Pratite nas

Razgovor

Nazor: Zaprepašćujući su razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Već desetljećima traje historiografska bitka za istinu o ratovima 1990- ih godina, no neke uvriježene teze, posebice o ulozi hrvatske politike u ratnoj Bosni i Hercegovini, još se uvijek grčevito odupiru argumentiranim odgovorima hrvatskih povjesničara.

Dvojezična knjiga „Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995.“, koju su na hrvatskom i engleskom jeziku upravo izdali Udruga Hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, novi je znanstveni odgovor na pokušaje krivotvoritelja povijesti da ulogu Hrvatske i Hrvata u ratu prikažu u negativnom svjetlu.

Autori knjige su povjesničari dr. sc. Davor Marijan i dr. sc. Ante Nazor, koji je i urednik, te general Zlatan Mijo Jelić i brigadir Petar Kolakušić. Knjiga je objavljena uz novčanu pomoć hrvatskoga Ministarstva kulture i Središnjeg državnog ureda za Hrva te izvan Republike Hrvatske.

Glavni dio knjige čini Marijanova znanstvena studija o političkim i vojnim događajima u Domovinskom ratu, s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH, Nazor se bavi zločinima nad Hrvatima u BiH ali i muslimansko-hrvatskim sukobom, a Jelić i Kolakušić priredili su detaljan popis civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su tijekom rata ubili srpski i bošnjački vojnici.

Podatci i zaključci autora, utemeljeni na brojnim izvorima, otkrivaju nam zastrašujuće razmjere zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, osobito u srednjoj Bosni. No zastrašujuća je i spoznaja da šira hrvatska javnost, zbog medijske blokade, o tome stradanju ne zna gotovo ništa!

Ante Nazor, s kojim je Žarko Ivković / Večernji list razgovarao o novoj knjizi, ide i korak dalje tvrdeći da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, „svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda, Hrvata, mogla prikazati kao zločinačka“.

Je li se rat mogao izbjeći?

S obzirom na ograničen opseg ovoga članka, s Nazorom smo razmotrili nekoliko teza o ratu u BiH, koji se ne može promatrati odvojeno od rata u Hrvatskoj jer su Hrvatska i BiH jedinstveno ratište. Jedna od neizbježnih bila je teza da se rat između Hrvata i Bošnjaka/Muslimana mogao izbjeći.

– Općenito, rat u BiH mogao se izbjeći da su politike triju naroda u BiH bile spremne na kompromis i prihvaćanje međunarodnih planova o unutarnjoj podjeli BiH, no sve planove prihvatila je jedino hrvatska politika i predsjednik Franjo Tuđman – obrazlaže Nazor i dodaje:

– Jednako tako, i rat Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata mogao se izbjeći da muslimansko vodstvo nije ultimativno ustrajalo na politici „ili građanska država ili građanski rat“. Hrvati su željeli entitet i opstanak na područjima na kojima su živjeli, a Muslimani unitarnu vjersku državu u kojoj će dominirati.

Ta je politika u skladu s razmišljanjem njihova političkog vođe Alije Izetbegovića, izraženim u njegovoj „Islamskoj deklaraciji“. Takva, znatno različita politička stajališta Muslimana i Hrvata o unutarnjem uređenju BiH udaljila su ih od postizanja istinskoga saveza iako su imali zajedničkoga neprijatelja – srpske snage koje su provodile velikosrpsku politiku.

Teza o dogovorenom ratu

Kako bošnjačka historiografija nameće tezu da je uzrok tome sukobu navodni dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH (u Karađorđevu u ožujku 1991.), Nazora smo upitali koliko je održiva ta teza o srpsko-hrvatskom „dogovorenom ratu“. – Potpuno je neodrživa – rezolutan je Nazor.

– Kakav je to srpsko-hrvatski dogovor ako nakon toga imamo krvavu i razarajuću velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, ako se u proljeće 1992. u BiH vode žestoke borbe između srpskih i hrvatskih snaga, ako su upravo hrvatske snage spasile znatan dio BiH od srpske okupacije, a Hrvati svojim sudjelovanjem na referendumu omogućili međunarodno priznanje BiH!?

Kakav je to srpsko-hrvatski dogovor o podjeli BiH u Grazu, 6. svibnja 1992., ako šest dana poslije srpska skupština u BiH donosi šest točaka koje jasno pokazuju da se srpsko vodstvo s hrvatskim ništa nije dogovorilo te da su srpske snage nastavile ratovati protiv Hrvata i Muslimana!?

Bošnjačka historiografija treba odgovoriti na pitanja zašto je hrvatsko-muslimanska vojna suradnja u punom smislu te riječi dogovorena tek u srpnju 1995. u Splitu, zašto je Izetbegović nije prihvatio u srpnju 1992. u Zagrebu, ili u siječnju 1993. nakon što je objavljen Vance-Owenov plan, te zašto je odbio politički savez koji su mu u travnju 1991. godine ponudili Franjo Tuđman i Milan Kučan.

Tko je počeo – ARBiH ili HVO?

Povjesničari se prepiru i o tome tko je počeo bošnjačko-hrvatski rat. Hrvatski povjesničari uglavnom smatraju da ga je počela Armija RBiH, no ima i onih koji drukčije razmišljaju.

Nazor nema dvojbi: – Uzrok muslimansko-hrvatskoga građanskog rata u BiH jesu suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice (Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a Bošnjaci (Muslimani) imali su koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nebošnjačko (nemuslimansko) stanovništvo bilo majorizirano.

Armija RBiH napala je HVO kad se naoružala, a naoružala se velikim dijelom uz pomoć Hrvatske, preko njezina teritorija i područja koja je nadzirao HVO. Napala ga je u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na područjima s mješovitim muslimansko-hrvatskim stanovništvom, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana priljevom vojno sposobnih muškaraca prognanih s područja koja su osvojile srpske snage – objašnjava Nazor i ističe kako je muslimanska strana u medijima ipak uspjela nametnuti percepciju da su Hrvati izazvali i započeli sukobe s Armijom RBiH.

– Ta percepcija zanemaruje činjenicu da su sukobi između Muslimana i Hrvata u pravilu počinjali u mjestima gdje je Armija RBiH bila nadmoćnija, te da su se iz središnje Bosne preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obrnuto – kaže Nazor i upozorava da se Hrvatima posebno želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., a taj je grad već bio znatno razoren u napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine.

– Tako se – podsjeća Nazor – i u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda u predmetu „Prlić i ostali“ navodi da „već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj“.

No taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tada Hrvati i Bošnjaci/ Muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od prosrpske JNA i srpskih postrojbi, da je 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, u kojem su bila i četvorica Bošnjaka/ Muslimana, donio „Odluku“ prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija „Čagalj“, odnosno „Lipanjske zore“).

Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru, kaže Nazor, ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru prisilila na reakciju da bi se spriječilo širenje sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve.

Istovremeno s napadom ARBiH na HVO na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić naredio je 17. travnja 1993. nastavak „odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ „odbrambenih“ rukom je dopisana u dokument preko druge riječi) i zaposjedanje dominantnih objekata u Mostaru.

Izvanredno izvješće Vojno-obavještajne službe Glavnog stožera HVO-a, sastavljeno 19. travnja 1993., govori o dramatičnim trenutcima za hrvatski narod u sjeverozapadnoj Hercegovini i središnjoj Bosni (Jablanici, Konjicu, Vitezu, Busovači, Zenici i Varešu) zbog „velike ofenzive muslimanskih snaga“ na HVO i Hrvate u kojoj je sudjelovalo i oko „1600 mudžahedina“, čineći zločine nad Hrvatima i uništavajući njihovu imovinu.

U zaključku izvješća navedeno je: „Imajući u vidu sve naprijed navedeno muslimani su prekinuli dosadašnju suradnju i krenuli u otvoreni rat protiv HVO – hrvatskog naroda. Za ostvarivanje svog cilja, protjerivanje hrvatskog naroda, napustili su sve položaje prema ‘vojsci Republike Srpske’ / angažiranje postrojbi s planine Igman, angažiranje brigade ARBiH iz Hrasnice/.

Dok traju srpski napadi na Srebrenicu, ARBiH s područja središnje Bosne nijednu svoju postrojbu nije uputila za deblokadu iste, već je sve svoje potencijale upotrijebila za uništenje hrvatskog naroda na slobodnim prostorima.“ Prve velike gradske borbe između ARBiH i HVO-a u Mostaru, koje su počele ujutro 9. svibnja, a završile 12. svibnja 1993., HVO drži posljedicom priprema ARBiH za napad i nastavkom napadnih operacija ARBiH na području Konjica, Klisa i Jablanice.

Zbog napada ARBiH, manji dijelovi profesionalnih sastava HVO-a hitno su pozvani u Mostar, što navodi na zaključak da HVO nije planirao napad. U borbama u okolici grada, podsjeća Nazor, ARBiH zauzela je 10. svibnja Grabovicu, u kojoj će 8./9. rujna 1993. ubiti 32 civila Hrvata, među kojima i jedno četverogodišnje dijete.

Srebrenica i ciljevi ARBiH

U citiranom izvješću HVO-a zaprepastio nas je podatak da Armija RBiH nijednu svoju postrojbu nije uputila u pomoć Srebrenici, koja će postati jedna od najtragičnijih i najbolnijih epizoda srpske agresivne politike u BiH. Znači li to, upitali smo Nazora, da je bošnjačkom vodstvu bilo važnije osvajanje hrvatskih područja nego obrana Srebrenice?

– Ne znam što je bošnjačkom vodstvu bilo važnije, no osvajanje Viteza, Busovače, Novog Travnika i drugih naselja u kojima su živjeli Hrvati u središnjoj Bosni svakako mu je bilo strateški cilj. To zorno ilustrira stenogram sa savjetovanja vojnog vrha ARBiH u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. na kojem je načelnik Glavnog stožera Armije BiH Sefer Halilović izjavio: “Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju.” Ni jedan od zapovjednika ARBiH na tom savjetovanju nije predložio ofenzivu prema srpskom agresoru.

Prioritetni ciljevi bile su im hrvatske enklave u središnjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru, što će pokušati ostvariti u rujnu operacijom „Neretva 93“, kojoj je cilj bio protjerati Hrvate iz središnje Bosne i zauzeti prostor sve do Mostara.

Herceg-Bosna Bošnjački politički i povijesni krugovi gorljivo šire i tezu o „zločinačkoj naravi“ Hrvatske Zajednice/Republike Herceg-Bosne, koju smatraju sinonimom za hrvatski separatizam u BiH. No što je bila njezina stvarna uloga? – Ulogu Herceg-Bosne – odgovara Nazor – najbolje je ocijenio britanski povjesničar Robin Harris komentirajući početak velikosrpske agresije na BiH: „Ja mislim, da nije bilo Herceg-Bosne i HVO-a, Srbi bi jednostavno napredovali i pregazili Bošnjake.

U tom smislu možemo reći da je Herceg-Bosna spasila Bosnu!“ Ta rečenica samo je prilog zaključku da su Hrvatska i Hrvati zaslužni za opstanak BiH u današnjim granicama, što je činjenica koju, kad se cjelovito gleda na događaje u BiH 1990-ih, nitko objektivan ne može osporavati niti je u pitanje mogu dovesti ikakve sudske presude.

Organiziranje Hrvata u HZ i HR Herceg-Bosnu bilo je u skladu s ustavom tadašnje SR BiH i u skladu s politikom i planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Teza o „zločinačkoj naravi“ Herceg-Bosne zločesta je konstrukcija onih kojima smeta činjenica da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u BiH i koji Hrvatima nameću predstavnike ugrožavajući njihovu ravnopravnost u toj zemlji.

Takvu tezu aktivistički pokušavaju nametnuti i neke interesne skupine u Hrvatskoj, zatim neki povjesničari koji se ne bave Domovinskim ratom i nemaju vremena za čitanje izvora iz toga razdoblja, te neki, dokazano nevjerodostojni političari koji svoj razlaz s predsjednikom Tuđmanom opravdavaju njegovom politikom prema BiH iako su se s njime formalno razišli tek nakon Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. i prestanka muslimansko-hrvatskog sukoba u dijelu BiH – kaže Nazor, kojega smo na kraju suočili s tezom o „pogrešnoj hrvatskoj politici prema BiH“.

Tuđmanova “pogrešna politika”

Ta teza o „pogrešnoj“ Tuđmanovoj politici prema BiH duboko se ukorijenila i u Hrvatskoj, osobito među političkim protivnicima Franje Tuđmana, a dodatno je učvršćena osudom hrvatske šestorice na Haaškom sudu. No Nazor i nju opovrgava.

– Presuda Prliću i ostalima epilog je specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga – kaže Nazor i obrazlaže: – Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske i svjetske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH.

Nametnuta je bezobraznim i bezobzirnim interpretacijama izvora te neodgovornim iznošenjem zaključaka na temelju selektivnog prikaza pojedinih izvora, u čemu su sudjelovali i najviši dužnosnici Republike Hrvatske. Drastičan je primjer toga proglašavanje tadašnje hrvatske politike prema BiH zločinačkom i optuživanje Hrvatske da je agresor na BiH iako za takvu tvrdnju nema uporišta u cjelovito prikazanim izvorima.

Uostalom, isti krug ljudi svojedobno je i „Oluju“ proglasio zločinačkom – podsjeća Nazor i otkriva zanimljiv detalj kako je i američki vojni povjesničar Charles R. Shrader zaključio da je Armija RBiH imala planove za napad na Hrvate i HVO još prije siječnja 1993., odnosno razdoblja u kojem je, prema tvrdnji Haaškoga suda, počela provedba hrvatskoga „udruženog zločinačkog pothvata“!

Žrtve Hrvata u BiH

Istodobno, kaže Nazor, zaprepašćujući su razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije RBiH.

Stoga se, umjesto teze da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata „epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove politike u BiH“, nameće zaključak da je ona epilog specijalnog rata u kojemu su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani iako su bili brojniji i rasprostranjeniji od onih za koje se optužuju Hrvati.

– Međunarodna javnost – dodaje Nazor – upoznata je sa zločinom hrvatskih vojnika nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu, čije počinitelje osuđujem i sramim se zbog njih, no činjenica je da su Haaški sud i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u Dusini, Gustom Grabu, Busovači, Vitezu, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Uzdolu, Jablanici, Doljanima, Stipića Livadama, Grabovici, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Travniku, Miletićima, Maljine-Bikošima, Konjicu, Trusinu, Klisu, Bušćaku, Orlištu i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu naše knjige.

Zločin nad Hrvatima u Trusini Armija RBiH počinila je isti dan kad je HVO počinio zločin u Ahmićima, 16. travnja 1993., ali što javnost u Hrvatskoj zna o tome zločinu u Trusini? Prema podatcima objavljenima u ovoj knjizi, u ratu u BiH poginulo je oko 8400 Hrvata. U taj broj uključen je najmanje 3261 hrvatski civil i zarobljeni pripadnik HVO-a čija smrt ima obilježje ratnog zločina.

Broj poginulih nije konačan, napominje Nazor te moli za pomoć u nadopuni popisa žrtava. Nakon svega, uvjeren je taj povjesničar, samo iskreno suočavanje vodstava svih triju konstitutivnih naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici njihovih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Nama ostaje zaključak da će ova knjiga pridonijeti rasvjetljavanju i razumijevanju okolnosti koje su dovele do rata u Hrvatskoj i BiH, a mogla bi pomoći i da sve članice Europske unije napokon shvate da Hrvati imaju pravo zahtijevati ravnopravnost s Bošnjacima i Srbima u zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini, što je od strateške važnosti i za Europsku uniju i za Svetu Stolicu.

AUTOR: Žarko Ivković / Večernji list

Zlatan Mijo Jelić: Istina o političkim nepravdama i stradanju Hrvata u BiH

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Koronavirus je Kalvarija našeg života, ali nije sve završilo na Velikom Petku

Objavljeno

na

Objavio

Sanja Pažin

Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice.

 Sanja Pažin je naša mlada, ali renomirana književnica. Studira na II. godini Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. No, iako je mlada, mnogi bismo mi stariji mogli dosta naučiti od nje.

Živimo u teškom vremenu. Snašao nas koronavirus. Kako to izgleda iz pozicije studenta?

-Pa mislim da je svakom studentu ovo vrlo neobična situacija, ali zar nije svima nama? Navikli smo imati neku svoju svakodnevnu rutinu, a sada smo morali izaći iz zone comforta na koju smo navikli i shvatiti da se naš život mijenja i da gotovo ništa nije kao prije. Profesori se, bar na mom faksu, a čini mi se i na drugima, trude poslati materijale na vrijeme da se stignemo pripremiti, ali svima nam je ovo jedna velika nepoznanica i treba vremena da se svi naviknemo na novonastalu situaciju.

Kao mlada, ali već renomirana književnica kršćanskoga pristupa, kako ti gledaš na novonastalu situaciju?

-Mnogi će ljudi ovo gledati kao “kaznu” za naše grijehe, opomenu za ono što činimo krivo i, istina doista je, da smo kao ljudi; kao čovječanstvo mnoge stvari radili krivo. Ali ja to ne gledam na takav način. Dok proživljavamo sve ovo, svakodnevno gledajući vijesti i potresne događaje prvo s koronavirusom, onda s potresima u Zagrebu mogli bismo pomisliti navedene stvari, ali ja ne gledam na našeg Boga kao nekoga tko gleda odozgo dolje na nas i samo traži način da nas kazni. Pomalo me ovo razdoblje kroz koje sad prolazimo podsjeća na Veliki petak, muku koju je Isus prolazio dok je hodio putem Kalvarije. Moguće da je ovo Kalvarija našeg života. Ali nije sve stalo na Velikom petku i toga moramo u svakom trenu biti svjesni – jer nakon muke i smrti, kad se činilo da je svemu došao kraj, Isus je uskrsnuo na život. Tako da duboko vjerujem kao mlada djevojka odrasla u katoličkoj sredini da neće sve stati na ovome, nego će doći dan kada će sve ovo proći i kada ćemo izaći ponovno iz svojih kuća i vratiti se normalnom životu. Ipak, voljela bih naglasiti kako ćemo kao i Krist biti preobraženi nakon što sve ovo prođe – preobraženi u bolje osobe, koje će se vratiti onim istinskim vrijednostima.

Kako ljudima vratiti osmjeh u ovom vremenu?

-Mislim da je ovo idealno vrijeme da se svima nama vrati osmijeh na lice. Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice. Nazovite nekoga, recite dragim ljudima da ih volite, pošaljite neki smiješan gif prijateljima u inbox, neki video, sliku, budite zajedno (naučimo cijeniti to zajedništvo) – sve su to stvari koje ljudima mogu vratiti osmijeh na lice.

Pored nas živi veliki broj bolesnih i ljudi u potrebi kako pristupiti tim ljudima. Uče li danas o tim stvarima na našim fakultetima?

-Da, mnogo je potrebitih ljudi u našem okruženju, pogotovo u ovim teškim vremenima. Ipak, ne mislim da bi uopće smjelo biti potrebe da o tome i sličnome uče na našim fakultetima jer mišljenja sam da od malih nogu trebamo imati usađeno poštovanje prema svakom čovjeku, a osobito prema onome u potrebi. I mislim da to današnja naša mladež ima u sebi. To pokazuju mnogim primjerima volontiranja i nesebičnog davanja, osobito u vremenima krize kao što je ova. Kako pristupiti tim ljudima, pitate? Onako kako je Isus prilazio bolesnima, ljudima u potrebi i grešnicima – s poštovanjem i samilošću; Pažljivo i s puno ljubavi. I naravno bez ikakvog osuđivanja.

Koliko ti fali Sveta misa?

– Iskreno, ovo pitanje me pogađa ravno u srce. Sad shvaćam koliko sam zapravo uzimala Euharistiju zdravo za gotovo. Iako, bilo bi mi još teže da nema ove moderne tehnologije. Bogu hvala na našim svećenicima – pastirima koji znaju da nama – stadu Kristovom – fali Euharistija pa pronalaze sve moguće načine da nam donesu Krista. Svaki dan imamo priliku pratiti svetu misu online i duhovno se pričestiti. To puno pomaže sad kad ne možemo fizički prisustvovati na misi. Don Damir je u svom vjeronauku ove srijede rekao da sad moramo naučiti čeznuti za Isusom. Mislim da ovo vrijeme uistinu možemo i moramo iskoristiti upravo za to – da čeznemo i time jačamo i produbljujemo našu vjeru i povjerenje u Isusa. Biblija, obiteljska molitva, praćenje svete mise online, čitanje duhovnog štiva – sve to može biti način da se baš u ovo vrijeme korizme približimo Isusu i tako blizu njemu dočekamo Uskrs. Istina je bolna da nam svima sad fali jako Sveta misa, ali upravo je to onda razlog da idući put kad se svi okupimo u crkvi na misi budemo pripravni i da shvatimo da je uistinu Krist ondje prisutan; onaj Krist za kojim sad toliko čeznemo. Jedva čekam taj trenutak.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Udruga Altruist traži načine kako olakšati život Hrvatima Prijedora i okolice u borbi protiv zloglasnog COVIDA-19

Objavljeno

na

Objavio

Mirko Pandža, predsjednik udruge Altruist iz Prijedora govori o aktualnim zbivanjima u prijedorskom kraju

I prije izbijanja ove krize, potpore Hrvatima ovog kraja da opstanu na svojim imanjima, od vlasti RS kao i grada Prijedora skoro da i nije bilo. Izbijanjem krize ostavljeni smo sami sebi da se snalazimo svojim snagama. Jedino svjetlo na kraju tunela vidimo od Središnjeg državnog Ureda za Hrvate izvan RH gosp. Zvonke Milasa i Ureda za stambeno zbrinjavanje gosp. Nikole Madžara, koji su Hrvatima prijedorskog kraja u veliko pomogli prije izbijanja ove krize izazvane COVIDom-19.

Ovih dana Vi osobno i udruga Altruist pomažete  ljudima u ovoj teškoj situaciji? Altruist altruistički.

-Hrvati grada Prijedora i okolnih mjesta su i prije izbijanja krize izazvane virusom COVID-19 su bili u veoma teškoj materijalnoj situaciji. Nastankom krize situacija je postala neizdrživa. Pored neimaštine u narod se uvukao strah-zebnja od bolesti, znajući ako ih virus sustigne da su prepušteni sami sebi.Većina ljudi je starije životne dobi,nesposobni za rad, na pomoć od djece i rodbine u ovo vrijeme ne mogu računati jer su im izvan BiH a granice su zatvorene. Jedinu pomoć danas i tračak svjetla im pružamo mi iz udruge Altruist.

U čemu se sastoji Vaša pomoć?

-Udruga Altruist na sve moguće načine pokušava da im koliko može olakša život u ova krizna vremena. Svakodnevno prevaljujući stotine kilometara nastoji bolesne odvesti na liječenje, nabavu potrebnih lijekova, rješavanje njihovih administrativnih potreba-sudovi-policija-općina.Također, nabava i dostava svakodnevnih potrepštine-hrane neophodne za život a u vrijeme velike nestašice i izvanrednog stanja to u nekim trenucima postane nemoguće.

Kako Vas ljudi primaju?

-Iako je i za nas to veliki napor, trenutno se vratila zima i snijeg zatrpao puteve, uz veliki napor uspijevamo stići do svih obitelji, samaca kojima je pomoć neophodna. Nagrada nam je sreća koju vidimo na licima tih ljudi i riječi zahvale koje govore.

Što im donosite? Vidjeli smo da čak osiguravate i ogrjev?

– Pored namirnica neophodnih za njihov život, brašno, ulje, sol, kvasac, šećer,jaja, mliječni proizvodi, grah, krumpir, sokovi,sredstva za suđe, sredstva za osobnu higijenu,toaletni papir, nekim obiteljima koji imaju koju ovcu, kozu, kokoš je neophodna i hrana za iste, te im i to nabavimo.

Udruga Altruist mnogo radi. No, potpora od vlasti u RS, prema Vašim riječima, nije odgovarajuća. No, Središpnji državni ured za Hrvate izvan RH Vam pruža pomoć?

-I prije izbijanja ove krize, potpore Hrvatima ovog kraja da opstanu na svojim imanjima, od vlasti RS kao i grada Prijedora skoro da i nije bilo. Izbijanjem krize ostavljeni smo sami sebi da se snalazimo svojim snagama. Jedino svjetlo na kraju tunela vidimo od Središnjeg državnog Ureda za Hrvate izvan RH gosp. Zvonke Milasa i Ureda za stambeno zbrinjavanje gosp. Nikole Madžara, koji su Hrvatima prijedorskog kraja u veliko pomogli prije izbijanja ove krize izazvane COVIDom-19.

Koje su aktivnosti udruge Altruist koje kanite poduzeti u vrmeenu koje dolazi?

-Ovu inzvarednu situaciju u kojoj se našla cijela civilizacija, pa tako i Hrvatska, kao i Hrvati prijedorskog kraja, uz puno muke i truda će prebroditi. Mi iz udruge Altruist ćemo upotrijebiti sve svoje snage- mogućnosti da našem narodu pomognemo kao i do sada, ali to će u ovoj situaciji biti jako teško i sa razlogom očekujemo još jednom da nam se pomogne od strane Ureda za Hrvate izvan RH i gosp. Zvonke Milasa. Također nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti našeg konzula RH u Banja Luci gosp. Piličića od kojeg smo uvijek dobivali nesebičnu podršku. Da nije došlo do ove inzvaredne situacije već je bilo dogovoreno održati sastanak u Prijedoru, ali za sada to nismo u mogućnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari