Pratite nas

Kolumne

Ante Nazor: Istina o Aliji Izetbegoviću

Objavljeno

na

Uz knjigu Miroslava Tuđmana „Druga strana Rubikona: Politička strategija Alije Izetbegovića“

Sveučilišni profesor i izravni sudionik ratnih događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-ih Miroslav Tuđman napisao je zanimljivu i izvorima bogato potkrijepljenu knjigu Druga strana Rubikona: politička strategija Alije Izetbegovića.

Podijeljena u pet poglavlja/dijelova (Ishodišta i odrednice unitarne strategije Alije Izetbegovića, Preuzimanje središnjih državnih institucija, Na drugoj strani Rubikona, Rat za teritorije će se nastaviti i Državni suverenitet perfidnog građanstva) na oko 440 stranica s oko 930 bilješki, spomenuta knjiga nedvojbeno je vrijedan doprinos novijoj hrvatskoj historiografiji i boljem razumijevanju prilika u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih.

Druga strana Rubikona

Kao što je u recenziji napisao akademik Davorin Rudolf, „srž i vrijednost knjige je u izlaganju Izetbegovićeve doktrine, nauka, političke filozofije i Izetbegovićeva uvjerenja o najboljem i jedino ispravnome konačnome uređenju i rješenju međunarodnog političkog i pravnog statusa Muslimana općenito, uključujući pitanje Muslimana u bivšoj Jugoslaviji, nastanjenih i rasutih na crti od Makedonije do Slovenije“.

Akademik je pritom zapazio da se „korijeni te doktrine nalaze u Islamskoj deklaraciji, koju je Alija Izetbegović napisao 1969–1970. i objavio u Sarajevu (knjiga je bila zabranjena u Jugoslaviji), potom su razrađeni u njegovim državnim i intelektualnim djelima (posebice u knjizi Islam između Istoka i Zapada, 1980.) i djelatnostima sve do njegove smrti u listopadu 2003“.

Dominacija najbrojnije nacije

Islamska deklaracija

Sukladno tomu i autor knjige, Miroslav Tuđman, ističe da je „temeljna premisa Izetbegovićeve doktrine izložena u Islamskoj deklaraciji: nacionalni interesi su nelegitimni u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini“ te da se „zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez triju konstitutivnih naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi“.

Umjesto prihvaćanja učinaka povijesti i modernih političkih rješenja koja bi osigurala visoki stupanj državotvornosti i samostalnosti Muslimana, Srba i Hrvata unutar granica BiH, Alija Izetbegović uporno je zagovarao unitarnu BiH i državni ustroj zbog kojega je, na kraju, propala i država Jugoslavija. Zato je u svojoj recenziji akademik Rudolf podsjetio na „jedan od poučaka novije europske povijesti“ koji pokazuje „da su tri europske federacije na nacionalnoj osnovi, Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka, propale jer se u praksi, u svakodnevnom životu, nije uspjelo suzbiti dominaciju najbrojnije (najmnogoljudnije) nacije u federaciji“.

Navodeći kako su Izetbegovićevi ideali „bili konfuzni u provedbi, nepošteni prema druga dva naroda i neiskreni prema međunarodnoj zajednici“, akademik je napomenuo da je Izetbegović „zagovarao ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba u BiH, ali im nije priznavao pravo na konstitutivnost i suverenost, te nije pristajao na federalno uređenje jer je smatrao da je BiH prvenstveno država muslimanskog naroda“. Sadržaj knjige pokazuje da se „s takvim stavovima i politikom Alija Izetbegović upustio u rat protiv Hrvata, a da ni u jednom trenutku nije bio spreman preuzeti odgovornost za posljedice rata u koji se upustio“.

Miroslav Tuđman u knjizi zaključuje: „Ne želimo tvrditi da su svi muslimanski/bošnjački političari i javni djelatnici zastupali stajalište o nelegitimnosti nacionalnih interesa, već da je to i takvo stajalište – sa svim političkim konzekvencijama – zastupao Alija Izetbegović. Budući da je on bio predsjednik SDA, ali i predsjednik Predsjedništva BiH u vremenu raspada Jugoslavije i rata u BiH, tj. od 1990. do 1996., to je njegovo mišljenje bilo službeni stav Muslimana u BiH i imalo je presudni politički utjecaj na oblikovanje muslimanske/bošnjačke politike.“ Nema dvojbe da je Izetbegović, kao nositelj najviših državnih i političkih dužnosti, „nastojao da njegova politička doktrina o nelegitimnosti nacionalnih interesa u tronacionalnoj BiH postane i službena državna politika“.

Optužbe za „NDH-nostalgiju“

Zbog pokušaja iskrivljavanja činjenica iz povijesti BiH 1990-ih, objavljivanje ovakvih knjiga s većim brojem navedenih i predstavljenih izvora iznimno je važno i potrebno kako bi se spoznaja o događajima u BiH u spomenutom razdoblju iz razine percepcije prebacila u znanstveni okvir.

Naime, strategija plasiranja dezinformacija ili poluinformacija kojima se kreira javno mišljenje i nameću neutemeljene optužbe Hrvatskoj ili pojedinim hrvatskim dužnosnicima iz razdoblja stvaranja suvremene hrvatske države i Domovinskoga rata može se pratiti već od 1990. Primjerice, u novije vrijeme aktualne su teme u kojima se Hrvatska opet (kao i 1990-ih) optužuje za fašizaciju ili za agresiju na BiH i navodnu odgovornost Hrvatske za podjelu te zemlje.

Sjetimo se, da budem posve aktualan, da su svojedobno, a neki to čine i danas, predsjednika Tuđmana optužili da je otvorio vrata „NDH-nostalgiji“ zato što je na Prvom općem saboru HDZ-a održanu u veljači 1990. u Zagrebu izrekao „zloguku rečenicu“ da „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskoga naroda“. Uz pitanje što tu nije točno treba reći da su takvi „kritičari“ pritom, kako bi predsjednika Tuđmana optužili za „fašizaciju“, namjerno izostavili cjelovit kontekst tadašnjega Tuđmanova govora, odnosno njegove izjave koje ne potvrđuju njihovu konstrukciju. Napadi su dosegnuli razmjere apsurda kada su neki čak i sama Tuđmana proglasili „ustašofilom“.

Tomu da se preuveličavanjem, izvlačenjem iz konteksta i raznim poluinformacijama Hrvatsku pokušava prikazati nedemokratskom državom u kojoj se, eto, žmiri na navodno sve očitiju fašizaciju društva, svjedočimo i danas.

Držim da se Hrvatska nema razloga nikomu opravdavati, jer ni na političkoj sceni, ni u obrazovnom sustavu ni u javnom životu nema ni stranaka ni društveno relevantnih skupina ili udruga koje bi ozbiljno mogle dovesti u pitanje demokratske vrijednosti u našoj državi i jasno nastojanje da se postigne konsenzus oko otklona od svih totalitarnih režima.

Radi aktualnosti, a kao prilog kontekstualizaciji događaja u vezi s Jasenovcem, podsjetit ću da su se u Domovinskom ratu hrvatske postrojbe s poštovanjem odnosile prema Spomen-području Jasenovac. Nasuprot tome, srpski izvori potvrđuju da su za vrijeme okupacije Jasenovca u Domovinskom ratu pripadnici srpskih snaga „zapalili poznatu ‘Kožaru’ i uništili dio dokumentacije na Spomen-području“ te da su do sredine svibnja 1992. u Jasenovcu „zapalili preko 170 objekata, od čega 25% srpskih“. I ti podaci potvrđuju da je sadržaj važniji od forme.

Zašto sam spomenuo ovaj primjer? Zato što je aktualan, ali i zato što se ista strategija napada poluinformacijama i u izvorima neutemeljenim interpretacijama pojedinih događaja koristi kako bi se pokušala nametnuti percepcija da je Hrvatska odgovorna za podjelu, pa čak i za agresiju na BiH.

Koliko je taj proces nametanja negativne percepcije o ulozi Hrvatske i Hrvata u BiH važan i stalan, mogu posvjedočiti iz osobnoga iskustva, jer sam, mogu reći, bio „žrtva“ dezinformacija iz medija, na temelju kojih sam stvorio percepciju o nekim događajima i zadržao je sve dok nisam imao priliku pogledati izvore o njima.

Usporedba sadržaja izvora i dijela sadržaja u dijelu medija o događajima u BiH 1990-ih pokazuje znatne razlike, a posebice je nevjerojatna drskost interpretacija pojedinih izvora i iznošenje zaključaka na temelju njihova selektivnog prikaza. Osim toga, s gorčinom mogu reći kako su stravični razmjeri neznanja koje imamo u Hrvatskoj o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije BiH.

Izetbegovićeva doktrina

Sve ovo pišem i govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja i nevolja u Abih hvoHrvatskoj i BiH te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkog hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. I danas žalim što je tijekom velikosrpske agresije na BiH došlo do sukoba između Armije BiH i HVO-a. No zašto je u jednom razdoblju rata došlo do toga sukoba, dijelom objašnjavaju upravo izvori navedeni u knjizi Miroslava Tuđmana, koji argumentirano prikazuje doktrinu djelovanja vodećega čovjeka bošnjačko-muslimanske politike u BiH 1990-ih.

Nekoliko rečenica iz uvoda kolege povjesničara Ivice Lučića u knjizi koja govori o događaju u Pologu u Hercegovini u svibnju 1991, kad je ponosan narod zaustavio kolonu tenkova JNA koja je krenula prema Hrvatskoj, iskoristit ću kao prilog za ocjenu ponašanja, odnosno politike Alije Izetbegovića: „Treći dan blokade u Polog je došao predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović.

Uvjerljivim govorom, karizmom disidenta pridobio je okupljene i utjecao da se ljudi ipak sklone i propuste vojsku i tako izbjegnu neminovno krvoproliće. Izetbegović je rekao nekoliko vrlo dojmljivih rečenica: ‘Dragi moji Lištičani, draga braćo Hrvati. Došao sam kod vas ovdje jer mislim da mi vjerujete. Ne bih došao da mislim da mi ne vjerujete.’; ‘Vi ste moj narod, ja sam vaš.’; ‘Ja nisam došao ovdje kao predsjednik Bosne i Hercegovine, ja sam došao kao Alija Izetbegović.’; ‘Ova armija više nije ono što je bila.’; ‘Ja izdati ne znam.’

Tih dana u Pologu su pale sve maske. Netko od sudionika je napisao: ‘Kome tada nije počeo rat, nije mu nikad ni počeo’. Oni koji su slušali Izetbegovićeve riječi uvjereni su da je govorio od srca. Na barikadi je bilo i dosta Muslimana iz Hercegovine, predvođenih čelnicima regionalnog odbora SDA.

Ne znamo zašto je Izetbegović kasnije, kada je vojska otvoreno napala Hrvatsku i Hrvate u BiH, rekao da to ‘nije naš rat’. Da se držao rečenog u Pologu, povijest Bosne i Hercegovine bi izgledala potpuno drugačije. Kao što bi bez barikada i hrabrosti naroda u Pologu drugačije izgledala i ukupna povijest bivše Jugoslavije’“ (Zdenko Ćosić, Rat je počeo prije, Široki Brijeg 2007, 7–8).

Negiranje Hrvata u BiH

Među podacima iz knjige Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića navest ću nekoliko koji potiču na razmišljanje o događajima u BiH 1990-ih i tadašnjoj politici bošnjačko-muslimanskog vodstva.

Primjerice, portugalski veleposlanik Jose Cutileiro, pod čijim su predsjedanjem, odnosno posredovanjem, početkom 1992. održani prvi razgovori o unutarnjem ustroju BiH, pa se zato Lisabonski sporazum po njemu zove Cutileirov plan, smatra da se rat u BiH mogao izbjeći da je predsjednik Izetbegović pokazao više zanimanja za prijedlog kantonizacije te da je srpski čelnik Karadžić bio strpljiviji i pričekao početak kantonizacije i crtanje karata pod pokroviteljstvom Europske zajednice. Nakon rata, na svjedočenju na sudu u Haagu 19. veljače 2013. rekao je: „… osnovno pitanje te priče je: Možemo li imati unitarnu Bosnu ili moramo imati trodijelnu (tripartitnu) Bosnu.

Na kraju, moje uvjerenje je bilo, bio sam u to vrijeme tamo (u Bosni i Hercegovini), da jedino zamisao o trodijelnoj državi može funkcionirati, što je bilo na kraju i uvjerenje Dicka Holbrooka. I to je sve” (Druga strana Rubikona…, 57, 69). Daytonskim sporazumom potkraj 1995. BiH je ipak, umjesto na tri, podijeljena na dva entiteta, a današnja situacija u BiH pokazuje koliko je to bilo opravdano i koliko je navedena Cutileirova izjava aktualna i danas.

Što su o multikulturalnosti u BiH mislili dužnosnici međunarodne zajednice koji su vodili pregovore o BiH pokazuje izjava lorda Davida Owena na predavanju za diplomatski zbor u UN-u u New Yorku, 27. siječnja 1996: „Multikulturnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima“ (Večernji list, 28. I. 1996; Pravo na dom, Osijek, 2011, 119–120).

Kako je multikulturalnost i otvorenost prema svim narodima BiH zamišljao dio bošnjačko-muslimanskog vodstva svjedoči i podatak da je predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović potpisao (27. svibnja 1992) odluku o postavljanju zapovjednika TO, prema kojoj su od ukupno 44 imenovana zapovjednika 43 bili Muslimani (97,73%), samo je jedan bio Srbin (2,27%), a nijedan nije bio Hrvat (0,00%). Taj podatak Tuđman ističe u svojoj knjizi kao prilog za zaključak da Armija BiH nije bila organizirana kao vojska „građanske“ BiH, nego kao muslimanska vojska (Druga strana Rubikona…, 219).

Također, o multikulturalnosti, odnosno o tome kako su rješenje hrvatskoga pitanja u BiH vidjeli pojedini bošnjačko-muslimanski dužnosnici, svjedoči govor Safeta Ćibe, nametnutoga predsjednika ratnoga predsjedništva općine Konjic, na Radiju Konjic, u kojem negira postojanje Hrvata u BiH: „Mene je na ovu funkciju postavio lično gospodin Alija Izetbegović, koji se trenutno nalazi u Americi. Sve što radim, radim po nalogu našega predsjednika.

Dužan sam ispraviti naše propuste i da bude sve dobro. Mnogi me pitaju o Hrvatima u BiH, a ja odgovaram da su Hrvati u Hrvatskoj, a u BiH su Bošnjaci – katolici. Oni nisu ekstremi HVO-a, a mi nećemo voditi nikakve pregovore s ekstremima HVO-a, njih ćemo poraziti. Nećemo voditi pregovore ni s ekstremistima HDZ-a“ (Druga strana Rubikona…, 142).

Smjenjivanje njegova prethodnika, predsjednika općine Konjic Rusmira Hadžihusejnovića, pokazuje da se politika institucionalizacije Armije BiH temeljila i na praksi eliminiranja Muslimana koji su bili za suradnju s HVO-om te navodi na zaključak da je takva politika „već u svojem ishodištu planirala muslimansko-hrvatski sukob“.

Barjak Armije BiH u Pločama

Na postojanje nepovjerenja i neprijateljstva prema HVO-u koji je Armiji BiH trebao biti prirodni saveznik u obrani od zajedničkoga neprijatelja ukazuje ponašanje zapovjednika Armije BiH generala Sefera Halilovića u razdoblju koje je prethodilo muslimansko-hrvatskom sukobu. Naime, u Sarajevu se 7. listopada 1992. trebao održati susret delegacije HVO-a i zapovjednika ABiH sa zapovjednicima UNPROFOR-a, generalima Morionom i Razekom.

Međutim, Sefer Halilović nije se želio susresti s načelnikom Glavnog stožera HVO-a generalom Petkovićem, pa je Stjepanu Šiberu, Hrvatu, članu Štaba TO BiH, odnosno Štaba Vrhovne komande OS RBIH, čije je imenovanje trebalo poslužiti kao dokaz o višenacionalnom sastavu Armije BiH, rekao: „Neću da razgovaram sa ustašama. Svi su oni ustaše osim tebe“ (Druga strana Rubikona…, 136–137).

U tom kontekstu mogu se navesti izvori koji pokazuju koliko je želja vodstva Armije BiH za savezništvom s HVO-om bila iskrena, odnosno od kada se Armija BiH pripremala za sukob s HVO-om.

Primjerice, uz tzv. plan B, prema kojem se vodstvo bošnjačko-muslimanskih snaga u Prozoru pripremalo za sukob s HVO-om – a taj se plan nalazio među dokumentacijom koju je HVO zarobio u sukobu s Armijom BiH u Prozoru u listopadu 1992. – te uz izjavu zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića iz prosinca 1992. da će se „barjak Armije BiH vijoriti u Pločama“, dakle na teritoriju Republike Hrvatske, o tome da je Armija BiH bila spremna na obračun s HVO-om već u siječnju 1993. svjedoči upozorenje zapovjednika 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića upućeno zapovjedništvu 307. brigade: „Za sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosne je preuranjeno, mada je i ta opcija predviđena” (Druga strana Rubikona…, 188–189).

Zanimljiva je i izjava generala Armije BiH Sefera Halilovića od 9. svibnja 1993, koja svjedoči o namjeri zapovjedništva Armije BiH da svoje postrojbe s linije prema Vojsci Republike Srpske prebaci u napad na HVO: „Treći Korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik. Treći Korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarizirane zone u Istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnoga obračuna sa ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju“ (Druga strana Rubikona…, 192–193).

O napadima na HVO i nemilosrdnom odnosu prema Hrvatima svjedoči i zapovijed dozapovjednika 3. korpusa Armije BiH, 22. prosinca 1993, nakon koje se dogodio zločin nad Hrvatima u Križančevu selu: „… uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača radi spajanja s prometnicom Vitez–Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju, raspoloživa kemijska sredstva i sve goste u slavu uzvišenog Allaha dž. š. … Po izvršenoj naredbi forsirati pravac Pavlovica–Gornji Vakuf uz podršku ‘S’ sa strane” (Druga strana Rubikona…, 361).

O posebno teškoj situaciji u središnjoj Bosni svjedoči pismo predsjednika Tuđmana američkom senatoru Bobu Doleu 5. kolovoza 1993: „Sadašnji podaci govore o dramatičnom stanju na području Srednje Bosne (na otprilike daljnjih 30% teritorija predviđenog Vance–Owenovim planom za provincije s hrvatskom većinom, ili oko daljnjih 8,3% teritorija BiH), gdje je došlo do istjerivanja Hrvata od strane Muslimana, tako da je prema najnovijim podacima njih više od 190.000 prognano, a oko 200.000 se nalazi u okruženju u velikoj pogibelji.

Do sada je potpuno etnički očišćeno 7 gradova i više od 180 sela i naselja iz kojih su Hrvati ili potpuno otjerani, ubijeni ili se nalaze zatvoreni. (…) Činjenica da sve veći teritorij zauzimaju i kontroliraju Muslimani i Armija BiH govori protiv objeda da su Hrvati agresori u BiH i da provode etničko čišćenje.

Hrvatski narod u BiH brani se i bori za nasušno preživljenje. Situacija u Mostaru, u kojem je prije rata bilo oko 42% Muslimana, a sada ih ima više od 60%, također svjedoči da Hrvati ne provode nikakvu politiku etničkog čišćenja“ (Druga strana Rubikona…, 348–349).

Razmjeri stradanja Hrvata u BiH

O razmjerima stradanja Hrvata u BiH govore sljedeći podaci, koji se u javnosti negiraju ili prešućuju: „Neosporno je pak da je postojao najmanje 331 muslimanski logor za Hrvate u Bosni i Hercegovini za rata 1992. do 1995. godine.

Neosporno je isto tako da je kroz njih prošlo najmanje 14.444 hrvatskih logoraša i logorašica. Nadalje, nedvojbeno je da su ubijena najmanje 634 zarobljena hrvatska vojnika i zarobljena hrvatska civila, a među njima je ritualno usmrćeno 50 hrvatskih zatočenika. U muslimanskim logorima za Hrvate bilo je zatočeno 10.346 civila i 4098 pripadnika HVO-a. Najveći broj muslimanskih logora bio je u srednjoj Bosni“ (Druga strana Rubikona…, 233–235).

O razmjerima i omjerima počinjenih zločina u sukobu između Armije BiH i HVO-a general Slobodan Praljak u predgovoru knjige Pomoć Republike Hrvatske muslimansko-bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991–1995. godine zapisao je: „Sve ima svoju mjeru pa i zločini u ratu. Činjenična je mjera zločina u sukobu između HVO-a i ABiH ovakva:

1. Najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su neki pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika ABiH.

2. Najmanje sedam puta više Hrvata protjerala je ABiH s njihovih ognjišta nego što je HVO protjerao Muslimana – Bošnjaka s njihovih ognjišta.

A to što ove činjenice ne odgovaraju proizvedenim lažima, nije me briga. To je ili će postati problem onih koji su lagali, koji su govorili neistine, koji su šutjeli (Druga strana Rubikona…, 416).

O istinoljubivosti dijela bošnjačko-muslimanskog vodstva kad je riječ o rekonstrukciji događaja iz 1990-ih u BiH svjedoči i sljedeći primjer u kojem muslimanski lideri Alija Izetbegović i Haris Silajdžić negiraju odgovornost bošnjačko-muslimanskih snaga za rušenje vjerskih objekata Katoličke crkve: „U Bosni, u ovome ratu, naprimjer, uništene su stotine crkava i džamija.

Sve su ih uništili ‘Evropljani’, nijednu Bošnjaci. (…) … istorija je naša referenca, pogledajte tamo gdje ima kontrolu bosanskohercegovačka armija, koliko je crkava srušeno, pa kažem, čujem ni jedna, i kažem pogledajte u Mostaru koliko ima džamija, nema ni jedna – gdje su četnici i gdje su ustaše nema ništa, prema tome, ta centralna republika je garant opstanka civilizacije na našim prostorima.“ Nasuprot toj tvrdnji stoji činjenica da su srpske snage uništile dvije trećine, a muslimanske snage skoro trećinu od uništenih i oštećenih 1000 katoličkih sakralnih objekata (Druga strana Rubikona…, 233).

O vjerodostojnosti i poštivanju dogovora svjedoči transkript razgovora Alije Izetbegovića i hrvatskog ministra Gojka Šuška u Zagrebu nakon što je donesena zapovijed o podčinjavanju postrojbi HVO-a Glavnom stožeru Armije BiH u provincijama koje su Vance–Owenovim planom trebale biti muslimanske i obrnuto, a koju ministar u vladi BiH Božo Rajić nije donio bez prethodnih razgovora u Ženevi i dogovora predsjednika Izetbegovića i ministra Gojka Šuška: „Gojko Šušak: … Ja sam s vama, gospodine predsjedniče Izetbegoviću, razgovarao ovdje u Zagrebu, i to smo razgovarali i pred supredsjedateljima u Ženevi … Ja ne mogu shvatiti što je sada sporno u tome, da zbog zajedničkog interesa se obranimo od zajedničkog neprijatelja. Nije li to dio koji smo mi postigli. Ja sam s vama sjedio u sobi, u hotelu ovdje, u Esplanadi, kada smo se to dogovorili kao ljudi, da na tome poradite. Ja ne vidim sada što je sporno“ (Druga strana Rubikona…, 138).

Navedeni i još mnogi drugi podaci iz izvora pokazuju koliko je vjerodostojna javna optužba Alije Izetbegovića da je Hrvatska vodila „dvoličnu politiku“ prema BiH. Politiku prema BiH Hrvatska je vodila u okviru koji je zadala međunarodna zajednica, nastojeći zaštititi hrvatski narod u BiH, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države.

Na kraju, politika tadašnjega hrvatskoga vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banja Luci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“

To je bila politika hrvatskoga vodstva 1990-ih!

Ante Nazor
Vijenac

Miroslav Tuđman: Alija Izetbegović nikada nije priznao suverenost Hrvata i Srba (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati