Pratite nas

Razgovor

Ante Nazor: Tito ne može imati trg ni u jednom hrvatskom gradu

Objavljeno

na

Ante Nazor, član Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, objasnio je za Dnevnik Nove TV što očekuje od rada tog novog tijela.

Gost u Dnevniku Nove TV bio je Ante Nazor, član novoosnovanog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kojeg se kolokvijalno naziva Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

Čuli smo što je zadaća Vijeća, hoćete li se sastajati redovito ili po potrebi, od slučaja do slučaja, od ploče do ploče?

Ma ne, ovo nije interventna skupina. Ovo je Vijeće koje je, sasvim razumljivo da je osnovano u jednom trenutku kada smo svjedoci duboke podjele u hrvatskom drutšvu, društvene klime koja nije zdrava i koja je upravo uzrokovana zanemarivanjem činjenica dugi niz godina.

Kad pogledamo koliko je hrvatska povijest složena, od četrdesetih godina i građanskog rata, od poraća i totalitarizma nedemokratskog režima, pa onda devedesetih godina velikosrpske agresije na Hrvatsku koja je prouzročila nove traume, normalno da je došlo vrijeme da se napokon suočimo, prije svega sa onim razdobljem povijesti koje nam je ostalo neistraženo, a to je jedna velika rupa od ’45. godine na ovamo.

Tako da vjerujem i raduje me u svemu tome, da je ovo Vijeće zamišljeno prije svega kao institucionalno vijeće, tu su predstavnici važnih institucija u Hrvatskoj, od HAZU-a čiji je predsjednik i predsjednik ovog Vijeća, ovdje je Matica hrvatska, predstavnici fakulteta, rektori, pravnici… 18 ljudi i naravno da tu ima mjesta za još stručnjaka koji se bave razdobljem Drugog svjetskog rata i poraća, ali ne može biti 50 ljudi.

Svaki od njih, rečeno je vrlo jasno, je dobrodošao i bit će otvoren pristup svima koji imaju nešto za reći. Meni je drago da se država uhvatila u koštac s time i da je to prepustila institucijama. Naravno da se tom problematikom ne mogu baviti premijer ni ministri, nego je to stvar struke.

Ali ovo nije samo stvar povjesničara, jer je situacija u društvu takva, ovo je nešto što ima puno šire društveno značenje. Zato i je multidisciplinarno i zato je kombinacija povjesničara, pravnika i svih onih koji su vezani uz istraživanja koja nam mogu pomoći da napokon napravimo otklon od svih totalitarizama.

Što će biti s vašim zaključcima? Hoće li oni ići u saborsku proceduru kako bi se ugradili u zakone?

Ovdje se donose preporuke na temelju rasprave ljudi koji ne misle isto, ali je važno i to očekujem od ovog Vijeća, da se prihvate neke stvari civilizacijske razine koje su neosporne, a to je da napokon počnemo jednako poštivati sve one koji su ubijeni a da im nije dokazana krivnja da su počinili neki zločin. To je preduvjet i jednako tako osuda svih zločina. To je neki temelj od kojeg možemo početi.

U vijeću je 18 članova, 18 mišljenja. Kako ćete formirati stavove, dvotrećinskom većinom, natpolovičnom većinom…?

Jučer je rečeno da bi bilo poželjno kad bi se postigao konsenzus oko tih osnovnih stvari. Naravno, kad se krene u neke detalje sigurno će biti razmimoilaženja, ali mi kao društvo ne možemo, a što nije dosad bila činjenica, da se prihvate žrtve kao početak rasprave, da se više nikad ne dobodi, primjerice, da Hrvatski sabor ukine pokroviteljstvo nad komemoracijama ubijenim Hrvatima i ne samo Hrvatima nego ubijenim građanima Hrvatske. Ako to na kraju bude konsenzusom prihvaćeno, to je već jedan pomak da nemamo te tektonske podjele u društvu.

I sami ste spomenuli da su u Vijeću osobe koje su ideološki različite. Kako ćete donositi odluke o, primjerice, pozdravu Za dom spremni, o zvijezdi petrokraci ili Titu?

To ćemo vidjeti kad dođemo na to, svatko od nas ima svoj stav, vidjet ćemo koja je to razina koju možemo prihvatiti. Neosporno je da je Tito povijesna osoba, o njemu se treba raspravljati i govoriti na znanstvenim i stručnim skupovima.

Što se mene tiče, ja bih s njim učinio što je učinila i Predsjednica, njemu je mjesto u muzejima, nikako ne u nazivima javnih trgova i ulica iz civilizacijskih razloga, ostavimo sada povijest, onaj tko je suodgovoran za masovna ubojstva, prije svega i svoga naroda, mislim da mu nema mjesta u javnom prostoru nazivima ulica.

Vjerujem da oko toga neće biti problema. Oko njegove povijesne uloge u nekoj etapi razdoblja povijesti, jer kad govorimo o povijesti moramo uzeti u obzir i kontekst vremena, ne smijemo generalizirati, ništa nije crno bijelo. Uvijek govorimo o režimima i odgovornosti režima za stanje.

Zato se i zove ovo Vijeće za nedemokratske režime, pa ćemo vidjeti. Što se tiče Tita, meni je stav vrlo jasan. On je povijesna osoba, ali onaj tko je odgovoran ili je sudjelovao u masovnim ubojstvima, ne može imati trg u bilo kojem gradu u Hrvatskoj.

Što se tiče aktualnog premijera, razgovarali ste s njim. Što vam je rekao, je li vam dao neke upute?

On je držao jučer uvodnu riječ i drago mi je da je naglasio da svatko od nas ima svoje stavove i da ništa nije unaprijed već napisano i dogovoreno pa da mi budemo paravan za neke odluke. Mislim da je to mudra odluka da se nađu ljudi iz institucija i da raspravljaju o nečemu što je zaista društveni problem. Kad bi se mogla pobuditi ta empatija za, uvjetno rečeno, onoga drugoga, već bismo napravili veliki iskorak.

Mislim da to treba biti okvir, a za ove detalje, pitanja pozdrava i pojedinih povijesnih osoba i događaja, vidjet ćemo do koje razine možemo ići. Ovo društvo mora uspostaviti civilizacijski okvir. Imamo samostalnu državu, s Jugoslavijom smo raskrstili još 91. godine, ali bojim se da je mnogo toga narativa ostalo što nije bilo znanstveno utemeljeno. Ono što svi očekujemo da će sve preporuke koje budemo donosili biti znanstveno utemeljene na izvorima i činjenicama. Mimo toga sigurno nitko od nas neće ići.

Puno sreće u radu Vijeća. Trebat će vam, teme su osjetljive.

Hvala lijepo. Mislim da je premijer to jučer rekao, ovo je vijeće za budućnost jer je pitanje kakvu ćemo poruku ostaviti našoj djeci. Iskreno rečeno, ne bih više volio da me zovete zbog ovakvih tema. Volio bih da ovdje više vidim gospodarstvenike i da se moja djeca više ne zamaraju problemima koje nismo riješili u bivšoj državi. Vrijeme je da ih na znanstveni način zatvorimo.

>>>Ante Nazor: Ne riješimo li kontroverze iz prošlosti, nema nam budućnosti<<<

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Hrvoje Hitrec: Uče nas lažnu povijest kako bi nam se ponovila ona istinita

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit gost je hrvatski književnik Hrvoje Hitrec.

U Podcastu objavljujemo ekskluzivnu snimku važnog događaja s tajne lokacije u Kanadi.

► Jesu li predsjednički kandidati djeca škole Granićevog ministarstva vanjskih poslova?
► Kako idu pripreme za Podcast na 5 kontinenata s hrvatskim iseljenicima?

► Zašto hrvatsko iseljeništvo mora plaćati 1000 do 2000 dolara kako bi mogli glasati na predsjedničkim izborima?
► Bi li Tuđman dozvolio kampanju Pupovca i njegova SNV-a s ćiriličnim plakatima ‘da se bolje razumijemo’?

► Događaju li se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ‘diferencijacije’, frakcionaške borbe ili rat protiv normalnih?
► Uči li katedra povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu da je današnja Hrvatska slobodna ili okupirana?
► Kakvo je stanje s hrvatskim jezikom i što znači jezik za nacionalni identitet?

► Tko su potpisnici propale deklaracije o zajedničkom jeziku?
► Tko je bivši republički sekretar kulture i obrazovanja iz doba SR Hrvatske, a koji je inzistirao na amandmanu na Ustav tadašnje SR Hrvatske, kojim se htjelo izbaciti hrvatski književni jezik i ostaviti samo hrvatski ili srpski i koju dužnost danas obnaša?

► Je li štrajk prosvjetara borba za veće koeficijente, veća primanja ili za rušenje vlasti?
► Zašto se među štrajkašima na prosvjedu nije mogao vidjeti ni jedan transparent protiv resorne ministrice Blaženke Divjak?
► Škola za život, što je ostalo od te birokratizirane reforme osim velikog biznisa s tabletima?

► U Kanadi ili SAD-eu studiji koštaju od 50 do 500 tisuća dolara, zašto Hrvatska nakon što besplatno školuje studente mirno promatra kako oni odlaze drugim državama ponuditi tako stečena znanja?
► Što znači smjena ravnatelja dječje bolnice na Srebrnjaku dr. Bore Nogala?

► Je li Orban, kad je bio u Osijeku, poželio Baranju?
► Po čemu je 29. studeni postao poznat u današnjoj Hrvatskoj?
► Uvodi li se u Europu diktatura demokratskog liberalizma?

 

Hitrec: Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Miroslav Tuđman: Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / J. Kopi

Razgovor s prof. dr. sc. Miroslavom Tuđmanom

Relativno kratko nakon posljednje vrlo zapažene knjige “Druga strana Rubikona” (2017.) prof. dr. sc. Miroslav Tuđman objavio je još jedno zanimljivo djelo – prvu kritičku analizu iskonstruiranoga pravnog instituta zajedničkoga zločinačkog poduhvata (ZZP) u svezi s presudom šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. U povodu predstavljanja knjige razgovarali smo s autorom, prof. dr. sc. Tuđmanom.

Kako ste došli na ideju da knjigu nazovete Haški krivolov?

Radni je naziv rukopisa bio Vrijeđanje pravde. No,tijekom razgovora s ljudima kojima je bio poznat sadržaj nametnuo se kao logičan naslov Haški krivolov. Naslov implicira ne samo da su nedužni ljudi „ulovljeni“ završili u Haagu, nego da su i Tužiteljstvo i suci kršili pravne norme i standarde, kako bi opravdali svoj „krivolov“.

U knjizi analizirate pravni institut ZZP u predmetu IT-04-74, odnosno šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata. Do kojih ste spoznaja u svezi s time došli i što se, gledajući iz današnje perspektive, htjelo sa ZZP-om?

U knjizi analiziram presudu u onome dijelu koji se odnosi na ciljeve ZZP-a. Šestorica Hrvata nisu ni optuženi da su osobno počinili zločin ili da su zapovjedili zločin, već da su mogli znati, ili da su imali informacije, kako su počinjeni neki zločini. Zato je Haški tribunal usvojio do tada nepostojeći institut ZZP-a, kako bi ih mogao optužiti. Već sama ta činjenica da se oni optužuju za ZZP, koji kao pravni institut nije postojao u vrijeme na koji se odnosi optužnica, pravno je neodrživa. Pogotovo jer to ima za posljedicu da i optužnica i presuda nužno poprimaju političku konotaciju i poruku. Svjedoci smo da Bošnjaci presudu tumače da je HZ HB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna), odnosno HR HB jednako ZZP. Kad bi to bilo tako, onda su pripadnici ZZP-a i J. Cutiliero, C. Vance, D. Owen, T. Stoltenberg, odnosno i EU i VS UN-a.

Jeste li pretpostavljali na što sve u tom opsežnom poslu možete naići? Što Vas je najviše iznenadilo?

Po struci nisam pravnik. Možda su me zato najviše iznenadile činjenice da Raspravno vijeće nije htjelo prihvatiti kao dokaze one dokumente koji opovrgavaju optužnicu, a dokaze koji su tijekom 13 godina procesa prihvaćeni, a u suprotnosti su s optužnicom o ciljevima ZZP-a, ni Raspravno i  Žalbeno vijeće nije se u svojim presudama odredilo prema njima. Takvi su dokazi jednostavno  prešućeni. Također iznenađuje činjenica da se Tužiteljstvo koristilo dokazima do kojih je došlo na nelegalan način. Tužiteljstvo ICTY-a raspolagalo je s dokazima koji su u suprotnosti s optužnicom u predmetu IT-04-74, ali ih je odbilo uvesti i u ovaj predmet. Sve to čini optužnicu neutemeljenom, a presudu neodrživom.

Stavovi veleposlanika Galbraitha oprečni su lobistu Galbraithu

Tko su bili glavni svjedoci Tužiteljstva ICTY u čitavom konstruktu ZZP?

Glavni svjedoci Tužiteljstva o ciljevima ZZP-a su Robert Donia, Ciril Ribičič, veleposlanik Herbert Okun, Josip Manolić i veleposlanik Peter Galbraith. To su glavni svjedoci na koje se presuda poziva o ciljevima ZZP-a. Podrobno sam analizirao njihove izjave. Začuđuje s kojom su lakoćom ti svjedoci govorili o događajima i procesima o kojima su tako malo znali. Osim toga, njihove su izjave međusobno kontradiktorne i u pravilu bez poznavanja osnovnih političkih i povijesnih činjenica.

U početku knjige, u glavi – Vijeđanje pravde, bavite se presudom i samoubojstvom generala Praljka. Tko su oni koji će ga nositi na savjesti jer su vehementno odbacili njegovu obranu, koju je sam nazvao „Arhimed-Praljkov zakon”?

General Praljak je svjedočio na sudu tri mjeseca. Svjedočio je 12 posto od ukupnoga vremena zasjedanja Raspravnoga vijeća. Ništa nije skrivao, nije glumio gubitak pamćenja, na sva je pitanja imao izravne i otvorene odgovore. Očekivao je poštenu i pravednu presudu. Nije je dobio i zadnje su mu riječi bile: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu“. Ne znam imaju li tužitelji i suci Raspravnoga i Žalbenoga vijeća savjest. Vjerojatno će odbacivati svoju odgovornost, ili skrivati se iza direktiva po kojima su radili. Na to ukazuje i činjenica da su neki suci i tužitelji dolazili nakon izrečene presude u Sarajevo i Mostar po priznanja koja su im uručivali Bošnjaci. Upravo zbog takvoga ponašanja tužitelja i sudaca, koje bi u nekim uređenim pravnim sustavima bilo dostatni razlog za preispitivanje presude, naša nas savjest prema šestorici i posebno prema Praljku obvezuje da se izborimo za istinu i pravdu.

Manolićevo svjedočenje obradili ste u posebnome poglavlju “Judin poljubac”. U kršćanstvu je taj poljubac simbol izdaje. Što je Josipa Manolića motiviralo da se pred Haškim sudom na taj način postavi spram prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

Manolića je pregazilo vrijeme već početkom 1990-ih. On je išao rušiti predsjednika Tuđmana 1994., a kada nije uspio, pokušao je to „zaboraviti“. U vrijeme detuđmanizacije pojavio se kao svjedok u Haagu. Potvrdio je sve što je tužitelj Kenneth Scott od njega tražio, a potom i što je obrana tražila. Odvjetnik Karnavas otvoreno mu je rekao „da laže u zapisnik“. Manolić je u sudnici izravno optužio šestoricu da bi odmah potom tvrdio da on to nije rekao. Vjerujem da metafora s Judom dobro opisuje Manolićevo ponašanje, kojemu su negativne strasti zamračile potrebu da iznese činjenice i istinu.

Nekadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith jedan je od onih koji je podupro tezu Tužiteljstva o ZZP-u. Je li to bio rezultat tadašnjih pogleda američke politike, ili je to bila njegova osobna “dionica”?

Peter Galbraith došao je u lipnju 1993. za američkoga veleposlanika u Hrvatsku. Slijepo je slijedio direktive State Departmenta do te mjere da je došao u sukob s djelatnicima svojega veleposlanstva koji su radili za CIA-u i Pentagon. Bez znanja o realnim odnosima i bez diplomatskoga iskustva, smatrao je da će svojim medijskim nastupima, s kojima se hvalio i u Haagu, odigrati ključnu političku ulogu. Vjerujem da je njegov osobni angažman bio i veći od očekivanja službenoga Washingtona. To dokazuje i ono što je tijekom njegova svjedočenja rečeno: Galbraith je kao lobist Kurda u Iraku zagovarao njihovu autonomiju preciznijom argumentacijom nego što je HZ HB tražila od Sarajeva. Stavovi veleposlanika Galbraitha i lobista Galbraitha potpuno su oprečni.

Izdvojeno mišljenje suca Antonettija na 500 stranica

U široj hrvatskoj javnosti manje je poznato kako je jedan od eksperata kojeg je forsiralo Tužiteljstvo u konstruiranju ZZP-a bio Ciril Ribičić. U osnovnim crtama kako se “proslavio” taj slovenski ustavno-pravni stručnjak?

Ciril Ribičič napisao je svoju „Ustavnopravnu analizu formiranja i djelovanja HZ H(R)B“ već 1999. godine, a na zahtjev tužitelja u predmetu Kordić i Čerkez. Od tužiteljice Susan Somers dobio je predsjednički transkript od 27.12.1991. (razgovor predsjednika Tuđmana s delegacijom HZ HB). Taj transkript koji je nelegalno završio u Haagu, Ribičiču je bio dovoljan da i 2007. potvrdi sve što je od njega Tužiteljstvo očekivalo. Kada je svjedočio u predmetu protiv šestorice rekao je 2007. da ništa ne bi mijenjao. Svoje je svjedočenje objavio već u formi knjige 2000. pod naslovom „Geneza jedne zablude“, a hvali se da je ponosan što su predgovore toj knjizi napisali Stjepan Mesić i Alija Izetbegović. Na sudu je predstavljen kao ustavnopravni stručnjak, tražio da ga se oslovljava sa profesore, ali ostao je ono što je bio: (bivši) predsjednik SK Slovenije, nespreman priznati pravo i drugim narodima bivše Jugoslavije na slobodu i demokraciju.

Više manje sva svjedočenja u predmetu IT-04-74 koje je pripremilo Tužiteljstvo, Haški je sud prihvaćao vrlo benevolentno. Druga, koje je predlagala obrana, među njima i svjedočenje generala Kleina, odbacivana su. Kakav je to Sud kojem nisu bile problem ni krivotvorine, ako su se uklapale u zadani koncept?

Raspravno i Žalbeno vijeće nisu razmotrili izjavu J.P. Kleina da je Izetbegović nudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje Hercegovine Hrvatskoj, nisu prihvatili „tajni“ sporazum (14.9.1993) Tuđman-Izetbegović o federaciji hrvatske i bošnjačke republike (prema Owen-Stoltenbergovom planu) u konfederaciji s Hrvatskom, nisu prihvatili ni jedan dokaz Islamska deklaracijao napadnim operacijama Armije BiH i etničkom čišćenju Hrvata u srednjoj Bosni; nisu prihvatili Islamsku deklaraciju kao dokaz političkih ciljeva Alije Izetbegovića, nisu prihvatili ciljeve i zločine mudžahedina u BiH; potpuno su zanemarili humanitarnu i vojnu pomoć Hrvatske Muslimanima i Armiji BiH itd… Jedino je predsjednik Raspravnoga vijeća sudac Antonetti bio protiv takvog odnosa prema dokumentima i dokazima, i u svojem izdvojenom mišljenju na 500 stranica odbacio je optužnicu koja je građena na institutu ZZP-a. Međutim ostao je nadglasan sa 2: 1.

U knjizi navodite kako je Alija Izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisao “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” kojom pristaje da se Republika Srpska može izdvojiti iz BiH. S druge strane hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu nudio je Hercegovinu, što je on odbacio. Kakvu je BiH zamišljao autor Islamske deklaracije?

Alija Izetbegović nikada se nije odrekao Islamske deklaracije u kojoj je iznio svoju političku filozofiju i ciljeve svojega, tj. muslimanskoga političkog programa. On je samo radi međunarodne zajednice (MZ) zagovarao „građansku državu“, međutim ni u teoriji ni u praksi nije htio priznati konstitutivnim narodima BiH, dakle Hrvatima i Srbima, pravo na suverenost i ravnopravnost. Smatrao je da je nacija izmišljotina kojom Zapad želi kolonizirati i razjediniti islamski svijet. Zato je bio protiv „etničke“ podjele BiH. Nikada nije govorio o tronacionalnoj BiH. Potpisivao je sve mirovne planove međunarodne zajednice za ustavno rješenje BiH, ali nikada nije imao namjeru pristati na federalni ustroj BiH, bilo ustroj na kantone, provincije ili republike. Nikada nije htio ustrojiti zajedničko zapovjedništvo Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i Armije BiH iako je potpisao pet, šest sporazuma o tome. Sve do srpnja 1995., dakle tek nakon Srebrenice potpisao je vojni savez sa Hrvatskom.

HVO je spasio BiH i Hrvatsku    

Ako međunarodna zajednica ima negativan stav o HZ Herceg-Bosni, zašto je prihvatila Republiku Srpsku. Zna li uopće što će s BiH?

Bošnjačka politika tvrdi da je međunarodna zajednica imala negativan stav o HZ HB. Europski mirovni planovi zagovarali su teritorijalno razgraničenje BiH koje polazi od ustroja kantona, provincija i republika prema nacionalnom kriteriju. Na toj je osnovi priznata RS i na toj je osnovi potpisan Washingtonski sporazum, kao federacija hrvatske i bošnjačke republike re-organizirane u deset kantona. Do takvih rješenja se došlo 1994. i 1995. primarno zbog kompromisa američke politike, s jedne strane, te interesa britanske i francuske politike s druge strane. Ravnopravnost i interesi Hrvata u Federaciji trebali su biti zajamčeni postojanjem Doma naroda te posebnim odnosima Federacije (odnosno BiH) s Republikom Hrvatskom.

Godišnjica osnivanja HZ Herceg-Bosne, zbog istog nadnevka u sjeni je velike hrvatske ratne rane nastale srbijanskim razaranjem i okupacijom Vukovara. Treba li snažnije obilježavati osnivanje te zajednice?

Potrebno je podsjetiti da do formiranja HZ HB 18. studenog 1991. nije došlo slučajno, nego kao odgovor na okupaciju i razaranje Vukovara. Taj je datum i onda bio snažna poruka da će se Hrvati boriti protiv agresije te da sami žele odlučivati o svojoj sudbini. HVO je spasio ne samo BiH od totalne okupacije, nego je početkom 1992. spriječio prodor jugo-komunističke armije prema Splitu i Zadru. Taj datum i danas je poruka i muslimanskome hegemonizmu i srpskome secesionizmu da bez Hrvata kao ravnopravnoga konstitutivnoga i suverenoga naroda u BiH, BiH nema budućnost. Bez Hrvata kao ravnopravnoga političkoga čimbenika BiH će se raspasti.

Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Kakvi se zadatci nameću pred hrvatskom državnom vlašću nakon ove opsežne i sustavne analize – Haški krivolov?

Haški krivolov analiza je presude IT-04-74. Knjiga se ne bavi političkim programima ili analizom političkih prilika u BiH danas. No, čitatelji mogu lako doći do zaključka. Presuda je neodrživa, a zločini koji su počinjeni krivo su adresirani na optuženu šestoricu. Hrvatska državna politika, pak, mora zagovarati da BiH, ako želi pristupiti euroatlantskim integracijama, mora osigurati punu ravnopravnost i sigurnost hrvatskome narodu u BiH.

Postoji li mogućnost da se knjiga prevede na engleski, odnosno kad smo kod toga je li netko pokazao interes za prijevod Vaše posljednje knjige Druga strana Rubikona?

Na žalost, hrvatska službena politika nema sustavnu politiku prezentiranja znanstvenih publikacija međunarodnoj javnosti. Bilo bi normalno i poželjno da se svake godine objavi nekoliko knjiga na engleskom i drugim jezicima, koje bi na znanstveni, a to znači argumentirani i objektivni način prezentirale događaje i povijest nastanka hrvatske države, Domovinskoga rata, politiku prema BiH itd. Sada je međunarodna znanstvena javnost uskraćena za takve knjige, tiskaju se krivotvorine ili pristrane rasprave autora kojima istina nije na prvome mjestu. Ako se to promijeni, možda će biti interesa i za ove knjige o kojima govorimo.

Sud nije utvrdio tko je srušio Stari most u Mostaru

U knjizi ne spominjete rušenje Staroga mosta u Mostaru za koje iz godine u godinu bošnjačka strana uporno optužuje HVO. Što je Haški sud s tim u svezi odlučio?

Bez obzira na to što se u knjizi tim pitanjem ne bavim, smatram ga važnim. Haški sud odbio je utvrditi tko je srušio most. Prihvatio je gledište da je most bio legitimni vojni cilj. Tako je ostao “i vuk sit i koza cijela”.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari