Pratite nas

Kolumne

Ante Nazor: Bitka za Vukovar i priča o ljubavi

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/11/sinisa.jpg” name=”Siniša Glavašević” title=”„Priča o ljubavi“”]Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni. [/testimonial]

S dolaskom jeseni, slike iz 1991., jedne od najvažnijih godina u hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili negdje na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu od velikosrpske agresije. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše i podsjeti nas na dane tuge, ali i neizmjernog ponosa. Sjećanja su brojna, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. Međutim, s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara kod svih branitelja izaziva slične osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja, prema svome domu i Domovini, te zbog razmjera uništavanja grada i stradanja branitelja i civila, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske u Domovinskom ratu.

Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njena raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu. Isticanje Vukovara ne umanjuje značaj i žrtvu ostalih naselja u Hrvatskoj te njihovih stanovnika i branitelja koji su 1991. pružili odlučan otpor srpskom agresoru. Studeni 1991. nije tragičan samo za hrvatski narod u Slavoniji i Vukovaru. Tada su okupirani Saborsko, a potom i Slunj (također nakon dugotrajne opsade), čije je hrvatsko stanovništvo poubijano ili protjerano. Saborsko je sravnjeno sa zemljom do neprepoznatljivosti. Okupirana su i sela s većinskim hrvatskim stanovništvom u Dalmaciji – Škabrnja i Nadin, čije je stanovništvo ubijeno ili protjerano, a kuće i crkve razorene ili oštećene.

I ove godine 18. studenoga glavna pozornost medija usmjerit će se prema Vukovaru, a komemoracija žrtvama Škabrnje dobiti će manji prostor. Činjenica je da 18. studenoga 1991. nije okupiran cijeli Vukovar (u Borovu Naselju borbe su vođene i sljedećega dana, pa i 20. studenoga ujutro), no s obzirom na to da je taj datum zaživio u javnosti kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, pitanje je bi li imalo smisla sada to mijenjati, iako bi 19. ili 20. studenoga bili primjereniji datumi (žrtve na Ovčari ubijene su 20. studenoga).

 sajt_bkg1

Te 1991. ratna psihoza zavladala je Vukovarom nakon što su srpski teroristi 2 svibnja ubili dvanaest hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara (istoga dana ubili su i hrvatskog policajca u zaleđu Zadra). Ozbiljniji sukobi počeli su početkom srpnja 1991., kada je u borbi sa srpskim ekstremistima obranjeno Borovo Naselje, a potom su početkom kolovoza hrvatski branitelji osigurali naselje Lužac, smješteno između užeg dijela Vukovara i Borova Naselja. U prvom udaru krajem kolovoza JNA i srpske snage presjekle su cestu iz Vukovara prema Bogdanovcima, tako da se pomoć braniteljima, koja je dolazila jedinim mogućim cestovnim smjerom iz Vinkovaca i Nuštra preko Marinaca i Bogdanovaca, od tada u Vukovar mogla dostavljati samo čuvenim „kukuruznim putem“, od Bogdanovaca do naselja Lužac i dalje u grad. U borbama sredinom rujna hrvatski branitelji zaustavili su napade neprijateljskih oklopnih snaga na Trpinjskoj cesti, pretvorivši je u groblje tenkova JNA. No srpske snage tada su zauzele važan objekt silos Đergaj na ulazu u Vukovar iz smjera Bršadina i dio Sajmišta, gdje su počinile prvi veći pokolj u Vukovaru i gdje su odmah potom na Veleprometu ustrojile koncentracijski logor za Hrvate i nesrbe.

Neprijatelj je krajem rujna pregrupirao svoje snage u dvije operativne grupe „Sjever“ i „Jug“ i pokrenuo „operaciju Vukovar“. Okupacijom Marinaca, 1. listopada, presječena je komunikacija Vukovar – Bogdanovci – Marinci – Nuštar – Vinkovci, a vukovarski branitelji našli su se u potpunom okruženju. Istodobno, hrvatski branitelji uspjeli su početkom listopada obraniti Nuštar, selo od iznimne važnosti za obranu Vinkovaca, ali i napadno djelovanje prema Vukovaru. Nažalost, pokušaj hrvatskih snaga da 13. listopada prodorom iz Nuštra preko Marinaca deblokiraju Vukovar, uz velike gubitke, nije uspio. Kada su 2. studenoga neprijateljske snage ušle u Lužac, a 10. studenoga okupirale Bogdanovce, šanse za deblokadu grada postale su minimalne. Istoga dana JNA i srpske snage zauzele su područje Milova Brda, jednu od ključnih točaka obrane Vukovara, a silovitim napadima iz smera Lušca do 13. studenoga zauzele su VUPIK-ov silos u Priljevu i presjecanjem Priljevske ceste razdvojile obranu Borova Naselja i Vukovara. Toga dana nije uspio novi pokušaj hrvatskih snaga da iz pravca Nuštra deblokiraju Vukovar. To je bio posljednji pokušaj Hrvatske vojske da spasi grad od okupacije.

Tijekom nekoliko dana, zapravo noći, uoči konačne okupacije Vukovara, dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika, kao i glavni zapovjednik obrane Vukovara, uspjeli su se u skupinama probiti iz grada na slobodni teritorij. Većinom su krenuli samoinicijativno, nakon što su izgubili svaku nadu u pomoć izvana. S njima je u proboj otišao i manji dio civila. Dio njih nikada nije stigao do cilja. Neki od branitelja izašli su iz grada da bi pokušali skupiti pomoć i vratiti se u Vukovar, ali u tome nisu uspjeli. Izlazak hrvatskih branitelja i civila iz Vukovara u raznim probojima prema Nuštru i Vinkovcima poseban su dio vukovarske drame. Obje odluke branitelja – otići u neizvjesnost proboja ili ostati u gradu i biti zarobljen – bile su itekako teške i opasne po život.

S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Razulareni srpski vojnici provodili su u djelo riječi iz pjesme – “bit će mesa, klat ćemo Hrvate” – koju su pjevali marširajući razrušenim vukovarskim ulicama. Samo iz vukovarske bolnice je 20. studenoga 1991. odvedeno i ubijeno na raznim stratištima najmanje 261 osoba (ranjeni civili i branitelji te bolničko osoblje); od toga je 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, među kojima i 20-ak djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara i bačeno u iskopanu jamu.

Gotovo svakodnevni napadi JNA i srpskih snaga na grad trajali su od 24./25. kolovoza do 18., odnosno do 20. studenoga 1991. godine. Snage branitelja s oružjem u gradu i Bogdanovcima ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od oko 1800 – najviše 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. (124.) brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti. Skoro tri mjeseca oni su odoljevali višestruko nadmoćnijim neprijateljskim snagama. Prema podacima „Komande 1. vojne oblasti JNA“ (“Pregled brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike jedinica 1. VO angažovanih u b/d u istočnoj Slavoniji“), sredinom studenoga 1991. snage JNA u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa “artiljerije za podršku”, 158 oruđa “protuoklopne artiljerije” i 380 oruđa “protuavionske aritljerije”, a snage TO Srbije 9582 “vojnih osoba”. I navedeni izvor potvrđuje izravno sudjelovanje Srbije u agresiji na Hrvatsku.

Istodobno, hrvatske snage predviđene za deblokadu Vukovara, odnosno Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, ustrojena 16. listopada, prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju je imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od toliko nadmoćnijeg agresora, koji je raspolagao i s više nego deseterostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni suvremene vojne zrakoplove.

Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, uključujući i Srbe, a obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Pošte. Sve spomenute organizacije bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić – Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković – “Jastreb”, a potom Branko Borković – “Mladi Jastreb” te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

Mnogi će posebno istaknuti Sajmište kao ključ obrane i dio grada gdje su vođene najžešće borbe „prsa o prsa“, te selo Bogdanovce kao “najistureniju tvrđavu” obrane Vukovara, a njihove branitelje, među kojima su bili hosovci iz svih hrvatskih krajeva, opisat će kao nevjerojatno smione borce. Najveći dio branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Obrana grada ovisila je o njihovoj domišljatosti i hrabrosti. Neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti ljudi koji su predvodili vukovarske branitelje.

U najkritičnijim trenucima obrane Vukovara, logistička pomoć, ponajviše lijekovi i sanitetski materijal za bolnicu u nekoliko je navrata dostavljan zračnim putem, manjim zrakoplovima tipa Cessna-172 i UTVA-75 te većim dvokrilnim poljoprivrednim zrakoplovima An-2. Njima su upravljali neizmjerno hrabri hrvatski piloti Samostalnog zrakoplovnog voda, utemeljenog početkom listopada 1991. pri Operativnoj zoni Osijek. Dakako, bila je to samo kap u moru potreba branitelja i djelatnika bolnice, no noćni letovi četveročlanih posada hrvatskih zrakoplova u moralnom su smislu značili više od same pomoći. Njihova hrabrost, domišljatost, sposobnost improvizacije i vještina letenja te odlučnost da se, usprkos snažnoj protuzrakoplovnoj neprijateljskoj vatri, braniteljima Vukovara pomogne zastarjelim i sporim, za ratne uvjete svakako neprimjerenim zrakoplovima, zaslužuje jednako divljenje kao i nadljudski napori branitelja Vukovara, djelatnika bolnice, vatrogasaca i ostalih službi koje su se brinule za održavanje barem minimalnih uvjeta za život u opkoljenom i razrušenom gradu.

S obzirom na navedne podatke o odnosu snaga, fascinantan je i sam podatak da je obrana Vukovara toliko dugo odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja. Tako ogroman nesrazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika.

Ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a prizori iz Vukovara pridonijeli su razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske. Vukovar je razoren i okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj. Pokazavši da je moguće uspješno se boriti protiv nadmoćnijeg agresora, vukovarski branitelji su svojim domoljubljem i hrabrošću zaslužili počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.

Uz glasovitu prapovijesnu Vučedolsku golubicu, kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, stari vodotoranj, Bećarski križ, crkvu Sv. Filipa i Jakova, dvorac Eltz i druge građevine, simboli Vukovara u tom razdoblju zauvijek su postali granatama razoreni i izrešetani veliki vodotoranj s hrvatskom zastavom i razrušena bolnica. Jednako tako, Ovčara je postala simbol sjećanja na 145 masovnih i više od 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata.

Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. U njima se s posebnim pijetetom govori o braniteljima Vukovara. Svojim sadržajem i stilom posebno se ističe knjiga „91,6 MHZ – glasom protiv topova“ Alenke Mirković – novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica – Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu! – temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge“ nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991., i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku.

Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato, bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi hrvatskih branitelja prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini koje su tako srčano branili. Tu je ljubav, zapravo domoljublje i čovjekoljublje, kao najveći motiv vukovarskim braniteljima i kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao ratni novinar Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević i na svoj način opisao u „Priči o ljubavi“; ona je autentična poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

Događaji iz 1991. Vukovar su duboko urezali u memoriju hrvatskoga naroda kao grad heroj, zapravo grad heroja iz Domovinskog rata, i simbol obrane Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. S obzirom na to da je obrana Vukovara u temelju stvaranja suvremene hrvatske države i njezine pobjede u Domovinskom ratu, odnos prema tome gradu, prema stradanju, ali i budućnosti njegovih stanovnika, pokazuje koliko Hrvatska drži do svoje nedavne prošlosti.

Nažalost, u dijelu medija u Hrvatskoj, pa čak i djelovanjem nekih „znanstvenika“, činjenice iz Domovinskog rata i dalje se zamagljuju, a događaji ne nazivaju pravim imenom. Unatoč tome što i dokumenti UN-a govore o srpskoj okupaciji dijela Hrvatske, pa tako i Vukovara, i što srpski dokumenti svjedoče da su četnici i njihove vojvode sijale zlo po Hrvatskoj početkom 1990-ih, u Hrvatskoj će se uvijek naći netko dovoljno „progresivan“ i „multikulturalan“ za zaključak da dijelove njezina teritorija 1991. nisu okupirale srpske snage, nego su ti dijelovi samo „stavljeni pod kontrolu protivničkih snaga“. Prema nekim „multiperspektivnim“ pogledima na povijest, a u duhu „tranzicijske pravde“ i ciljeva „regionalne komisije“, Hrvati bi se još morali ispričati zato što su im 1991. dio domovine okupirale srpsko-crnogorske snage i JNA, i zato što su onu kolonu raspjevanih delija s mrtvačkom lubanjom na crnoj zastavi, koja je 20. studenoga 1991. po Vukovaru tražila salate, nazvali četnicima, a ne „protivnicima“…

Pregled medija u Hrvatskoj pokazuje da nekima Domovinski rat nije važan, da im je svejedno žive li u Hrvatskoj ili Jugoslaviji, kao i to da su hrvatsko društvo duboko podijelili iskompleksirani i nametnuti autoriteti koji selektivno govore o žrtvama, provokaciju smatraju intelektualnim dostignućem, a domoljublje fašizmom i primitivizmom. Neovisno o takvima, ostaje činjenica da je Domovinski rat u temelju suvremene Republike Hrvatske, te da su upravo domoljublje i čovjekoljublje, odnosno ljubav prema svome domu i vlastitoj obitelji, te prema svojim sugrađanima i domovini, a ne mržnja prema neprijatelju, zaslužni za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. i za onako snažan otpor koji su vukovarski branitelji pružili nadmoćnijem agresoru.

Iznimno tragična nedavna prošlost i velikosrpska agresija koja je Vukovar gotovo sravnila sa zemljom i ostavila brojne žrtve, teška svakodnevica, uz gospodarske probleme opterećena i sudbinom nekoliko stotina stanovnika i branitelja grada čija tijela još uvijek nisu pronađena i dostojno sahranjena, te neizvjesna budućnost, u kojoj će žrtve i dalje tražiti pravdu, razlozi su zbog kojih je Vukovar posebno važno i osjetljivo područje Hrvatske te zbog kojih su građani Hrvatske iznimno osjetljivi na događaje u Vukovaru (među onima koji Vukovar smatraju „gradom s posebnim pijetetom“ su i građani srpske nacionalnosti koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu i državu). Zapravo, događaji u Vukovaru 1991. i odnos prema žrtvi i stradanju koje su vukovarski branitelji podnijeli za stvaranje suvremene Hrvatske, te spoznaja da se osobe koje su 1991. napadale na Vukovar ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, uz gospodarske prilike, temelj su današnjih problema na tom području.

Istina je, Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu, no posljedice rata itekako su vidljive, i ne samo posljedice… Onima koji su u ratu izgubili svoje najmilije, rane nikad neće zacijeliti. Za Hrvatsku i stradale Hrvate rane iz Domovinskog rata bit će svježe i rat će trajati sve dok se ne pronađu nestali, ne prizna čin agresije i plati, makar simbolična, odšteta, odnosno dok se pravda ne zadovolji. Za mnoge obitelji u Vukovaru vrijeme je stalo 1991. i stajat će sve dok preživjeli tragaju za nestalima, a žrtve za pravdom. Inzistiranje na tome ne znači povratak u prošlost i podjele, naprotiv, znači stvaranje temelja za trajan mir, zajednički život i dobrosusjedske odnose. Dakle, i u ovom slučaju inzistirati na pravdi je, prije svega, pitanje budućnosti naše djece, ali i pitanje samopoštovanja. Tim više jer velikosrpska ideja iz 1991. nije nestala s mirnom reintegracijom. To što se o tom problemu ne govori u „glavnim“ medijima, ne znači da on ne postoji. I kakva je to pobjeda kad najzaslužniji za pobjedu u Domovinskom ratu – najteže stradali ratnici i najhrabriji među pobjednicima – nisu zadovoljni…

O mržnji s kojom su srpske snage 1991. napadale Vukovar svjedoči podatak da je u Vukovaru razrušeno ili oštećeno više od 90% građevina. Tijekom okupacije grad je pretvoren u etnički „čist“, srpski grad. Netrpeljivost srpske vlasti u okupiranom Vukovaru prema Hrvatima, hrvatskim nazivima i osobama iz hrvatske povijesti, čak i prema hrvatskim pjesnicima kojima su, očito je, „presudili“ zbog hrvatskog jezika i pisma, očituje se i u „Rešenju o promeni imena ulica i trgova“, koje je 16. srpnja 1992. donio „Izvršni savet Opštine Vukovar“. Ponajviše u odluci da se ulica, u hrvatskom narodu omiljenoga političara i vođe Stjepana Radića, koji je kao hrvatski zastupnik teško ranjen 1928. u “Narodnoj skupštini” u Beogradu, a ubrzo potom umro, preimenuje u ulicu njegova ubojice, srpskoga zastupnika Puniše Račića. Takva mržnja „pobednika“ i „oslobodilaca“ u okupiranom Vukovaru prema svemu što je hrvatsko, te činjenica da je uspješna provedba procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, od 1995. do 1998., prije svega rezultat tadašnjeg odnosa snaga na bojnom polju (odnosno nemoći Srbije da vojno zaustavi reintegraciju toga područja u ustavno-pravni sustav RH), nameće pitanje jesu li se oni koji su 1991. napadali grad i tvrdili „ovo je Srbija“ promijenili barem toliko da prihvaćaju činjenicu da se Vukovar nalazi u Republici Hrvatskoj? Ili su tek primorani na život u Hrvatskoj? Odgovor na to pitanje i odnos prema žrtvama presudniji je za budućnost zajedničkog života Hrvata i Srba u Vukovaru, od rasprave o visini postotka potrebnog za primjenu zakona o dvojezičnom ispisivanju toponima na području gdje žive Srbi i ostale nacionalne manjine (u mirovnim inicijativama tijekom rata Hrvatska je predlagala da se to primjenjuje na području gdje Srbi čine natpolovičnu većinu, a Europa se tome nije protivila). Stoga je trebalo predvidjeti da oni koji su u srpskoj agresiji izgubili svoje najmilije, mladost, dijelove tijela i zdravlje te imovinu, rutinsku provedbu odluke o postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima po Vukovaru mogu doživjeti kao i spomenuto „Rešenje o promeni imena ulica i trgova“ u okupiranom Vukovaru.

Povijest je pokazala da težina prošlosti može opteretiti sadašnjost i budućnost, ako se ne prikaže na vrijeme i objektivno, i ako se ne poštuje „kontekst vremena“. O tome svjedoči ignoriranje činjenica iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća na ovim prostorima. Jednako tako, „kontekst vremena“, ali i „kontekst događaja“, ne smiju zanemariti ni oni koji donose odluke, posebice na područjima ili o područjima s „teškom“ prošlošću, koja neriješenim problemima ili otvorenim pitanjima gotovo svakodnevno „pritišće“ tamošnje preživjele (!) stanovnike. Ako zaista želimo biti pravedni i mudri. A zakoni postoje, barem se tako tumači razlog njihova postojanja, da bi omogućili uredan život, a spriječili kaos i nered, te da bi se pravda lakše ostvarila. I zato je važno da zakone donose, ali da ih i provode, ne samo stručni, nego i mudri ljudi. U tom kontekstu je političar s iskustvom provođenja procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja zaključio da je Vukovar „zakon iznad svih zakona“, što znači da se prilikom donošenja i provođenja zakona u tom gradu u obzir treba uzeti njegova posebnost.

Na takvo razmišljanje potiču aktualni događaji u Vukovaru i rasprave o „obveznom“ postavljanju ploča s natpisima na ćirilici na državne ustanove. Naravno da problem nije u ćirilici kao pismu, niti u namjeri ugrožavanja prava nacionalnih manjina, nego u posljedicama velikosrpske agresije na Vukovar 1991., odnosno u toliko važnom „kontekstu vremena i događaja“. Problema s pločama s natpisima na ćirilici nije bilo na drugim područjima Hrvatske, sve dok se nisu počele postavljati u Vukovaru.

Nažalost, bez obzira na Zakone, ostat će međunacionalno nepovjerenje na onim područjima gdje su otvorena pitanja, prije svega pitanje nestalih osoba iz Domovinskog rata, koje u ovom trenutku najviše opterećuje međuljudske odnose u Hrvatskom Podunavlju i koje je temelj za izgradnju zajedničkog života. Ostat će i strahovi među Srbima i Hrvatima, potencirani događajima iz prošlosti, koji opterećuju svakodnevicu i koji se uvijek mogu iskoristiti kao okidač za nove sukobe. Ti strahovi mogu nestati samo odlučnim i cjelovitim suočavanjem s prošlošću i, naravno, prihvaćanjem činjenice da je Hrvatsko Podunavlje dio Republike Hrvatske i da će to zauvijek ostati. Srbi će uvijek isticati strah od ponavljanja progona iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, iako se hrvatsko društvo u najvećoj mjeri suočilo s tamnim stranicama svoje povijesti, što je razvidno i u sadržaju samoga Ustava RH, kao i u sadržaju udžbenika iz povijesti u školama i u izjavama većine relevantnih subjekata javnoga života. Nasuprot tome, Hrvati će isticati zabrinutost zbog mogućeg nastavka velikosrpske politike, čiji kontinuitet traje od 19. stoljeća.

Zbog znakovitosti za problematiku o kojoj govorimo podsjetit ću na izvore o pokretu simboličkog naziva „Srbi na okup“ iz 1939. i 1940., dakle iz razdoblja kad NDH još nije bila proglašena i uspostavljena. Pod snažnim utjecajem tadašnjih vojnih krugova i Srpske pravoslavne crkve, taj se pokret razvio s ciljem stvaranja srpske „Krajine“ (!) kao posebne teritorijalne oblasti, koja bi okupila sve Srbe u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni i pripojila se „srpskom dijelu“ države. Djelovala je od studenoga i prosinca 1939., osobito u Kninu i Vukovaru, kao odgovor velikosrpskih krugova na sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske, koja je prema njihovu mišljenju obuhvatila srpski teritorij (isti onaj na kojem će 1990. Srbi u Hrvatskoj proglasiti „SAO Krajinu“). Skupljanje potpisa u Kninu za odcjepljenje od Hrvatske i pripajanje Vrbaskoj banovini počelo je već krajem 1939. godine. Istodobno, prema „opširnom izvješću vukovarskoga poglavarstva gradske policije“, najviše „ekstremne psihoze stvarali su upravni obori Srpskih crkvenih općina“ u Vukovaru, Trpinji, Negoslavcima, Boboti, Gabošu i Mikluševcu – sve općine Vukovarskoga kotara, zatim u Dalju, Bijelom Brdu i Erdutu u Osječkom kotaru. Uglavnom se zahtijevalo „odcjepljenje od Hrvatske“ (hrvatskog dijela tadašnje Jugoslavije). U tu svrhu šireni su brojni letci s natpisom „Braćo Srbi na okup“.

Za navedena sela u Slavoniji, mi koji nismo podrijetlom s toga područja i nije nas put vodio kroz njih, prvi put smo čuli početkom 1990-ih. Zbog istih razloga kao i 1940. S obzirom na taj kontinuitet i ignoriranje događaja iz 1990-ih, imamo li razloga biti zabrinuti da će i naša djeca toponime u istočnoj Slavoniji opet upoznavati na temelju policijskih izvješća o barikadama u naseljima čije stanovništvo tvrdi da je to Srbija?

Povijesni izvori pokazuju da su neka pitanja o obrani Vukovara u javnosti nametnuta kao kontroverzna, iako je njihov okvir sasvim jasan. Činjenica je da je moglo biti i pogrešaka u vođenju obrane i zapovjedanju, no činjenica je i da će svaka ozbiljna raščlamba dovesti do zaključka da se Vukovar, u onakvim okolnostima kakve su bile u Hrvatskoj u jesen 1991., nije mogao obraniti.

Spomenute dvojbe, zapravo dezinformacije, plasirane su i nametnute javnosti iz više razloga i na više načina. Među ostalim i djelovanjem „Opere“ (Odelenje za propagandni rat, osnovano 1991. pri RV i PVO JNA u Beogradu radi protuobavještajne djelatnosti u Hrvatskoj). Dezinformacije su plasirane s ciljem poticanja unutarhrvatskih podjela, kako bi se srušila središnja vlast u Zagrebu i osigurao ostanak Hrvatske u nekoj novoj Jugoslaviji te s ciljem nametanja osjećaja krivnje i izjednačavanja odgovornosti svih strana u sukobu, na način da se velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku prikaže kao „građanski rat“ u kojem su „svi podjednako krivi za sve“. Neke od plasiranih jugoslavenskih i srbijanskih protuobavijesti u hrvatski, jugoslavenski i strani medijski prostor i danas su opstale kao predrasude u korpusu hrvatskog javnog znanja (npr., da je hrvatsko vodstvo onemogućilo deblokadu Vukovara i zbog međunarodnog priznanja svjesno žrtvovalo, ne samo grad, nego i njegove ljude, da je Bosanska Posavina prodana za jug Dalmacije ili za zapadnu Hercegovinu, da je Tuđman s Miloševićem dogovorio podjelu BiH, da je RH agresor na BiH, itd.). Iako se danas zna da to nije točno i da ne postoje ozbiljni dokazi i pokazatelji za takve tvrdnje, one se u javnosti i dalje često ponavljaju kao neosporne činjenice, s ciljem izazivanja podjela i odbijanja istinitog i vjerodostojnog utvrđivanja činjenica iz Domovinskog rata.

„Stvaratelji“ takvih informacija pritom zaobilaze važne činjenice. Primjerice, da su hrvatske obrambene snage u tom razdoblju bile znatno slabije opremljene i ustrojene od Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je napala Hrvatsku, da su pojedine službe u Hrvatskoj bile još daleko od potrebne organiziranosti i učinkovitosti, da su se borbe vodile na više bojišta u Hrvatskoj, da je u rujnu i listopadu 1991. prijetila opasnost da hrvatski teritorij bude presječen u Dalmaciji kod Zadra, u Lici kod Gospića i Otočca, u zapadnoj Slavoniji između Nove Gradiške, Novske i Pakraca, na Kordunu kod Karlovca, na Banovini kod Siska (gubitak svakoga od spomenutih gradova ili područja, značilo bi odsjecanje većeg dijela teritorija Republike Hrvatske i uspjeh neprijateljskih snaga od strateškog značaja), te da Oružane snage RH niti u studenom 1991. nisu bile na organizacijskoj razini i materijalno-tehničkoj opremljenosti potrebnoj za izvođenje većih oslobodilačkih operacija na više mjesta istodobno (upravo tada u tijeku su bila oslobodilačka djelovanja hrvatskih snaga na zapadno-slavonskom bojištu). Posebno se zanemaruje činjenica da je JNA već u svibnju 1990. razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, kao republičku komponentu jugoslavenskih oružanih snaga, tako da su se prvom udaru dobro naoružane neprijateljske vojske suprotstavile slabo naoružane obrambene snage Republike Hrvatske, s policijom čiji je etnički sastav bio heterogen. Pritom je važno podsjetiti i na činjenicu da je Europska Zajednica u srpnju, a potom i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda u rujnu 1991., uvelo embargo na izvoz oružja na prostor bivše Jugoslavije, kojim je osigurano postojeće stanje goleme nadmoći JNA u naoružanju i zalihama streljiva, nasuprot hrvatskim obrambenim snagama. Sve navedene činjenice pokazuju koliko je obrana Hrvatske u ljeto i jesen 1991. bila složena i najvećim dijelom odgovor su na pitanje zašto je neko područje Republike Hrvatske u tom razdoblju okupirano. Zapravo, primjerenije je pitanje kako se Hrvatska u takvim okolnostima uopće uspjela obraniti, odnosno kako se Vukovar uspio tako dugo održati s obzirom na omjer snaga branitelja i agresora!

 Prije donošenja zaključka o nekom događaju ili povjesnom procesu, onaj tko zaista drži do činjenica i objektivnosti, treba duboko zaroniti u izvore i uzeti u obzir načelo cjelovitosti, a ne zaključivati na temelju pojedinih fragmenata, k tomu još upitne vjerodostojnosti. A činjenica je da sadržaj povijesnih izvora, cijelovito prikazan, navodi na sasvim drugačiji zaključak od onoga koji nam se sugerira u dijelu medija. Dakle, hrvatsko vodstvo i predsjednik Tuđman nisu „žrtvovali Vukovar radi međunarodnog priznanja“, niti su ravnodušno promatrali svakodnevne događaje, a kamo li da je Vukovar „izdan“ ili “prodan“ (i vojno i civilno vodstvo RH ulagalo je znatne napore za obranu Vukovara, pokušano je i nekoliko proboja za deblokadu grada, a ne može se ignorirati ni stanje na ostalim bojištima). To ne znači da predsjednik Tuđman nije griješio ili da nije imao neke krive procjene i poteze, ali optužiti ga za izdaju ili za nebrigu o Vukovaru i žrtvovanje ljudi nakon svega što pokazuju izvori o Domovinskom ratu i nakon što je Hrvatska uspješno vratila okupirani teritorij, najblaže rečeno, nije korektno.

Sama činjenica da postoje znatne razlike u prikazu pojedinih događaja iz Domovinskog rata, pa i Domovinskog rata u cjelini, između znanstvenika koji se tom problematikom bave ozbiljno i duže vrijeme te osoba koje toj problematici ne prilaze na znanstveni način, traži odgovor na pitanje zašto su ovi potonji medijima zanimljiviji?

Ante Nazor/croative.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Domoljublje je ključ opstanka!

Objavljeno

na

Objavio

Od pamtivijeka čovjek živi u zajednici. Zajednica ima zajednički interes. Obitelj je osnovna ljudska zajednica. Država je zajednica definirana širim odrednicama poput jezika, povijesti, pretpostavljene genetike, geneze, sve to osviješteno u određenoj zajedničkoj politici, odnosno u najširem smislu država je zajednica povezanih ljudi koji sebe smatraju dijelom jednog naroda pa onda i nacije. Dio naroda može živjeti i u drugim državama, ali je dio iste zajednice – isti narod.

Snaga i prosperitet jedne obitelji kao osnovne zajednice ovisi prvenstveno o ljubavi oca i majke prema svojoj obitelji. Zašto ne ovisi o o inteligenciji pitat ćete se? Naravno da ovisi i o ineligenciji, no osnovna i ključna komponenta je ljubav prema obitelji.

Domoljublje, kako ime samo za sebe govori, a ime je znak, znači ljubav prema svom domu. Dom nisu samo zidine, špilja, sojenica, vila, šume, planine, more, rijeke i jezera, dom je obitelj, dom su ljudi, ljubiti svoj dom znači ljubiti svoju obitelj, skrbiti za svoju obitelj i biti spreman dom svoj i svoju domovinu braniti od svake ugroze.

Domoljublje na razini naroda, nacije, države znači ljubav prema svojoj zajednici u najširem smislu, znači dati sve od sebe za svoju ljubljenu zajednicu, ako je ljubimo?

Od vulgarnog shvaćanja inteligencije u civilizaciji idiota važnija je ljubav. U biti ljubav je ključna komponenta u odnosu oca i majke prema svojoj obitelji kao i političara prema svom narodu – naciji. Roditelji kojima je ljubav jača od poroka i lošeg karaktera uspješno održavaju svoje obitelji bez obzira na okolnosti, u svakom slučaju daju sve od sebe i žive za svoju obitelj nastojeći djecu izvesti na pravi put, u konačnici za to žive i to im je jedini cilj. Roditelje koji se tako ponašaju, vođeni ljubavi prema onima koji o njima ovise, možemo smatrati inteligentnima jer su djecu naučili osnovama života i suživota u ravnoteži sa drugima.

Ono što su otac i majka za obitelj to su političari za naciju-državu. Otac i majka skrbe za one koje vole i ne misle o sebi sve dok svaki član obitelji nije zadovoljan i sretan u okvirima onoga što realno možemo sebi omogućiti. Političari su otac i majka svoje zajednice i posljednja obrana interesa zajednice, odnosno to bi trebali biti.

Otac i majka obitelji mogu biti vrijedni i marljivi ljudi, prožeti univerzalnom etikom i blagoslovljeni Duhom Svetim, dakle prožeti ljubavlju. Također otac ili majka, rijetko obadvoje, češće jedno od njih, mogu biti potpuno emocionalno osakaćeni i kao takvi apsolutno beskorisni svojoj obitelji. Dakle, roditelji mogu biti pijanci, kockari, kurviši, lijenčine, vulgarni i sebični hedonisti i kao takvi samo teret svojoj obitelji – propaliteti. I ne samo teret, takvi jedu svoju obitelj, oni su kanibali i parazit na tijelu svoje obitelji i to što su moguće inteligentni u vulgarnom smislu i u skladu sa ne-vrijednostima ove civilizacije idiota doista nije na korist obitelji, oni su klošari i propaliteti.

Političari su otac i majka svom narodu-naciji. Političari prožeti ljubavlju prema svom narodu čine sve ono što otac i majka čine za svoju obitelj, skrbe i bore se za prosperitet svoga naroda. Nije potrebno dokazivati da su takvi političari apsolutni izuzetak, no postoje i redovito ih prekasno prepoznajemo.

Domoljublje je temelj života uspješne obitelji, jednako tako i države. Domoljublje je najveća i nepremostiva prepreka onima koji žele opljačkati i uništiti nečiju obitelj. Domoljublje na razini države je zadnja linija obrane jednog naroda, kada nestane domoljublje država se lako raskomada, jer je nebranjena.

U Hrvatskoj je u punom zamahu histerična kampanja blaćenja i ponižavanja svega i svih koji stoje na toj posljednjoj liniji obrane. Domoljublje u Hrvatskoj tobožnji intelektualci, quasi-znanstvenici, nadri-novinari, tobožnji civilni aktivisti i tobožnji ljudi prikazuju kao relikt prošlosti, arhaizam bez sadržaja, ako i ima sadržaj onda je taj sadržaj anticivilizacijski. tvrde oni. Dakle skrbiti sa ljubavlju, domo-ljubavlju, o svojoj zajednici je loše i zlo pouka je ovih histeričnih neprijatelja našeg doma i domoljublja.

Kada netko želi opljačkati i uništiti neku obitelj, a ima plan i sredstva – čitaj: novac, on će prvo ići na temelje onoga što tu obitelj drži na okupu, a to je, pogađate –  ljubav, domoljublje. Pa će sve pokušati i tražiti slabu točku kod roditelja, a i kod djece. Ako je od ljubavi oca prema svojoj obitelji jača strast za kockom i alkoholom navodit će ga da pije i da se kocka, ako je slabić nudit će mu drogu, ako je moralni idiot kupit će ga velikom plaćom, samo on mora založiti dio imovine, pa još jedan dio, pa… I tako, dok moralni idiot broji koliko je zaradio, s druge strane obitelj-narod gubi sve.

Političari su još više izloženi napadima vanjskih i unutarnjih neprijatelja, no na isti način. Političar domoljub zna da je njegov narod njegov narod, zna da je potekao od tog naroda, da svom narodu sve duguje i da njegov život pripada narodu od kojeg je potekao. Političar domoljub ljubi svoj narod svim srcem svojim i svom dušom svojom i narod voli njega, i pamti tisućama godina. Neprijateljski agent-političar ljubav prema svom narodu, domoljublje, prikazuje kao mržnju i uvijek o domoljublju govori kao o zlu. Istovremeno taj isti svaku priliku koristi da pokaže ljubav prema svom narodu, stvarnom ili imaginarnom – jugoslaveni… Uz parolu “Ja ne mrzim” neprijateljski agent-političar vodi rat protiv domoljuba pokušavajući mu poljuljati vjeru u ispravnost čina ljubavi prema svom narodu, a sve s ciljem da ga odvoji od naroda i lakše savlada. To je stari predatorski trik, ali i danas vrlo uspješan.

Političar propalitet ništa od ovoga ne zna ili ne shvaća, on nema svijest i savjest, jedino što vidi je njegova budućnost u bogatstvu, a što se njega tiče narod može pomrijeti odmah ili nakon dugog mučenja, tako svejedno, bitno da on ima brdo para i stanova.

Na tisuće načina možemo uspoređivati oca i majku u odnosu na čitavu obitelj, koja ponekad uključuje i njihove roditelje, tete, ujake… i političare u odnosu na narod koji jednako pa čak i više ovisi o političarima, a taj narod najmanje je jednako osjetljiv i izložen propasti kad je političar emocionalno sakati moralni idiot. Evo nekih primjera…

Svi smo svjedoci nemoralnih eskapada emocionalno sakatih političara zadnjih tridesetak godina. Primjerice izdajničkih svjedočenja protiv svojih prethodnika, vojnika, naroda, a to nije normalno. Nije normalno jednako kao što nije normalno da otac i majka oblajavaju svoju djecu gdje stignu i iznose kompletno sve što znaju o svojoj djeci i tako ih izlažu podsmijehu, mržnji, prijeziru.

Usput, tako neljudski tretirana djeca razvijaju kompleks manje vrijednosti, samoprijezir, neuspješna su i nesretna. Naravno da ni takvi roditelji (političari) nisu slučajno takvi, naravno da oni daju samo ono što imaju: samoprijezir, mržnju, komplekse manje vrijednosti, prazninu svoje obogaljene duše. Naravno da zdravi i inteligentni roditelji ne ogoljuju svoju djecu do krajnosti, jer znaju da i djeca njihovih prijatelja, neprijatelja i poznanika također imaju mana i da njihovi roditelji kriju njihove mane kako bi stvorili bolje početne pozicije za svoju djecu, oni djecu pripremaju na uspjeh, a ako su inteligentni svakako rade na ispravljanju grešaka kod svoje djece, no u tišini doma i ne daju na sav glas kad dijete nešto pogriješi ili se osramoti, već brane svoju djecu, to je prirodno i normalno.

Nije bez razloga zakonom propisano da roditelji ne moraju svjedočiti protiv svoje djece, naravno da svi to pravo da ne svjedoče protiv svoje djece koriste. Svi osim moralnih idiota!

Probajmo zamisliti u kolikoj su strahovitoj prednosti djeca koja imaju zdrave i inteligentne roditelje, a iz kakvog paklenog minusa kreću djeca kojima su roditelji emocionalno osakaćeni idioti?

Isto je i sa političarima. Isto tako u jednom narodu djeluju i znanstvenici, novinari, sociolozi, filozofi… Oni pametni, koje možemo zvati inteligentnim ljudima, bore se da isprave pogrešna ponašanja i obrasce u svom narodu, ali unutar zidova svoga doma, oni emocionalno sakati, moralni idioti, histerično urlaju i pišu čitavom svijetu o svemu što znaju i ne znaju o svom narodu. Svoj narod pljuju, teroriziraju  i pritiskaju zajedno sa neprijateljima svoga naroda, a ti nepriajtelji su oni isti koji nikad ne rade ono što rade naši moralni idioti.

I onda dijete – unutar bolesne obitelji, i narod – unutar bolesne države, ostaje sam, psihički rastrojen i podložan manipulaciji. Ludi otac koji se kocka s obiteljskim srebrom redovito je pod stranim utjecajem, njemu se strani utjecaj dodvorava i časti ga dok mu djeca skapavaju i umiru, a ako se požale onda ih još i napadne i prebije tvrdeći da nisu zaslužili ni ono što imaju. I opet ih oblaje pred čitavim svijetom tvrdeći da su problem i da ne zna što će s njima, pa još i zaziva pomoć onih koji su mu oduzeli dušu i ljudskost obećavši mu dobru plaću i/ili funkciju u nekoj budućoj vlasti koju će, naravno, formirati oni koji ga drže kao idiota na uzici, a on će ostati na tom istom mjestu. Nevjerojatno je da takav otac-političar uopće ne shvaća da već ima vlast i da neprijatelji njegove djece-naroda njemu ne nude ništa što nema, nego od njega prave budalu iskorištavajući njegov loš karakter navodeći ga da radi protiv svoje obitelji – naroda.

Nastran otac/političar svjedoči protiv svoje djece/naroda, dobar otac/političar odbija svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda jer to nije prirodno i svjestan je da će onaj drugi odbiti svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda, a onda od pravde nema ni p. Naravno da se i neprijatelj smije ovom političaru idiotu te da ga ni najmanje ne poštuje dok mu laska kako je dobro postupio, prešućujući da on sam nikad ne bi tako postupio upravo zato što je svjestan koliko je to duboko nakazan i nemoralan čin.

Dobar otac/političar svoje dijete/narod voli i hvali njegove dobre osobine, a dijete/narod voli svoga oca/političara i trudi se opravdati njegove riječi/ljubav i tako se širi mjera dobra.

Emocionalno osakaćeni moralni idiot otac/političar svoje dijete/narod na svakom koraku ogovara, prikazuje ga tisuću puta gorim nego što je, mrzi svoj narod, a dijete/narod s pravom mrzi njega i pruža otpor na svakom koraku, tako se širi mjera zla, dok neprijatelji likuju.

Inače je doista rijetkost da otac mrzi svoju djecu i da političar mrzi svoj narod, no u Hrvatskoj imamo umjetno uzgojenu sortu nametnutih političara koji mentalno nisu dio hrvatskog naroda i čudom se čude onima koji vole svoj hrvatski narod. Odakle takvo stanje, odakle ona groteskna pobuda da se likuje nad pokoljem vlastitog naroda ili nacističkim presudama koje nemaju veze sa pravdom?

Nakon drugog svjetskog rata pobijena je sva inteligencija hrvatskog naroda i umjetno su uzgajani poslušnici kojima je odurna svaka hrvatska država i svaku ljubav prema hrvatskom narodu takvi vide kao zlo i mržnju, uz prigodnu parolu “Ja ne mrzim”. Da, baš to što ljubav prema hrvatskom narodu – domoljublje – vide samo kao mržnju odaje njihovu duboku mržnju, kristalno jasno.

Možemo to i ovako reći, nakon ww2 hrvatskoj djeci su pobijeni roditelji, stričevi, ujaci, tete, bake i djedovi, svi koji su iskreno voljeli hrvatsko dijete, umjesto okrutno pobijenih postavljeni su kao političari/staratelji svi koji su iskazali najbestijalniju okrutnost prema hrvatskom narodu. Pobijeni su također svi oni koji su ne shvaćajući igru sudjelovali na strani iskonskog zla protiv svoga naroda, no uvidjevši da se kolje kompletno sve bez obzira na to je li netko nešto ili išta kriv podigli su ovi zavedeni glas u očaju i pogubljeni su, ostali su samo neprijatelji, očusi i maćehe iz devetog kruga pakla. Hrvatska je danas premrežena maćehama i očusima koji nikad nisu voljeli ni zavoljeli hrvatsko dijete.

Kako već rekoh, otac ili majka koji mrze svoju djecu apsolutna su rijetkost i to je redovito mentalni poremećaj za košulju na psihijatriji, no daleko su češći primjeri mržnje očuha i maćeha prema pastorku i to je prava istina o političarima u Hrvatskoj koji dilaju dokumente, pišu peticije protiv svojih pastoraka, postavljaju na sva ključna mjesta nove očuhe i maćehe, jednostavno pokušavaju ubiti pastorke ili ih dovesti u takvo mentalno rastrojstvo da mogu manipulirati i iskoristiti ono što je prirodno pravo i nasljedstvo hrvatskog djeteta kojemu su njihovi preci ili prethodnici pobili roditelje.

Domoljublje i ljubav prema svojoj djeci/narodu odlika je istinskih i karakternih ljudi, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Japanu ili Americi. Domoljublje znači život, izostanak domoljublja znači smrt obitelji/zajednici/državi.

Ali zlo evoluira i krije se, krije svoje namjere i ciljeve, a svako zaostajanje i prepuštanje floskulama vodi u propast. Danas je neprijatelj strašniji nego ikad i sve što znamo nije ono što jest, ali baš sve. Zavedeni smo nekim boljim sutra, samo moramo sve prepustiti njima i vjerovati im, a njih vodi interes i nemilosrdno ga utjeruju uništavajući sve pred sobom, mi i dalje vjerujemo da će biti bolje.

Ne, neće, ova civilizacija idiota ne postaje bolja, niti se standard ostalima usklađuje sa onim u Švedskoj, čak nasuprot, Švedska više nije što je bila i nikad više neće biti, isto tako i Njemačka. Švedska i Njemačka kakve smo znali više ne postoje, tamo je zlo pustilo korijenje  i uništilo zadnju liniju obrane – domoljublje, sad tamo vlada najvulgarniji interes, a interes nema dušu, niti plače za umirućim djetetom.

Primjer manipulacije je i to što se napredak i prosperitet prikazuju kao ciljevi ove civilizacije idiota, nudi se bolje sutra, to bolje sutra ne dolazi i neće doći, odnosno doći će malo sutra. Svaki dan imamo manje prava a političari očusi i maćehe ne bore se za svoju djecu već za korporacije bez duše, umri dijete, samo najpokvareniji opstaju, znaju oni!

Otac i majka koji vole svoju djecu i sve članove svoje obitelji sve daju za članove svoje obitelji. Očuh i maćeha sve daju na svoju zabavu i troše ono što im nikad nije ni pripadalo osiromašujući djecu koju nikad nisu ni voljeli. Karakter i kvalitet obitelji ogleda se u tome kako se odnose prema starima i nemoćnima, bolesnima. Hoće li kupiti novi Audi A8 i novi Iphone ili će djeci platiti školovanje, starima osigurati bar tri obroka dnevno i mirnu starost… definira i razdvaja ljude od neljudi, domoljube od klošara i propaliteta. Otac obitelji kojemu su roditelji gladni, djeca nesretna i gladna, a u stanu umjesto wc školjke ima rupu u podu, dok istovremeno vozi bijesni BMW, Audi ili Mercedes je klošarčić i nula od čovjeka, moralni idiot.

Domoljub otac, političar i istinski čovjek vozit će, oblačiti se i posjedovati samo ono što si može priuštiti, djeca će imati sve što im treba da budu sretna i uspješna, njegovi roditelji će također imati sve što im treba za dostojanstvenu starost te će s ponosom, ljubavlju i poštovanjem slušati njegove riječi, to je ispravan put.

Otac brani interes obitelji, političar brani interes naroda, ako su domoljubi? Ako nisu domoljubi onda ne brane interese svoje obitelji i naroda, ako ne brane interese svoje obitelji i svoga naroda čije onda brane?

Domoljub političar zna da je hrvatski narod njegov narod i da je njegova dužnost braniti hrvatski narod bilo gdje, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći i moći naroda da pomogne nesretnom ili napadnutom bratu. Isto kao što brat bratu priskače u pomoć kad ga u nekom drugom selu napadnu neprijatelji, a tko bi uostalom trebao pomoći njegovom bratu ako neće on kao brat?

Hrvatska je izdala svoju braću u BiH i svi novci svijeta to ne mogu nadomjestiti, izdajom naše braće ugrozili smo i sebe i maćehinski odnos – “na ti zera novaca” nema nikakvu težinu niti će ispraviti pogrešku koja će skupo koštati i Hrvatsku. Ali je odličan primjer maćehinskog odnosa i dubokog nerazumijevanja biti stvari. Isti odnos politika u RH ima i prema braniteljima, “na i tebi zera ili zera više i kuš, mrš tamo u kut.” I sad bi mi trebali biti zahvalni, istovremeno se financira milijardama ili oprašta neplaćanje poreza u stotinama milijuna kuna medijima i civilnim udrugama koji/koje javno i otvoreno ruše Hrvatsku, svaki od onih koji ruše Hrvatsku ima morbidno velike plaće i niti jedan koji se bori za Hrvatsku ne dobije lipu. Naši političari nekima su očevi i majke, a nekima očusi i maćehe. I nije problem što mi koji pokušavamo stabilizirati i očuvati Hrvatsku nemamo ništa, ljubav i novac ionako ne idu zajedno, ali je pitanje zašto je količina mržnje i rada protiv Hrvatske redovito kriterij za dodjelu silnih milijuna, milijardi, povišica i beneficija?

U svakoj državi svijeta za najviše dužnosti ključna osobina je domoljublje, to je normalno i ispravno, jer domoljub će dati sve od sebe za boljitak svoga naroda. Uzalud vrhunski rezultati na testu inteligencije ako je dotičnom cilj rušenje države. U Hrvatskoj je potrebno imati potvrdu o nekažnjavanju kao i čist dosje kad se javljaš za posao u Gradskoj čistoći, ali ne i za dužnost ministra ili savjetnika predsjednika. Čak nije problem (dok svi ne saznaju, a izbori se približavaju) ako se upinješ dokazati da su Hrvati i hrvatska volja za državom nelegalno ilegalni mit, još je manji problem ako si aktivno kao ideolog terorizma sudjelovao u terorističkoj okupaciji dijela Hrvatske, nema ograničenja i jedinstvena smo država u svijetu u kojoj kao terorist i osumnjičenik za ratne zločine protiv Hrvata možeš biti na značajnoj dužnosti ili u Saboru. Jedinstveni smo u svijetu, bilo koja druga država sa ovakvim pomanjkanjem samopoštovanja bila bi razorena za čas, mi opstajemo, kako i do kad Boga pitaj?

Kako prepoznati smrtne neprijatelje? Lako, ima ih dvije vrste. Jedni su oni koji uporno dokazuju da je domoljublje zlo i pljuju sve koji vole hrvatski narod i pokušavaju nešto korisno napraviti, a domoljublje prikazuju kao zlo. Drugi su oni koji se lažno kite domoljubljem dok istovremeno brutalno štete hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj svojim vulgarnim hedonističkim mentalnim sklopom predatora bez skrupula. Ne zna se koji su od ove dvije skupine opasniji po Hrvatsku.

Kad vidimo političara koji pobijedivši na izborima problijedi umjesto da se veseli i skače ko životinja koja vidi samo svoj interes, a ne tragediju s kojom će se morati suočiti, znat ćemo da smo izabrali čovjeka koji je svjestan strahotnog stanja i koji će ostaviti svoje zdravlje i život da nas izvuče iz ovog ponora u koji su nas nasilno i prijevarom bacili.

Domoljublje je ključ opstanka!

Stjepan Štimac/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari