Pratite nas

Razgovor

Nazor: Zaprepašćujući su razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Već desetljećima traje historiografska bitka za istinu o ratovima 1990- ih godina, no neke uvriježene teze, posebice o ulozi hrvatske politike u ratnoj Bosni i Hercegovini, još se uvijek grčevito odupiru argumentiranim odgovorima hrvatskih povjesničara.

Dvojezična knjiga „Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995.“, koju su na hrvatskom i engleskom jeziku upravo izdali Udruga Hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, novi je znanstveni odgovor na pokušaje krivotvoritelja povijesti da ulogu Hrvatske i Hrvata u ratu prikažu u negativnom svjetlu.

Autori knjige su povjesničari dr. sc. Davor Marijan i dr. sc. Ante Nazor, koji je i urednik, te general Zlatan Mijo Jelić i brigadir Petar Kolakušić. Knjiga je objavljena uz novčanu pomoć hrvatskoga Ministarstva kulture i Središnjeg državnog ureda za Hrva te izvan Republike Hrvatske.

Glavni dio knjige čini Marijanova znanstvena studija o političkim i vojnim događajima u Domovinskom ratu, s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH, Nazor se bavi zločinima nad Hrvatima u BiH ali i muslimansko-hrvatskim sukobom, a Jelić i Kolakušić priredili su detaljan popis civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su tijekom rata ubili srpski i bošnjački vojnici.

Podatci i zaključci autora, utemeljeni na brojnim izvorima, otkrivaju nam zastrašujuće razmjere zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, osobito u srednjoj Bosni. No zastrašujuća je i spoznaja da šira hrvatska javnost, zbog medijske blokade, o tome stradanju ne zna gotovo ništa!

Ante Nazor, s kojim je Žarko Ivković / Večernji list razgovarao o novoj knjizi, ide i korak dalje tvrdeći da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, „svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda, Hrvata, mogla prikazati kao zločinačka“.

Je li se rat mogao izbjeći?

S obzirom na ograničen opseg ovoga članka, s Nazorom smo razmotrili nekoliko teza o ratu u BiH, koji se ne može promatrati odvojeno od rata u Hrvatskoj jer su Hrvatska i BiH jedinstveno ratište. Jedna od neizbježnih bila je teza da se rat između Hrvata i Bošnjaka/Muslimana mogao izbjeći.

– Općenito, rat u BiH mogao se izbjeći da su politike triju naroda u BiH bile spremne na kompromis i prihvaćanje međunarodnih planova o unutarnjoj podjeli BiH, no sve planove prihvatila je jedino hrvatska politika i predsjednik Franjo Tuđman – obrazlaže Nazor i dodaje:

– Jednako tako, i rat Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata mogao se izbjeći da muslimansko vodstvo nije ultimativno ustrajalo na politici „ili građanska država ili građanski rat“. Hrvati su željeli entitet i opstanak na područjima na kojima su živjeli, a Muslimani unitarnu vjersku državu u kojoj će dominirati.

Ta je politika u skladu s razmišljanjem njihova političkog vođe Alije Izetbegovića, izraženim u njegovoj „Islamskoj deklaraciji“. Takva, znatno različita politička stajališta Muslimana i Hrvata o unutarnjem uređenju BiH udaljila su ih od postizanja istinskoga saveza iako su imali zajedničkoga neprijatelja – srpske snage koje su provodile velikosrpsku politiku.

Teza o dogovorenom ratu

Kako bošnjačka historiografija nameće tezu da je uzrok tome sukobu navodni dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH (u Karađorđevu u ožujku 1991.), Nazora smo upitali koliko je održiva ta teza o srpsko-hrvatskom „dogovorenom ratu“. – Potpuno je neodrživa – rezolutan je Nazor.

– Kakav je to srpsko-hrvatski dogovor ako nakon toga imamo krvavu i razarajuću velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, ako se u proljeće 1992. u BiH vode žestoke borbe između srpskih i hrvatskih snaga, ako su upravo hrvatske snage spasile znatan dio BiH od srpske okupacije, a Hrvati svojim sudjelovanjem na referendumu omogućili međunarodno priznanje BiH!?

Kakav je to srpsko-hrvatski dogovor o podjeli BiH u Grazu, 6. svibnja 1992., ako šest dana poslije srpska skupština u BiH donosi šest točaka koje jasno pokazuju da se srpsko vodstvo s hrvatskim ništa nije dogovorilo te da su srpske snage nastavile ratovati protiv Hrvata i Muslimana!?

Bošnjačka historiografija treba odgovoriti na pitanja zašto je hrvatsko-muslimanska vojna suradnja u punom smislu te riječi dogovorena tek u srpnju 1995. u Splitu, zašto je Izetbegović nije prihvatio u srpnju 1992. u Zagrebu, ili u siječnju 1993. nakon što je objavljen Vance-Owenov plan, te zašto je odbio politički savez koji su mu u travnju 1991. godine ponudili Franjo Tuđman i Milan Kučan.

Tko je počeo – ARBiH ili HVO?

Povjesničari se prepiru i o tome tko je počeo bošnjačko-hrvatski rat. Hrvatski povjesničari uglavnom smatraju da ga je počela Armija RBiH, no ima i onih koji drukčije razmišljaju.

Nazor nema dvojbi: – Uzrok muslimansko-hrvatskoga građanskog rata u BiH jesu suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice (Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a Bošnjaci (Muslimani) imali su koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nebošnjačko (nemuslimansko) stanovništvo bilo majorizirano.

Armija RBiH napala je HVO kad se naoružala, a naoružala se velikim dijelom uz pomoć Hrvatske, preko njezina teritorija i područja koja je nadzirao HVO. Napala ga je u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na područjima s mješovitim muslimansko-hrvatskim stanovništvom, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana priljevom vojno sposobnih muškaraca prognanih s područja koja su osvojile srpske snage – objašnjava Nazor i ističe kako je muslimanska strana u medijima ipak uspjela nametnuti percepciju da su Hrvati izazvali i započeli sukobe s Armijom RBiH.

– Ta percepcija zanemaruje činjenicu da su sukobi između Muslimana i Hrvata u pravilu počinjali u mjestima gdje je Armija RBiH bila nadmoćnija, te da su se iz središnje Bosne preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obrnuto – kaže Nazor i upozorava da se Hrvatima posebno želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., a taj je grad već bio znatno razoren u napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine.

– Tako se – podsjeća Nazor – i u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda u predmetu „Prlić i ostali“ navodi da „već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj“.

No taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tada Hrvati i Bošnjaci/ Muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od prosrpske JNA i srpskih postrojbi, da je 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, u kojem su bila i četvorica Bošnjaka/ Muslimana, donio „Odluku“ prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija „Čagalj“, odnosno „Lipanjske zore“).

Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru, kaže Nazor, ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru prisilila na reakciju da bi se spriječilo širenje sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve.

Istovremeno s napadom ARBiH na HVO na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić naredio je 17. travnja 1993. nastavak „odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ „odbrambenih“ rukom je dopisana u dokument preko druge riječi) i zaposjedanje dominantnih objekata u Mostaru.

Izvanredno izvješće Vojno-obavještajne službe Glavnog stožera HVO-a, sastavljeno 19. travnja 1993., govori o dramatičnim trenutcima za hrvatski narod u sjeverozapadnoj Hercegovini i središnjoj Bosni (Jablanici, Konjicu, Vitezu, Busovači, Zenici i Varešu) zbog „velike ofenzive muslimanskih snaga“ na HVO i Hrvate u kojoj je sudjelovalo i oko „1600 mudžahedina“, čineći zločine nad Hrvatima i uništavajući njihovu imovinu.

U zaključku izvješća navedeno je: „Imajući u vidu sve naprijed navedeno muslimani su prekinuli dosadašnju suradnju i krenuli u otvoreni rat protiv HVO – hrvatskog naroda. Za ostvarivanje svog cilja, protjerivanje hrvatskog naroda, napustili su sve položaje prema ‘vojsci Republike Srpske’ / angažiranje postrojbi s planine Igman, angažiranje brigade ARBiH iz Hrasnice/.

Dok traju srpski napadi na Srebrenicu, ARBiH s područja središnje Bosne nijednu svoju postrojbu nije uputila za deblokadu iste, već je sve svoje potencijale upotrijebila za uništenje hrvatskog naroda na slobodnim prostorima.“ Prve velike gradske borbe između ARBiH i HVO-a u Mostaru, koje su počele ujutro 9. svibnja, a završile 12. svibnja 1993., HVO drži posljedicom priprema ARBiH za napad i nastavkom napadnih operacija ARBiH na području Konjica, Klisa i Jablanice.

Zbog napada ARBiH, manji dijelovi profesionalnih sastava HVO-a hitno su pozvani u Mostar, što navodi na zaključak da HVO nije planirao napad. U borbama u okolici grada, podsjeća Nazor, ARBiH zauzela je 10. svibnja Grabovicu, u kojoj će 8./9. rujna 1993. ubiti 32 civila Hrvata, među kojima i jedno četverogodišnje dijete.

Srebrenica i ciljevi ARBiH

U citiranom izvješću HVO-a zaprepastio nas je podatak da Armija RBiH nijednu svoju postrojbu nije uputila u pomoć Srebrenici, koja će postati jedna od najtragičnijih i najbolnijih epizoda srpske agresivne politike u BiH. Znači li to, upitali smo Nazora, da je bošnjačkom vodstvu bilo važnije osvajanje hrvatskih područja nego obrana Srebrenice?

– Ne znam što je bošnjačkom vodstvu bilo važnije, no osvajanje Viteza, Busovače, Novog Travnika i drugih naselja u kojima su živjeli Hrvati u središnjoj Bosni svakako mu je bilo strateški cilj. To zorno ilustrira stenogram sa savjetovanja vojnog vrha ARBiH u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. na kojem je načelnik Glavnog stožera Armije BiH Sefer Halilović izjavio: “Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju.” Ni jedan od zapovjednika ARBiH na tom savjetovanju nije predložio ofenzivu prema srpskom agresoru.

Prioritetni ciljevi bile su im hrvatske enklave u središnjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru, što će pokušati ostvariti u rujnu operacijom „Neretva 93“, kojoj je cilj bio protjerati Hrvate iz središnje Bosne i zauzeti prostor sve do Mostara.

Herceg-Bosna Bošnjački politički i povijesni krugovi gorljivo šire i tezu o „zločinačkoj naravi“ Hrvatske Zajednice/Republike Herceg-Bosne, koju smatraju sinonimom za hrvatski separatizam u BiH. No što je bila njezina stvarna uloga? – Ulogu Herceg-Bosne – odgovara Nazor – najbolje je ocijenio britanski povjesničar Robin Harris komentirajući početak velikosrpske agresije na BiH: „Ja mislim, da nije bilo Herceg-Bosne i HVO-a, Srbi bi jednostavno napredovali i pregazili Bošnjake.

U tom smislu možemo reći da je Herceg-Bosna spasila Bosnu!“ Ta rečenica samo je prilog zaključku da su Hrvatska i Hrvati zaslužni za opstanak BiH u današnjim granicama, što je činjenica koju, kad se cjelovito gleda na događaje u BiH 1990-ih, nitko objektivan ne može osporavati niti je u pitanje mogu dovesti ikakve sudske presude.

Organiziranje Hrvata u HZ i HR Herceg-Bosnu bilo je u skladu s ustavom tadašnje SR BiH i u skladu s politikom i planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Teza o „zločinačkoj naravi“ Herceg-Bosne zločesta je konstrukcija onih kojima smeta činjenica da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u BiH i koji Hrvatima nameću predstavnike ugrožavajući njihovu ravnopravnost u toj zemlji.

Takvu tezu aktivistički pokušavaju nametnuti i neke interesne skupine u Hrvatskoj, zatim neki povjesničari koji se ne bave Domovinskim ratom i nemaju vremena za čitanje izvora iz toga razdoblja, te neki, dokazano nevjerodostojni političari koji svoj razlaz s predsjednikom Tuđmanom opravdavaju njegovom politikom prema BiH iako su se s njime formalno razišli tek nakon Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. i prestanka muslimansko-hrvatskog sukoba u dijelu BiH – kaže Nazor, kojega smo na kraju suočili s tezom o „pogrešnoj hrvatskoj politici prema BiH“.

Tuđmanova “pogrešna politika”

Ta teza o „pogrešnoj“ Tuđmanovoj politici prema BiH duboko se ukorijenila i u Hrvatskoj, osobito među političkim protivnicima Franje Tuđmana, a dodatno je učvršćena osudom hrvatske šestorice na Haaškom sudu. No Nazor i nju opovrgava.

– Presuda Prliću i ostalima epilog je specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga – kaže Nazor i obrazlaže: – Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske i svjetske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH.

Nametnuta je bezobraznim i bezobzirnim interpretacijama izvora te neodgovornim iznošenjem zaključaka na temelju selektivnog prikaza pojedinih izvora, u čemu su sudjelovali i najviši dužnosnici Republike Hrvatske. Drastičan je primjer toga proglašavanje tadašnje hrvatske politike prema BiH zločinačkom i optuživanje Hrvatske da je agresor na BiH iako za takvu tvrdnju nema uporišta u cjelovito prikazanim izvorima.

Uostalom, isti krug ljudi svojedobno je i „Oluju“ proglasio zločinačkom – podsjeća Nazor i otkriva zanimljiv detalj kako je i američki vojni povjesničar Charles R. Shrader zaključio da je Armija RBiH imala planove za napad na Hrvate i HVO još prije siječnja 1993., odnosno razdoblja u kojem je, prema tvrdnji Haaškoga suda, počela provedba hrvatskoga „udruženog zločinačkog pothvata“!

Žrtve Hrvata u BiH

Istodobno, kaže Nazor, zaprepašćujući su razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije RBiH.

Stoga se, umjesto teze da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata „epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove politike u BiH“, nameće zaključak da je ona epilog specijalnog rata u kojemu su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani iako su bili brojniji i rasprostranjeniji od onih za koje se optužuju Hrvati.

– Međunarodna javnost – dodaje Nazor – upoznata je sa zločinom hrvatskih vojnika nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu, čije počinitelje osuđujem i sramim se zbog njih, no činjenica je da su Haaški sud i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u Dusini, Gustom Grabu, Busovači, Vitezu, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Uzdolu, Jablanici, Doljanima, Stipića Livadama, Grabovici, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Travniku, Miletićima, Maljine-Bikošima, Konjicu, Trusinu, Klisu, Bušćaku, Orlištu i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu naše knjige.

Zločin nad Hrvatima u Trusini Armija RBiH počinila je isti dan kad je HVO počinio zločin u Ahmićima, 16. travnja 1993., ali što javnost u Hrvatskoj zna o tome zločinu u Trusini? Prema podatcima objavljenima u ovoj knjizi, u ratu u BiH poginulo je oko 8400 Hrvata. U taj broj uključen je najmanje 3261 hrvatski civil i zarobljeni pripadnik HVO-a čija smrt ima obilježje ratnog zločina.

Broj poginulih nije konačan, napominje Nazor te moli za pomoć u nadopuni popisa žrtava. Nakon svega, uvjeren je taj povjesničar, samo iskreno suočavanje vodstava svih triju konstitutivnih naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici njihovih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Nama ostaje zaključak da će ova knjiga pridonijeti rasvjetljavanju i razumijevanju okolnosti koje su dovele do rata u Hrvatskoj i BiH, a mogla bi pomoći i da sve članice Europske unije napokon shvate da Hrvati imaju pravo zahtijevati ravnopravnost s Bošnjacima i Srbima u zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini, što je od strateške važnosti i za Europsku uniju i za Svetu Stolicu.

AUTOR: Žarko Ivković / Večernji list

Zlatan Mijo Jelić: Istina o političkim nepravdama i stradanju Hrvata u BiH

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marijana Petir: Idem na izbore s HDZ-om

Objavljeno

na

Objavio

Marijana Petir, saborska zastupnica u dva mandata i donedavna europarlamentarka, donijela je ovog vikenda odluku – na izbore će izaći kao nezavisna zastupnica na listi HDZ-a u VI. izbornoj jedinici koja pokriva njenu rodnu Sisačko-moslavačku županiju, dio Zagrebačke županije i dio Grada Zagreba.

Iako je imala i ponudu Škorina Domovinskog pokreta, odlučila se za suradnju s HDZ-om kojem je sada donijela kapital od gotovo 48.000 preferencijalnih glasova, koliko ih je osvojila na izborima za Parlament EU. No, kako tada nije pristala na uvjet premijera Andreja Plenkovića da se učlani u HDZ, na izbore je izašla samostalno te je za dlaku ostala bez novog mandata u EU, a HDZ bez pobjede na izborima.

Što se u međuvremenu promijenilo, zašto je prihvatila suradnju s HDZ-om, vidi li suradnju s Domovinskim pokretom nakon izbora i je li odustala od zalaganja za HSS, neka su od pitanja na koja je Jutarnji list pokušao doznati odgovor.

Kada ste dobili prve ponude za pregovore oko izlaska na parlamentarne izbore i od koga?

– Gotovo u isto vrijeme dobila sam poziv za suradnju iz HDZ-a i Domovinskog pokreta te sam razgovarala s gospodinom Plenkovićem i gospodinom Škorom. Jasno sam istaknula da se ne planiram učlanjivati ni u jednu stranku i da želim ostati nezavisna te da mi je važno da se za nastavak razgovora prihvati moj program i vrijednosti koje zastupam.

Kako su tekli pregovori s Domovinskim pokretom, kakvu viziju razvoja Hrvatske vam je ponudio Škoro i koja je trebala biti vaša uloga?

– Razgovori su bili konstruktivni, sadržajni i okrenuti budućnosti. I gospodin Škoro i ja želimo dobro Hrvatskoj, no putevi kako to postići nam se u nekim dijelovima razlikuju.

Politički ste pozicionirani u desnom demokršćanskom centru kojem naginju mnogi njegovi članovi u programu za spas i revitalizaciju ruralnih krajeva. Za to se i vi zalažete i za to ste se borili kao europarlamentarka. Gdje su zapeli pregovori?

– Za svoju borbu za poljoprivrednike i opstanak sela proglašena sam prošle godine najboljom europskom zastupnicom i za to sam dobila europskog oskara. To je tema koju dobro poznajem i smatram da je još jako puno posla pred nama. Hrvatsku treba ekonomski osnažiti, oživjeti hrvatsko selo, narodu vratiti nacionalni optimizam i sačuvati naše vrijednosti.

To ne može napraviti nitko od nas sam već to moramo raditi zajedno, koristeći naravno i prednost našeg članstva u EU i iskustva drugih država članica koje itekako uspješno štite svoju domaću poljoprivrednu proizvodnju, ali i prehrambenu industriju. Izuzetno je važno jačati suverenitet Hrvatske, a to je moguće jakim pozicioniranjem Hrvatske u Europi, a ne protiv Europe, u suradnji s drugim državama, a ne protiv drugih.

Pozicija Hrvatske i premijera Plenkovića u Europi je dobra, o čemu svjedoči i 10 milijardi eura koji su Hrvatskoj odobreni za pomoć iz EU, kao i dodatnih 15 milijardi eura koji su izdvojeni za ruralni razvoj EU gotovo u posljednji trenutak.

Nije mi još jasno zašto ste uopće pristali pregovarati s HDZ-om kada su vas ucjenjivali ulaskom u stranku da biste kao članica EPP-a bili na njihovoj izbornoj listi za Parlament EU samo godinu dana prije. Vi niste ušli i izgubili ste mandat, a oni gotovo dva. Što se u međuvremenu promijenilo?

– Nastojim prošlost ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti zbog Hrvatske. Ja sam nezavisna kandidatkinja i nisam se učlanila u HDZ. Moj cilj je provoditi projekte koji su važni za Hrvatsku i naš narod, a to neće biti moguće ako na vlast dođe ljevica jer se živo sjećamo njihova maćehinskog odnosa prema hrvatskom selu i seljaku.

Nije mi jasno kako do danas bivši SDP-ov ministar Tihomir Jakovina nije odgovarao zbog neodgovornog upravljanja resorom poljoprivrede jer je čak i Europska komisija morala reagirati na njegovo sumnjivo raspodjeljivanje europskog novca. Sjećamo se i njihova prezira spram onih koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo.

Podsjetit ću vas samo na hajku koja se provodila protiv svih koji su bili za referendum za brak ili onih koji sudjeluju u Hodu za život. Dakle, ako dođe do rasipanja glasova od centra prema desno, pobijedit će ljevica, a to bi značilo dugoročnu štetu za Hrvatsku ne samo u gospodarskom smislu nego bi izazvalo i demokratski deficit.

O čemu ste pregovarali s premijerom. Jeste li dobili mjesto koje jamči ulazak u Sabor ili ste tražili i dodatne garancije za nastavak karijere u poljoprivredi i razvoju ruralnih područja nakon izbora?

– Predmet našeg razgovora bili su programi i vizija kakva Hrvatska treba biti, gdje su učinjeni propusti, a gdje možemo napraviti više i kako to ostvariti. Razgovarali smo o konkretnim potezima koje treba napraviti kako bismo pomogli našim poljoprivrednicima da riješe problem poljoprivrednog zemljišta, što je preduvjet za razvoj poljoprivrede, kako bismo suzbili nepoštenu trgovačku praksu koja je rak-rana naše poljoprivrede, kako bismo smanjili uvoz propisujući kvalitetu domaćih proizvoda, kako bismo podrškom mladima postigli generacijsku obnovu, kako bismo odmjerenim poreznim politikama potaknuli plasman hrvatskog poljoprivrednog proizvoda u turizmu…

Da bismo mogli provoditi programe u korist naših poljoprivrednika i hrvatskog sela, treba nam stabilnost i funkcionalna Vlada koja će biti u stanju uspješno se nositi s ekonomskim izazovima, ali i na ispravan način predvidjeti raspodjelu financijskih sredstava za buduće proračunsko razdoblje jer smo svjedoci da je program ruralnog razvoja koji je izradila SDP-ova Vlada za ovo proračunsko razdoblje bio potpuni promašaj. Milijarde su otišle u vjetar, a sela su šaptom pala.

Koji je bio vaš argument kada ste donijeli odluku?

– Sasvim je realno da će ili HDZ ili SDP dati mandatara – ovisi tko od njih osvoji više mandata. U krizi u kojoj se nalazimo jasno je da državu treba voditi netko s iskustvom. Osobno ne želim ni na koji način pridonijeti rasipanju glasova od centra prema desno i na taj način pomoći lijevoj koaliciji da dobije priliku sastavljati Vladu.

Svima je jasno da Hrvatska nema vremena za eksperimente, a dolazak ljevice na vlast i njihovo uhodavanje sigurno ne bi bio dobitak za Hrvatsku. Želim da glasovi za mene budu doprinos boljoj Hrvatskoj, okrenutoj prema budućnosti i napretku.

Niste mi odgovorili jeste li razgovarali o mjestu na izbornoj listi?

– Razgovarali smo i o tome, no u prvom planu naših razgovora bili su programi.

Kako procjenjujete izglede HDZ-a na izborima, jer analitičari kažu da će za većinu trebati koalirati. Što ako izborni rezultat ponudi Domovinski pokret i Most, osim manjinaca na koje svi računaju?

– Vjerujem da građani mogu dobro procijeniti tko je u stanju voditi državu, a tko misli da je država njegova igračka. Vjerujem da će HDZ uz podršku nas neovisnih osvojiti većinu mandata i moj je stav da suradnja sa svima koji su programski i vrijednosno bliski demokršćanskoj ideji uopće ne bi trebala biti upitna.

Zato bi bilo važno voditi računa i o riječima koje čujemo posljednjih dana sa svih strana, a kampanja nije niti počela. U političke rasprave ne bi se smjelo uvlačiti obitelji i spuštati napade na osobnu razinu već se sučeliti programima i idejama i pri tome štititi svoje i dostojanstvo drugih.

U obilju vaših nedavnih aktivnosti na društvenim mrežama ističu se brojne koje bi premijeru i HDZ-u bile dobre kao spona s dijelom desnog kršćanskog centra poput zabrane rada nedjeljom. Koliko su ti glasovi važni za ove izbore?

– Borim se za ono što mislim da je ispravno i nerijetko sam u brojnim borbama vrlo usamljena. Ponekad mi i oni sami koji traže pomoć kažu da su svjesni da im nitko neće pomoći jer to što njih muči ne donosi glasove, ali se obraćaju meni jer znaju da ja neću okrenuti glavi na drugu stranu. Pitanje slobodne nedjelje je civilizacijsko pitanje.

To je pitanje borbe za dostojanstveno radno vrijeme zaposlenih u trgovini, od kojih većinu čine žene, i to žene koje su već s 18 godina počele raditi, a rade i po 3 tjedna u kontinuitetu bez i jednog dana odmora za minimalac. Zamislite takvim tempom raditi 20 godina, što to znači za zdravlje trgovkinja i što to znači za obitelj?!

No nije li istina da nedjeljom kupujemo sve što ne možemo kupiti od ponedjeljka do subote?

– Ne. Istraživanje koje sam provela pokazalo je da više od 80% ispitanika smatra da treba uvesti slobodnu nedjelju i glavni razlog koji navode jest da je nedjelja dan za obitelj. Zakon koji je Vlada uputila u proceduru ocjenjujem kao pozitivan korak prema traženju trajnog rješenja tog problema.

Gdje vidite svoje mjesto u budućem političkom djelovanju?

– Hrvatska je moj dom i moja ljubav. Dat ću sve od sebe da budem ono što sam uvijek i bila – narodna zastupnica.

Sva mjesta koja zastupnici HSS-a imaju poklon su SDP-a

Pratite svoj HSS izdaleka. Kritizirate Krešu Beljaka, ali on dobro politički pliva, ima dosta zastupnika, a i u ovoj koaliciji bi to mogao ostvariti. Je li vrijeme da se pomirite s činjenicom da je starom HSS-u mjesto u ropotarnici povijesti?

– Sva mjesta koja sadašnji zastupnici HSS-a imaju su poklon SDP-a. Ona nisu rezultat rada nekoga od njih niti glasova koje su osvojili. Neprepoznatljivi su, sami sebi dostatni, nije ih briga za stranku i članstvo i opet će se uhljebiti jer zna SDP da oni sami po sebi ne vrijede ništa, no časno ime HSS još ima povijesno značenje u kolektivnoj svijesti naroda. Zato se nadam da HSS neće završiti u ropotarnici već da će iz HSS-a i iz hrvatske politike nestati oni koji su poslani da unište HSS.

Znači li to da ne odustajete od sudjelovanja u obnovi HSS-a nakon Beljaka?

– Još se s nekoliko entuzijasta borim za HSS i cijeli predmet je na Visokom upravnom sudu. Budući da sam izbačena iz stranke jer sam kritizirala Beljakov način upravljanja strankom i najavila svoju kandidaturu za predsjednicu, to je jedini način na koji se mogu boriti.

Često kritizirate i novog predsjednika. “Ne valja mu himna, nisu mu dobre skulpture velikana, pa ni ratni simboli, a sada ni datum Dana državnosti”, navodite. Što je sljedeće?

– Ja poštujem dužnost predsjednika, no ne mogu prihvatiti da se predsjednik s prezirom odnosi prema hrvatskim braniteljima, da napušta obilježavanje obljetnice Bljeska usred intoniranja himne, da kaže da ne priznaje Dan državnosti države čiji je predsjednik, da smatra da časnici hrvatske pobjedničke vojske ne zaslužuju dobiti pohvale za uspjehe koje postižu, a koje bi im on kao vrhovni zapovjednik uz čestitku trebao uputiti…

Ne, neću nabrajati dalje, ali moram reći da me duboko rastužuje da je na čelu Hrvatske netko tko svojim ponašanjem pokazuje da ne voli i ne poštuje svoju državu i svoj narod.

Zlatko Šimić / Jutarnji list

Davor Ivo Stier ide na HDZ-ovu listu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hitrec: Milanović se ponaša kao da je na šanku, a ne na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Gost u Podcastu Velebit je književnik Hrvoje Hitrec.

► Može li se treća snaga umiješati u duopol HDZ-SDP?
► Za koga na izborima navijaju nacionalne manjine?

► Kakvi su izgledi Domovinskog pokreta Miroslava Škore?
► U Hrvatskoj već dugo nije bilo nečeg snažnog kao Domovinski pokret.
► Je li Most propustio svoju povijesnu priliku?

► Što se događa s predsjednikom države Milanovićem?
► Treba li povesti postupak Milanovićevog razrješenja?
► Hrvatska treba pokrenuti impeachment predsjednika Milanovića.

► Što Hrvatskoj može donijeti moguća koalicija HDZ – Domovinski pokret?
► Utemeljitelji HDZ-a su ostali u temeljima i preko nas su nabacili beton.
► Zašto je ljevica u Hrvatskoj preuzela kulturu?

► Koliko izvor novca uvjetuje kulturu u Hrvatskoj?
► Koje je bilo najslavnije razdoblje Društva hrvatskih književnika?
► HRT potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička država.

► Kako se državne potpore književnicima određuju prema sadržaju kojim se književnik bavi?
► Treba li umjetnost biti u funkciji obrazovanja?
► Zašto se potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička zemlja?

► Kako su iz PEN-a devedesetih izbačeni hrvatski književnici?
► Zašto su iz BiH PEN-a zbog sarajevske mise zadušnice za stradale u Bleiburgu istupili neki članovi?
► Kako prolaze romani koji opisuju hrvatsku povijest BiH?

► Kako je Zadar postao hrvatskim gradom?
► Kada Habsburgovci ulaze u hrvatsku povijest?
► Tko su hrvatski kraljevi u BiH?
► Tko je Hrvoje Vukčić Hrvatinić?

► Tko je Pipo od Ozore?
► Tko u tim turbulentnim vremenima 15 stoljeća nije nikada izgubio ni jednu bitku?
► Kako je izgledao životni standard u Kraljevoj Sutjesci i dolini Lašve?
► Što je pozadina tzv. urote Zrinski-Frankopan?

► Velika Hrvatska je bila konfederacija o kojoj pišu ruski povjesničari
► Zašto se Habsburgovce naziva falsifikatorima?
► Jesu li lokalni Srbi u Biskupiji kod Knina vandalizirali i uništili vrijedne ostatke kneza Branirima?
► Koja je važnost kneza Branimira?

► Što je istina o tzv. ‘Zvonimirovoj kletvi’?
► Zašto se malo zna o slavnoj i dugoj povijesti hrvatskog naroda?
► Gdje se nalazila ‘Velika Hrvatska’ i zašto o njoj govore i proučavaju je ruski povjesničari?

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari