavili traga u američkoj povijesti.

Tako navodi činjenice o prisutnosti mornara Dubrovačke Republike na Kolumbovim brodovima koji su prvi doplovili do obala tada novog kontinenta. Baš je ta Dubrovačka Republika bila među prvim državama koje su uspostavile diplomatske odnose sa SAD-om. Taj akt, koji je praktično značio međunarodno priznanje SAD-a, zbio se 1776. godine. Spominje Skoko i jedan od tri najstarija restorana u SAD-u koji i danas radi, a pokrenuo ga je Hrvat. Naravno da priča tu ne staje. Prije nego što spomenem još neke Hrvate koji su značajno utjecali, ne samo na američku nego i na svjetsku povijest, vratit ću se malo u sadašnjost.

Tko smo uopće mi Hrvati? Postavljam ovo pitanje najprije zbog sebe osobno, ali i nedavnih provokacija upućenih Danijelu Subašiću, vrataru hrvatske nogometne reprezentacije. Prezime Gugo može se pronaći u čak 29 zemalja svijeta. Nema nikakvog dokaza jesu li Guge koji se u katoličkim crkvenim knjigama prvi put spominju 1734. godine u okolici Knina, potomci nekih doseljenika ili su ovi u svijetu potomci nas Guga iz Hrvatske. Jedino što pouzdano znam jest da svi moji preci žive u Hrvatskoj, govore hrvatskim jezikom, s koljena na koljeno prenose hrvatsku tradiciju, kulturu, mitove, legende, vjerovanja uključujući i našu katoličku vjeru barem tri stoljeća. Prema nekim zapisima, koje još moram malo detaljnije proučiti, radili su to barem pet stoljeća dulje, ali na nekom drugom prostoru koji danas administrativno ne pripada hrvatskoj državi. Međutim, i u Bosni i u Hercegovini Hrvati su konstitutivni narod.

Čak i kad bih imao dokaz o tome da su Guge potomci nekih doseljenika iz jedne od 29 zemalja u kojoj je moguće pronaći to prezime, zar bih se trebao smatrati pripadnikom nekog drugog naroda, a ne hrvatskog? Naravno, bilo bi to suludo. Nažalost, nešto baš tako suludo i izvan svake pameti događa nam se svakodnevno i strašno opterećuje hrvatsko društvo. Rekao bih čak da se takve rasprave namjerno nameću kako bismo se iscrpljivali u besmislenim politikantskim napetostima, umjesto da sav kreativni potencijal, a društvene rasprave također su dio toga, okrenemo na socijalni i gospodarski razvitak Hrvatske.

Nakon što se obranama kaznenih udaraca na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji proslavio Danijel Subašić, dio srbijanskih medija požurio je morbidnim pamfletima u kojima se tom čovjeku prebrojavaju krvna zrnca. Nije to prvi put da se raspravlja o podrijetlu Danijela, sina kojem se majka zove Boja, a otac Jovo i koji je još prije nekoliko godina izjavio da je Hrvatska njegova jedina domovina, a da je on Hrvat i katolik koji je primio sve katoličke sakramente.

U Tehničkom muzeju u Zagrebu postoje dokumenti na kojima se Nikola Tesla izjašnjavao kao Hrvat pravoslavne vjere. Njega također “komšiluk” svojata. U čemu pronalaze argumente za to prisvajanje znanstvenika bez kojeg bi danas svijet izgledao puno drukčije? Riječ je o tome da velikosrpska propagandna mašinerija baš zbog takvih stvari ustrajava na politici po kojoj pripadnici srpske pravoslavne crkve ne mogu biti ništa drugo nego Srbi. Zbog činjenice da je na proglašenju bana Josipa Jelačića znakove banske časti uručio patrijarh pravoslavne crkve, velikosrpska mašinerija i tog hrvatskog velikana svojata kao pripadnika srpskog naroda. Bilo je tragikomično kad je prije nekoliko godina Milorad Pupovac u jednoj televizijskoj emisiji pokušao objasniti kako je Josip Jelačić Srbin zato što u dokumentima s austro-ugarske vojne akademije njegovo ime Josip piše u njemačkom obliku Jozef. Pupovac je to protumačio kao Josif, što je, po njemu, srpski oblik imena Josip.

Teško je dokučiti kako su počeli svojatati Ruđera Boškovića i još neke hrvatske velikane, ali kad je u pitanju velikosrpska propaganda, istina ionako nije previše važna. Manje je teško shvatiti zašto su se “komšije” i njihovi istomišljenici u Hrvatskoj uhvatili baš Subašića i to baš sada.

Nakon punih 20 godina, Hrvatska je opet među osam najboljih nogometnih reprezentacija svijeta, a veliku zaslugu za to ima baš Danijel Subašić, čovjek koji prije početka svake utakmice glasno pjeva hrvatsku himnu visoko podignuta čela i s rukom na srcu. Uhvatili bi se oni već i ranije Rapaića, Prše ili još nekih hrvatskih reprezentativaca, ali Hrvatska tada nije pobjeđivala, pa ih to nije tako boljelo.

Koliko god se ovaj primjer sa Subašićem činio marginalnim i mizernim, on ipak zadire duboko u srž hrvatskog društva. Političko stanje u Lijepoj Našoj takvo je da smo još uvijek opterećeni brojnim raspravama o našoj prošlosti. Korijen im je uvijek isti – postupanje većinskog hrvatskog naroda prema srpskoj nacionalnoj manjini. Priznajem pravo svakom da se nacionalno izjašnjava kako god želi, ali znamo li mi uopće koji su naši pravi korijeni i tko je odakle došao na područje današnje Republike Hrvatske?

Zar nas u pripadnosti nekom narodu ne bi trebali određivati jezik, kultura, običaji, tradicija, vrijeme provedeno na nekom teritoriju… Profesor Paško Pajić iz Knina napisao je prije par desetljeća odličnu, obimom stranica neveliku, ali sadržajem jako veliku knjigu “Hrvatski kraljevski grad Knin”. U njoj je vrijedni profesor donio popis prezimena katoličkih obitelji koje su na početku 18. stoljeća, točnije oko 1730. godine, živjele na području Knina. Među ostalima tamo se spominje i nekoliko obitelji Starčević.

U vrijeme početka Domovinskog rata baš su neki Starčevići iz Knina bili među vatrenijim pristašama velikosrpske politike. Da, nositelji istog prezimena kakvo je nosio Ante Starčević. Tko će mi sad reći koji Starčevići su Hrvati, a koji Srbi? Kako se uopće dogodilo da neki Starčevići postanu Hrvati, a neki Srbi? Trebalo bi mnogo više prostora od onoga što mi nudi ova kolumna da bih prepričao kako je Srpska pravoslavna crkva dobila u vlasništvo zemlju od Habsburške Monarhije i kako je tu istu zemlju davala ljudima koji su pristali s katoličke prijeći na pravoslavnu vjeru. Zapisi o tome postoje i u njima se samo na području Knina spominju imena Marića, Jelića, Atlija, Sinobada… Valjda već i ove činjenice pokazuju koliko su besmislene rasprave o tome kojem narodu pripada netko čiji preci već stoljećima žive na nekom području govoreći jezik koji se tu govori, poštujući običaje, kulturu i tradiciju lokalnog kraja.

Ante Gugo/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari