Pratite nas

Kolumne

ANTE KOTROMANOVIĆ: Amerikancima je danas žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku

Objavljeno

na

Bilo je to čudesno vrijeme. Uvijek se pitam postoje li važniji trenuci u stvaranju hrvatske države. Koje događaje iz novije povijesti možemo uzeti i usporediti s događajima 1991.–1995. godine, a koji su donijeli ovakve rezultate i drastično promijenili budućnost Hrvatske, piše Ante Kotromanović/VečernjiList

Kao jedan od svjedoka toga vremena i kao jedan od zapovjednika u Hrvatskoj vojsci možda sam pristran, ali ono što je ostvarila tadašnja generacija vojnika pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, uza sve mane i propuste, jednostavno se dogodi jedanput i nikada više. Zato se uvijek posebno osjećam u ovo doba godine, jer sjećanja naviru jedno za drugim kao dugometražni dokumentarni film.

Nema nikakve dvojbe o veličini, a ja ću reći i čistoći naše pobjede u operaciji Oluja.

Četiri vojnički briljantna dana i noći čine se danas kao san i potpuno razumijem frustraciju Beograda koji je toliko uložio, a tako brzo izgubio u Hrvatskoj i poslije u BiH, da to mora razarajuće djelovati na psihu danas vodećih ljudi Srbije, koji su bili kreatori ili sukreatori velikosrpske junačke ideologije.

Posebno želim istaknuti stratešku ulogu HV-a u združenim operacijama sa snagama HVO-a i Armije BiH u ponižavajućem razbijanju Vojske Republike Srpske.

Odmah nakon Oluje koncentracija političkog i vojnog vrha Hrvatske prebacila se na BiH. Splitski sporazum, koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, omogućio je zajedničko borbeno djelovanje do jučer neprijatelja HVO-a i Armije BiH.

Definitivno, to je bio ključan politički potez pod patronatom SAD-a i njegovim stupanjem na snagu mogao se predvidjeti konačni rasplet događaja. HV, toliko osnažen i moralom podignut u prijašnjim pobjedama, davao je potpunu stabilnost i sigurnost izvršenju zadaća na terenu.

Bili smo kao gladni vukovi. Nakon Oluje Vojska Republike Srpske pokušala jeprotunapadom povratiti izgubljene položaje oko Bosanskog Grahova, ali i čast, no potpuno bezuspješno. Mogu samo reći da je to pozitivno djelovalo na sve nas. Bit ću iskren, to nas je razbjesnilo do kraja. Takvu odlučnost vojnika, dočasnika, časnika, da to jednom više riješimo i okončamo rat u Bosni, e to treba doživjeti. Bili smo ratnici!

Hrvatske snage u Mrkonjiću

Hrvatske snage u Mrkonjiću

U operaciji Maestral, na širokoj fronti od Drvara do Kupresa i u teškim uvjetima, poražene su najbolje Mladićeve snage koje je imao na raspolaganju. Osvajanjem Drvara, Bosanskog Petrovca, Šipova, Mrkonjić Grada naše su snage zabile oštricu duboko u meso Republike Srpske. Sve priče o pomoći američkih snaga obične su laži.Nijedan metak iz SAD-a nismo primili kao pomoć. Koordinaciju svih snaga na terenu vodio je Gotovina.

Danas mi je jako žao što nitko u BiH, a u prvom redu mislim na hrvatsku i bošnjačku stranu, nema interesa dostojno obilježiti poraz Ratka Mladića, Radovana Karadžića, poraz zločinačke ideologije. Nažalost, ni međunarodna zajednica, koja je godinama pokušavala zaustaviti rat u BiH, ne vrednuje ulogu Hrvatske vojske u zaustavljanju rata, vjerojatno da se ne zamjeri srpskoj strani. Da je više pameti u političkom vodstvu Hrvata i Bošnjaka, Maestral i Južni potez bili bi tretirani kao velike pobjede.

Južni potez posljednja je operacija Hrvatske vojske u BiH. Zamisao Ante Gotovine i Rahima Ademija za napad bila je sjajna. Napadali smo na fronti od Ključa s ciljem deblokade grada Ključa i pomaganja Armiji BiH, gdje je moja 126. brigada izvodila napad, i desno uz rijeku Bočac, gdje je napad izvodila 2. gbr. HVO-a.

Ideja je bila da 126. brigada napadne dan ranije, prije glavnine snaga, i tako privuče pozornost na lijevi bok. Srpska strana mislila je da je glavni cilj napada prema Ključu, ali naše težište napada bilo je na smjeru 4. i 7. gbr., koje su izvele strahovit napad uz silnu podršku topništva. Tim potezom uspješno smo zavarali neprijatelja i usmjerili njihove kompletne pričuvne snage u pogrešnom smjeru.

Na mom smjeru imali smo također zanimljivu zamisao o tome kako izvesti napad.

Zapravo, bila je to praksa u 126. brigadi: ubacivanje snaga u dubinu neprijatelja prije početka napada. To su radile izvidničke postrojbe, vrlo dobro organizirane snage i iskusni prekaljeni ratnici, besmrtnici.

Znači, dan prije napada u neprijateljsku pozadinu ubacili smo 54 diverzanta izvidnika, koji su na dogovoreni signal izbacili iz stroja njihovo zapovjedništvo, dio topništva i sustave veza. Neprijateljska postrojba ispred nas bila je 1. drinska brigada.

Te snage razbili smo u jedan dan taktičkom grupom sastavljenom od vojnika iz 126. brigade jačine oko 650 ljudi. Toliko smo se osjećali sigurno i superiorno da uopće nismo upotrijebili kompletne snage za razbijanje neprijateljske brigade. Napominjem da 126. brigada nije imala nijednog poginulog pripadnika u toj operaciji, a bili smo na težištu napada, napali smo dan prije drugih postrojbi – to smatram najvećim uspjehom svih vojnika, dočasnika i časnika.

Tom prilikom upoznao sam zapovjednika brigade Armije BiH, kojem se nažalost ne sjećam imena, a koji je zajedno s nama napadao prema Ključu. Sjećam se zahvalnosti tih vojnika kojima smo tom prilikom dali uniforme, hranu, streljivo.

Našim dolaskom pred Banju Luku, Republika Srpska vojnički je i politički kapitulirala.

Zauzeli smo sve hidroelektrane na jezeru Bočac i na nekoliko sati prekinuli dovod električne energije kao poruku da Vojska Republike Srpske položi oružje.

Nema nikakve dileme, najveće zasluge za mir u BiH ima Hrvatska vojska.

Kako je bilo biti vojnik u tim trenucima, kako je bilo doživjeti rat u drugoj zemlji, s koliko se emocija i strasti prolazilo kroza sve to, najbolje može opisati svatko za sebe.

Moji osjećaji kao zapovjednika operativne grupe u ratu kroz BiH? Katkad sam bio hladan i profesionalan, a katkad strastven i prepun emocija. Tugovao sam za svakimpoginulim suborcem i pitao se do kada će sve to trajati. Živjeli smo iz dana u dan, a svaki dan u životu vojnika je početak, novo dokazivanje. Dokazivali smo da smo bolji od neprijatelja, bolje organizirani.

Za Južni potez tada nismo znali da je to posljednja operacija vođena na području BiH, da su to posljednji ispaljeni meci. To nas je veselilo, ali pravi je šok nastao kad smo morali napustiti položaje koje smo krvavo osvojili.

Osjećali smo se kao psi rata. Iskorišteni, polako shvaćajući što je politika.

Nije bilo lako objasniti vojnicima zašto napuštamo položaje i povlačimo se. Nismo razumjeli, a iskreno, nisam ni ja shvaćao političke razloge za taj potez. Mislili smo da je ono što smo osvojili – naše.

Mnogi su časnici bili bijesni. Sjećam se svog načelnika PZO-a koji je, kad sam pokušao objasniti da se povlačimo, komentirao: “Politika je kurva.” Slomili smo Republiku Srpsku, a onda je ona preko Daytona ponovno “vaskrsla”.

Svi su se pitali zašto napuštamo položaje, pa Banja Luka je prazna.

Ja sam mrzio taj trenutak uzmicanja iako su svi vrištali – mir, mir, mir!

Zašto nam politika nije dopustila da na kraju uđemo u Banju Luku, o tome sad znamo nešto više. Mi vojnici mogli smo to učiniti bez većih napora. Više smo puta čuli izjave visokih američkih dužnosnika kako im je sada žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku.

Držali su nas na lancu kao bijesne pse, spremne pustiti u slučaju da Beograd ne bude htio sjesti za stol i početi razgovarati o miru. Danas su svi svjesni da su pogriješili i da ovakva BiH nema perspektivu. Daytonskim sporazumom dobili smo instantni mir, ali nismo osigurali budućnost Bosne i Hercegovine.

Ante Kotromanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari