Pratite nas

Razgovor

Ante Nazor: Tito ne može imati trg ni u jednom hrvatskom gradu

Objavljeno

na

Ante Nazor, član Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, objasnio je za Dnevnik Nove TV što očekuje od rada tog novog tijela.

Gost u Dnevniku Nove TV bio je Ante Nazor, član novoosnovanog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kojeg se kolokvijalno naziva Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

Čuli smo što je zadaća Vijeća, hoćete li se sastajati redovito ili po potrebi, od slučaja do slučaja, od ploče do ploče?

Ma ne, ovo nije interventna skupina. Ovo je Vijeće koje je, sasvim razumljivo da je osnovano u jednom trenutku kada smo svjedoci duboke podjele u hrvatskom drutšvu, društvene klime koja nije zdrava i koja je upravo uzrokovana zanemarivanjem činjenica dugi niz godina.

Kad pogledamo koliko je hrvatska povijest složena, od četrdesetih godina i građanskog rata, od poraća i totalitarizma nedemokratskog režima, pa onda devedesetih godina velikosrpske agresije na Hrvatsku koja je prouzročila nove traume, normalno da je došlo vrijeme da se napokon suočimo, prije svega sa onim razdobljem povijesti koje nam je ostalo neistraženo, a to je jedna velika rupa od ’45. godine na ovamo.

Tako da vjerujem i raduje me u svemu tome, da je ovo Vijeće zamišljeno prije svega kao institucionalno vijeće, tu su predstavnici važnih institucija u Hrvatskoj, od HAZU-a čiji je predsjednik i predsjednik ovog Vijeća, ovdje je Matica hrvatska, predstavnici fakulteta, rektori, pravnici… 18 ljudi i naravno da tu ima mjesta za još stručnjaka koji se bave razdobljem Drugog svjetskog rata i poraća, ali ne može biti 50 ljudi.

Svaki od njih, rečeno je vrlo jasno, je dobrodošao i bit će otvoren pristup svima koji imaju nešto za reći. Meni je drago da se država uhvatila u koštac s time i da je to prepustila institucijama. Naravno da se tom problematikom ne mogu baviti premijer ni ministri, nego je to stvar struke.

Ali ovo nije samo stvar povjesničara, jer je situacija u društvu takva, ovo je nešto što ima puno šire društveno značenje. Zato i je multidisciplinarno i zato je kombinacija povjesničara, pravnika i svih onih koji su vezani uz istraživanja koja nam mogu pomoći da napokon napravimo otklon od svih totalitarizama.

Što će biti s vašim zaključcima? Hoće li oni ići u saborsku proceduru kako bi se ugradili u zakone?

Ovdje se donose preporuke na temelju rasprave ljudi koji ne misle isto, ali je važno i to očekujem od ovog Vijeća, da se prihvate neke stvari civilizacijske razine koje su neosporne, a to je da napokon počnemo jednako poštivati sve one koji su ubijeni a da im nije dokazana krivnja da su počinili neki zločin. To je preduvjet i jednako tako osuda svih zločina. To je neki temelj od kojeg možemo početi.

U vijeću je 18 članova, 18 mišljenja. Kako ćete formirati stavove, dvotrećinskom većinom, natpolovičnom većinom…?

Jučer je rečeno da bi bilo poželjno kad bi se postigao konsenzus oko tih osnovnih stvari. Naravno, kad se krene u neke detalje sigurno će biti razmimoilaženja, ali mi kao društvo ne možemo, a što nije dosad bila činjenica, da se prihvate žrtve kao početak rasprave, da se više nikad ne dobodi, primjerice, da Hrvatski sabor ukine pokroviteljstvo nad komemoracijama ubijenim Hrvatima i ne samo Hrvatima nego ubijenim građanima Hrvatske. Ako to na kraju bude konsenzusom prihvaćeno, to je već jedan pomak da nemamo te tektonske podjele u društvu.

I sami ste spomenuli da su u Vijeću osobe koje su ideološki različite. Kako ćete donositi odluke o, primjerice, pozdravu Za dom spremni, o zvijezdi petrokraci ili Titu?

To ćemo vidjeti kad dođemo na to, svatko od nas ima svoj stav, vidjet ćemo koja je to razina koju možemo prihvatiti. Neosporno je da je Tito povijesna osoba, o njemu se treba raspravljati i govoriti na znanstvenim i stručnim skupovima.

Što se mene tiče, ja bih s njim učinio što je učinila i Predsjednica, njemu je mjesto u muzejima, nikako ne u nazivima javnih trgova i ulica iz civilizacijskih razloga, ostavimo sada povijest, onaj tko je suodgovoran za masovna ubojstva, prije svega i svoga naroda, mislim da mu nema mjesta u javnom prostoru nazivima ulica.

Vjerujem da oko toga neće biti problema. Oko njegove povijesne uloge u nekoj etapi razdoblja povijesti, jer kad govorimo o povijesti moramo uzeti u obzir i kontekst vremena, ne smijemo generalizirati, ništa nije crno bijelo. Uvijek govorimo o režimima i odgovornosti režima za stanje.

Zato se i zove ovo Vijeće za nedemokratske režime, pa ćemo vidjeti. Što se tiče Tita, meni je stav vrlo jasan. On je povijesna osoba, ali onaj tko je odgovoran ili je sudjelovao u masovnim ubojstvima, ne može imati trg u bilo kojem gradu u Hrvatskoj.

Što se tiče aktualnog premijera, razgovarali ste s njim. Što vam je rekao, je li vam dao neke upute?

On je držao jučer uvodnu riječ i drago mi je da je naglasio da svatko od nas ima svoje stavove i da ništa nije unaprijed već napisano i dogovoreno pa da mi budemo paravan za neke odluke. Mislim da je to mudra odluka da se nađu ljudi iz institucija i da raspravljaju o nečemu što je zaista društveni problem. Kad bi se mogla pobuditi ta empatija za, uvjetno rečeno, onoga drugoga, već bismo napravili veliki iskorak.

Mislim da to treba biti okvir, a za ove detalje, pitanja pozdrava i pojedinih povijesnih osoba i događaja, vidjet ćemo do koje razine možemo ići. Ovo društvo mora uspostaviti civilizacijski okvir. Imamo samostalnu državu, s Jugoslavijom smo raskrstili još 91. godine, ali bojim se da je mnogo toga narativa ostalo što nije bilo znanstveno utemeljeno. Ono što svi očekujemo da će sve preporuke koje budemo donosili biti znanstveno utemeljene na izvorima i činjenicama. Mimo toga sigurno nitko od nas neće ići.

Puno sreće u radu Vijeća. Trebat će vam, teme su osjetljive.

Hvala lijepo. Mislim da je premijer to jučer rekao, ovo je vijeće za budućnost jer je pitanje kakvu ćemo poruku ostaviti našoj djeci. Iskreno rečeno, ne bih više volio da me zovete zbog ovakvih tema. Volio bih da ovdje više vidim gospodarstvenike i da se moja djeca više ne zamaraju problemima koje nismo riješili u bivšoj državi. Vrijeme je da ih na znanstveni način zatvorimo.

>>>Ante Nazor: Ne riješimo li kontroverze iz prošlosti, nema nam budućnosti<<<

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

General Rahim Ademi: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

Objavljeno

na

Objavio

Ratni put Ratka Mladića, ‘popločen’ zločinima od kojih je za mnoge i optužen, počeo je u Hrvatskoj, u dalmatinskom zaleđu gdje je u ljeto 1991. postao zapovjednik Devetog korpusa ‘JNA’ u Kninu.

U tom su području ‘JNA’ i srpske paravojne snage terorizirale hrvatsko stanovništvo na obali i u zaleđu, u Cetinskoj krajini, počinile masovan pokolj u Škabrnji i Nadinu, zločine i palež u Kijevu, Vrlici, Maljkovu i u drugim mjestima.

Mladićeve snage granatirale su i pokušavale osvojiti Zadar, Šibenik i Sinj, a krajnji cilj Ratka Mladića bio je izbiti na more.

Poraz u Šibeniku

Najbliže je ostvarenju toga cilja došao napadom na Šibenik u rujnu 1991. godine, kada su snage JNA došle nadomak svog cilja, do Šibenskog mosta.

No, dalje nisu stigle – tu ih je čekala obrana Šibenika kojom je zapovijedao hrvatski general Rahim Ademi.

Ademi za Al Jazeeru objašnjava kako je Mladićeva namjera bila presjeći Hrvatsku na tom dijelu napola, s pravcima i prema Sinju i Biogradu.

U tom slučaju otvarali bi mu se novi pravci, posebno prema Splitu i južnije te bi pad Šibenika, kaže, bio pitanje cijele Dalmacije. Zato obranu Šibenika smatra jednom od najvećih hrvatskih pobjeda.

Bio je to prvi vojni poraz Ratka Mladića u Hrvatskoj, a mnogi kažu da Mladić i nije bilježio drugo do poraze.

“To je bila vojska koja je bila modernizirana, s tenkovima, a u to doba mi nismo imali čime se braniti. Onda sam organizirao osvajanje vojarne u Rogoznici, gdje smo došli do teškog naoružanja i topova i tu smo preko noći formirali topničke bitnice i postavili obranu ispred Šibenika.

I tako smo obranili Šibenik, a poslije toga smo išli negdje 25 kilometara iza Vodica, prema Gaćelezama se uspjeli prebaciti i s tim smo izvršili deblokadu Šibenika. To je bio njegov poraz, a ja smatram kao vojnik da je to najveća pobjeda Hrvatske vojske i prva pobjeda u Domovinskom ratu, u ratu u Šibeniku”, kaže Ademi.

Ademi je, dok je to područje bilo pod njegovim zapovjedništvom, onemogućavao Mladiću i zauzimanje brane Peruća, čijim je rušenjem kasnije prijetio, a suđenje njezino miniranje je još je u tijeku – na optuženičkoj klupi je general Borislav Đukić, prije dvije godine izručen Hrvatskoj iz Crne Gore. Tada je bilo ugroženo više od 50.000 ljudi.

Ademi: Nisam ga upoznao, hvala Bogu

“Bio sam tamo zapovjednik 126. brigade u Sinju i u to doba dok sam ja bio zapovjednik on se nikad nije uspio približiti Peruči, a miniranje Peruće se desilo poslije mog odlaska iz 126. brigade”.

Mladića, navodi, nije nikada sreo ni upoznao – hvala Bogu, kaže, jer misli o njemu i kao čovjeku i kao časniku sve najgore. Gledali su se samo preko nišana, a u svakom napadu na Šibenik, ističe, ‘polomio je zube’.

“Mogu reći da on nije bio nikakav vojnik. On svoje vojničke vještine ratovanja nikada nije pokazao, on je pokazao samo ‘hrabrost’ na nedužnim civilima, ubijajući civile i ljude koji su bili nenaoružani. A što se tiče bitaka, tu je uvijek bio veliki gubitnik, a njegova osoba se najbolje vidi u Škabrnji što je napravio – tamo je ubijao civile – i u Srebrenici. To je njegova najveća sramota, načinio je ratni zločin na civilima, i to ne jedan nego više.

On je bio tu zapovjednik, najodgovorniji je bio i jedino je znao da tuče po civilima, a kad je naišao na Hrvatsku vojsku uvijek se povlačio – gdje je osjetio da su civili, nenaoružan narod, tu je poslao tenkove i pravio je zločine, a gdje je naišao na otpor Hrvatske vojske, uvijek se povlačio. Tako da je doživio poraze od Hrvatske vojske dok god je bio ovdje”.

Pero Kovačević: Presuda Ratku Mladiću

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari