Pratite nas

Pregled

Ante Nazor: Tuđman je među najzaslužnijim osobama hrvatske povijesti

Objavljeno

na

U vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija te da nakon dugo vremena Hrvati u tom razdoblju nisu međusobno ratovali.

Osim s posljedicama rata i okupacije, tijekom 1990-ih Hrvatska se suočavala s uobičajenim problemima tranzicije, uključujući gospodarske i financijske poremećaje koji su bili posljedica raspada Jugoslavije i privatizacije gospodarstva.

Uz agresivan srpski nacionalizam koji je pomagala JNA, Hrvati su se suočili i s negativnom percepcijom u većem dijelu međunarodne zajednice koja je željela održati Jugoslaviju. Morali su se suočiti i s embargom međunarodne zajednice na uvoz oružja (25. rujna 1991., Rezolucija 713), što je bilo iznimno nepravedno u uvjetima agresije nadmoćnijeg neprijatelja na Hrvatsku, a istodobno je otvorilo mogućnosti pojedincima za nečasne radnje i bogaćenje, piše dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba, za Glas Slavonije.

Svoje diplomatske ciljeve predsjednik Tuđman morao je ostvariti s diplomatskim zborom koji je bio u začetku, a teritorijalnu cjelovitost države i zadovoljstvo njenih građana trebao je osigurati s tek osnovanom vojskom i gospodarstvom koje je bilo razoreno ratom i okupacijom.

Unatoč svemu tome, za vrijeme predsjedničkog mandata Franje Tuđmana stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo.

Ideja pomirbe

Glavni ciljevi predsjednika Tuđmana bili su stvaranje suverene Hrvatske i njezina reintegracija u Europu. Reintegracija u Europu za predsjednika Tuđmana bila je višeznačna; on je na Hrvatsku gledao kao na sredozemnu i srednjoeuropsku zemlju koja je poveznica prema jugoistočnoj Europi. Vjerovao je da bi članstvo u Europskoj zajednici jamčilo političku stabilnost i gospodarski prosperitet Hrvatske.

Nadao se da će okončati demografsko slabljenje kojem je Hrvatska bila izložena za vrijeme komunizma, kao i da će vratiti u domovinu pripadnike hrvatskog iseljeništva, od kojih je, prihvaćajući tržišno gospodarstvo, tražio pomoć u oživljavanju hrvatskog gospodarstva. To je smatrao preduvjetom demografske obnove.

Preduvjetom za uspostavu samostalne hrvatske države predsjednik Tuđman smatrao je pomirenje hrvatskog naroda (“pomirba svega hrvatstva”), kojem je težio da bi se nadvladale ideološke suprotstavljenosti čiji su korijeni u događajima iz Drugog svjetskog rata. Vjerovao je da bi se osudom svih zločina i odbacivanjem zabluda prošlosti, kao što su fašizam i boljševizam, a preuzimanjem pozitivnog iz prošlosti, omogućilo bar ljudsko pomirenje, ako ne i političko ujedinjenje “hrvatskih ustaša koji su htjeli hrvatsku državu” i “hrvatskih partizana koji su se borili za Istru”.

Sukladno svom otklonu od ekstremizama, upozorio je da se ne smije dopustiti da Hrvatsku u pitanje dovode “izbezumljeni bezumnici s desnice”, kao i oni koji “nisu mnogo pametniji na ljevici”.

S obzirom na to da je srpska protuhrvatska politika odgovornost za zločine ustaškog pokreta u Drugom svjetskom ratu nametala cijelom hrvatskom narodu, negirajući njegov golem doprinos antifašističkoj borbi, predsjednik Tuđman znao je da će prodorna srpska diplomacija iskoristiti svaku priliku da novostvorenu hrvatsku državu u svijetu prikaže kao nastavak NDH.

Stoga je posebno isticao da Hrvatska svoju demokraciju zasniva i na udjelu hrvatskoga naroda u antifašizmu koji je u temeljima suvremene europske i svjetske demokracije. Dakako, ne zanemarujući pritom nužnost da suvremena Hrvatska, kao višestranačka demokracija i država ravnopravnih građana, načelno treba biti u suprotnosti s NDH i s Hrvatskom u razdoblju komunističke Jugoslavije.

Uz to, upozorio je da bi nakon međunarodnoga priznanja i pobjede u Domovinskom ratu, kojom je osigurana teritorijalna cjelovitost RH u međunarodno priznatim granicama, za Hrvate bilo pogubno vraćanje u neke nove regionalne zajednice, u svojevrsnu obnovljenu Jugoslaviju – tzv. Zapadni Balkan.

Govoriti o ratu u bivšoj Jugoslaviji u 1990-im, a pritom ne spomenuti tko je najodgovorniji za “posijano sjeme zla”, i tko je tada pokrenuo spiralu zločina koju je potom tako teško kontrolirati, znači zanemariti razliku između uzroka i posljedica rata. Time se relativizira odgovornost tadašnje srpske politike i ignorira činjenica da uzrok nedavnom ratu na prostoru bivše Jugoslavije nije konglomerat loših politika (čime se sugerira da su za rat jednako odgovorne politike S. Miloševića i F. Tuđmana), nego kontinuitet velikosrpske politike.

Istodobno se Hrvatskoj pokušava nametnuti odgovornost za podjelu BiH, pa čak i za agresiju na BiH, što nije točno. Primjedbe da je predsjednik Tuđman vodio dvostruku politiku prema Srbima u Hrvatskoj, i da je želio sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem podijeliti Bosnu i Hercegovinu, temelje se na nerazumijevanju njegove politike i stvarnosti 1990-ih, ali i u zanemarivanju razlika između razmišljanja koje je iznosio kao povjesničar i državničkih odluka koje je donio kao predsjednik. Dakako, i na brojnim dezinformacijama koje su plasirane u javnost, među kojima se najčešće spominje laž da se u ožujku 1991. godine sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu dogovorio o podjeli Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Tuđman inzistirao je na suradnji s hrvatskim Srbima, ali nije želio pobunjenicima prepustiti dio hrvatskoga državnog teritorija. Također, predsjednik Tuđman htio je zaštititi Hrvate izvan Hrvatske.

Njegov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata, ali je istodobno svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne! Sumnja da Bosna i Hercegovina neće preživjeti slom Jugoslavije, jer je imala iste probleme kao i Jugoslavija, pojačavala je njegovu brigu za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Podržao je njihovo organiziranje, kao reakciju na poteze srpske politike u Bosni i Hercegovini, ali u granicama te države, sve dok ona bude postojala. Opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom.

Činjenica da svijet nije uspijevao pronaći primjereno rješenje za problem Bosne i Hercegovine u znatnoj je mjeri bila posljedica pat-pozicije izazvane nepopustljivošću muslimanskoga i srpskog vodstva. Predsjednik Tuđman nije odbio ni jedno rješenje koje je u Bosni i Hercegovini predložila međunarodna zajednica. On je naglašavao da se Hrvatska uključila u bosansko-hercegovačku krizu zato što su tamošnji Hrvati bili napadnuti i zbog toga što je “budućnost hrvatske države” ovisila o uspostavi “stabilnog poretka” na Balkanu.

Kao rješenje nudio je preustroj Bosne i Hercegovine u konfederaciju, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice. Istodobno, dok je diplomatski i vojno podržavao Hrvate u Bosni i Hercegovini, nudio je bošnjačko-muslimanskoj vladi vojno savezništvo, dopuštajući joj da preko Hrvatske nabavlja oružje i drugu opremu, skrbeći se za brojne muslimanske izbjeglice.

Na kraju, upravo je hrvatsko-muslimansko savezništvo omogućilo slamanje srpske opsade muslimanske enklave u Bihaću i sprječavanje nove tragedije u kojoj bi, u slučaju prodora srpskih snaga u taj grad, bile ubijene tisuće Bošnjaka muslimana te završetak rata u Bosni i Hercegovini.

Povijesno zaslužan

Dakako da ni jedan vođa, ni jedna politika nije imuna na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, ali predsjednik Tuđman ne može biti odgovoran za ratnu tragediju koju je prvo želio izbjeći, a potom završiti što je prije moguće.

Činjenica je da je početak obnove velikosrpskoga projekta prethodio dolasku predsjednika Tuđmana na vlast u Hrvatskoj. Činjenica je da se rat, odnosno agresija Srbije na Hrvatsku mogla izbjeći samo na dva načina: prihvaćanjem strogo centralizirane Jugoslavije, što bi značilo prevlast Srbije i Srba u takvoj državi; ili prihvaćanjem velikosrpskoga plana prema kojem “svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi”, sa zapadnom granicom na liniji Virovitica – Pakrac – Karlovac – Karlobag, uključujući i dio Gorskoga kotara. Srećom, hrvatski narod bio je odlučan u namjeri da to ne dopusti, i izabrao je predsjednika s kojim je mogao ostvariti san o samostalnoj državi.

Prema tomu, usprkos ratu te usprkos problemima uobičajenim za države koje su prelazile iz jednopartijskoga u višestranački sustav, odnosno iz totalitarizma u demokraciju, a koji su se posebno odrazili na gospodarskom planu i raslojavanju društva u razdoblju u kojem je Franjo Tuđman bio na vlasti, može se zaključiti da je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, kao i pobjeda u nametnutom ratu, rezultat koji predsjednika Tuđmana svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti.

 

VIDEO – ‘Samo je jedna Hrvatska i zbog toga, volite je, gradite je, biti će onakva kakvi ćemo mi biti…’

Što vi mislite o ovoj temi?

Pregled

Davor Domazet Lošo: Film ‘General’ je važan, prvi se put pokušala pojasniti cijela bit Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Čak 74.585 gledatelja pohrlilo je prošle godine u kina kako bi pogledalo “Generala”. Po tom je kriteriju ova saga o životu Ante Gotovine neupitno domaći filmski naslov godine.

Ovaj film s istoimenom serijom koja je svojevrsna njegova produžena verzija, na tronu je i po cijeni produkcije; u njega je ulupano čak 20 milijuna kuna samo iz javnih izvora. Najskuplji je to filmski projekt ne samo u prošloj godini nego i u hrvatskoj povijesti, piše Jutarnji list

Za njegovu realizaciju, osim novca, trebalo je i vremena – životni je to projekt Antuna Vrdoljaka, koji ga je pripremao više od deset godina. Sa 88 godina, “Generalom” se, kažu, oprostio od režiranja.

Kritika i publika nisu mu naklonjene. Iako je već prošlo vremena od premijere filma, u Puli, simbolično zakazanoj na Dan domovinske zahvalnosti, reakcije ne prestaju jer se ponedjeljkom uvečer još emitiraju epizode serije.

Malo je reći da u tom udarnom terminu, u kojem se serija na HRT-u prikazuje s nekoliko minuta razlike na dva kanala (s tim da je na jednom prilagođena slijepima i slabovidnima), društvene mreže gore. Zamjerki je bezbroj.

Promašeni senzibiliteti karaktera likova, izostanak događaja koji su bili ključni za razvoj života likova, nejasnoće o tome tko je u filmu tko, vremenska skakanja u kojima se neki glumci mijenjaju dok neki ostaju isti iako su prošli kroz isti period, krivi naglasci, izlizani dijalozi, neuvjerljivi monolozi, izostanak bilo koje vrste specijalnih efekata iako se radi o ratnom filmu…

Popis apsurda ide do toga da se neki pitaju je li cijeli projekt, zapravo, jedna velika ekstravagantno skupa parodija.

No, na stranu kritika i publika, o “Generalu” smo odlučili pitati one koji su u njega bili najdirektnije uključeni: ljude po kojima su nastali likovi te glumce koji su ih utjelovili. Reakcije su različite.

DAVOR DOMAZET LOŠO, umirovljeni admiral (glumi ga Tarik Filipović)

– Znam da ima onih koji napadaju projekt. Onih koji kažu da je u filmskom izričaju, scenariju i režiji on mogao biti bolji. Takvi pronalaze greške poput ruksaka koji je proizveden u 2009., a u seriji se pojavljuje u 1993. godini ili, pak, bočice Jane, koja tada također nije postojala.

No, smatram da je ‘General’ ipak važan. Prvi se put pokušala pojasniti cijela bit; a to je da je Domovinski rat bio obrambeni i najčišći rat, koji je spriječio genocid u Bosni i Hercegovini – kazuje Lošo u razgovoru za Jutarnji list.

Često ga, priča, na ulici zaustave pa pitaju jesu li se neki od ekraniziranih događaja doista tako odvijali. On im kaže da jesu, ali naglašava i da “General” nije dokumentarac.

Štoviše, njegova je igrana dimenzija vrlo izražena.

– Ono što se filmu može zamjeriti je to što nema dinamiku. Danas se filmovi drugačije snimaju. Prošla su vremena usporedne radnje i dugih dijaloga, a toga je u ‘Generalu’ puno – ocijenio je.

Naslovna uloga koju igra Goran Višnjić je, smatra Lošo, previše holivudska.

NEDOSTATAK TEMPA I DINAMIKE

– Filmski izričaj ne treba nužno slijediti želju za time da glumac fizički nalikuje na stvarnu osobu, nego da oslika njezin karakter. Mislim da je to ovdje izostalo. Gotovini su dodijeljeni brojni monolozi i dijalozi koje on nikada ne bi izgovorio.

On je bio operativni časnik, provodio je planove i zamisli nekoga tko je iznad njega. On je ratnik i trebalo ga je tako prikazati, a ne mu dati duge monologe. To je kompletno izvan njegova habitusa i karaktera – smatra.

Bit nije pogođena, smatra, ni u slučajevima sporednih likova, među kojima je i njegov.

– Do izražaja nije toliko došla bit pozicije admirala. Bio sam na svim bojištima kao načelnik obavještajne službe. Moje je bilo misliti i prosuditi koje su namjere protivničke strane – kaže Lošo.

Otkriva nam da ga je prije snimanja filma kontaktirao i glumac Tarik Filipović, koji ga je glumio.

– Rekao sam mu da glumi onako kako on misli da je najbolje. Jedino što sam posebno zamolio je da obavezno nosi brkove, koji su moj zaštitni znak. Nisam bio vidio scenarij, pa je naš dogovor bio jednostavan, a to je da Tarik napravi svoj posao – kaže Lošo.

Komunicirali su, priča, i nakon premijere filma i serije.

– Neki su rekli da je Tarik loše glumio, pa sam mu ja rekao da se ne obazire na takve ljude. Uvijek ima onih koji nisu dobronamjerni, koji su, da ne kažem, zločesti – kaže nam.

Iako Lošo filmu zamjera nedostatak tempa i dinamike, ne smetaju mu dramatične izjave, zamišljeni pogledi u daljinu, divljenja ljepoti mora u gotovo svakoj epizodi i druge slične situacije.

RAT STVARA MELODRAME

– Mora biti malo melodrame, po meni je dobro da je ima. Danas je u svijetu previše nasilja, okrutnosti i sirovosti, tako da je ovo dobar odmak. Slično se vidi i u najboljem hrvatskom filmu, ‘Tko pjeva, zlo ne misli’.

Rat nije samo pucanje, nitko ne stvara toliko melodrame kao rat. U ratu nastaju najbolje ljubavne priče – kaže Domazet.

U konačnici, zaključuje da ‘Generala’ smatra hvalevrijednim potezom unatoč manjkavostima.

– Dobro je da se vidi cjelovitost rata. Domovinskom se ratu svašta pripisuje, a ovdje se vidi da je etika ratovanja bila važna. Na samoj Oluji je primijenjena etika najvišeg stupnja jer su postojali koridori kroz koje su ljudi mogli izaći.

Spašavali su se srpski životi. Takve je stvari važno pokazati iako je film zanatski mogao bolje- kaže.

TOMO MEDVED, ministar branitelja, glumi ga BORIS BARUKČIĆ.

U “Generalu” se pojavljuje i umirovljeni brigadni general Hrvatske vojske te aktualni ministar branitelja Tomo Medved, čiji lik tumači mladi glumac Boris Barukčić.

Nekadašnji general Medved je jedan od rijetkih likova kojima se u filmu i seriji eksplicitno iznosi puno ime i prezime, što je mnoge začudilo s obzirom na to da se velikom broju likova ime niti ne zna.

Njegovu će ekranizaciju većina pamtiti po izjavi “Ja sam Medved, nisam rak”.

Ministar nam kaže da smatra da je iznimno važno snimati filmove s tematikom Domovinskog rata te tako “prenijeti na mlade naraštaje istinu o njemu”.

– Iznimno je zahtjevno snimati film o akterima koji su živi i koji su svjedoci tog vremena. Tematika Domovinskog rata vrlo je složena i iznimno ju je teško sažeti u nekoliko epizoda, odnosno u film, jer su svaki dan u ratu i svaki zasebni događaj imali neko značenje.

Nemoguće je sažeti sve bitne detalje i zadovoljiti očekivanja svih sudionika u ratu, branitelja – kaže nam ministar Medved.

I sam je u skupini onih kojima filmom nisu ispunjena sva očekivanja.

TUĐMANOVA NEPROCJENJIVA ULOGA

– U ‘Generalu’ nije prikazana cjelovita organizacija obrane u Domovinskom ratu, počevši od pozicije i uloge prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koja je bila neprocjenjiva. Slično je i s ministrom obrane Gojkom Šuškom.

Kroz njih bi se postigla jasna slika o složenosti cijele bojišnice, odnosno svih parametara koji su specifični za to vrijeme i Domovinski rat, koji se istodobno, a različitim intenzitetom odvijao na svim bojišnicama – kaže ministar Medved.

On, kaže, ne bi komentirao dramaturški dio “Generala”, nego je koncentriran na “bitke, događaje i odluke”.

Ipak, smatra da, kada je riječ o njegovu liku, nije dovoljno komunicirao s glumcem Barukčićem.

– Čuli smo se, ali, nažalost, u nedovoljnoj mjeri. Mislim da je bolja priprema mogla dovesti do boljeg i jasnijeg prikaza aktivnosti tog vremena. Moglo se to i kvalitetnije odraditi.

Tako je i kod Gotovinina lika, kao i kod ostalih uloga. Da je tijekom pripreme scenarija bilo više konzultacija, vjerujem da bi se postigli i bolji učinci – kaže ministar dodajući da nipošto ne želi negativno kritizirati projekt.

– Svjestan sam da je scenarijem igranog filma jako teško vjerodostojno prenijeti događaje – zaključuje.

Kontaktirali smo i mladoga glumca Borisa  Barukčića, koji je u “Generalu” glumio ministra Medveda. Iako mu je ovo bio produkcijski najveći projekt na kojem je dosad bio angažiran, glumac je, vrlo neobično, u potpunosti odbio za javnost govoriti o vlastitoj ulozi.

Davor Domazet Lošo: Ugroza dolazi od migranata čiju je krizu izazvala anglosaksonska geopolitika

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Plenković: Poljoprivrednici bi mogli jako profitirati od nastupa na Zelenom tjednu

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Andrej Plenković izrazio je u petak na kraju dvodnevnog radnog posjeta Njemačkoj zadovoljstvo postignutim tijekom boravka u Berlinu te izrazio nadu da će nastup Hrvatske na poljoprivrednom sajmu Zeleni tjedan, na kojem je Hrvatska zemlja partner, dodatno ojačati gospodarske odnose dviju zemalja.

“Boravak u Berlinu iskoristili smo za nazočnost na Zelenom tjednu, gdje je Hrvatska kao zemlja partner ove godine zastupljena s gotovo 50 izlagača. Primjer Finske koja je prošle godine bila zemlja partner pokazuje kako je nakon sajma povećala izvoz svojih poljoprivrednih proizvoda za pedeset posto. Stoga očekujemo poticaj i za naše poljoprivredne proizvođače”, rekao je Plenković nakon obilaska štandova hrvatskih izlagača na Zelenom tjednu.

Hrvatski premijer je rekao kako su prve reakcije na hrvatski nastup na ovom sajmu vrlo pozitivne.

“Vidi se da Nijemci prepoznaju kvalitetu hrvatskih proizvoda, njihovu autohtonost, tradiciju i način pripreme”, zaključio je Plenković.

Prije toga je halu u kojoj se predstavlja hrvatska poljoprivredna proizvodnja posjetila i njemačka ministrica poljoprivrede Julia Kloeckner, a premijer Plenković je gradonačelniku Berlina Michaelu Muelleru poklonio i stablo hrvatske masline.

Luka Burilović, predsjednik Hrvatske gospodarske komore, koja je suorganizator organizacije hrvatskog nastupa na Zelenom tjednu, izrazio je nadu da bi ovaj nastup mogao potaknuti izvoz hrvatskih poljoprivrednih proizvoda.

”Trenutno izvozimo poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti od 2 milijarde eura, a možemo i trebamo puno više. Zeleni tjedan je odlična platforma za povećanje te brojke. Ovdje će prodefilirati više od pola milijuna ljudi iz cijelog svijeta i svima njima želimo pokazati da naše turističke ljepote prati i kvalitetna gastronomija i da naša poljoprivreda ima dugu tradiciju, ali i veliki potencijal”, rekao je Burilović.

Predsjednik hrvatske vlade osvrnuo se i na jučerašnji sastanak s kancelarkom Angelom Merkel kojeg je nazvao izuzetno kvalitetnim.

“Imali smo vrlo sadržajan susret s brojnim temama poput jugoistoka Europe, ali i globalnim i europskim temama budući da i Hrvatska i Njemačka ove godine predsjedaju Vijećem Europske unije”, rekao je Plenković.

On je još jednom ponovio što se očekuje od susreta na vrhu EU-a i zemalja zapadnog Balkana koji bi se u sklopu programa predsjedanja EU-om početkom svibnja trebao održati u Zagrebu.

“Mi želimo odaslati jasnu poruku s ovog skupa i želimo da to bude jedan politički samit i cilj nam je da na početku jednog desetljeća i rada novog saziva Europske komisije, Europskog parlamenta i jednog novog političkog trenutka damo jedan realni uvid i odredimo slijed zbivanja u godinama koje su pred nama”, rekao je Plenković.

On je zaključio kako ne bi više trebalo ponavljati eufemizme iz prošlosti poput “potencijalni kandidati” ili “europska perspektiva”.

“Sve je to važno, ali ono što mi želimo ovdje je politička rasprava i izvući u prvi plan elemente koji dosad nisu bili u prvom planu poput gospodarskog upravljanja”, zaključio je Plenković. (Hina)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari