Pratite nas

Pregled

Ante Nazor: Prikaz rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ‘zajedničkoj čitanci’

Objavljeno

na

Krajem 2016. godine u Solunu su na engleskom jeziku objavljene dvije čitanke (“knjige izvora”) za nastavnike suvremene povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944-1990 (volume 1) i Wars, Divisions, Integration 1990-2008 (volume 2). Spomenute čitanke objavio je „Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe“. U spomenutom projektu sudjelovali su i pojedini povjesničari iz Hrvatske s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a jednom od njih, poznatom profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu prof. dr. sc. Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No, predmet ovoga osvrta su znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podatci u drugoj čitanci, u dijelu sadržaja o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Svakom autoru se prilikom pisanja i objavljivanja radova i knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške, problem je kad je takvih pogrešaka mnogo, kao u ovoj čitanci. Još ozbiljniji problem je to što su u spomenutoj čitanci, uključujući i kronologiju na kraju, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnog procesa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih. Govoriti samo o posljedicama, pod krinkom „neutralnosti“ ili „multiperspektivnosti“, kao što je to uglavnom riječ u dijelu ove čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni, odnosno znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Selektivnost i manipulacija

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj – primjerice, izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima. U ovoj čitanci izbjegava se navesti ili se umanjuje odgovornost Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako se, između ostaloga, jednim apelom povjesničara s Beogradskog sveučilišta da JNA ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92), želi prikazati suosjećajnost za stradanje kulturne baštine u Hrvatskoj, a zapravo se pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti krajem 1980-ih i početkom 1990-ih podržavao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku. Licemjernost toga apela je u tome što se spominje samo Dubrovnik, valjda kao odraz velikosrpskoga mita o „srpskoj Atini“, a ne spominje se ostala svjetska kulturna baština u Hrvatskoj koja je napadnuta (npr. šibenska katedrala).

Neki navodi u čitanci su skandalozni. Primjerice, navodi se da su Vukovar napale JNA, Teritorijalna obrana i paravojne postrojbe, bez spomena da je to TO Srbije i da su paravojne postrojbe srpske, kao što je i JNA bila u službi velikosrpske politike (str. 51). Također, navodi se da je do eskalacije rata u Jugoslaviji došlo nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, dakle u siječnju 1992. (str. 103). Nevjerojatno je i to što se u kronologiji (str. 271) ne spominje da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991., ubijeno 13 hrvatskih policajaca, što je važna činjenica za uočavanje i razumijevanje uzročno-posljedičnih veza koje su dovele do rata.

Poprilično je neznanje o ratu u BiH, posebice o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani i oslobađanju BiH. Tako se navodi da su postrojbe Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u BiH bile „pod kontrolom hrvatske države“ (str. 57), da je „muslimansko-hrvatski“ rat u BiH započeo u lipnju 1992. (str. 275), a uz podatak da su 16. travnja 1993. „hrvatske snage ubile Bošnjake (muslimane) u selu Ahmići“ (str. 276), što je nažalost točno i što treba znati, prešućuje se da je istoga dana Armija BiH u Trusini ubila hrvatske civile, kao što se prešućuje da je sustavno ubijanje civila Hrvata u središnjoj Bosni na području pod nadzorom Armije BiH započelo već od siječnja 1993. I to je, nažalost, točno i to također treba znati. Ne spominje se ni unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička bošnjačko-muslimanskog vodstva. Osim toga Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“, kako netočno piše u čitanci (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije. Uostalom, u Odluci o uspostavi HZ HB jasno je navedeno da će „Zajednica štovati demokratski izabranu vlast Republike BiH dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju“. Autori čitanke također bi morali objasniti što je to separatističko u politici Hrvata, koja se izjednačava s politikom Srba u BiH (str. 39), kada se zna da su jedino Hrvati podržali sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH, a da je Hrvatska odmah priznala BiH, što Srbija nije učinila do kraja rata.

U sadržaju spomenute čitanke je 50-ak netočnih ili barem dvojbenih zapažanja ili izostavljenih događaja važnih za razumijevanje karaktera rata u Hrvatskoj i BiH, o čemu će više riječi biti u sljedećem broju Vijenca (časopisa Matice hrvatske), a opširnije i detaljnije o tome moći će se pročitati u Časopisu za suvremenu povijest, Hrvatskog instituta za povijest. S obzirom na navedeno, spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

„Podobnost“ ili znanost

Budući da se sadržaj spomenute čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da niti jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi istraživanjem toga razdoblja hrvatske povijesti u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest. Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima brojne pogreške u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji. Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstveno-istraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj zapravo pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno prozivaju „podobne“ i stoje ispod obilježja stranke kojoj pripadaju, niti im smeta što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom stranačkog čelnika, odnosno tadašnjega premijera. Prema onoj narodnoj – „drž’te lopova“, bezobrazno optužujući druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, zapravo pokušavaju zamagliti činjenicu da je za njeno usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji odabir nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican – Glunčić, pa zaključiti koja je skupina bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog najave novog masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade koja nije prihvatila ultimatum da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmakla daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njeno proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima iz raznih područja znanosti. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali u takvom novom, proširenom ERS-u, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola, čini se suvišnim.

Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Željka Markić: Radnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim skupom Hrvatskog saveza za nedjelju ponovno se aktualizirala ideja o nedjelji kao neradnom danu.

Podupire je i udruga U ime obitelji, a njezina predsjednica Željka Markić gostovala je u Studiju 4. Udruga poreznih obveznika Lipa, pak, protiv je bilo kakve regulacije tržišta.

U Splitu je prošli tjedan, u sklopu Dana socijalne zauzetosti, održan skup Hrvatskog saveza za nedjelju.

Riječ je o inicijativi koja smatra da bi nedjelja trebala biti neradna, a ta je ideja okupila 16 ustanova i udruga predvođenih Franjevačkim institutom za kulturu mira iz Splita.

U Hrvatskoj 35 posto radnika zaposlenih u trgovinama radi nedjeljom, dok je u EU-u prosjek 23 posto, rekla je Željka MarkićRadnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni. Oni rade 6 dana u tjednu. Poslodavac ih može obvezati da rade i nedjeljom i dati im u zamjenu jedan dan u tjednu slobodno. Oni ne mogu biti nedjeljom zajedno sa svojom obitelji, a istovremeno im tu nedjelju ne plaćaju, istaknula je Markić te dodala kako, prema istraživanju eurozastupnice Marijane Petir, najveći dio njih dobiva za tu jednu nedjelju plaćenu samo jednu kunu više.

Nedjeljom rade liječnici, medicinske sestre, novinari, policajci, piloti, vozači, vatrogasci, carinici, hotelski radnici, ugostitelji, glumci…, uzvratio je Loew i pitao što s njima. Željka Markić odgovara kako je riječ o zanimanjima koja moraju raditi nedjeljom, za razliku od trgovina koje ne moraju. Liječnici su, nastavlja,  za rad nedjeljom adekvatno plaćeni.

Većina tih struka je u državnom sektoru (izuzev hotelskih radika i ugostitelja i još nekih) i poslodavac im je država koja nije na tržištu. Vi govorite o poslodavcima koji su na tržištu i to je druga priča, rekao je Loew.

Željka Markić nije se složila s njim i dodala je kako je država obvezna osigurati Zakon o radu koji će štititi radnike i istovremeno osigurati poslodavcima pošten odnos. Ali država omogućuje da se u Hrvatskoj radi 180 sati tjedno, a u Austriji se radi 72. Ako austrijska država kaže da se mora plaćati dvostruka cijena rada za nedjelju, a Hrvatska kaže da je dovoljno platiti jednu kunu više, onda Hrvatska pogoduje jednoj strani, a to su veliki trgovački lanci, rekla je Markić.

Na pitanje kako bi oni regulirali rad nedjeljom, Loew odgovara da su oni protiv bilo kakve regulacije i da regulacije u tržišnoj ekonomiji nisu dobre. Kupci, ističe, svojim preferencijama odlučuju kada trgovine trebaju raditi, a radnici mogu birati žele li ili ne i nitko ih ne prisiljava da rade.

Vi ste protiv toga da se postavi obveza da se radniku koji radi nedjeljom mora platiti više?, pitala je Markić. Nisam protiv toga. Ali to se mora odlučiti odnosom poslodavac i zaposlenik, odnosno ugovorom o radu, odgovara Loew. Vi uopće niste za to da se u Hrvatskoj regulira to da poslodavci radnicima uvjetuju da moraju raditi nedjeljom, svima njima koji imaju obvezu raditi jer je to za život važno – država prema tome ne treba zauzeti poziciju?, nastavila je Markić. Po našem mišljenju, ne treba. U ovom vašem konkretnom prijedlogu radi se o povećanju nedjeljne nadnice za 50 posto. Dio radnika bi mogao odbiti rad nedjeljom. Poslodavci bi morali tražiti nove radnike koji to žele i imali bi znatno povećanje troškova, odgovorio je Loew.

Markić je, pak, rekla kako istraživanja pokazuju da poslodavci rade nedjeljom baš zato što ih taj dodatni rad ne stoji ništa dodatno. Ja smatram da je nedopustivo da je u Hrvtskoj rad nedjeljom besplatan za poslodavce. Te privatne firme moraju uračunati cijenu rada tog radnika koji je svoju nedjelju ostavio na blagajni umjesto da ga ja proveo u obitelji, objasnila je Markić i dodala kako istraživanja u brojnim europskih zemljama pokazuje da većina radnika ne smatra slobodan dan u tjednu adekvatnom zamjenom za slobodnu nedjelju. Država je Zakonom o radu, smatra, radnike u trgovinama učinila ranjivijima. Ponovila je kako udruga U ime obitelji zajedno sa sindikatima i drugim udrugama traži slobodne nedjelje, a ako one i budu radne, trebaju biti adekvatno plaćene.

Loew je još jednom ponovio kako se ne slaže s tim i kako bi se u tom slučaju radilo o zakonu neželjenih posljedica. Dajte mi recite na kojem to liberalnom tržištu funkcioniraju stvari kao u Hrvatskoj. Baš me zanima?, pitala je Markić. U pola istočnoeuropskih država, odgovorio je Loew. Željka Markić ga je pozvala da argumentira svoje stajalište, a on je upitao može li doći do riječi. Niste mi dali priliku da elaboriram. Vi govorite isto kao Vilim Ribić, rekao je Loew. Nakon što se ispričao zbog komentara “koji nije bio na mjestu”, Loew je nastavio: Povećanje minimalnih plaća, kao i povećanje troškova rada nedjeljom dovode da toga da su poslodavci prisljeni raditi nedjeljom iz dva radzloga: prvi je to što će konkurencija raditi, a on će imati gubitke. Drugi je impulzivno kupovanje. Istraživanja su pokazala da ona čine više od 30 posto. A za takvo kupovanje potrebna je određena atmosfera i ambijent. A to je upravo nedjelja kada mogu uživati u kupovanju i takvo impulzivno kupovanje povećava potrošnju. Ako im to uskratite, dio te prodaje se neće preseliti na radne dane. Upravo suprotno, past će im prihod i dobit i zbog toga će se smanjiti i broj zaposlenih, ali i plaće, objasnio je Loew.

Markić je odgovorila kako istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da trgovine koje rade nedjeljom nemaju povećanje dobiti nedjeljom i da bi se navike građana promijenile tako da kupuju šest dana u tjednu. Navela sam već primjer Austrije u kojoj 90 posto radnika izražava zadovoljstvo svojim poslom. Stavite se u poziciju radnice koja radi 6 dana u tjednu i mora raditi 3 nedjelje i ima istu plaću. Ja ne znam kome to može biti svejedno. To se tumači impulzivnom kupovinom. Meni prvoj odgovara da radi trgovina u mojoj blizini, ali to ne želim jer to nije pravedno, rekla je Markić. Loew je ponovio da potrošači pokazuju da žele rad nedjeljom i da su dokaz trgovački centri koji su prepuni upravo tim danom.

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Stjepan Šterc: Problem iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i iz BiH postaje pitanje nacionalne sigurnosti

Objavljeno

na

Objavio

Problem raseljavanja stanovništva iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine poprimio je dramatične razmjere i postao pitanjem nacionalne sigurnosti, upozorio je u utorak hrvatski demograf Stjepan Šterc istaknuvši kako je posebice ugrožen opstanak Hrvata koji žive u BiH jer bi se njihov broj u toj zemlji u idućih deset godina mogao smanjiti čak za trećinu.

Šterc, profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (PMF), kazao je u intervjuu za bosanskohercegovački portal Slobodna Bosna kako demografska politika postaje ključno pitanje budućnosti i razvitka obje države.

“Način upravljanja u ovim prostorima i državama je i najveći krivac pojave suvremenog egzodusa, potpuno zanemarujući u provođenju izvršne vlasti funkcionalnost demografskog i gospodarskog razvitka. Mogli bi takav način upravljanja nazvati političkom okupacijom u kojoj nema praktički ničeg ozbiljnijeg vezanog za struku, logiku, znanost te projiciranje i modeliranje budućnosti”, kazao je Šterc dodajući kako je jasno da političari svojim odlukama i postupcima izravno utječu na odlazak ljudi.

Iako je Štercov plan izlaska iz demografske krize, koji je nastao kao dio izbornog programa predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, usvojen u hrvatskim tijelima vlasti, on drži kako to ipak nije učinjeno sukladno njegovim programskim načelima i koncepcijama.

Demografska problematika, kazao je Šterc, nije shvaćena kao strateško razvojno pitanje pa su posljedice nastavak svih negativnih trendova i pokazatelja do razine na kojoj se već ugrožavaju osnovni sustavi u zemlji.

“Razlog? Politička sebičnost, interesna povezivanja, financijsko-gospodarski pristup bez vrednovanja ljudskog potencijala i još puno toga. Moj je prijedlog bio vladin ured na čijem bi čelu bio podpredsjednik vlade kako bi izravno mogao politički usmjeravati stratešku revitalizacijsku politiku, jasna procjena što je u proračunu manje bitno od demografskog opstanka, apsolutna zaštita žena u trudnoći i na porodiljskom (radno pravo, ekonomska i financijska sigurnost i sl.), povezivanje s iseljeništvom. Sadašnji su postupci samo dio socijalne politike i ništa više”, konstatirao je Šterc.

Demografska kretanja osobito pogubna po Hrvate u BiH

Komentirajući demografske probleme u BiH Šterc je upozorio kako ta zemlja iz godine u godinu bilježi sve veći pad prirodnog prirasta staovništva. Razlika između broja rođenih i umrlih u 2015. godini tako je bila oko pet i pol tisuća, a u 2016. godini ta brojka je već između devet i deset tisuća.

Procjena je kako bi prirodni gubitak hrvatske populacije u BiH u narednih deset godina mogao iznositi oko 40 tisuća osoba.

Uz prirodni pad od oko dvije i pol tisuće stanovnika hrvatske nacionalnosti, na godišnjoj razini treba uračunati oko deset tisuća onih koji će svake godine trajno napustiti tu zemlju.

To bi značilo kako bi broj Hrvata u BiH, kojih je prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. bilo 544 tisuće, odnosno 15,4 posto ukupnog stanovništva te zemlje, za deset godina mogao biti smanjen za 125 tisuća.

To je dramatičnih 31.3 posto sadašnje populacije, analize su na koje ukazuje Šterc.

Sve to izravno će ugroziti sustav radne snage, mirovinski, zdravstveni te obrazovni sustav.

“Problem zaista postaje pitanje nacionalne ili državne sigurnosti, odnosno jednostavnije rečeno opstanka. Tko to na vrijeme shvati sva će svoja politička djelovanja usmjeriti nacionalnim interesima i očuvanju najvećeg potencijala u svim društvima i prostorima.”, zaključio je Šterc. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari