Pratite nas

Kolumne

Ante Gugo: Zašto velikosrbi prisvajaju Danijela Subašića?

Objavljeno

na

DPA/PIXSELL

Nije to prvi put da se raspravlja o podrijetlu Danijela, sina kojem se majka zove Boja, a otac Jovo, i koji je još prije nekoliko godina izjavio da je Hrvatska njegova jedina domovina, a da je on Hrvat i katolik koji je primio sve katoličke sakramente

U povodu Dana neovisnosti, najvećeg nacionalnog praznika Sjedinjenih Američkih Država, istog onakvog kakvog mi Hrvati omalovažavamo prepirkama bi li se on trebao slaviti na dan donošenja Deklaracije o neovisnosti ili na dan održavanja prvog višestranačkog Sabora umjesto da oba ta dana proglasimo državnim blagdanima, publicist i sveučilišni profesor Božo Skoko objavio je zanimljiv tekst u kojem spominje događaje vezane uz Hrvate, a koji su ostavili traga u američkoj povijesti.

Tako navodi činjenice o prisutnosti mornara Dubrovačke Republike na Kolumbovim brodovima koji su prvi doplovili do obala tada novog kontinenta. Baš je ta Dubrovačka Republika bila među prvim državama koje su uspostavile diplomatske odnose sa SAD-om. Taj akt, koji je praktično značio međunarodno priznanje SAD-a, zbio se 1776. godine. Spominje Skoko i jedan od tri najstarija restorana u SAD-u koji i danas radi, a pokrenuo ga je Hrvat. Naravno da priča tu ne staje. Prije nego što spomenem još neke Hrvate koji su značajno utjecali, ne samo na američku nego i na svjetsku povijest, vratit ću se malo u sadašnjost.

Tko smo uopće mi Hrvati? Postavljam ovo pitanje najprije zbog sebe osobno, ali i nedavnih provokacija upućenih Danijelu Subašiću, vrataru hrvatske nogometne reprezentacije. Prezime Gugo može se pronaći u čak 29 zemalja svijeta. Nema nikakvog dokaza jesu li Guge koji se u katoličkim crkvenim knjigama prvi put spominju 1734. godine u okolici Knina, potomci nekih doseljenika ili su ovi u svijetu potomci nas Guga iz Hrvatske. Jedino što pouzdano znam jest da svi moji preci žive u Hrvatskoj, govore hrvatskim jezikom, s koljena na koljeno prenose hrvatsku tradiciju, kulturu, mitove, legende, vjerovanja uključujući i našu katoličku vjeru barem tri stoljeća. Prema nekim zapisima, koje još moram malo detaljnije proučiti, radili su to barem pet stoljeća dulje, ali na nekom drugom prostoru koji danas administrativno ne pripada hrvatskoj državi. Međutim, i u Bosni i u Hercegovini Hrvati su konstitutivni narod.

Čak i kad bih imao dokaz o tome da su Guge potomci nekih doseljenika iz jedne od 29 zemalja u kojoj je moguće pronaći to prezime, zar bih se trebao smatrati pripadnikom nekog drugog naroda, a ne hrvatskog? Naravno, bilo bi to suludo. Nažalost, nešto baš tako suludo i izvan svake pameti događa nam se svakodnevno i strašno opterećuje hrvatsko društvo. Rekao bih čak da se takve rasprave namjerno nameću kako bismo se iscrpljivali u besmislenim politikantskim napetostima, umjesto da sav kreativni potencijal, a društvene rasprave također su dio toga, okrenemo na socijalni i gospodarski razvitak Hrvatske.

Nakon što se obranama kaznenih udaraca na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji proslavio Danijel Subašić, dio srbijanskih medija požurio je morbidnim pamfletima u kojima se tom čovjeku prebrojavaju krvna zrnca. Nije to prvi put da se raspravlja o podrijetlu Danijela, sina kojem se majka zove Boja, a otac Jovo i koji je još prije nekoliko godina izjavio da je Hrvatska njegova jedina domovina, a da je on Hrvat i katolik koji je primio sve katoličke sakramente.

U Tehničkom muzeju u Zagrebu postoje dokumenti na kojima se Nikola Tesla izjašnjavao kao Hrvat pravoslavne vjere. Njega također “komšiluk” svojata. U čemu pronalaze argumente za to prisvajanje znanstvenika bez kojeg bi danas svijet izgledao puno drukčije? Riječ je o tome da velikosrpska propagandna mašinerija baš zbog takvih stvari ustrajava na politici po kojoj pripadnici srpske pravoslavne crkve ne mogu biti ništa drugo nego Srbi. Zbog činjenice da je na proglašenju bana Josipa Jelačića znakove banske časti uručio patrijarh pravoslavne crkve, velikosrpska mašinerija i tog hrvatskog velikana svojata kao pripadnika srpskog naroda. Bilo je tragikomično kad je prije nekoliko godina Milorad Pupovac u jednoj televizijskoj emisiji pokušao objasniti kako je Josip Jelačić Srbin zato što u dokumentima s austro-ugarske vojne akademije njegovo ime Josip piše u njemačkom obliku Jozef. Pupovac je to protumačio kao Josif, što je, po njemu, srpski oblik imena Josip.

Teško je dokučiti kako su počeli svojatati Ruđera Boškovića i još neke hrvatske velikane, ali kad je u pitanju velikosrpska propaganda, istina ionako nije previše važna. Manje je teško shvatiti zašto su se “komšije” i njihovi istomišljenici u Hrvatskoj uhvatili baš Subašića i to baš sada.

Nakon punih 20 godina, Hrvatska je opet među osam najboljih nogometnih reprezentacija svijeta, a veliku zaslugu za to ima baš Danijel Subašić, čovjek koji prije početka svake utakmice glasno pjeva hrvatsku himnu visoko podignuta čela i s rukom na srcu. Uhvatili bi se oni već i ranije Rapaića, Prše ili još nekih hrvatskih reprezentativaca, ali Hrvatska tada nije pobjeđivala, pa ih to nije tako boljelo.

Koliko god se ovaj primjer sa Subašićem činio marginalnim i mizernim, on ipak zadire duboko u srž hrvatskog društva. Političko stanje u Lijepoj Našoj takvo je da smo još uvijek opterećeni brojnim raspravama o našoj prošlosti. Korijen im je uvijek isti – postupanje većinskog hrvatskog naroda prema srpskoj nacionalnoj manjini. Priznajem pravo svakom da se nacionalno izjašnjava kako god želi, ali znamo li mi uopće koji su naši pravi korijeni i tko je odakle došao na područje današnje Republike Hrvatske?

Zar nas u pripadnosti nekom narodu ne bi trebali određivati jezik, kultura, običaji, tradicija, vrijeme provedeno na nekom teritoriju… Profesor Paško Pajić iz Knina napisao je prije par desetljeća odličnu, obimom stranica neveliku, ali sadržajem jako veliku knjigu “Hrvatski kraljevski grad Knin”. U njoj je vrijedni profesor donio popis prezimena katoličkih obitelji koje su na početku 18. stoljeća, točnije oko 1730. godine, živjele na području Knina. Među ostalima tamo se spominje i nekoliko obitelji Starčević.

U vrijeme početka Domovinskog rata baš su neki Starčevići iz Knina bili među vatrenijim pristašama velikosrpske politike. Da, nositelji istog prezimena kakvo je nosio Ante Starčević. Tko će mi sad reći koji Starčevići su Hrvati, a koji Srbi? Kako se uopće dogodilo da neki Starčevići postanu Hrvati, a neki Srbi? Trebalo bi mnogo više prostora od onoga što mi nudi ova kolumna da bih prepričao kako je Srpska pravoslavna crkva dobila u vlasništvo zemlju od Habsburške Monarhije i kako je tu istu zemlju davala ljudima koji su pristali s katoličke prijeći na pravoslavnu vjeru. Zapisi o tome postoje i u njima se samo na području Knina spominju imena Marića, Jelića, Atlija, Sinobada… Valjda već i ove činjenice pokazuju koliko su besmislene rasprave o tome kojem narodu pripada netko čiji preci već stoljećima žive na nekom području govoreći jezik koji se tu govori, poštujući običaje, kulturu i tradiciju lokalnog kraja.

Ante Gugo/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari