Pratite nas

Kolumne

Ante Nazor: Istina o Aliji Izetbegoviću

Objavljeno

na

Uz knjigu Miroslava Tuđmana „Druga strana Rubikona: Politička strategija Alije Izetbegovića“

Sveučilišni profesor i izravni sudionik ratnih događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-ih Miroslav Tuđman napisao je zanimljivu i izvorima bogato potkrijepljenu knjigu Druga strana Rubikona: politička strategija Alije Izetbegovića.

Podijeljena u pet poglavlja/dijelova (Ishodišta i odrednice unitarne strategije Alije Izetbegovića, Preuzimanje središnjih državnih institucija, Na drugoj strani Rubikona, Rat za teritorije će se nastaviti i Državni suverenitet perfidnog građanstva) na oko 440 stranica s oko 930 bilješki, spomenuta knjiga nedvojbeno je vrijedan doprinos novijoj hrvatskoj historiografiji i boljem razumijevanju prilika u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih.

Druga strana Rubikona

Kao što je u recenziji napisao akademik Davorin Rudolf, „srž i vrijednost knjige je u izlaganju Izetbegovićeve doktrine, nauka, političke filozofije i Izetbegovićeva uvjerenja o najboljem i jedino ispravnome konačnome uređenju i rješenju međunarodnog političkog i pravnog statusa Muslimana općenito, uključujući pitanje Muslimana u bivšoj Jugoslaviji, nastanjenih i rasutih na crti od Makedonije do Slovenije“.

Akademik je pritom zapazio da se „korijeni te doktrine nalaze u Islamskoj deklaraciji, koju je Alija Izetbegović napisao 1969–1970. i objavio u Sarajevu (knjiga je bila zabranjena u Jugoslaviji), potom su razrađeni u njegovim državnim i intelektualnim djelima (posebice u knjizi Islam između Istoka i Zapada, 1980.) i djelatnostima sve do njegove smrti u listopadu 2003“.

Dominacija najbrojnije nacije

Islamska deklaracija

Sukladno tomu i autor knjige, Miroslav Tuđman, ističe da je „temeljna premisa Izetbegovićeve doktrine izložena u Islamskoj deklaraciji: nacionalni interesi su nelegitimni u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini“ te da se „zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez triju konstitutivnih naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi“.

Umjesto prihvaćanja učinaka povijesti i modernih političkih rješenja koja bi osigurala visoki stupanj državotvornosti i samostalnosti Muslimana, Srba i Hrvata unutar granica BiH, Alija Izetbegović uporno je zagovarao unitarnu BiH i državni ustroj zbog kojega je, na kraju, propala i država Jugoslavija. Zato je u svojoj recenziji akademik Rudolf podsjetio na „jedan od poučaka novije europske povijesti“ koji pokazuje „da su tri europske federacije na nacionalnoj osnovi, Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka, propale jer se u praksi, u svakodnevnom životu, nije uspjelo suzbiti dominaciju najbrojnije (najmnogoljudnije) nacije u federaciji“.

Navodeći kako su Izetbegovićevi ideali „bili konfuzni u provedbi, nepošteni prema druga dva naroda i neiskreni prema međunarodnoj zajednici“, akademik je napomenuo da je Izetbegović „zagovarao ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba u BiH, ali im nije priznavao pravo na konstitutivnost i suverenost, te nije pristajao na federalno uređenje jer je smatrao da je BiH prvenstveno država muslimanskog naroda“. Sadržaj knjige pokazuje da se „s takvim stavovima i politikom Alija Izetbegović upustio u rat protiv Hrvata, a da ni u jednom trenutku nije bio spreman preuzeti odgovornost za posljedice rata u koji se upustio“.

Miroslav Tuđman u knjizi zaključuje: „Ne želimo tvrditi da su svi muslimanski/bošnjački političari i javni djelatnici zastupali stajalište o nelegitimnosti nacionalnih interesa, već da je to i takvo stajalište – sa svim političkim konzekvencijama – zastupao Alija Izetbegović. Budući da je on bio predsjednik SDA, ali i predsjednik Predsjedništva BiH u vremenu raspada Jugoslavije i rata u BiH, tj. od 1990. do 1996., to je njegovo mišljenje bilo službeni stav Muslimana u BiH i imalo je presudni politički utjecaj na oblikovanje muslimanske/bošnjačke politike.“ Nema dvojbe da je Izetbegović, kao nositelj najviših državnih i političkih dužnosti, „nastojao da njegova politička doktrina o nelegitimnosti nacionalnih interesa u tronacionalnoj BiH postane i službena državna politika“.

Optužbe za „NDH-nostalgiju“

Zbog pokušaja iskrivljavanja činjenica iz povijesti BiH 1990-ih, objavljivanje ovakvih knjiga s većim brojem navedenih i predstavljenih izvora iznimno je važno i potrebno kako bi se spoznaja o događajima u BiH u spomenutom razdoblju iz razine percepcije prebacila u znanstveni okvir.

Naime, strategija plasiranja dezinformacija ili poluinformacija kojima se kreira javno mišljenje i nameću neutemeljene optužbe Hrvatskoj ili pojedinim hrvatskim dužnosnicima iz razdoblja stvaranja suvremene hrvatske države i Domovinskoga rata može se pratiti već od 1990. Primjerice, u novije vrijeme aktualne su teme u kojima se Hrvatska opet (kao i 1990-ih) optužuje za fašizaciju ili za agresiju na BiH i navodnu odgovornost Hrvatske za podjelu te zemlje.

Sjetimo se, da budem posve aktualan, da su svojedobno, a neki to čine i danas, predsjednika Tuđmana optužili da je otvorio vrata „NDH-nostalgiji“ zato što je na Prvom općem saboru HDZ-a održanu u veljači 1990. u Zagrebu izrekao „zloguku rečenicu“ da „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskoga naroda“. Uz pitanje što tu nije točno treba reći da su takvi „kritičari“ pritom, kako bi predsjednika Tuđmana optužili za „fašizaciju“, namjerno izostavili cjelovit kontekst tadašnjega Tuđmanova govora, odnosno njegove izjave koje ne potvrđuju njihovu konstrukciju. Napadi su dosegnuli razmjere apsurda kada su neki čak i sama Tuđmana proglasili „ustašofilom“.

Tomu da se preuveličavanjem, izvlačenjem iz konteksta i raznim poluinformacijama Hrvatsku pokušava prikazati nedemokratskom državom u kojoj se, eto, žmiri na navodno sve očitiju fašizaciju društva, svjedočimo i danas.

Držim da se Hrvatska nema razloga nikomu opravdavati, jer ni na političkoj sceni, ni u obrazovnom sustavu ni u javnom životu nema ni stranaka ni društveno relevantnih skupina ili udruga koje bi ozbiljno mogle dovesti u pitanje demokratske vrijednosti u našoj državi i jasno nastojanje da se postigne konsenzus oko otklona od svih totalitarnih režima.

Radi aktualnosti, a kao prilog kontekstualizaciji događaja u vezi s Jasenovcem, podsjetit ću da su se u Domovinskom ratu hrvatske postrojbe s poštovanjem odnosile prema Spomen-području Jasenovac. Nasuprot tome, srpski izvori potvrđuju da su za vrijeme okupacije Jasenovca u Domovinskom ratu pripadnici srpskih snaga „zapalili poznatu ‘Kožaru’ i uništili dio dokumentacije na Spomen-području“ te da su do sredine svibnja 1992. u Jasenovcu „zapalili preko 170 objekata, od čega 25% srpskih“. I ti podaci potvrđuju da je sadržaj važniji od forme.

Zašto sam spomenuo ovaj primjer? Zato što je aktualan, ali i zato što se ista strategija napada poluinformacijama i u izvorima neutemeljenim interpretacijama pojedinih događaja koristi kako bi se pokušala nametnuti percepcija da je Hrvatska odgovorna za podjelu, pa čak i za agresiju na BiH.

Koliko je taj proces nametanja negativne percepcije o ulozi Hrvatske i Hrvata u BiH važan i stalan, mogu posvjedočiti iz osobnoga iskustva, jer sam, mogu reći, bio „žrtva“ dezinformacija iz medija, na temelju kojih sam stvorio percepciju o nekim događajima i zadržao je sve dok nisam imao priliku pogledati izvore o njima.

Usporedba sadržaja izvora i dijela sadržaja u dijelu medija o događajima u BiH 1990-ih pokazuje znatne razlike, a posebice je nevjerojatna drskost interpretacija pojedinih izvora i iznošenje zaključaka na temelju njihova selektivnog prikaza. Osim toga, s gorčinom mogu reći kako su stravični razmjeri neznanja koje imamo u Hrvatskoj o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije BiH.

Izetbegovićeva doktrina

Sve ovo pišem i govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja i nevolja u Abih hvoHrvatskoj i BiH te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkog hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. I danas žalim što je tijekom velikosrpske agresije na BiH došlo do sukoba između Armije BiH i HVO-a. No zašto je u jednom razdoblju rata došlo do toga sukoba, dijelom objašnjavaju upravo izvori navedeni u knjizi Miroslava Tuđmana, koji argumentirano prikazuje doktrinu djelovanja vodećega čovjeka bošnjačko-muslimanske politike u BiH 1990-ih.

Nekoliko rečenica iz uvoda kolege povjesničara Ivice Lučića u knjizi koja govori o događaju u Pologu u Hercegovini u svibnju 1991, kad je ponosan narod zaustavio kolonu tenkova JNA koja je krenula prema Hrvatskoj, iskoristit ću kao prilog za ocjenu ponašanja, odnosno politike Alije Izetbegovića: „Treći dan blokade u Polog je došao predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović.

Uvjerljivim govorom, karizmom disidenta pridobio je okupljene i utjecao da se ljudi ipak sklone i propuste vojsku i tako izbjegnu neminovno krvoproliće. Izetbegović je rekao nekoliko vrlo dojmljivih rečenica: ‘Dragi moji Lištičani, draga braćo Hrvati. Došao sam kod vas ovdje jer mislim da mi vjerujete. Ne bih došao da mislim da mi ne vjerujete.’; ‘Vi ste moj narod, ja sam vaš.’; ‘Ja nisam došao ovdje kao predsjednik Bosne i Hercegovine, ja sam došao kao Alija Izetbegović.’; ‘Ova armija više nije ono što je bila.’; ‘Ja izdati ne znam.’

Tih dana u Pologu su pale sve maske. Netko od sudionika je napisao: ‘Kome tada nije počeo rat, nije mu nikad ni počeo’. Oni koji su slušali Izetbegovićeve riječi uvjereni su da je govorio od srca. Na barikadi je bilo i dosta Muslimana iz Hercegovine, predvođenih čelnicima regionalnog odbora SDA.

Ne znamo zašto je Izetbegović kasnije, kada je vojska otvoreno napala Hrvatsku i Hrvate u BiH, rekao da to ‘nije naš rat’. Da se držao rečenog u Pologu, povijest Bosne i Hercegovine bi izgledala potpuno drugačije. Kao što bi bez barikada i hrabrosti naroda u Pologu drugačije izgledala i ukupna povijest bivše Jugoslavije’“ (Zdenko Ćosić, Rat je počeo prije, Široki Brijeg 2007, 7–8).

Negiranje Hrvata u BiH

Među podacima iz knjige Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića navest ću nekoliko koji potiču na razmišljanje o događajima u BiH 1990-ih i tadašnjoj politici bošnjačko-muslimanskog vodstva.

Primjerice, portugalski veleposlanik Jose Cutileiro, pod čijim su predsjedanjem, odnosno posredovanjem, početkom 1992. održani prvi razgovori o unutarnjem ustroju BiH, pa se zato Lisabonski sporazum po njemu zove Cutileirov plan, smatra da se rat u BiH mogao izbjeći da je predsjednik Izetbegović pokazao više zanimanja za prijedlog kantonizacije te da je srpski čelnik Karadžić bio strpljiviji i pričekao početak kantonizacije i crtanje karata pod pokroviteljstvom Europske zajednice. Nakon rata, na svjedočenju na sudu u Haagu 19. veljače 2013. rekao je: „… osnovno pitanje te priče je: Možemo li imati unitarnu Bosnu ili moramo imati trodijelnu (tripartitnu) Bosnu.

Na kraju, moje uvjerenje je bilo, bio sam u to vrijeme tamo (u Bosni i Hercegovini), da jedino zamisao o trodijelnoj državi može funkcionirati, što je bilo na kraju i uvjerenje Dicka Holbrooka. I to je sve” (Druga strana Rubikona…, 57, 69). Daytonskim sporazumom potkraj 1995. BiH je ipak, umjesto na tri, podijeljena na dva entiteta, a današnja situacija u BiH pokazuje koliko je to bilo opravdano i koliko je navedena Cutileirova izjava aktualna i danas.

Što su o multikulturalnosti u BiH mislili dužnosnici međunarodne zajednice koji su vodili pregovore o BiH pokazuje izjava lorda Davida Owena na predavanju za diplomatski zbor u UN-u u New Yorku, 27. siječnja 1996: „Multikulturnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima“ (Večernji list, 28. I. 1996; Pravo na dom, Osijek, 2011, 119–120).

Kako je multikulturalnost i otvorenost prema svim narodima BiH zamišljao dio bošnjačko-muslimanskog vodstva svjedoči i podatak da je predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović potpisao (27. svibnja 1992) odluku o postavljanju zapovjednika TO, prema kojoj su od ukupno 44 imenovana zapovjednika 43 bili Muslimani (97,73%), samo je jedan bio Srbin (2,27%), a nijedan nije bio Hrvat (0,00%). Taj podatak Tuđman ističe u svojoj knjizi kao prilog za zaključak da Armija BiH nije bila organizirana kao vojska „građanske“ BiH, nego kao muslimanska vojska (Druga strana Rubikona…, 219).

Također, o multikulturalnosti, odnosno o tome kako su rješenje hrvatskoga pitanja u BiH vidjeli pojedini bošnjačko-muslimanski dužnosnici, svjedoči govor Safeta Ćibe, nametnutoga predsjednika ratnoga predsjedništva općine Konjic, na Radiju Konjic, u kojem negira postojanje Hrvata u BiH: „Mene je na ovu funkciju postavio lično gospodin Alija Izetbegović, koji se trenutno nalazi u Americi. Sve što radim, radim po nalogu našega predsjednika.

Dužan sam ispraviti naše propuste i da bude sve dobro. Mnogi me pitaju o Hrvatima u BiH, a ja odgovaram da su Hrvati u Hrvatskoj, a u BiH su Bošnjaci – katolici. Oni nisu ekstremi HVO-a, a mi nećemo voditi nikakve pregovore s ekstremima HVO-a, njih ćemo poraziti. Nećemo voditi pregovore ni s ekstremistima HDZ-a“ (Druga strana Rubikona…, 142).

Smjenjivanje njegova prethodnika, predsjednika općine Konjic Rusmira Hadžihusejnovića, pokazuje da se politika institucionalizacije Armije BiH temeljila i na praksi eliminiranja Muslimana koji su bili za suradnju s HVO-om te navodi na zaključak da je takva politika „već u svojem ishodištu planirala muslimansko-hrvatski sukob“.

Barjak Armije BiH u Pločama

Na postojanje nepovjerenja i neprijateljstva prema HVO-u koji je Armiji BiH trebao biti prirodni saveznik u obrani od zajedničkoga neprijatelja ukazuje ponašanje zapovjednika Armije BiH generala Sefera Halilovića u razdoblju koje je prethodilo muslimansko-hrvatskom sukobu. Naime, u Sarajevu se 7. listopada 1992. trebao održati susret delegacije HVO-a i zapovjednika ABiH sa zapovjednicima UNPROFOR-a, generalima Morionom i Razekom.

Međutim, Sefer Halilović nije se želio susresti s načelnikom Glavnog stožera HVO-a generalom Petkovićem, pa je Stjepanu Šiberu, Hrvatu, članu Štaba TO BiH, odnosno Štaba Vrhovne komande OS RBIH, čije je imenovanje trebalo poslužiti kao dokaz o višenacionalnom sastavu Armije BiH, rekao: „Neću da razgovaram sa ustašama. Svi su oni ustaše osim tebe“ (Druga strana Rubikona…, 136–137).

U tom kontekstu mogu se navesti izvori koji pokazuju koliko je želja vodstva Armije BiH za savezništvom s HVO-om bila iskrena, odnosno od kada se Armija BiH pripremala za sukob s HVO-om.

Primjerice, uz tzv. plan B, prema kojem se vodstvo bošnjačko-muslimanskih snaga u Prozoru pripremalo za sukob s HVO-om – a taj se plan nalazio među dokumentacijom koju je HVO zarobio u sukobu s Armijom BiH u Prozoru u listopadu 1992. – te uz izjavu zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića iz prosinca 1992. da će se „barjak Armije BiH vijoriti u Pločama“, dakle na teritoriju Republike Hrvatske, o tome da je Armija BiH bila spremna na obračun s HVO-om već u siječnju 1993. svjedoči upozorenje zapovjednika 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića upućeno zapovjedništvu 307. brigade: „Za sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosne je preuranjeno, mada je i ta opcija predviđena” (Druga strana Rubikona…, 188–189).

Zanimljiva je i izjava generala Armije BiH Sefera Halilovića od 9. svibnja 1993, koja svjedoči o namjeri zapovjedništva Armije BiH da svoje postrojbe s linije prema Vojsci Republike Srpske prebaci u napad na HVO: „Treći Korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik. Treći Korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarizirane zone u Istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnoga obračuna sa ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju“ (Druga strana Rubikona…, 192–193).

O napadima na HVO i nemilosrdnom odnosu prema Hrvatima svjedoči i zapovijed dozapovjednika 3. korpusa Armije BiH, 22. prosinca 1993, nakon koje se dogodio zločin nad Hrvatima u Križančevu selu: „… uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača radi spajanja s prometnicom Vitez–Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju, raspoloživa kemijska sredstva i sve goste u slavu uzvišenog Allaha dž. š. … Po izvršenoj naredbi forsirati pravac Pavlovica–Gornji Vakuf uz podršku ‘S’ sa strane” (Druga strana Rubikona…, 361).

O posebno teškoj situaciji u središnjoj Bosni svjedoči pismo predsjednika Tuđmana američkom senatoru Bobu Doleu 5. kolovoza 1993: „Sadašnji podaci govore o dramatičnom stanju na području Srednje Bosne (na otprilike daljnjih 30% teritorija predviđenog Vance–Owenovim planom za provincije s hrvatskom većinom, ili oko daljnjih 8,3% teritorija BiH), gdje je došlo do istjerivanja Hrvata od strane Muslimana, tako da je prema najnovijim podacima njih više od 190.000 prognano, a oko 200.000 se nalazi u okruženju u velikoj pogibelji.

Do sada je potpuno etnički očišćeno 7 gradova i više od 180 sela i naselja iz kojih su Hrvati ili potpuno otjerani, ubijeni ili se nalaze zatvoreni. (…) Činjenica da sve veći teritorij zauzimaju i kontroliraju Muslimani i Armija BiH govori protiv objeda da su Hrvati agresori u BiH i da provode etničko čišćenje.

Hrvatski narod u BiH brani se i bori za nasušno preživljenje. Situacija u Mostaru, u kojem je prije rata bilo oko 42% Muslimana, a sada ih ima više od 60%, također svjedoči da Hrvati ne provode nikakvu politiku etničkog čišćenja“ (Druga strana Rubikona…, 348–349).

Razmjeri stradanja Hrvata u BiH

O razmjerima stradanja Hrvata u BiH govore sljedeći podaci, koji se u javnosti negiraju ili prešućuju: „Neosporno je pak da je postojao najmanje 331 muslimanski logor za Hrvate u Bosni i Hercegovini za rata 1992. do 1995. godine.

Neosporno je isto tako da je kroz njih prošlo najmanje 14.444 hrvatskih logoraša i logorašica. Nadalje, nedvojbeno je da su ubijena najmanje 634 zarobljena hrvatska vojnika i zarobljena hrvatska civila, a među njima je ritualno usmrćeno 50 hrvatskih zatočenika. U muslimanskim logorima za Hrvate bilo je zatočeno 10.346 civila i 4098 pripadnika HVO-a. Najveći broj muslimanskih logora bio je u srednjoj Bosni“ (Druga strana Rubikona…, 233–235).

O razmjerima i omjerima počinjenih zločina u sukobu između Armije BiH i HVO-a general Slobodan Praljak u predgovoru knjige Pomoć Republike Hrvatske muslimansko-bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991–1995. godine zapisao je: „Sve ima svoju mjeru pa i zločini u ratu. Činjenična je mjera zločina u sukobu između HVO-a i ABiH ovakva:

1. Najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su neki pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika ABiH.

2. Najmanje sedam puta više Hrvata protjerala je ABiH s njihovih ognjišta nego što je HVO protjerao Muslimana – Bošnjaka s njihovih ognjišta.

A to što ove činjenice ne odgovaraju proizvedenim lažima, nije me briga. To je ili će postati problem onih koji su lagali, koji su govorili neistine, koji su šutjeli (Druga strana Rubikona…, 416).

O istinoljubivosti dijela bošnjačko-muslimanskog vodstva kad je riječ o rekonstrukciji događaja iz 1990-ih u BiH svjedoči i sljedeći primjer u kojem muslimanski lideri Alija Izetbegović i Haris Silajdžić negiraju odgovornost bošnjačko-muslimanskih snaga za rušenje vjerskih objekata Katoličke crkve: „U Bosni, u ovome ratu, naprimjer, uništene su stotine crkava i džamija.

Sve su ih uništili ‘Evropljani’, nijednu Bošnjaci. (…) … istorija je naša referenca, pogledajte tamo gdje ima kontrolu bosanskohercegovačka armija, koliko je crkava srušeno, pa kažem, čujem ni jedna, i kažem pogledajte u Mostaru koliko ima džamija, nema ni jedna – gdje su četnici i gdje su ustaše nema ništa, prema tome, ta centralna republika je garant opstanka civilizacije na našim prostorima.“ Nasuprot toj tvrdnji stoji činjenica da su srpske snage uništile dvije trećine, a muslimanske snage skoro trećinu od uništenih i oštećenih 1000 katoličkih sakralnih objekata (Druga strana Rubikona…, 233).

O vjerodostojnosti i poštivanju dogovora svjedoči transkript razgovora Alije Izetbegovića i hrvatskog ministra Gojka Šuška u Zagrebu nakon što je donesena zapovijed o podčinjavanju postrojbi HVO-a Glavnom stožeru Armije BiH u provincijama koje su Vance–Owenovim planom trebale biti muslimanske i obrnuto, a koju ministar u vladi BiH Božo Rajić nije donio bez prethodnih razgovora u Ženevi i dogovora predsjednika Izetbegovića i ministra Gojka Šuška: „Gojko Šušak: … Ja sam s vama, gospodine predsjedniče Izetbegoviću, razgovarao ovdje u Zagrebu, i to smo razgovarali i pred supredsjedateljima u Ženevi … Ja ne mogu shvatiti što je sada sporno u tome, da zbog zajedničkog interesa se obranimo od zajedničkog neprijatelja. Nije li to dio koji smo mi postigli. Ja sam s vama sjedio u sobi, u hotelu ovdje, u Esplanadi, kada smo se to dogovorili kao ljudi, da na tome poradite. Ja ne vidim sada što je sporno“ (Druga strana Rubikona…, 138).

Navedeni i još mnogi drugi podaci iz izvora pokazuju koliko je vjerodostojna javna optužba Alije Izetbegovića da je Hrvatska vodila „dvoličnu politiku“ prema BiH. Politiku prema BiH Hrvatska je vodila u okviru koji je zadala međunarodna zajednica, nastojeći zaštititi hrvatski narod u BiH, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države.

Na kraju, politika tadašnjega hrvatskoga vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banja Luci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“

To je bila politika hrvatskoga vodstva 1990-ih!

Ante Nazor
Vijenac

Miroslav Tuđman: Alija Izetbegović nikada nije priznao suverenost Hrvata i Srba (VIDEO)

facebook komentari

Kolumne

Ivan Miklenić: Cementiranje uljepšanoga lica komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Manipuliranje poviješću komunističke Jugoslavije

Jutarnji list je 10., 11. i 12. siječnja objavio feljton u tri nastavka uz »50. godišnjicu susreta pape Pavla VI. i jugoslavenskog premijera Mike Špiljka u Vatikanu«, koji zahtijeva makar djelomičan osvrt.

Naime, taj feljton, osim što donosi više netočnosti, zapravo je novi pokušaj ocrnjivanja Katoličke Crkve i katoličkoga klera u Hrvatskoj.

Premda je odmak od 50 godina u povijesnoj znanosti relativno velik, svakako tolik da bi se određeno pitanje moglo obraditi objektivno, i to na temelju barem relevantnijih pisanih izvora svih strana kojih se to pitanje tiče, objavljeni feljton pretežno je svojevrsni nastavak vrlo maštovite jugoslavenske komunističke manipulacije i propagande. Uz ispuštanje tek nekoliko kraćih pasusa taj bi feljton bez ikakvih zadrški mogao biti objavljen u Titovo doba, a Titovo doba i današnje ipak nije isto, osim u stajalištima nekih ljudi koji su ostali zarobljeni u komunističkoj eri.

Više je nego neobično da neki dnevni list u kakvom-takvom demokratskom i pluralnom društvu objavljuje tekst kojim bi se ponosila jugoslavenska komunistička propaganda, kao da komunizma nije sišao s vlasti u tolikim državama, kao da nije sišao s povijesne scene na prostoru nekadašnje države na kojem sada postoji više ni manje nego čak sedam neovisnih država.

U pluralnom društvu nije neobično da postoje ljudi koji zauzimaju takvo stajalište, nije neobično ni da ga žele javno iznositi, ali jest neobično da se daje toliki medijski prostor za propagandu propaloga komunističkoga režima i za afirmiranje danas ipak raskrinkanoga komunističkoga krvnika, diktatora i obmanjivača.

Idealiziranje komunizma

U feljtonu krivnja za loše odnose između jugoslavenskoga komunističkoga režima i Katoličke Crkve dijeli se tako da je Crkva kriva zbog kolaboracije dijela klera s ustašama te zbog toga što je Vatikan pomagao »pri bijegu ustaških dužnosnika«, a jugoslavenska strana kriva je za ateističku komunističku ideologiju u čijem su ozračju »brojni katolički svećenici neposredno nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji«.

Gotovo 30 godina nakon pada komunizma na ovim prostorima u tu jednu rečenicu sažeti svu aroganciju i zločinaštvo komunističkoga režima prema Crkvi, vjeri i vjernicima u Hrvatskoj ne može značiti drugo nego ustrajanje na skrivanju stvarne krivnje i odgovornosti komunističkoga režima za bezbrojna zločinstva.

Objavljivanje takvih stajališta ne može biti drugo negoli u službi da se manipulira i sadašnjim generacijama, osobito mlađima; da se i dalje prikriva stvarno lice komunizma, a predstavlja nestvarno, idealizirano lice.

U feljtonu je iznesena tvrdnja da je posjet predsjednika jugoslavenske vlade Mike Špiljka 10. siječnja 1968. papi Pavlu VI. bio »prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom«.

Povijesna je činjenica, a tako je objavio i Glas Koncila u broju 2. g. 1968. da je Špiljak bio samo u »privatnoj audijenciji«, a u takvoj, privatnoj audijenciji godinu ranije bio je onodobni predsjednik prezidija Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni.

Nije jasno čemu bi trebalo služiti uveličavanje i napuhivanje važnosti Špiljkova posjeta papi Pavlu VI. osim ako i to ne služi retuširanju i Jugoslavije i komunizma.

Toj istoj svrsi očito treba poslužiti i tvrdnja u feljtonu tobože iz vatikanskih krugova da je imenovanjem zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera pročelnikom Kongregacije za nauk vjere »Pavao VI. htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike«.

A danas je poznato da je ta tobože miroljubiva Jugoslavija imala kampove za uvježbavanje specijalaca, izvjesno je i terorista, koji su odlazili na onodobne fronte i da je pružala zaštitu teroristima.

Potenciranje propagande

Velika pozornost u tom feljtonu posvećena je posjetu Jugoslaviji dekana kardinalskoga zbora kardinala Eugenea Tisseranta te se tim posjetom i kardinalovim izjavama manipulira točno onako kako je to činjeno g 1968., što je bio dovoljan razlog da Glas Koncila o tom posjetu ne objavi ni slovo.

U feljtonu se tako npr. navodi što je kardinal Tisserant navodno rekao o Titu – kao se navodi u feljtonu – »da bi hrvatski svećenici trebali ‘zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito’«.

Razumije se da je jugoslavenska propaganda spremno iskoristila naivnost, neinformiranost i pristranost francuskoga kardinala te je danas više nego jasno koliko su ta njegova stajališta daleko od stvarnosti, no zašto se ta propaganda posve nekritički ponavlja i potencira?

Tko je stvarno bio Tito suvremena povijesna znanost, ali i velika većina u Hrvatskoj, znade već jako dobro. A koliko je Tito stvarno želio i njegovao dobre odnose s Katoličkom Crkvom najbolje svjedoče riječi što ih je u ponedjeljak 15. siječnja u Zagrebu na predavanju na poziv Hrvatskoga diplomatskoga kluba iznio nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović citirajući zapis Vjekoslava Cvrlje, prvoga predstavnika SFRJ-a pri Svetoj Stolici, nakon potpisivanja Protokola, dakle g. 1968.: »Tito je također upozorio na potrebu praćenja aktivnosti Katoličke Crkve u po-slijekoncilsko vrijeme i istaknuo da treba angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri na suzbijanju sve ofenzivnije djelatnosti Crkve koja prelazi crkvene okvire i sve više zadire u društveni život boreći se ponajprije za utjecaj na mladež«.

Ako je diktator rekao da je potrebno »angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri«, onda je to moglo značiti samo jedno – novi rat, mobilizaciju, novi snažni progon i Katoličke Crkve i vjere i vjernika u bivšoj državi. Feljton tako cementira uljepšano lice komunizma.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske.

Objavljeno

na

Objavio

I što sad? Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske. Članovi Šeste ličke su u predinfarktnom stanju. Naime, kaj… Kako je u RH trenutno sve posloženo k’o u kutiji šibica, naši “intelektualni“ proleteri, u nedostatku domaće medijske “robe“, odlučili su bratski pomoći narodima i narodnostima SAD-a. Doznavši da je američki Ante Tomić – u liku Mitchaela Wolffa – napisao knjigu kojom je “dokazao“ da Amerikom upravlja “dementni starac“, skoro pa idiot, našim su se anemičnim i potplaćenim progresivcima zacrvenili obrazi. To je mali korak do President Impeachmenta odnosno opoziva predsjednika.

Trump je već sada, zahvaljujući našmrkanim liberalima, ušao u povijest. O njegovom opozivu odnosno impeachmentu počelo se raspravljati u vrijeme dok on još nije ni bio nominiran za republikanskog kandidata na izborima. Bilo je to čak još u vrijeme dok se nije oglasio ni Hajdukov sociolog Dražen Lalić sa svojom teorijicom amatera psihijatra “Predsjednik populist koji djeluje kao da ga najviše uzrujava položaj na kojem je“. Onda je u Večernjaku osvanuo naslov “Trump je zdrav k’o dren“! Kao da si drenom udario po glavi Lalića, Šerićku, Andabaku, Trkanjca, Krasneca, Bajrušija i ucviljene članove Šeste ličke. ”Idemo dalje!” kako bi to nekada rekao naš dragi Ivo. Rat smo izgubili, ali bitku nismo! Lalić izvlači iz rukava čvrst argument koji podsjeća na zadnji klimavi zub stare babe: “Čak i politički neutralni USA Today o Trumpu kaže: “Nije politički podoban ni da lašti cipele Georgea W. Busha“.

Usput, USA Today je “neutralan“ isto toliko koliko je londonski The Guardian ugledan. Zaista, neutralna zloba prema predsjedniku koji je samo u godinu dana povećao broj zaposlenih na dva milijuna novih radnih mjesta. Dobro, to nije ništa prema Obaminoj administraciji koja je broj onih koji ne rade i primaju socijalnu pomoć doveo do brojke od 46 milijuna. Nezaposlenost u SAD-u je danas na najnižoj mogućoj razini. Ilegalna emigracija je smanjena za 60%, a Trump nije podigao ni zid niti je postavio slovensku žilet žicu.

Trump, nesposoban i “uzrujan“, kako to misli psihić Lalić, ukinuo je oko 800 birokratskih propisa koji su gušili poslovne odnose. Od kad je ”uzrujani“ zavladao Bijelom kućom ukupna vrijednost dionica na burzi jednostavno rečeno je eksplodirala. Dionice su dobile na vrijednosti za 7,800000000000 dolara. Kako bi napisao Borislav Ristić u Večernjaku: “što je jako, jako puno nula.“ za tipa koji ne zna ni laštiti cipele… Možda zaista i ne zna laštiti cipele, ali zna već u prvoj godini svog mandata provesti pragmatičnu poreznu reformu u kojoj je korporativni porez smanjen s 35% na 21%, a porez na prihode malih poduzetnika s 40% na 25%.

Sad se postavlja jedno pitanje: kome “lašti cipele“ naša Vlada koja najavljuje “ludo hrabar“ potez. Negdje, ljeta Gospodnjeg 2020. godine, Vlada će drastično smanjiti PDV s 25% na 24%. Vauuu!!! To se zove gospodarski “ubod komarca“ koju nitko u Lijepoj našoj neće ni osjetiti. Za razliku od američke srednje klase koja itekako osjeća kad se porez na prihod malih firmi spusti s 40% na 25%. A “neutralni“ USA Today neka sazove znanstveni skup o laštenju cipela Donalda Trumpa.

Kad je o Draženu Laliću riječ, izvjesno je kako je njegova analiza Trumpa toliko neutralna koliko i njegove već povijesne analize uspjeha i neuspjeha Hajduka. A što se “uzrujanog“ Trumpa tiče, bojim se da će on i nadalje “generirati još veći kaos“ kako to mudro mudruje Dražen. Nedavno je naša lijeva, uglavnom “smušena i uzrujana elita“, skočila na zadnje noge kad je “skromni i pastoralni“ Trump izjavio da je on “stabilni genije“. Skromno i samozatajno, nema što! No, razmislite malo. Opće je poznata stvar da je “uzrujani“ čak četiri puta bankrotirao, a danas, nakon četiri bankrota, njegova imovina cijeni se na četiri i pol milijarde dolara. Usporedite to s Todorićem, Fižulićem…itd.

U Hrvatskoj bi se na prste moglo nabrojati one koji su nakon stečaja, bankrota i sličnih gospodarskih drama ponovno stali na noge i postali uspješni… da mogli bi se nabrojati na prste čovjeka bez ruku!

Gledam neku večer “Otvoreno“. Gosti su bili posebni savjetnik Predsjednice RH Mate Granić, državna tajnica u MVEP Zdravka Bušić, Josip Klisović iz SDP-a, komentator HRT-a Tihomir Vinković i politički analitičar Marijan Knezović. Izdvajali su se najstariji i najmlađi sudionik u studiju – Mate Granić i Marijan Knezović. Klisović je diplomatski pokušavao plasirati teoriju o fijasku posjete KGK Turskoj i njenog pokušaja da navede Erdogana da podrži promjene izbornog zakona po kojem bi onda Hrvati mogli sami odlučivati tko će biti njihov predstavnik u predsjedništvu BiH. Čista utopija. Alija je “ostavio“ BiH u “amanet“ Turskoj pa je Erdogana baš briga.

Amanet je ipak samo amanet. Srećom, u studiju je sjedio čvrsti obrambeni igrač – naš Mate zvani “Očenašek“. Njegova obrana naše Predsjednice frapantno je sličila obrani naših golmana na Europskom rukometnom prvenstvu. Diplomatskim rječnikom naš Mate je obrisao pod s uplašenim Klisovićem. “Vi lažete, ti lažeš, plasirate laži…“ Možda bi KGK bilo bolje da razmisli kako već po malo umornog Matu zamijeniti svježim snagama. Recimo, Vedranom Rudan. Elokventna Riječanka, isti rječnik, isti dosezi i isti rezultat. S druge strane, Vedrana bi bila ujedno i novo svježe lice, ali koje još živi u endehaziji. Ona bi Erdoganu, onako umiljata i draga, objasnila slavnu povijest SS Handžar divizije i povijesne borbe Muslimana i Hrvata za Vedraninu NDH.

Vjerujem da bi naša Vedrana svojim diplomatskim rječnikom izoštrenim k’o žilet žica imala više uspjeha kod Turaka nego što je KGK imala uz asistenciju legendarnog Mate. No, pustimo prošlost tipa “pola meni, pola tebi i pola Bagi“ i pohvalimo mladog, mudrog i s pravom samouvjerenog Marijana Knezovića. No, po kojem je kriteriju savjetnik KGK Mate Granić, a ne Marijan Knezović to samo Bog zna. Bojim se da te kriterije oko odlaska na Pantovčak može izmijeniti samo Božja providnost. Hrvatska politika sigurno ne… tu nema pomoći.

Imbrem in cribum legere ili skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Pojednostavljeno rečeno, dobivamo novi, suvremeniji Orvelov zakon protiv “govora mržnje“. Za sada jedini u EU imaju takav “spektakularan“ zakon u Njemačkoj. Kako smo mi njemački ”tvrdi saveznici” još iz slavnih vremena “Trojnog pakta“, red je da ih i dalje slijedimo. Pačjim korakom. Pošto u Kaznenom zakonu RH nema ni riječi o uvredama, osim u čl.147. sramoćenju, osim u čl.148, klevetanju, osim u čl.149, onda se samo od sebe nameće potreba donošenjem Lex Mržnja. Od sad će na fejsu cvjetati samo ljubav, tolerancija, blagost i dobrota.

U zadnjoj kolumni citirao sam pok. Predraga Lucića koji je u punoj formi napisao: “Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, srušili najgori.“ Amen. Citirao sam i Radu Šerbedžiju koji nas je podučio da je Jugoslavija bila divna zemlja, a onda su je bitange rasturile. Pošto se moja subverzivna kolumna svakog ponedjeljka preko tri do četiri portala plasira na facebooku, postoji mogućnost da postanem “trol“ s imenom i prezimenom. Nema više kritičkog pljuckanja po Predragu Luciću, Radi, Anti Tomiću, Vedrani Rudana, Jakovini, Markovini, Klasiću…pa čak ni po Mati Graniću. Probajte ismijavati novu “rodnu slikovnicu“ i revolucionarni tekst iz iste: Rokovu obitelj čine: Roko, mama Lucija, mama Ines i pas Đuro. Probajte sad nešto napisati protiv Olija Frljića, njegove djevojke i psa Đure. Jutarnji donosi primjer klasičnog govora mržnje: “Trol blatio pokojnog pisca Predraga Lucića“. Dakle trol pod nadimkom Nenogr. napisao je slijedeći mrziteljski tekst: “Predrag Lucić bio je hrvatski redatelj, novinar i književnik.

Izrugivanjem političkih neistomišljenika postigao je zavidan uspjeh kod jugonostalgičara, obožavatelja komunizma i protivnika samostalne Hrvatske. Od ozbiljnih novinarskih djela ne postoji niti jedno za koje bi kulturna kritika dala prolaznu ocjenu“. Mislim da bi ovaj “mrziteljski“ tekst i u Sjevernoj Koreji prošao kao vrijednosni sud. I. Zrinski koji je potpisao ovaj partijsko-komitetski osvrt smatra kako je ono što je napisano o Luciću “očito djelo frustriranog pojedinca koji nije imao hrabrosti nemaštovitu klevetu napisati pod vlastitim imenom i prezimenom…“ Evo ja je sada, pišući ovu kolumnu, potpisujem kao trolovo pravo na vrijednosni sud o onome što je jedan jugonostalgičar i orjunaš radio i pisao u Feralu. Uglavnom, ulazimo u sferu “nemaštovitih kleveta“. Uskoro ćemo dobiti spisak taksativno navedenih ljevičara post moderne ere koje se ne smije “nemaštovito klevetati. Već osjećam da će među takvima sigurno biti Lucić i njegov Jugo EU, Rade i bitange koje su rasturile Jugu, te ”Frljiću ne pakirati” kako je rekla Ljubičica bijela za Tuđmana. Odnosit će se to sigurno i na Ivicu Buljana kao avangardnu perjanicu post modernih performansa kao što su zastave Jugoslavije i SSSR ispred HNK prilikom protesta orjunaša u obrani naziva Trga Maršala Tita.

Kako li će Orvelov zakon riješiti već opjevani post moderni performans kad jedan anonimni subkulturni umjetnik na Rivi polije kantom govana drugog umjetnika i to na subkulturno provokativan način jer ovaj nije bio obaviješten da će sudjelovati u umjetničkom performansu… Naravno, razumije se samo po sebi da će sloboda govora i izražavanja po čl.38. Ustava RH ostati neokrznuta i neprikosnovena. Možda će se čak nekom novelom “Lex mržnja“ i poimence nabrojati objekti slobode govora. Recimo, Thompson, Praljak, general Glasnović, Bujanac, Hasanbegović, Bruna, branitelji, dragovoljci, šatoraši, udovice Domovinskog rata, pa možda i etničke skupine kao Ličani, Imoćani, Hercegovci itd. O njima će slobodno pjevati Mile Kekin.

I evo nas u post modernom društvu cenzure, ili kako je još gore misli Nino Raspudić, auto cenzure. Sad su sve oči uprte u Bernarda Gršića koji će sa predstavnicima nevladinih institucija Orvelov zakon predstaviti javnosti. Važno je da prođe javnu raspravu za koju javnost u pravilu nikada ni ne dozna kad i gdje je održana. Pa da sad vidimo tko će pljuckati po Aci Stankoviću, Branimiru Pofuku, Jeleni Lovrić, Robertu Bajrušiju, onima koji pljuju po Trumpu… Kako će se zakon zvati? Netzwerkdurchsetzungsgesetz! Pragmatični Švabe ne trpe mistifikacije. Možda bi ga trebalo nazvati Zakon za zaštitu države od onih koji su državu stvarali… Skoro da je ime nebitno. Bitno je da će zakonom biti zaštićena kultura i sloboda govora svakog pojedinca. Facebook više neće sam blokirati zaigrane desničare. Sad su tu novi zakon i nevladine udruge. Neka napokon nešto i rade za tu milijardu i nešto kuna koje godišnje usišu iz naših džepova.

Da parafraziram Oscara Wildea: održanje portala i društvenih mreža objašnjivo je Darwinovom teorijom po kojoj – samo najprostiji prežive.

U Frljićevom Jazavcu odnosno u Kerempuhu odigrala se Frljina adaptacija Pirandellove drame “Šest likova traži autora“. Skupilo se tu društvo s komemoracije Predragu Luciću. Ugledni odvjetnici, sve bivši državni tužitelji, bivši ministri i maršalovi obožavatelji. Frljo je, uz ushit Žikista, uprizorio orgističku desničarsku svadbu, konzumira se alkohol, droga i turbo folk. Toga na ljevičarskim svadbama nema. Naročito droge. Dominira katolička i nacionalna ikonografija, čuje se “Za dom spremni“. Sve u svemu to je Frljina metafora današnje Hrvatske. Predstava frljićevski počinje “žestoko“: desni uglednici nose svinjske maske, svira se Thompson, Trg maršala Tita mijenja ime u Trg Ante Pavelića, čuje se sintagma “U ime obitelji“.

Pod tim sloganom odlazi se u javnu kuću, vara ženu, siluje se kurva na povijesnoj zastavi koja započinje bijelim poljem. Tu je i “Hod za život“, invalidske proteze, položaj Srba u metropoli. Srčanom glumom ističe se u predstavi Vili Matula, bivši član CK SKH. Kazalište očito ne zaostaje za filmom. “Ministarstvo ljubavi, Ustav RH… jugonostalgičari u čizmama JNA marširaju zemljom. A Netzwerkdurchsetzungsgesetz se priprema i piše za ognjištare, šatoraše, rigidne desničare, filoustaše i dragovoljce koji se još nisu ubili. Nema više stoke sitnog zuba. Sad su to naoštreni zubi spremni na čvrsti ugriz. Sve pod firmom umjetničkih sloboda, ali s našom lovom.

Film o Vukovaru, Ovčari, Škabrnji, Hudoj jami nećete gledati. Tih projekata i natječaja nema. Ima za “15 minuta Masakr u Dvoru“, 800.000 eura za Ministarsvo ljubavi, Antifašistički festival u Šibeniku, Pupovčeve Novosti… Ali ako treba Hasanbegovića i Bujanca prikazati kao svinje onda novaca ima za kolinje. RH je u ozbiljnom problemu. Godina 1972. se vraća.

Eduard Balladur je rekao: dobro shvaćen problem napola je riješen…
Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari