Pratite nas

Kolumne

ANTE KOTROMANOVIĆ: Amerikancima je danas žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku

Objavljeno

na

Bilo je to čudesno vrijeme. Uvijek se pitam postoje li važniji trenuci u stvaranju hrvatske države. Koje događaje iz novije povijesti možemo uzeti i usporediti s događajima 1991.–1995. godine, a koji su donijeli ovakve rezultate i drastično promijenili budućnost Hrvatske, piše Ante Kotromanović/VečernjiList

Kao jedan od svjedoka toga vremena i kao jedan od zapovjednika u Hrvatskoj vojsci možda sam pristran, ali ono što je ostvarila tadašnja generacija vojnika pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, uza sve mane i propuste, jednostavno se dogodi jedanput i nikada više. Zato se uvijek posebno osjećam u ovo doba godine, jer sjećanja naviru jedno za drugim kao dugometražni dokumentarni film.

Nema nikakve dvojbe o veličini, a ja ću reći i čistoći naše pobjede u operaciji Oluja.

Četiri vojnički briljantna dana i noći čine se danas kao san i potpuno razumijem frustraciju Beograda koji je toliko uložio, a tako brzo izgubio u Hrvatskoj i poslije u BiH, da to mora razarajuće djelovati na psihu danas vodećih ljudi Srbije, koji su bili kreatori ili sukreatori velikosrpske junačke ideologije.

Posebno želim istaknuti stratešku ulogu HV-a u združenim operacijama sa snagama HVO-a i Armije BiH u ponižavajućem razbijanju Vojske Republike Srpske.

Odmah nakon Oluje koncentracija političkog i vojnog vrha Hrvatske prebacila se na BiH. Splitski sporazum, koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, omogućio je zajedničko borbeno djelovanje do jučer neprijatelja HVO-a i Armije BiH.

Definitivno, to je bio ključan politički potez pod patronatom SAD-a i njegovim stupanjem na snagu mogao se predvidjeti konačni rasplet događaja. HV, toliko osnažen i moralom podignut u prijašnjim pobjedama, davao je potpunu stabilnost i sigurnost izvršenju zadaća na terenu.

Bili smo kao gladni vukovi. Nakon Oluje Vojska Republike Srpske pokušala jeprotunapadom povratiti izgubljene položaje oko Bosanskog Grahova, ali i čast, no potpuno bezuspješno. Mogu samo reći da je to pozitivno djelovalo na sve nas. Bit ću iskren, to nas je razbjesnilo do kraja. Takvu odlučnost vojnika, dočasnika, časnika, da to jednom više riješimo i okončamo rat u Bosni, e to treba doživjeti. Bili smo ratnici!

Hrvatske snage u Mrkonjiću

Hrvatske snage u Mrkonjiću

U operaciji Maestral, na širokoj fronti od Drvara do Kupresa i u teškim uvjetima, poražene su najbolje Mladićeve snage koje je imao na raspolaganju. Osvajanjem Drvara, Bosanskog Petrovca, Šipova, Mrkonjić Grada naše su snage zabile oštricu duboko u meso Republike Srpske. Sve priče o pomoći američkih snaga obične su laži.Nijedan metak iz SAD-a nismo primili kao pomoć. Koordinaciju svih snaga na terenu vodio je Gotovina.

Danas mi je jako žao što nitko u BiH, a u prvom redu mislim na hrvatsku i bošnjačku stranu, nema interesa dostojno obilježiti poraz Ratka Mladića, Radovana Karadžića, poraz zločinačke ideologije. Nažalost, ni međunarodna zajednica, koja je godinama pokušavala zaustaviti rat u BiH, ne vrednuje ulogu Hrvatske vojske u zaustavljanju rata, vjerojatno da se ne zamjeri srpskoj strani. Da je više pameti u političkom vodstvu Hrvata i Bošnjaka, Maestral i Južni potez bili bi tretirani kao velike pobjede.

Južni potez posljednja je operacija Hrvatske vojske u BiH. Zamisao Ante Gotovine i Rahima Ademija za napad bila je sjajna. Napadali smo na fronti od Ključa s ciljem deblokade grada Ključa i pomaganja Armiji BiH, gdje je moja 126. brigada izvodila napad, i desno uz rijeku Bočac, gdje je napad izvodila 2. gbr. HVO-a.

Ideja je bila da 126. brigada napadne dan ranije, prije glavnine snaga, i tako privuče pozornost na lijevi bok. Srpska strana mislila je da je glavni cilj napada prema Ključu, ali naše težište napada bilo je na smjeru 4. i 7. gbr., koje su izvele strahovit napad uz silnu podršku topništva. Tim potezom uspješno smo zavarali neprijatelja i usmjerili njihove kompletne pričuvne snage u pogrešnom smjeru.

Na mom smjeru imali smo također zanimljivu zamisao o tome kako izvesti napad.

Zapravo, bila je to praksa u 126. brigadi: ubacivanje snaga u dubinu neprijatelja prije početka napada. To su radile izvidničke postrojbe, vrlo dobro organizirane snage i iskusni prekaljeni ratnici, besmrtnici.

Znači, dan prije napada u neprijateljsku pozadinu ubacili smo 54 diverzanta izvidnika, koji su na dogovoreni signal izbacili iz stroja njihovo zapovjedništvo, dio topništva i sustave veza. Neprijateljska postrojba ispred nas bila je 1. drinska brigada.

Te snage razbili smo u jedan dan taktičkom grupom sastavljenom od vojnika iz 126. brigade jačine oko 650 ljudi. Toliko smo se osjećali sigurno i superiorno da uopće nismo upotrijebili kompletne snage za razbijanje neprijateljske brigade. Napominjem da 126. brigada nije imala nijednog poginulog pripadnika u toj operaciji, a bili smo na težištu napada, napali smo dan prije drugih postrojbi – to smatram najvećim uspjehom svih vojnika, dočasnika i časnika.

Tom prilikom upoznao sam zapovjednika brigade Armije BiH, kojem se nažalost ne sjećam imena, a koji je zajedno s nama napadao prema Ključu. Sjećam se zahvalnosti tih vojnika kojima smo tom prilikom dali uniforme, hranu, streljivo.

Našim dolaskom pred Banju Luku, Republika Srpska vojnički je i politički kapitulirala.

Zauzeli smo sve hidroelektrane na jezeru Bočac i na nekoliko sati prekinuli dovod električne energije kao poruku da Vojska Republike Srpske položi oružje.

Nema nikakve dileme, najveće zasluge za mir u BiH ima Hrvatska vojska.

Kako je bilo biti vojnik u tim trenucima, kako je bilo doživjeti rat u drugoj zemlji, s koliko se emocija i strasti prolazilo kroza sve to, najbolje može opisati svatko za sebe.

Moji osjećaji kao zapovjednika operativne grupe u ratu kroz BiH? Katkad sam bio hladan i profesionalan, a katkad strastven i prepun emocija. Tugovao sam za svakimpoginulim suborcem i pitao se do kada će sve to trajati. Živjeli smo iz dana u dan, a svaki dan u životu vojnika je početak, novo dokazivanje. Dokazivali smo da smo bolji od neprijatelja, bolje organizirani.

Za Južni potez tada nismo znali da je to posljednja operacija vođena na području BiH, da su to posljednji ispaljeni meci. To nas je veselilo, ali pravi je šok nastao kad smo morali napustiti položaje koje smo krvavo osvojili.

Osjećali smo se kao psi rata. Iskorišteni, polako shvaćajući što je politika.

Nije bilo lako objasniti vojnicima zašto napuštamo položaje i povlačimo se. Nismo razumjeli, a iskreno, nisam ni ja shvaćao političke razloge za taj potez. Mislili smo da je ono što smo osvojili – naše.

Mnogi su časnici bili bijesni. Sjećam se svog načelnika PZO-a koji je, kad sam pokušao objasniti da se povlačimo, komentirao: “Politika je kurva.” Slomili smo Republiku Srpsku, a onda je ona preko Daytona ponovno “vaskrsla”.

Svi su se pitali zašto napuštamo položaje, pa Banja Luka je prazna.

Ja sam mrzio taj trenutak uzmicanja iako su svi vrištali – mir, mir, mir!

Zašto nam politika nije dopustila da na kraju uđemo u Banju Luku, o tome sad znamo nešto više. Mi vojnici mogli smo to učiniti bez većih napora. Više smo puta čuli izjave visokih američkih dužnosnika kako im je sada žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku.

Držali su nas na lancu kao bijesne pse, spremne pustiti u slučaju da Beograd ne bude htio sjesti za stol i početi razgovarati o miru. Danas su svi svjesni da su pogriješili i da ovakva BiH nema perspektivu. Daytonskim sporazumom dobili smo instantni mir, ali nismo osigurali budućnost Bosne i Hercegovine.

Ante Kotromanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari