Pratite nas

Kolumne

ANTE KOTROMANOVIĆ: Amerikancima je danas žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku

Objavljeno

na

Bilo je to čudesno vrijeme. Uvijek se pitam postoje li važniji trenuci u stvaranju hrvatske države. Koje događaje iz novije povijesti možemo uzeti i usporediti s događajima 1991.–1995. godine, a koji su donijeli ovakve rezultate i drastično promijenili budućnost Hrvatske, piše Ante Kotromanović/VečernjiList

Kao jedan od svjedoka toga vremena i kao jedan od zapovjednika u Hrvatskoj vojsci možda sam pristran, ali ono što je ostvarila tadašnja generacija vojnika pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, uza sve mane i propuste, jednostavno se dogodi jedanput i nikada više. Zato se uvijek posebno osjećam u ovo doba godine, jer sjećanja naviru jedno za drugim kao dugometražni dokumentarni film.

Nema nikakve dvojbe o veličini, a ja ću reći i čistoći naše pobjede u operaciji Oluja.

Četiri vojnički briljantna dana i noći čine se danas kao san i potpuno razumijem frustraciju Beograda koji je toliko uložio, a tako brzo izgubio u Hrvatskoj i poslije u BiH, da to mora razarajuće djelovati na psihu danas vodećih ljudi Srbije, koji su bili kreatori ili sukreatori velikosrpske junačke ideologije.

Posebno želim istaknuti stratešku ulogu HV-a u združenim operacijama sa snagama HVO-a i Armije BiH u ponižavajućem razbijanju Vojske Republike Srpske.

Odmah nakon Oluje koncentracija političkog i vojnog vrha Hrvatske prebacila se na BiH. Splitski sporazum, koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, omogućio je zajedničko borbeno djelovanje do jučer neprijatelja HVO-a i Armije BiH.

Definitivno, to je bio ključan politički potez pod patronatom SAD-a i njegovim stupanjem na snagu mogao se predvidjeti konačni rasplet događaja. HV, toliko osnažen i moralom podignut u prijašnjim pobjedama, davao je potpunu stabilnost i sigurnost izvršenju zadaća na terenu.

Bili smo kao gladni vukovi. Nakon Oluje Vojska Republike Srpske pokušala jeprotunapadom povratiti izgubljene položaje oko Bosanskog Grahova, ali i čast, no potpuno bezuspješno. Mogu samo reći da je to pozitivno djelovalo na sve nas. Bit ću iskren, to nas je razbjesnilo do kraja. Takvu odlučnost vojnika, dočasnika, časnika, da to jednom više riješimo i okončamo rat u Bosni, e to treba doživjeti. Bili smo ratnici!

Hrvatske snage u Mrkonjiću

Hrvatske snage u Mrkonjiću

U operaciji Maestral, na širokoj fronti od Drvara do Kupresa i u teškim uvjetima, poražene su najbolje Mladićeve snage koje je imao na raspolaganju. Osvajanjem Drvara, Bosanskog Petrovca, Šipova, Mrkonjić Grada naše su snage zabile oštricu duboko u meso Republike Srpske. Sve priče o pomoći američkih snaga obične su laži.Nijedan metak iz SAD-a nismo primili kao pomoć. Koordinaciju svih snaga na terenu vodio je Gotovina.

Danas mi je jako žao što nitko u BiH, a u prvom redu mislim na hrvatsku i bošnjačku stranu, nema interesa dostojno obilježiti poraz Ratka Mladića, Radovana Karadžića, poraz zločinačke ideologije. Nažalost, ni međunarodna zajednica, koja je godinama pokušavala zaustaviti rat u BiH, ne vrednuje ulogu Hrvatske vojske u zaustavljanju rata, vjerojatno da se ne zamjeri srpskoj strani. Da je više pameti u političkom vodstvu Hrvata i Bošnjaka, Maestral i Južni potez bili bi tretirani kao velike pobjede.

Južni potez posljednja je operacija Hrvatske vojske u BiH. Zamisao Ante Gotovine i Rahima Ademija za napad bila je sjajna. Napadali smo na fronti od Ključa s ciljem deblokade grada Ključa i pomaganja Armiji BiH, gdje je moja 126. brigada izvodila napad, i desno uz rijeku Bočac, gdje je napad izvodila 2. gbr. HVO-a.

Ideja je bila da 126. brigada napadne dan ranije, prije glavnine snaga, i tako privuče pozornost na lijevi bok. Srpska strana mislila je da je glavni cilj napada prema Ključu, ali naše težište napada bilo je na smjeru 4. i 7. gbr., koje su izvele strahovit napad uz silnu podršku topništva. Tim potezom uspješno smo zavarali neprijatelja i usmjerili njihove kompletne pričuvne snage u pogrešnom smjeru.

Na mom smjeru imali smo također zanimljivu zamisao o tome kako izvesti napad.

Zapravo, bila je to praksa u 126. brigadi: ubacivanje snaga u dubinu neprijatelja prije početka napada. To su radile izvidničke postrojbe, vrlo dobro organizirane snage i iskusni prekaljeni ratnici, besmrtnici.

Znači, dan prije napada u neprijateljsku pozadinu ubacili smo 54 diverzanta izvidnika, koji su na dogovoreni signal izbacili iz stroja njihovo zapovjedništvo, dio topništva i sustave veza. Neprijateljska postrojba ispred nas bila je 1. drinska brigada.

Te snage razbili smo u jedan dan taktičkom grupom sastavljenom od vojnika iz 126. brigade jačine oko 650 ljudi. Toliko smo se osjećali sigurno i superiorno da uopće nismo upotrijebili kompletne snage za razbijanje neprijateljske brigade. Napominjem da 126. brigada nije imala nijednog poginulog pripadnika u toj operaciji, a bili smo na težištu napada, napali smo dan prije drugih postrojbi – to smatram najvećim uspjehom svih vojnika, dočasnika i časnika.

Tom prilikom upoznao sam zapovjednika brigade Armije BiH, kojem se nažalost ne sjećam imena, a koji je zajedno s nama napadao prema Ključu. Sjećam se zahvalnosti tih vojnika kojima smo tom prilikom dali uniforme, hranu, streljivo.

Našim dolaskom pred Banju Luku, Republika Srpska vojnički je i politički kapitulirala.

Zauzeli smo sve hidroelektrane na jezeru Bočac i na nekoliko sati prekinuli dovod električne energije kao poruku da Vojska Republike Srpske položi oružje.

Nema nikakve dileme, najveće zasluge za mir u BiH ima Hrvatska vojska.

Kako je bilo biti vojnik u tim trenucima, kako je bilo doživjeti rat u drugoj zemlji, s koliko se emocija i strasti prolazilo kroza sve to, najbolje može opisati svatko za sebe.

Moji osjećaji kao zapovjednika operativne grupe u ratu kroz BiH? Katkad sam bio hladan i profesionalan, a katkad strastven i prepun emocija. Tugovao sam za svakimpoginulim suborcem i pitao se do kada će sve to trajati. Živjeli smo iz dana u dan, a svaki dan u životu vojnika je početak, novo dokazivanje. Dokazivali smo da smo bolji od neprijatelja, bolje organizirani.

Za Južni potez tada nismo znali da je to posljednja operacija vođena na području BiH, da su to posljednji ispaljeni meci. To nas je veselilo, ali pravi je šok nastao kad smo morali napustiti položaje koje smo krvavo osvojili.

Osjećali smo se kao psi rata. Iskorišteni, polako shvaćajući što je politika.

Nije bilo lako objasniti vojnicima zašto napuštamo položaje i povlačimo se. Nismo razumjeli, a iskreno, nisam ni ja shvaćao političke razloge za taj potez. Mislili smo da je ono što smo osvojili – naše.

Mnogi su časnici bili bijesni. Sjećam se svog načelnika PZO-a koji je, kad sam pokušao objasniti da se povlačimo, komentirao: “Politika je kurva.” Slomili smo Republiku Srpsku, a onda je ona preko Daytona ponovno “vaskrsla”.

Svi su se pitali zašto napuštamo položaje, pa Banja Luka je prazna.

Ja sam mrzio taj trenutak uzmicanja iako su svi vrištali – mir, mir, mir!

Zašto nam politika nije dopustila da na kraju uđemo u Banju Luku, o tome sad znamo nešto više. Mi vojnici mogli smo to učiniti bez većih napora. Više smo puta čuli izjave visokih američkih dužnosnika kako im je sada žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku.

Držali su nas na lancu kao bijesne pse, spremne pustiti u slučaju da Beograd ne bude htio sjesti za stol i početi razgovarati o miru. Danas su svi svjesni da su pogriješili i da ovakva BiH nema perspektivu. Daytonskim sporazumom dobili smo instantni mir, ali nismo osigurali budućnost Bosne i Hercegovine.

Ante Kotromanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Croatian lives matter too?

Objavljeno

na

Objavio

Ili je prevruće ili olujno, a idemo i prema Oluji koja će – kako se stvari razvijaju – biti obilježena tiho i dostojanstveno, s razmakom od dva metra i pod maskama. Sve je više virusnih događanja ili odgađanja, preskaču se festivali na koje samo navikli do dosade, samo se Dubrovačke ljetne igre nisu dale, ali su i one otvorene izvan zidina, prilagodile se vremenu, kao što je savjetovao Marin Držić, ali se u političkoj akciji svoga savjeta nije pridržavao, te zato umro kao prognanik. Umjesto gužve pred sv. Vlahom, predstava otvorenja bila je ove godine u staroj luci iz davnoga vremena prije kruzera, a umjesto Negromanta vidjeli smo Negromanticu,po zahtjevu Me too. I nije bila loša, uopće, pa što – u Držićevo doba navodno su muškarci igrali ženske role, pa zašto ne bi i obratno.

Malo sam se zabrinuo na početku kada je Negromantica doplovila na palubi barke, jer me je neugodno podsjetilo na Operu industriale u Rijeci, ali dalje se sve odvijalo dobro, lepršavo i propošno, suvremeno i klasično, plesno, pjevno i covidno rasprostranjeno po luci, s uvijek dojmljivom, veličanstvenom odom Dubrovniku iz pera Gundulićeva i Gotovčeva, te podizanjem zastave Slobode, koja je često u povijesti bila u opasnosti, od vremena Saracena koji su mjesec dana opsjedali Dubrovnik (a spasila ga romejska, znači bizantska mornarica) pa do nedavnih dana koje je spomenuo gradonačelnik Dubrovnika, a opsadnike nazvao „nekim ljudima“. Ljudi nahvao, jest, a oni bez odore i u udobnim sobama, srbijanski akademici, opsjedaju Dubrovnik i sada, kao što su činili i tada, prisvajajući i Dubrovnik i dubrovačku književnost posebno, uz vrlo blag ili nikakav odgovor iz Hrvatske.

Prisvajaju i Boškovića, kao što znate, a možda manje znate da je diplomat Bošković uvelike zaslužan što ruska flota u njegovo vrijeme nije pucala po Dubrovniku i samostanskim knjižnicama. A Dubrovnik i dalje stoji, čak ga ni prirodne sile (velika trešnja) nisu uništile, a treba pročitati zapise suvremenika koji tvrde da su se zidine u trenutku potresa podignule dva metra, pa opet spustile, i koliko je ljudi poginulo, i da se ozbiljno razmišljalo zauvijek napustiti to mjesto, tako katastrofalno razoreno. Nakon prve prepasti, ipak se odustalo, donesen je zakon o obnovi Dubrovnika (ha), nešto brže nego zakon o obnovi Zagreba jer tada parlamentarnih izbora nije bilo, a kneževi se mijenjali svakih mjesec dana. Demokracija, da, doduše pridržana za aristokraciju, ali je li danas što drukčije? Nije.

Demos se, doduše, dočepao blagodati da može utjecati na svoju sudbinu, glasovati na izborima, a kada izbori dođu više od polovice ode u ribolov ili ribičiju, pa relativni pobjednik (u svako vrijeme) dolazi na vlast s dvadeset posto potpore birača neribiča, od koji se mnogi uhvate na udicu ovakve ili onakve retorike, izbornih obećanja i trikova. Jedan od trikova jest: mi ćemo koalirati samo sa strankama sličnoga svjetonazora. Tako reče i relativni pobjednik, pa čim relativno pobijedi, osvrne se oko sebe da vidi koje to stranke imaju sličan svjetonazor, i oko mu padne na Pupovca i SDSS, koji jedini imaju sličan svjetonazor.

Ljudi su srditi, ali kako je, tako je, sve je ostalo kako je bilo u novijoj hrvatskoj povijesti (s manjim skretanjima), ne će Hrvati s Hrvatima, pa uskače bratska pomoć i hrvatsko-srpska koalicija postaje naša realnost. Zahvaljujući Ustavu, odnosno ustavnim promjenama i izbornom zakonu, zahvaljujući krupnim ostatcima jugoslavenskih mudrosti, zadržanih upravo mazohistički i protueuropski (jer nema te države u Europi koja svoje manjine podiže na pijedestal izvršne vlasti, niti ih u tolikom broju, ili uopće ne, trpa u parlament gdje bi, kao što je slučaj s Hrvatskom, ulazili na komičan način unaprijed zajamčenim putovima). Ali jest kako jest, što ne znači da mora tako i ostati. A dok ostaje i opstaje, znači jedino da se jugoslavenskoga kompleksa nismo oslobodili. I ne može se reći da su birači prevareni, jer su znali s kim imaju posla i da je taj s kim imaju posla i do sada činio isto, pa će i dalje, ovaj put i drskije, što su manjine shvatile i mašu sa svojih osam kao s barjakom, apetiti su porasli.

Kajtazi se malo zaletio, ali nije bio daleko od istine: ne će manjine imati tri ministra, ali ćete ih sretati u svim ministarstvima na nešto nižim položajima, s tim da su ti niži obično utjecajniji od ministarskih. SDSS će pogotovo osim javnih imati i tajne dogovore s relativcima, za koje ćete saznati kada dođe vrijeme, ili ne ćete. Relativnima nije važno što je Pupovac za cijeli vrijeme rata imao dobre veze s „pobunjenicima“ (slučaj dr. Šretera je paradigmatičan, jer je Šreter predstavljao HDZ na pakračkom području), što je Srbe u zapadnoj Slavoniji ohrabrivao da izdrže (kako piše i govori Đakula), a kada je vidio da su karte drukčije pomiješane, održao je govor koji se Tuđmanu jako dopao, okrenuo pilu naopako. Nije mu naškodilo ni što se uključio u sastav SDSS-a, osnovanog 1997. u vrijeme srpske Srijemsko-baranjske oblasti, minutu prije mirne reintegracije.

Da, tadanja Pupovčeva Samostalna srpska stranka (SSS) ušla je u sastav SDSS osnovanog na prijedlog Gorana Hadžića i Stanimirovića. I to je činjenica. O djelovanju SDSS-a zadnjih desetljeća nije potrebno govoriti, suvremenici, javnost, o tome sve znaju. Pa ako je to taj svjetonazor sličan hrvatskim relativcima, onda se nalazimo na moralnom dnu. Je li se moglo drukčije? Moglo se da se htjelo. U zadnjem javljanju iskarikirao sam do beskraja mogućnost koalicije Hrvata s Hrvatima, toliko naoko ozbiljno te su mnogi povjerovali da sam šenuo iliti otišao na kvasinu. No, nada uvijek ostaje, a i vrijeme čini svoje, ako se ova sablazan s covidom nastavi i nastanu veliki nemiri, relativci će biti prisiljeni zahvatiti šire, čak pozvati u pomoć neku hrvatsku stranku, kojoj za sada milostivo prepuštaju jedno dopredsjedničko mjesto u Saboru. Ali život je dinamičan. Enormni izborni trijumf Vučićev vrlo se brzo pokazao kao Pirova pobjeda, pa ako tko ne uči iz starije povijesti, eto mu najnovija iz komšiluka.

Moje pjesme, moji snovi

Iz (gotovo) susjedne Austrije stižu novosti kao da su prepisane iz „Novosti“. Austrijski se parlament obrušio na Bleiburg i nakanio (uspio) donijeti rezoluciju o zabrani komemoracije na Beiburškom polju, jerbo se ondje slavi ultranacionalizam, nacizam, fašizam i biciklizam. Tko je to kazao parlamentarcima, možemo slutiti, a što je u pozadini, i to znamo. Austrija pokušava svoju drugosvjetskoratnu povijest prikazati otprilike kao u mjuziklu „Moje pjesme, moji snovi“, što je krivotvorenje jer je Anschluss bio oduševljeno dočekan, a otpor neznatan. I austrijski su mladići, naravno, ratovali u sklopu njemačke vojske, ali su na svršetku rata imali sreću da su ih „saveznici“ propuštali prema sjeveru, dok su istodobno ne samo zadržali bjegunce iz NDH nego ih i izručili komunističkim krvnicima. I sada moderni Austrijanci peru savjest, ne do Bog da se netko sjeti njihove uloge u Drugom svjetskom ratu, a mogao bi s prisjetiti kada vidi da se na njihovu tlu obilježava genocid nad Hrvatima, pa pripisati Austriji domaćinstvo, tako reći, slavljenju „ nacizma i fašizma“. I otud rezolucija, otud parlamentarna svinjarija uobličena u rezoluciju kojom se zabranjuje sjećanje na stotine tisuća ubijenih Hrvata, vojnika, civila, žena, djece. Onu drugu, europsku rezoluciju, o žrtvama komunizma ( i ostalih totalitarnih režima) nisu čitali, kao što ju uostalom nisu pročitale ni hrvatske vlasti koje su ju ignorirale.

U ruke mi je došlo pismo koje je austrijskom parlamentu uputio dr. Edward Yambrusic, naše gore list, odvjetnik i stručnjak za međunarodno pravo, bivši pukovnik američke vojske. Čitatelji ove rubrike znaju da je Yambrusic obavio velik posao lobirajući svojedobno za uhićene hrvatske generale, a sudjelovao je i na skupovima HKV-a o haaškoj temi u Zagrebu, napisao i knjigu. No, znači, taj i takav Yambrusic piše austrijskim parlamentarcima u svezi s rezolucijom o zabrani komemoriranja bleiburške tragedije ovo: „ Jedna od temeljnih vrijednosti judeo-kršćanstva zapadne civilizacije jest da se pokapaju naši mrtvi s poštovanjem i dostojanstvom… Bleiburško polje je epicentar međunarodnog zločina nad ljudskošću. Masakr je započeo u na Bleiburškom polju, kada su saveznici dali Titu „licencu za genocid“ i na taj su način umiješani u međunarodni kriminal. Europska rezolucija 1481. govori o sjećanju na žrtve svih totalitarnih režima, a Bleiburg je upravo to – sjećanje na žrtve. Bleiburg ne smije nikada biti zaboravljen. Croatian lives matter too, poantira Yambrusic, a austrijsku rezoluciju naziva sramotnom. (Usput, pita kako takvu neutemeljenu rezolucije može donijeti austrijski parlament, koji znade da je pokrovitelj „Bleiburga“ hrvatski parlament).

Yambrusic - Austrian Parliament Letter

A eto, Austrija i Hrvatska su prijateljske su zemlje, takoreći. Pa kada sam, ne znam po koji puta, govorio i pisao da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat, evo još jednoga dokaza, ne dolaze svi iz Srbije ili sličnih predjela, iz Mađarske itd. I kakve će biti posljedice? Ma nikakve, iz Hrvatske se ne čuju ni slabašni glasovi, to jest iz vlasti. Njoj takva rezolucija valjda nije sramotna. Iz hrvatskih medija nema glasa, konstatiraju što se dogodilo u Beču,ali jedna tiskovina – a znamo koja – uz tekst o austrijskoj rezoluciji donosi sliku dva muškarca u ustaškoj odori, dva provokatora. Rezoluciji u prilog.

U svibnju ove uklete godine, objavio je Ante Beljo u nakladi Hrvatskoga žrtvoslovnog društva knjigu uz 75. obljetnicu bleiburške tragedije. Na početku citira Solženjicina koji piše o „akcijama vlada zapadnih zemalja, o masovnom izručivanju običnog ruskog svijeta (Kozaci, op.) u progonstvo i smrt“, što se u SSSR-u skrivalo i lagalo. „Nasilje se može skrivati“, kaže Solženjicin samo pomoću laži, a laž se može podržavati samo nasiljem.“ Istovrsna je situacija s Hrvatima, odnosno s genocidom nad Hrvatima, koji su komunisti skrivali kao zmija noge, a ni danas nije tema s kojom se treba previše baviti – ako se tko bavi njome, postane sumnjivim.

Knjiga Ante Belje donosi dokumente (top secret) iz britanskih arhiva, a kronološki zalazi u zbivanja mnogo prije Bleiburga, dokazujući da su zločini nad Hrvatima počeli davno prije. Tako se piše o četničkom krilu Orjune, o genocidu nad Hrvatima i muslimanima u Hercegovini 1942., o četničkim masakrima u Dalmaciji, o partizanskim zločinima u biokovskom kraju. Zatim, najkasnije 1944. četnici se presvlače u partizanske odore. Komunisti ulaze u Dubrovnik, gdje ustanovljuju obrazac (Daksa) uništenja Hrvata za sve sljedeće gradove koje će osvojiti. I Zagreb, o čemu (još koječemu) postoji svjedočanstvo zgroženoga Bogdana Radice. Bleibrug i Križni putovi samo su, znači „kruna“ genocida nad Hrvatima. Možda najveće stratište hrvatskoga naroda 1945. u Kočevskom Rogu detaljno je opisao Ivan Gugić, partizan kojega su zločini prestravili, pa je poslije dao vjerodostojan iskaz o umorstvima više od trideset tisuća uglavnom Hrvata i nešto Slovenaca i njemačkih časnika, ali i žena koje si silovane i ubijene, bačene u jamu s ostalima. O tome i potresan iskaz Milana Zajeca, preživjelog slovenskog domobrana.

Suvremene hrvatske vlasti, bilo koje opcije, zaziru od teme, kao što rekoh, a (gotovo)ništa ne poduzimaju da mrtvi budu dostojno pokopani, s imenom i prezimenom, ako je moguće. Štoviše, kao što također rekoh, ne osvrću se na europsku rezoluciju koja zahtijeva počast i sjećanje na žrtve totalitarnih režima, navodeći istodobno u rezoluciji da je taj čin „od ključne važnosti za jedinstvo Europe“. Je li? Kako za koga. Očito je važnije ukinuti kunu i prijeći na euro, što će povećati siromaštvo ionako siromašnih, a umjesto povijesnih hrvatskih likova i spomenika imat ćemo na novčanicama neke neutralne sličice. Ne pitajući narod (nema više referenduma), Hrvatska se olako odriče zadnjih ostataka suvereniteta, no o tome će još biti govora. To odricanje na svim poljima je karijes koji će nas ostaviti bespomoćnima na vjetrometini povijesnih poljana. (Inače, glede karijesa, ja sam najavio već u početku da od Milanovića tek možemo očekivati krupnije bisere, koje bi netko trebao početi zapisivati i potom objaviti knjigu, u suradnji s dobrim karikaturistima. Milanović je nedavno boravio u Beču, u službenom posjetu, razgovaralo se o covidu, turizmu i klimi, a je li Milanović iskazao ogorčenje tada već prigotovljenom austrijskom rezolucijom o Bleiburgu, nismo čuli. Ne čujemo dobro.)

Hrvatski Samson

Ponekad, kada je nizak tlak, čitam Bibliju. Nisam Bonaventura Duda ni Marko Grčić, samo čitač, a uvijek naiđem na nešto što mi je, ne znam kako, promaknulo. Tako se navratim jednoga dana na priču o Samsonu i Delili (nije Dalila) i napokon shvatim da je Samson bio ne samo jak nego i bedast. Do čuvenoga rezanja kose koje ga je oslabilo, došlo je tek nakon višekratnih Delilinih napora da ga preda Filistejcima. Prvo ga je Delila vezala sa sedam svježih žila, ali ih je on potrgao. Onda ga je svezala užadima, ali ih je raskinuo, pa je sedam pramenova njegove kose otkala na tkalačkomm stanu i zabila klin, no Samson se oslobodio (i ostao s voljenom Delilom). Tada mu Delila reče: „Triput si me već prevario i nisi mi kazao gdje je tvoja velika snaga.“ Samson napokon popušta i otkrije joj da ga treba obrijati. Delila ga za velik novac (po tisuću šekela od svakog filistejskoga kneza) preda Filistejcima. Dalje znate. Zašto sam stavio međunaslov Hrvatski Samson? Ah, valjda te tako…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari