Pratite nas

Kolumne

ANTE KOTROMANOVIĆ: Amerikancima je danas žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku

Objavljeno

na

Bilo je to čudesno vrijeme. Uvijek se pitam postoje li važniji trenuci u stvaranju hrvatske države. Koje događaje iz novije povijesti možemo uzeti i usporediti s događajima 1991.–1995. godine, a koji su donijeli ovakve rezultate i drastično promijenili budućnost Hrvatske, piše Ante Kotromanović/VečernjiList

Kao jedan od svjedoka toga vremena i kao jedan od zapovjednika u Hrvatskoj vojsci možda sam pristran, ali ono što je ostvarila tadašnja generacija vojnika pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, uza sve mane i propuste, jednostavno se dogodi jedanput i nikada više. Zato se uvijek posebno osjećam u ovo doba godine, jer sjećanja naviru jedno za drugim kao dugometražni dokumentarni film.

Nema nikakve dvojbe o veličini, a ja ću reći i čistoći naše pobjede u operaciji Oluja.

Četiri vojnički briljantna dana i noći čine se danas kao san i potpuno razumijem frustraciju Beograda koji je toliko uložio, a tako brzo izgubio u Hrvatskoj i poslije u BiH, da to mora razarajuće djelovati na psihu danas vodećih ljudi Srbije, koji su bili kreatori ili sukreatori velikosrpske junačke ideologije.

Posebno želim istaknuti stratešku ulogu HV-a u združenim operacijama sa snagama HVO-a i Armije BiH u ponižavajućem razbijanju Vojske Republike Srpske.

Odmah nakon Oluje koncentracija političkog i vojnog vrha Hrvatske prebacila se na BiH. Splitski sporazum, koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, omogućio je zajedničko borbeno djelovanje do jučer neprijatelja HVO-a i Armije BiH.

Definitivno, to je bio ključan politički potez pod patronatom SAD-a i njegovim stupanjem na snagu mogao se predvidjeti konačni rasplet događaja. HV, toliko osnažen i moralom podignut u prijašnjim pobjedama, davao je potpunu stabilnost i sigurnost izvršenju zadaća na terenu.

Bili smo kao gladni vukovi. Nakon Oluje Vojska Republike Srpske pokušala jeprotunapadom povratiti izgubljene položaje oko Bosanskog Grahova, ali i čast, no potpuno bezuspješno. Mogu samo reći da je to pozitivno djelovalo na sve nas. Bit ću iskren, to nas je razbjesnilo do kraja. Takvu odlučnost vojnika, dočasnika, časnika, da to jednom više riješimo i okončamo rat u Bosni, e to treba doživjeti. Bili smo ratnici!

Hrvatske snage u Mrkonjiću

Hrvatske snage u Mrkonjiću

U operaciji Maestral, na širokoj fronti od Drvara do Kupresa i u teškim uvjetima, poražene su najbolje Mladićeve snage koje je imao na raspolaganju. Osvajanjem Drvara, Bosanskog Petrovca, Šipova, Mrkonjić Grada naše su snage zabile oštricu duboko u meso Republike Srpske. Sve priče o pomoći američkih snaga obične su laži.Nijedan metak iz SAD-a nismo primili kao pomoć. Koordinaciju svih snaga na terenu vodio je Gotovina.

Danas mi je jako žao što nitko u BiH, a u prvom redu mislim na hrvatsku i bošnjačku stranu, nema interesa dostojno obilježiti poraz Ratka Mladića, Radovana Karadžića, poraz zločinačke ideologije. Nažalost, ni međunarodna zajednica, koja je godinama pokušavala zaustaviti rat u BiH, ne vrednuje ulogu Hrvatske vojske u zaustavljanju rata, vjerojatno da se ne zamjeri srpskoj strani. Da je više pameti u političkom vodstvu Hrvata i Bošnjaka, Maestral i Južni potez bili bi tretirani kao velike pobjede.

Južni potez posljednja je operacija Hrvatske vojske u BiH. Zamisao Ante Gotovine i Rahima Ademija za napad bila je sjajna. Napadali smo na fronti od Ključa s ciljem deblokade grada Ključa i pomaganja Armiji BiH, gdje je moja 126. brigada izvodila napad, i desno uz rijeku Bočac, gdje je napad izvodila 2. gbr. HVO-a.

Ideja je bila da 126. brigada napadne dan ranije, prije glavnine snaga, i tako privuče pozornost na lijevi bok. Srpska strana mislila je da je glavni cilj napada prema Ključu, ali naše težište napada bilo je na smjeru 4. i 7. gbr., koje su izvele strahovit napad uz silnu podršku topništva. Tim potezom uspješno smo zavarali neprijatelja i usmjerili njihove kompletne pričuvne snage u pogrešnom smjeru.

Na mom smjeru imali smo također zanimljivu zamisao o tome kako izvesti napad.

Zapravo, bila je to praksa u 126. brigadi: ubacivanje snaga u dubinu neprijatelja prije početka napada. To su radile izvidničke postrojbe, vrlo dobro organizirane snage i iskusni prekaljeni ratnici, besmrtnici.

Znači, dan prije napada u neprijateljsku pozadinu ubacili smo 54 diverzanta izvidnika, koji su na dogovoreni signal izbacili iz stroja njihovo zapovjedništvo, dio topništva i sustave veza. Neprijateljska postrojba ispred nas bila je 1. drinska brigada.

Te snage razbili smo u jedan dan taktičkom grupom sastavljenom od vojnika iz 126. brigade jačine oko 650 ljudi. Toliko smo se osjećali sigurno i superiorno da uopće nismo upotrijebili kompletne snage za razbijanje neprijateljske brigade. Napominjem da 126. brigada nije imala nijednog poginulog pripadnika u toj operaciji, a bili smo na težištu napada, napali smo dan prije drugih postrojbi – to smatram najvećim uspjehom svih vojnika, dočasnika i časnika.

Tom prilikom upoznao sam zapovjednika brigade Armije BiH, kojem se nažalost ne sjećam imena, a koji je zajedno s nama napadao prema Ključu. Sjećam se zahvalnosti tih vojnika kojima smo tom prilikom dali uniforme, hranu, streljivo.

Našim dolaskom pred Banju Luku, Republika Srpska vojnički je i politički kapitulirala.

Zauzeli smo sve hidroelektrane na jezeru Bočac i na nekoliko sati prekinuli dovod električne energije kao poruku da Vojska Republike Srpske položi oružje.

Nema nikakve dileme, najveće zasluge za mir u BiH ima Hrvatska vojska.

Kako je bilo biti vojnik u tim trenucima, kako je bilo doživjeti rat u drugoj zemlji, s koliko se emocija i strasti prolazilo kroza sve to, najbolje može opisati svatko za sebe.

Moji osjećaji kao zapovjednika operativne grupe u ratu kroz BiH? Katkad sam bio hladan i profesionalan, a katkad strastven i prepun emocija. Tugovao sam za svakimpoginulim suborcem i pitao se do kada će sve to trajati. Živjeli smo iz dana u dan, a svaki dan u životu vojnika je početak, novo dokazivanje. Dokazivali smo da smo bolji od neprijatelja, bolje organizirani.

Za Južni potez tada nismo znali da je to posljednja operacija vođena na području BiH, da su to posljednji ispaljeni meci. To nas je veselilo, ali pravi je šok nastao kad smo morali napustiti položaje koje smo krvavo osvojili.

Osjećali smo se kao psi rata. Iskorišteni, polako shvaćajući što je politika.

Nije bilo lako objasniti vojnicima zašto napuštamo položaje i povlačimo se. Nismo razumjeli, a iskreno, nisam ni ja shvaćao političke razloge za taj potez. Mislili smo da je ono što smo osvojili – naše.

Mnogi su časnici bili bijesni. Sjećam se svog načelnika PZO-a koji je, kad sam pokušao objasniti da se povlačimo, komentirao: “Politika je kurva.” Slomili smo Republiku Srpsku, a onda je ona preko Daytona ponovno “vaskrsla”.

Svi su se pitali zašto napuštamo položaje, pa Banja Luka je prazna.

Ja sam mrzio taj trenutak uzmicanja iako su svi vrištali – mir, mir, mir!

Zašto nam politika nije dopustila da na kraju uđemo u Banju Luku, o tome sad znamo nešto više. Mi vojnici mogli smo to učiniti bez većih napora. Više smo puta čuli izjave visokih američkih dužnosnika kako im je sada žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku.

Držali su nas na lancu kao bijesne pse, spremne pustiti u slučaju da Beograd ne bude htio sjesti za stol i početi razgovarati o miru. Danas su svi svjesni da su pogriješili i da ovakva BiH nema perspektivu. Daytonskim sporazumom dobili smo instantni mir, ali nismo osigurali budućnost Bosne i Hercegovine.

Ante Kotromanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina: Je li Jelenić pao kao žrtveni ‘mejson’ među većim ‘mejsonima’

Objavljeno

na

Objavio

U dva dana, nakon iznuđene ostavke, ode državni odvjetnik Dražen Jelenić. Navodno zato što je mason. Ja nikada ne bih Dražena Jelenića imenovala glavnim državnim odvjetnikom. Ne zato što bih imala išta protiv Dražena Jelenića, već zato što nemam ništa “za“, ništa u prilog bilo kojem visokom dužnosniku kaznenog odjela hrvatskog državnog odvjetništva.

Naprotiv, držim da se u proteklih dvadesetak godina u dva segmenta presudna za svoju vjerodostojnost – kaznenom progonu ratnih zločina i kaznenom progonu organiziranog kriminala i visoko koruptivnih djela – hrvatsko državno odvjetništvo pokazalo kao jedan od najvećih problema i najspornijih tijela hrvatske države. I još gore, u progonu ratnih zločina često je djelovalo kao sljednik vojnog tužitelja bivše JNA ili ekspozitura sadašnje srpske BIA-e. A u kaznenom progonu organiziranog kriminala i korupcije često je izgledalo da upravo DORH i njegov USKOK služe kao odvjetnici najozbiljnijih zločinačkih organizacija i zaštitnici njihovih udruženih zločinačkih pothvata.

I nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti ih nikada nije ozbiljno propitao – zašto je tome tako? A kamoli nedvosmisleno zatražio i preko noći iznudio njihovu kolektivnu ostavku, kao što je to s Jelenićem učinio premijer Andrej Plenković sa suradnicima i pobočnicima uz opću suglasnost vlasti i oporbe. Pritom je glavni Jelenićev krimen bio da je navodno zatajio da je mason, član te jedne od hrvatskih loža koje sebe nazivaju masonskim. A nitko ga nikada nije ozbiljno pitao zašto je tako brzo i tako glatko odbacio kaznenu prijavu za skupinu Borg ili zašto je spektaklom uhićenja prekrio i potom ugušio predmet izvlačenja stotina proračunskih milijuna iz “Uljanika”…

Ja ne mislim da bi glavni državni odvjetnik smio biti član bilo koje tajne organizacije, osobito onih čija ga pravila djelovanja dovode u poziciju podijeljene lojalnosti i potencijalno ga sukobljavaju s hrvatskim zakonima čiji bi glavni odvjetnik trebao biti. Ali hrvatsko pravosuđe, baš kao niti ostatak državnih i javnih službi, nikada nije prošlo bilo kakvu lustraciju od tajnih organizacija koje ga po svojoj prirodi djelovanja i po širini svojih suradničkih mreža najviše ugrožavaju – a to su tajne službe bivše komunističke Jugoslavije. Pa nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti nije ozbiljno propitivao taj problem, čak i u slučajevima kada je bilo očito da DORH ili sudske instance djeluju kao nastavak udbaško-kosovskih mreža u novome obliku.

Visoko pozicionirani sudac je doslovce uhvaćen s prstima u eurima, kao prijenosnik mita za kupnju presude. Jer je bio malo nespretan. Oni kojima treba znaju kako se to radi i koliko košta presuda na kojem sudu. Pa nitko to javno ne propituje. Niti se itko ozbiljno pita zašto smo EU prvaci u klijentelizmu i korupciji i zašto nam je pravosuđe rak-rana sustava. A onda je odjednom najveći problem hrvatskog pravosuđa to što se saznalo da je Dražen Jelenić pripadnik jedne od masonskih loža.

Ja zbilja nisam ekspert za masoneriju, ali malo su mi čudne ove naše masonske organizacije koje posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše, koje kao po definiciji tajne organizacije javno ratuju jedna protiv drugih i objavljuju svoje tajne rituale po novinama.

Možda sam u krivu, ali izgledaju mi te hrvatske nove lože upravo kao preoblikovane mreže onih najraširenijih tajnih organizacija “na ovim našim prostorima“, udbokosovskih organizacija, u skladu s novim vremenima. Uostalom, nije li ljepše biti pripadnik “lože“, nego recimo KOS-ova prkna? Pa onda u loži više niste stari udbaš ili stari kosovac već ste mason. Ili ako još malo zakoračite na globalnu scenu, više niste ni samo mason, već ste, štono bi rekli Englezi – “mejson”. Pa onda meštar i veliki meštar, sudac i veliki sudac…. Tko ne bi radije bio “mejson” nego olinjali kosovac?

Zagledate li se čak i površno u životopise vrha DORH-a u posljednjih dvadesetak-tridesetak godina, uočljiv je i dalje personalni kontinuitet prema državnim i vojnim tužiteljstvima u bivšem komunističkom sustavu i bivšoj jugoslavenskoj državi, u kojoj se na tim pozicijama bliska suradnja s tajnim službama podrazumijevala.

U skladu s time, veći je broj dužnosnika i u današnjem, a osobito u jučerašnjem DORH-u, koji su potencijalni pripadnici tajnih organizacija, i to onih koje su bile otvoreno neprijateljske prema hrvatskoj državi, koje su ratovale protiv nje. I nitko ih nikada nije ništa o tome ozbiljno pitao. Čak niti kada su potpisivali optužnice koje su izgledale kao da ih je napisao vojni tužitelj bivše JNA ili državni tužitelj Socijalističke Republike Hrvatske.

Tim je čudnije što je tako ekspresno pao Dražen Jelinić, navodno samo zato što je bio član tajne organizacije. Otišao je tako brzo, a da ga nitko nije ni stigao propitati: koji ga je to prijatelj pozvao u ložu, navodno impresioniran njegovim radnim postignućima?

Je li to članstvo možda bilo preduvjet njegovu imenovanju za državnog odvjetnika nekoliko tjedana kasnije? Je li ono utjecalo na odbacivanje kaznene prijave protiv skupine Borg, na banalizaciju istrage pranja državnog novca kroz “Uljanik” i na druge slučajeve kojima DORH sam sebe pokazuje banalnim? Ili je Jelenić pao tako brzo da ga se ništa ne pita. Kao žrtveni “mejson” među većim “mejsonima”.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari