Pratite nas

Kolumne

ANTE KOTROMANOVIĆ: Amerikancima je danas žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku

Objavljeno

na

Bilo je to čudesno vrijeme. Uvijek se pitam postoje li važniji trenuci u stvaranju hrvatske države. Koje događaje iz novije povijesti možemo uzeti i usporediti s događajima 1991.–1995. godine, a koji su donijeli ovakve rezultate i drastično promijenili budućnost Hrvatske, piše Ante Kotromanović/VečernjiList

Kao jedan od svjedoka toga vremena i kao jedan od zapovjednika u Hrvatskoj vojsci možda sam pristran, ali ono što je ostvarila tadašnja generacija vojnika pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, uza sve mane i propuste, jednostavno se dogodi jedanput i nikada više. Zato se uvijek posebno osjećam u ovo doba godine, jer sjećanja naviru jedno za drugim kao dugometražni dokumentarni film.

Nema nikakve dvojbe o veličini, a ja ću reći i čistoći naše pobjede u operaciji Oluja.

Četiri vojnički briljantna dana i noći čine se danas kao san i potpuno razumijem frustraciju Beograda koji je toliko uložio, a tako brzo izgubio u Hrvatskoj i poslije u BiH, da to mora razarajuće djelovati na psihu danas vodećih ljudi Srbije, koji su bili kreatori ili sukreatori velikosrpske junačke ideologije.

Posebno želim istaknuti stratešku ulogu HV-a u združenim operacijama sa snagama HVO-a i Armije BiH u ponižavajućem razbijanju Vojske Republike Srpske.

Odmah nakon Oluje koncentracija političkog i vojnog vrha Hrvatske prebacila se na BiH. Splitski sporazum, koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, omogućio je zajedničko borbeno djelovanje do jučer neprijatelja HVO-a i Armije BiH.

Definitivno, to je bio ključan politički potez pod patronatom SAD-a i njegovim stupanjem na snagu mogao se predvidjeti konačni rasplet događaja. HV, toliko osnažen i moralom podignut u prijašnjim pobjedama, davao je potpunu stabilnost i sigurnost izvršenju zadaća na terenu.

Bili smo kao gladni vukovi. Nakon Oluje Vojska Republike Srpske pokušala jeprotunapadom povratiti izgubljene položaje oko Bosanskog Grahova, ali i čast, no potpuno bezuspješno. Mogu samo reći da je to pozitivno djelovalo na sve nas. Bit ću iskren, to nas je razbjesnilo do kraja. Takvu odlučnost vojnika, dočasnika, časnika, da to jednom više riješimo i okončamo rat u Bosni, e to treba doživjeti. Bili smo ratnici!

Hrvatske snage u Mrkonjiću

Hrvatske snage u Mrkonjiću

U operaciji Maestral, na širokoj fronti od Drvara do Kupresa i u teškim uvjetima, poražene su najbolje Mladićeve snage koje je imao na raspolaganju. Osvajanjem Drvara, Bosanskog Petrovca, Šipova, Mrkonjić Grada naše su snage zabile oštricu duboko u meso Republike Srpske. Sve priče o pomoći američkih snaga obične su laži.Nijedan metak iz SAD-a nismo primili kao pomoć. Koordinaciju svih snaga na terenu vodio je Gotovina.

Danas mi je jako žao što nitko u BiH, a u prvom redu mislim na hrvatsku i bošnjačku stranu, nema interesa dostojno obilježiti poraz Ratka Mladića, Radovana Karadžića, poraz zločinačke ideologije. Nažalost, ni međunarodna zajednica, koja je godinama pokušavala zaustaviti rat u BiH, ne vrednuje ulogu Hrvatske vojske u zaustavljanju rata, vjerojatno da se ne zamjeri srpskoj strani. Da je više pameti u političkom vodstvu Hrvata i Bošnjaka, Maestral i Južni potez bili bi tretirani kao velike pobjede.

Južni potez posljednja je operacija Hrvatske vojske u BiH. Zamisao Ante Gotovine i Rahima Ademija za napad bila je sjajna. Napadali smo na fronti od Ključa s ciljem deblokade grada Ključa i pomaganja Armiji BiH, gdje je moja 126. brigada izvodila napad, i desno uz rijeku Bočac, gdje je napad izvodila 2. gbr. HVO-a.

Ideja je bila da 126. brigada napadne dan ranije, prije glavnine snaga, i tako privuče pozornost na lijevi bok. Srpska strana mislila je da je glavni cilj napada prema Ključu, ali naše težište napada bilo je na smjeru 4. i 7. gbr., koje su izvele strahovit napad uz silnu podršku topništva. Tim potezom uspješno smo zavarali neprijatelja i usmjerili njihove kompletne pričuvne snage u pogrešnom smjeru.

Na mom smjeru imali smo također zanimljivu zamisao o tome kako izvesti napad.

Zapravo, bila je to praksa u 126. brigadi: ubacivanje snaga u dubinu neprijatelja prije početka napada. To su radile izvidničke postrojbe, vrlo dobro organizirane snage i iskusni prekaljeni ratnici, besmrtnici.

Znači, dan prije napada u neprijateljsku pozadinu ubacili smo 54 diverzanta izvidnika, koji su na dogovoreni signal izbacili iz stroja njihovo zapovjedništvo, dio topništva i sustave veza. Neprijateljska postrojba ispred nas bila je 1. drinska brigada.

Te snage razbili smo u jedan dan taktičkom grupom sastavljenom od vojnika iz 126. brigade jačine oko 650 ljudi. Toliko smo se osjećali sigurno i superiorno da uopće nismo upotrijebili kompletne snage za razbijanje neprijateljske brigade. Napominjem da 126. brigada nije imala nijednog poginulog pripadnika u toj operaciji, a bili smo na težištu napada, napali smo dan prije drugih postrojbi – to smatram najvećim uspjehom svih vojnika, dočasnika i časnika.

Tom prilikom upoznao sam zapovjednika brigade Armije BiH, kojem se nažalost ne sjećam imena, a koji je zajedno s nama napadao prema Ključu. Sjećam se zahvalnosti tih vojnika kojima smo tom prilikom dali uniforme, hranu, streljivo.

Našim dolaskom pred Banju Luku, Republika Srpska vojnički je i politički kapitulirala.

Zauzeli smo sve hidroelektrane na jezeru Bočac i na nekoliko sati prekinuli dovod električne energije kao poruku da Vojska Republike Srpske položi oružje.

Nema nikakve dileme, najveće zasluge za mir u BiH ima Hrvatska vojska.

Kako je bilo biti vojnik u tim trenucima, kako je bilo doživjeti rat u drugoj zemlji, s koliko se emocija i strasti prolazilo kroza sve to, najbolje može opisati svatko za sebe.

Moji osjećaji kao zapovjednika operativne grupe u ratu kroz BiH? Katkad sam bio hladan i profesionalan, a katkad strastven i prepun emocija. Tugovao sam za svakimpoginulim suborcem i pitao se do kada će sve to trajati. Živjeli smo iz dana u dan, a svaki dan u životu vojnika je početak, novo dokazivanje. Dokazivali smo da smo bolji od neprijatelja, bolje organizirani.

Za Južni potez tada nismo znali da je to posljednja operacija vođena na području BiH, da su to posljednji ispaljeni meci. To nas je veselilo, ali pravi je šok nastao kad smo morali napustiti položaje koje smo krvavo osvojili.

Osjećali smo se kao psi rata. Iskorišteni, polako shvaćajući što je politika.

Nije bilo lako objasniti vojnicima zašto napuštamo položaje i povlačimo se. Nismo razumjeli, a iskreno, nisam ni ja shvaćao političke razloge za taj potez. Mislili smo da je ono što smo osvojili – naše.

Mnogi su časnici bili bijesni. Sjećam se svog načelnika PZO-a koji je, kad sam pokušao objasniti da se povlačimo, komentirao: “Politika je kurva.” Slomili smo Republiku Srpsku, a onda je ona preko Daytona ponovno “vaskrsla”.

Svi su se pitali zašto napuštamo položaje, pa Banja Luka je prazna.

Ja sam mrzio taj trenutak uzmicanja iako su svi vrištali – mir, mir, mir!

Zašto nam politika nije dopustila da na kraju uđemo u Banju Luku, o tome sad znamo nešto više. Mi vojnici mogli smo to učiniti bez većih napora. Više smo puta čuli izjave visokih američkih dužnosnika kako im je sada žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku.

Držali su nas na lancu kao bijesne pse, spremne pustiti u slučaju da Beograd ne bude htio sjesti za stol i početi razgovarati o miru. Danas su svi svjesni da su pogriješili i da ovakva BiH nema perspektivu. Daytonskim sporazumom dobili smo instantni mir, ali nismo osigurali budućnost Bosne i Hercegovine.

Ante Kotromanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari