Pratite nas

Razgovor

Nazor: Zaprepašćujući su razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Već desetljećima traje historiografska bitka za istinu o ratovima 1990- ih godina, no neke uvriježene teze, posebice o ulozi hrvatske politike u ratnoj Bosni i Hercegovini, još se uvijek grčevito odupiru argumentiranim odgovorima hrvatskih povjesničara.

Dvojezična knjiga „Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995.“, koju su na hrvatskom i engleskom jeziku upravo izdali Udruga Hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, novi je znanstveni odgovor na pokušaje krivotvoritelja povijesti da ulogu Hrvatske i Hrvata u ratu prikažu u negativnom svjetlu.

Autori knjige su povjesničari dr. sc. Davor Marijan i dr. sc. Ante Nazor, koji je i urednik, te general Zlatan Mijo Jelić i brigadir Petar Kolakušić. Knjiga je objavljena uz novčanu pomoć hrvatskoga Ministarstva kulture i Središnjeg državnog ureda za Hrva te izvan Republike Hrvatske.

Glavni dio knjige čini Marijanova znanstvena studija o političkim i vojnim događajima u Domovinskom ratu, s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH, Nazor se bavi zločinima nad Hrvatima u BiH ali i muslimansko-hrvatskim sukobom, a Jelić i Kolakušić priredili su detaljan popis civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su tijekom rata ubili srpski i bošnjački vojnici.

Podatci i zaključci autora, utemeljeni na brojnim izvorima, otkrivaju nam zastrašujuće razmjere zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, osobito u srednjoj Bosni. No zastrašujuća je i spoznaja da šira hrvatska javnost, zbog medijske blokade, o tome stradanju ne zna gotovo ništa!

Ante Nazor, s kojim je Žarko Ivković / Večernji list razgovarao o novoj knjizi, ide i korak dalje tvrdeći da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, „svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda, Hrvata, mogla prikazati kao zločinačka“.

Je li se rat mogao izbjeći?

S obzirom na ograničen opseg ovoga članka, s Nazorom smo razmotrili nekoliko teza o ratu u BiH, koji se ne može promatrati odvojeno od rata u Hrvatskoj jer su Hrvatska i BiH jedinstveno ratište. Jedna od neizbježnih bila je teza da se rat između Hrvata i Bošnjaka/Muslimana mogao izbjeći.

– Općenito, rat u BiH mogao se izbjeći da su politike triju naroda u BiH bile spremne na kompromis i prihvaćanje međunarodnih planova o unutarnjoj podjeli BiH, no sve planove prihvatila je jedino hrvatska politika i predsjednik Franjo Tuđman – obrazlaže Nazor i dodaje:

– Jednako tako, i rat Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata mogao se izbjeći da muslimansko vodstvo nije ultimativno ustrajalo na politici „ili građanska država ili građanski rat“. Hrvati su željeli entitet i opstanak na područjima na kojima su živjeli, a Muslimani unitarnu vjersku državu u kojoj će dominirati.

Ta je politika u skladu s razmišljanjem njihova političkog vođe Alije Izetbegovića, izraženim u njegovoj „Islamskoj deklaraciji“. Takva, znatno različita politička stajališta Muslimana i Hrvata o unutarnjem uređenju BiH udaljila su ih od postizanja istinskoga saveza iako su imali zajedničkoga neprijatelja – srpske snage koje su provodile velikosrpsku politiku.

Teza o dogovorenom ratu

Kako bošnjačka historiografija nameće tezu da je uzrok tome sukobu navodni dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH (u Karađorđevu u ožujku 1991.), Nazora smo upitali koliko je održiva ta teza o srpsko-hrvatskom „dogovorenom ratu“. – Potpuno je neodrživa – rezolutan je Nazor.

– Kakav je to srpsko-hrvatski dogovor ako nakon toga imamo krvavu i razarajuću velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, ako se u proljeće 1992. u BiH vode žestoke borbe između srpskih i hrvatskih snaga, ako su upravo hrvatske snage spasile znatan dio BiH od srpske okupacije, a Hrvati svojim sudjelovanjem na referendumu omogućili međunarodno priznanje BiH!?

Kakav je to srpsko-hrvatski dogovor o podjeli BiH u Grazu, 6. svibnja 1992., ako šest dana poslije srpska skupština u BiH donosi šest točaka koje jasno pokazuju da se srpsko vodstvo s hrvatskim ništa nije dogovorilo te da su srpske snage nastavile ratovati protiv Hrvata i Muslimana!?

Bošnjačka historiografija treba odgovoriti na pitanja zašto je hrvatsko-muslimanska vojna suradnja u punom smislu te riječi dogovorena tek u srpnju 1995. u Splitu, zašto je Izetbegović nije prihvatio u srpnju 1992. u Zagrebu, ili u siječnju 1993. nakon što je objavljen Vance-Owenov plan, te zašto je odbio politički savez koji su mu u travnju 1991. godine ponudili Franjo Tuđman i Milan Kučan.

Tko je počeo – ARBiH ili HVO?

Povjesničari se prepiru i o tome tko je počeo bošnjačko-hrvatski rat. Hrvatski povjesničari uglavnom smatraju da ga je počela Armija RBiH, no ima i onih koji drukčije razmišljaju.

Nazor nema dvojbi: – Uzrok muslimansko-hrvatskoga građanskog rata u BiH jesu suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice (Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a Bošnjaci (Muslimani) imali su koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nebošnjačko (nemuslimansko) stanovništvo bilo majorizirano.

Armija RBiH napala je HVO kad se naoružala, a naoružala se velikim dijelom uz pomoć Hrvatske, preko njezina teritorija i područja koja je nadzirao HVO. Napala ga je u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na područjima s mješovitim muslimansko-hrvatskim stanovništvom, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana priljevom vojno sposobnih muškaraca prognanih s područja koja su osvojile srpske snage – objašnjava Nazor i ističe kako je muslimanska strana u medijima ipak uspjela nametnuti percepciju da su Hrvati izazvali i započeli sukobe s Armijom RBiH.

– Ta percepcija zanemaruje činjenicu da su sukobi između Muslimana i Hrvata u pravilu počinjali u mjestima gdje je Armija RBiH bila nadmoćnija, te da su se iz središnje Bosne preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obrnuto – kaže Nazor i upozorava da se Hrvatima posebno želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., a taj je grad već bio znatno razoren u napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine.

– Tako se – podsjeća Nazor – i u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda u predmetu „Prlić i ostali“ navodi da „već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj“.

No taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tada Hrvati i Bošnjaci/ Muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od prosrpske JNA i srpskih postrojbi, da je 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, u kojem su bila i četvorica Bošnjaka/ Muslimana, donio „Odluku“ prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija „Čagalj“, odnosno „Lipanjske zore“).

Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru, kaže Nazor, ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru prisilila na reakciju da bi se spriječilo širenje sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve.

Istovremeno s napadom ARBiH na HVO na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić naredio je 17. travnja 1993. nastavak „odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ „odbrambenih“ rukom je dopisana u dokument preko druge riječi) i zaposjedanje dominantnih objekata u Mostaru.

Izvanredno izvješće Vojno-obavještajne službe Glavnog stožera HVO-a, sastavljeno 19. travnja 1993., govori o dramatičnim trenutcima za hrvatski narod u sjeverozapadnoj Hercegovini i središnjoj Bosni (Jablanici, Konjicu, Vitezu, Busovači, Zenici i Varešu) zbog „velike ofenzive muslimanskih snaga“ na HVO i Hrvate u kojoj je sudjelovalo i oko „1600 mudžahedina“, čineći zločine nad Hrvatima i uništavajući njihovu imovinu.

U zaključku izvješća navedeno je: „Imajući u vidu sve naprijed navedeno muslimani su prekinuli dosadašnju suradnju i krenuli u otvoreni rat protiv HVO – hrvatskog naroda. Za ostvarivanje svog cilja, protjerivanje hrvatskog naroda, napustili su sve položaje prema ‘vojsci Republike Srpske’ / angažiranje postrojbi s planine Igman, angažiranje brigade ARBiH iz Hrasnice/.

Dok traju srpski napadi na Srebrenicu, ARBiH s područja središnje Bosne nijednu svoju postrojbu nije uputila za deblokadu iste, već je sve svoje potencijale upotrijebila za uništenje hrvatskog naroda na slobodnim prostorima.“ Prve velike gradske borbe između ARBiH i HVO-a u Mostaru, koje su počele ujutro 9. svibnja, a završile 12. svibnja 1993., HVO drži posljedicom priprema ARBiH za napad i nastavkom napadnih operacija ARBiH na području Konjica, Klisa i Jablanice.

Zbog napada ARBiH, manji dijelovi profesionalnih sastava HVO-a hitno su pozvani u Mostar, što navodi na zaključak da HVO nije planirao napad. U borbama u okolici grada, podsjeća Nazor, ARBiH zauzela je 10. svibnja Grabovicu, u kojoj će 8./9. rujna 1993. ubiti 32 civila Hrvata, među kojima i jedno četverogodišnje dijete.

Srebrenica i ciljevi ARBiH

U citiranom izvješću HVO-a zaprepastio nas je podatak da Armija RBiH nijednu svoju postrojbu nije uputila u pomoć Srebrenici, koja će postati jedna od najtragičnijih i najbolnijih epizoda srpske agresivne politike u BiH. Znači li to, upitali smo Nazora, da je bošnjačkom vodstvu bilo važnije osvajanje hrvatskih područja nego obrana Srebrenice?

– Ne znam što je bošnjačkom vodstvu bilo važnije, no osvajanje Viteza, Busovače, Novog Travnika i drugih naselja u kojima su živjeli Hrvati u središnjoj Bosni svakako mu je bilo strateški cilj. To zorno ilustrira stenogram sa savjetovanja vojnog vrha ARBiH u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. na kojem je načelnik Glavnog stožera Armije BiH Sefer Halilović izjavio: “Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju.” Ni jedan od zapovjednika ARBiH na tom savjetovanju nije predložio ofenzivu prema srpskom agresoru.

Prioritetni ciljevi bile su im hrvatske enklave u središnjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru, što će pokušati ostvariti u rujnu operacijom „Neretva 93“, kojoj je cilj bio protjerati Hrvate iz središnje Bosne i zauzeti prostor sve do Mostara.

Herceg-Bosna Bošnjački politički i povijesni krugovi gorljivo šire i tezu o „zločinačkoj naravi“ Hrvatske Zajednice/Republike Herceg-Bosne, koju smatraju sinonimom za hrvatski separatizam u BiH. No što je bila njezina stvarna uloga? – Ulogu Herceg-Bosne – odgovara Nazor – najbolje je ocijenio britanski povjesničar Robin Harris komentirajući početak velikosrpske agresije na BiH: „Ja mislim, da nije bilo Herceg-Bosne i HVO-a, Srbi bi jednostavno napredovali i pregazili Bošnjake.

U tom smislu možemo reći da je Herceg-Bosna spasila Bosnu!“ Ta rečenica samo je prilog zaključku da su Hrvatska i Hrvati zaslužni za opstanak BiH u današnjim granicama, što je činjenica koju, kad se cjelovito gleda na događaje u BiH 1990-ih, nitko objektivan ne može osporavati niti je u pitanje mogu dovesti ikakve sudske presude.

Organiziranje Hrvata u HZ i HR Herceg-Bosnu bilo je u skladu s ustavom tadašnje SR BiH i u skladu s politikom i planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Teza o „zločinačkoj naravi“ Herceg-Bosne zločesta je konstrukcija onih kojima smeta činjenica da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u BiH i koji Hrvatima nameću predstavnike ugrožavajući njihovu ravnopravnost u toj zemlji.

Takvu tezu aktivistički pokušavaju nametnuti i neke interesne skupine u Hrvatskoj, zatim neki povjesničari koji se ne bave Domovinskim ratom i nemaju vremena za čitanje izvora iz toga razdoblja, te neki, dokazano nevjerodostojni političari koji svoj razlaz s predsjednikom Tuđmanom opravdavaju njegovom politikom prema BiH iako su se s njime formalno razišli tek nakon Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. i prestanka muslimansko-hrvatskog sukoba u dijelu BiH – kaže Nazor, kojega smo na kraju suočili s tezom o „pogrešnoj hrvatskoj politici prema BiH“.

Tuđmanova “pogrešna politika”

Ta teza o „pogrešnoj“ Tuđmanovoj politici prema BiH duboko se ukorijenila i u Hrvatskoj, osobito među političkim protivnicima Franje Tuđmana, a dodatno je učvršćena osudom hrvatske šestorice na Haaškom sudu. No Nazor i nju opovrgava.

– Presuda Prliću i ostalima epilog je specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga – kaže Nazor i obrazlaže: – Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske i svjetske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH.

Nametnuta je bezobraznim i bezobzirnim interpretacijama izvora te neodgovornim iznošenjem zaključaka na temelju selektivnog prikaza pojedinih izvora, u čemu su sudjelovali i najviši dužnosnici Republike Hrvatske. Drastičan je primjer toga proglašavanje tadašnje hrvatske politike prema BiH zločinačkom i optuživanje Hrvatske da je agresor na BiH iako za takvu tvrdnju nema uporišta u cjelovito prikazanim izvorima.

Uostalom, isti krug ljudi svojedobno je i „Oluju“ proglasio zločinačkom – podsjeća Nazor i otkriva zanimljiv detalj kako je i američki vojni povjesničar Charles R. Shrader zaključio da je Armija RBiH imala planove za napad na Hrvate i HVO još prije siječnja 1993., odnosno razdoblja u kojem je, prema tvrdnji Haaškoga suda, počela provedba hrvatskoga „udruženog zločinačkog pothvata“!

Žrtve Hrvata u BiH

Istodobno, kaže Nazor, zaprepašćujući su razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije RBiH.

Stoga se, umjesto teze da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata „epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove politike u BiH“, nameće zaključak da je ona epilog specijalnog rata u kojemu su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani iako su bili brojniji i rasprostranjeniji od onih za koje se optužuju Hrvati.

– Međunarodna javnost – dodaje Nazor – upoznata je sa zločinom hrvatskih vojnika nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu, čije počinitelje osuđujem i sramim se zbog njih, no činjenica je da su Haaški sud i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u Dusini, Gustom Grabu, Busovači, Vitezu, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Uzdolu, Jablanici, Doljanima, Stipića Livadama, Grabovici, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Travniku, Miletićima, Maljine-Bikošima, Konjicu, Trusinu, Klisu, Bušćaku, Orlištu i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu naše knjige.

Zločin nad Hrvatima u Trusini Armija RBiH počinila je isti dan kad je HVO počinio zločin u Ahmićima, 16. travnja 1993., ali što javnost u Hrvatskoj zna o tome zločinu u Trusini? Prema podatcima objavljenima u ovoj knjizi, u ratu u BiH poginulo je oko 8400 Hrvata. U taj broj uključen je najmanje 3261 hrvatski civil i zarobljeni pripadnik HVO-a čija smrt ima obilježje ratnog zločina.

Broj poginulih nije konačan, napominje Nazor te moli za pomoć u nadopuni popisa žrtava. Nakon svega, uvjeren je taj povjesničar, samo iskreno suočavanje vodstava svih triju konstitutivnih naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici njihovih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Nama ostaje zaključak da će ova knjiga pridonijeti rasvjetljavanju i razumijevanju okolnosti koje su dovele do rata u Hrvatskoj i BiH, a mogla bi pomoći i da sve članice Europske unije napokon shvate da Hrvati imaju pravo zahtijevati ravnopravnost s Bošnjacima i Srbima u zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini, što je od strateške važnosti i za Europsku uniju i za Svetu Stolicu.

AUTOR: Žarko Ivković / Večernji list

Zlatan Mijo Jelić: Istina o političkim nepravdama i stradanju Hrvata u BiH

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marin Sopta: Iseljenici su zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima

Objavljeno

na

Objavio

„U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani.

Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.“

Piše: Anto PRANJKIĆ

Predsjednik Centra za istraživanje  hrvatskog iseljeništva prof. dr. sc. Marin Sopta rodio se 1950. godine na Širokom Brijegu gdje je završio  srednju školu. Kao i većina njegovih sunarodnjaka iz kršne Hercegovine  „trbuhom za kruhom“ preplovio je „veliku rijeku“ i u Kanadi nastavio školovanje i rad. No, uvijek je bio uključen u hrvatska strujanja te se po završetku školovanja uključio u rad hrvatske iseljeničke zajednice.

Ubrzo su sunarodnjaci u Torontu prepoznali njegove kvalitete pa su ga birali za predsjednika Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća u Torontu. Jedan je  od utemeljitelja Hrvatskog državotvornog pokreta, gdje je obnašao niz dužnosti. Od 1990. godine uključio se u HDZ, a 1995. godine, nakon punih 26 godina izbivanja, vratio  u Domovinu i obnašao niz važnih državnih dužnosti.

Obnašao je dužnost državnog tajnika u Ministarstvu razvitka, useljeništva i obnove Republike Hrvatske. Cijeli se život bavi temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo. Danas obnaša dužnost direktora Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu. Jedan je od organizatora Hrvatskih iseljeničkih kongresa i jedna je od najpozvanijih osoba za razgovor o temama koje se tiču hrvatskoga iseljeništva.

Gospodine Sopta, u studenom ove godine će Vaša udruga u suradnji sa drugim institucijama i  ustanovama koje skrbe o hrvatskim iseljenicima, organizirati, Četvrti Hrvatski iseljenički kongres. Zbog čega? Što je cilj takvoga skupa?

-Opće je poznata stvar da u današnje vrijeme dijaspora ili bolje rečeno iseljenici imaju mnogo veći značaj nego prije trideset, četrdeset godina. Svojim novčanim doznakama oni doprinose u značajnom procentu državnom proračunu svojih matičnih država. Hrvatski iseljenici u zadnjih nekoliko godina pošalju preko dvije milijarde eura u domovinu, što doprinosi da Hrvatska od svih članica Europske unije ima najvišu vrijednost osobnih doznaka u odnosu na veličinu ekonomije, 4,7 posto BDP.

Svijesni situacije u kojoj se nalazimo, mi članovi Organizacijskog odbora, da bi ukazali na problem iseljavanja kao i na mogućnost povratka hrvatskih iseljenika,  nakon Prvog Hrvatskog iseljeničkog kongresa održanog 2014. u Zagrebu, Drugog održanog 2016. u Šibeniku, Trećeg održanog 2018. u Osijeku, smo odlučili da organiziramo Četvrti hrvatski iseljenički kongres s temom Povratak –  stvarnost ili utopija.

Za kongres je vladao velik interes i mi smo prije pojave korone imali preko 150 prijava predavača iz preko dvadeset zemalja svijeta. Svakako, korona je uveliko poremitila naše planove i program, no mi smo odlučili da nećemo odustati i kako sada stoje stvari mi ćemo i u novonastaloj situaciji imati preko stotinu predavača. Glavni cilj Četvrtog hrvatskog iseljeničkog kongresa, kao i prethodna tri, je da u prvom redu ukaže na ogromni potencijal hrvatskog iseljeništva koji, nažalost, nije u potpunosti iskorišten.

Važno je da pokažemo njegov stoljetni doprinos u očuvanju hrvatskog nacionalnog, kulturnog i političkog identitata u svijetu, i ono što je najvažnije da kroz diskusije, izlaganja sudionika, razmjene mišljenja dođemo sa nekim novim prijedlozima ili pak programima koji će  doprinjeti da odnosi između domovine i iseljenika budu što kvalitetniji i efikasniji. Iznad svega glavni cilj je potaknuti javnu raspravu na temu povratka hrvatskih iseljenika. Osobno smatram da bi ova tema trebala biti i tema u Saboru.

Koje su teme kongresa?  

Kao što smo u najavi za  Kongres naglasili, glavne teme Kongresa biti :

-Odnos rada i poduzetništva u procesu povratka

-Institucionalna potpora povratku Povratništvo u povijesnoj perspektivi   i povratak mladih

-Kulturna politika i identiteti kao dio povratka

-Demografski aspekti povratka

-Uloga Katoličke crkve u očuvanju identiteta

-Očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta u iseljeništvu kroz crkvu, kulturu, jezik, sport

Kao što sam  već rekao Hrvatska se danas, više nego ikad, suočava s brojnim demografskim i društveno-gospodarskim izazovima u najširem smislu te riječi. Iako se kao zemlja nalazi na imigracijskome kontinentu, dosadašnja iskustva pokazala su da su jedini realni migracijski izvor za ublažavanje negativnih demografskih trendova njezini iseljeni građani i njihovi potomci.

Mi smo  već na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom  2014. u Zagrebu usvojili Rezoluciju  s desetak točaka koju smo poslali na sve relevantne  državne institucije ali nažalost od nikoga nismo dobili odgovor. No, što je interesantno spomenuti je kako je Europsko vijeće 2015. godine  donijelo Rezoluciju  1321 pod imenom Democratic participation  for migrant diasporas  koja sadrži skoro iste točke kao naša Rezolucija. U toj rezoluciji koju Europsko vijeće preporučuje svim  svojim članicama pa tako i Hrvatskoj  da nastoje sprovesti u djelo njihove točke. Između ostalog,  Rezolucija Evropskog vijeće predlaže da svaka država :

  1. Osnuje ministarstvo za iseljeništvo,
  2. Da omogući elektronsko ili dopunsko glasanje,
  3. Da potakne da članovi druge i inih generacija svojih potomaka sudjeluju u osmišljavanju   i planiranju razvojne strategije razvitka države,
  4. Materijalno pomoći iseljeničke udruge koje promoviraju materinji jezik i kulturu,
  5. Poticati lokalne lidere da potaknu povratak i ulaganja hrvatskih iseljenika u lokalne zajednice itd. Postavlja se pitanje zašto se  naša vlada koja je eurofilna  ne drži ovi preporuke Brisela.Iseljenici su generacijama prenosili u druge zemlje svoj biološki, profesionalni i kulturni potencijal obogaćujući time zemlje useljenja. Međutim, kroz dugu iseljeničku povijest Hrvatske uvijek su postojali i povratnički tokovi različitog intenziteta i raznolikih iskustava i uspjeha. Osim emotivnih i nostalgičnih motiva, povratnike mogu uz ekonomske čimbenike, privući određeni elementi kvalitete života (sigurnost, mirniji, opušteniji način života, krajolik, klima i dr.). Povratništvo je složen proces koji objedinjuje emigracijsko i imigracijsko iskustvo, kao i iskustvo povratne migracije, i ne može ga se promatrati izvan hrvatskoga društvenog, političkog i gospodarskog konteksta.

Održivost povratka ovisi o brojnim čimbenicima, poput aktivne uloge državnih institucija, pravnog okvira, postojanja i provedbe usmjerenih javnih politika, ekonomskih prilika, zatim obiteljskih prilika, ali i o uloženim naporima povratnika i potomaka iseljenika u što uspješniju integraciju u hrvatsko društvo. Iskustvo povratnika specijaliziranih znanja može biti snažan impuls za razvoj hrvatskoga gospodarstva, a da bi se iskoristio postojeći potencijal, potrebne su brze i konkretne mjere za njihovo privlačenje.

Kakvo je Vaše viđenje odnosa hrvatske države prema hrvatskom iseljeništvu?

-Nakon one velike euforije i iskrenog zajedništva početkom devedestih godina prošlog stoljeća ogromnog broja Hrvata i Hrvatica postepeno je dolazilo do slabljena tih odnosa  tako da u ovom trenutku po mom mišljenju ti odnosi su, rekao bih, na veoma niskoj razini. Za to postoji nekoliko razloga  od kojih ću spomenuti samo neke koji su po mom mišljenju doprinijeli ovakvom stanju .

U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani. Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.

Zato smatram da je potrebno što hitnije u domovini , tu mislim prvo na institute da sprovedu istraživanja u većim hrvatskim zajednicama u svijetu i doensu neke zaključke i preporuke kako bi suradnja između domovine i iseljenika postala što kvalitetnija i učinkovitija.

Kako iseljenici gledaju na Republiku Hrvatsku i je li se promijenio te u kojoj mjeri onaj zanos iz 90-tih godina 20. stoljeća?

-Mislim da sam vam više manje pružio odgovor u prethodnom pitanju. No, kako je stanje u svakom iseljeništvu pa tako i u hrvatskom odraz unutrašnjeg stanja koje vlada u zemlji, tako su i hrvatski iseljenici u ovom trenutku uglavnom zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima i ono   što je najgore među njima vlada jedna vrsta apatije prema Hrvatskoj.

Oni očekuju da Hrvatska, Zagreb, bude aktivnija, da im otvoreno pošalje poziv za povratak, da osmisli neke programe, ponudi  poticajne mjere za povratak… Osobno smatram da bi se mi trebali ugledati na nedavne primjere Poljske, Portugala i Španjolske koje su osmislile strategiju povratka svojih iseljenika, koje su  u veoma kratkom vremenu pokazale pozitivne rezultate. Da zaključim sa mojim odgovorom, mišljenja sam da glavna inicijativa i programi prema hrvatskim iseljenicima moraju se osmisliti u Zagrebu svakako uz sudjelovanje hrvatskih udruga i istaknutih individualaca u iseljeništvu.

Kao iseljenik u Kanadi ste se zalagali za slobodnu Hrvatsku, kad se stvorila neovisna država za slobodu se zalažete u neovisnoj Hrvatskoj. Gdje je lakše? Koje specifičnosti ima rad za Hrvatsku u iseljeništvu daleko od doma, a koje rad za slobodu i neovisnost na kućnom pragu?

-Svakako tu se radi o dva sasvim različita svijeta, dvije različite države, uvjeti i prilike za djelovanje itd. Naime moj rad kao i rad hrvatskih iseljenika  poput mene  do 90 tih godina prošlog stoljeća bio je baziran u prvom redu promicanju ideje hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti, pravo na slobodu i demokraciju.

Dalje, nastojali smo konstantno u sredinama u kojima smo živjeli, u gradovima i državama prikazati činjenično stanje koje je vladalo u Jugoslaviji, državi koja je po izvještajima međunarodne organizacije za ljudska prava Amnesty International, imala više političkih zatvorenika nego bivši SSSR u odnosu na broj stanovnika.

Nastojali smo uspostaviti različite vrste suradnje s  Hrvatima u domovini. Bila je to svakodnevna rovovska borba, između Davida (HRVATSKI POLIČKI EMIGRANT) s jedne strane, i Golijata ( JUGOSLAVIJA I NJEZINA DIPLOMACIJA I UDBINIH AGENATA) s druge strane. David je morao svaki dan raditi da bi preživio i prehranio svoju obitelj. Morao je  osim svog slobodnog vremena i finacirati , materijalno pomagati svoju organizaciju i njezine projekte.

Glavna karakteristika hrvatskih političkih emigranata iz tog vremena bila je bazirana na idealizmu, osobnom žrtovanju i velikoj i slijepoj ljubavi prema domovini. Dolaskom  u slobodnu i demokratsku Hrvatsku mnogi su se povratnici iz iseljeništva razočarali,  jer nisu očekivali niti su bili spremni prihvatiti maćehinski odnos prema njima.

Uzelo je dosta vremena da shvate  da i u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj koju su sanjali i za koju su se mnogi cijeli život  borili, važe ista pravila kao i u svim demokratskim kapitalističkim državama svijeta. To znači postoje jake interesne skupine koje vežu zajednički poslovni ili politički interesi, jaki i močni takozvani tajkuni koji su preko noći postali milijunaši i vlasnici ogromnih bogastava koje su mnogi od njih stekli na veoma upitan način.

Iznad svega, ogromna večina hrvatskih iseljenika povratnika nije mogla ni zamisliti da sprega i veza između  neokomunista, bivših udabaša i  agenata KOS je toliko jaka i utjecajna u hrvatskom društvu. I kao što su nekada naivno vjerovali da će nas nakon predaje na Bleiburgu, zapadni saveznici ponovo naoružati i pomoći da se borimo protiv komunističke Jugoslavije, ili pak da će nam Amerikanci, Njemci i Englezi  pomoći da srušimo komunističku Jugoslaviju sedamdestih godina prošloga stoljeća, tako je većina hrvatskih iseljenika bila uvjerenja da međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske priča o ustašama i partizanima, o agentima UDBE je završena priča. Kakva politička naivnost. Dolazim do zaključka da smo mi još politički naivni ljudi. Mišljenja sam da je naša država slaba, odnosno da nije još uređena, zato treba raditi da se osnaže državne institucije jer samo jake institucije su garancija da država dobro funkcionira, da ona opstane.

Koliko su iseljenička pitanja zastupljena u sveopćoj hrvatskoj politici?

Odgovorno tvrdim skoro ništa. Na osnovu moje spoznaje iseljeničko pitanje, mislim na tematiku hrvatskog iseljeništva, onda bih rekao da ne  budem totalni pesimista 5%. do 10% . Mišljenja sam kako je iseljenička problematika na državnoj razini i daleko od prioriteta  državne politike, što mislim da je pogrješno. Kao što sam već spomenuo trebali smo se ugledati u primjere Portugala, Španjolske, Poljske koji su osmislili strategiju povratka iseljenika , koja je već pokazala pozitivne rezultate.

Dalje smatram da bi se trebalo ukinuti  dvostruko oporezivanje povratnika, osmisliti i poticati veće investicije hrvatskih iseljenika. Ovaj propust ili bolje reći manjkavost državne politike prema hrvatskim iseljenicima u mnogome zamjenuje Hrvatska katolička Crkva koja kroz svoje katoličke misije i župe širom svijeta nadopunije veliku  prazninu u tim odnosima. No to nije dugorečna solucija. Osjeća se potreba a i u nacionalnom je interesu da iseljeništvo postane jedna od aktualnih tema naše državne politike.

Postoje institucije koje se bave pitanjima iseljeništva: Hrvatska matica iseljenika, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH,… Koliko ste zadovoljni njihovim radom?

-Dobro se zna moj stav u vezi ove dvije institucije. Da budem fer i pošten prema djelatnicima kao i vodećim ljudima koji vode te dvije institucije mislim da oni pod uvjetima u kojima djeluju raed dobar posao. No, ja smatram i to, kao papagaj ponavljam od mog povratka u Hrvatsku, da se njihov program i odnos prema iseljenicima mora prilagoditi  izazovima 21 stoljeća, što nažalost nije istina. Jer kako protumačiti činjenicu da mnogi ravnatelji i ravnateljice, da ne spominjem njihova imena, nakon što završe svoj mandat jednostavno  se izgube u magli i uopće ih ne interesira iseljenička problematika.

Mišljenja sam da Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske bi trebao postati Ministarstvo za useljeništvo jer bi na taj način dobilo na političkoj težini i mogućnosti za efikasnije djelovanje. Na primjer, postavljam pitanje , zar nismo i koliko smo učinili da nastojimo doseliti u Hrvatsku tisuću do dvije tisuće Hrvata iz Venezuele koji žive u paklu?

Uvjeren sam da imamo strategiju u sklopu koje se razmišlja o planiranju i takve mogućnosti te da je to bilo relano sprovesti u djelo. Ili, na primjer, Hrvatska matica iseljenika. Svi znamo koju ju je i zbog čega  osnovao. Zar nebi bilo logično, prihvatljivo i iznad svega poželjno, da između ostaloga u sklopu te institucije postoji jedan odjel koji bi se bavio organiziranjem iseljeničkog turizma i na taj način omogućio veću financijsku neovisnost. Zar nebi bilo poželjno da Hrvatska matica iseljenika bude državni agent, subjekt preko kojega će naša razna ministarstva organizirati u većim hrvatskim zajednicama u svijetu institute poput Gothe institut, British council i slične institucije koje imaju druge države.

Službeni mjesečnik Matica koji je veoma informitivan mislim da nema tisuću pretplatnika u čitavom svijetu. Pitanje je zašto se nije nikada pokušalo uspostaviti poslovna suradnja u Hrvatima na drugim kontinentima, da oni tiskaju Maticu u svojim sredinama  s time da oni umetnu svoj prilog domaćih vijesti i događanja? Zar ne bi bilo dobro i poželjno da Hrvatska matica iseljenika u suradnji s Hrvatima u svijetu na primjer, organizira Tjedan ili mjesec dana Hrvatske u Torontu, New Yorku, Sydneyu, Frankfurtu…  u sklopu kojega će se služiti hrvatska hrana i piće, uz bogat kulturni program. Ovakvi i slični programi su ostvarljivi. Da ovo nije jeftina demagogija s moje strane, navesti ću primjer iz Toronta iz 1994. godine. Te godine na moju inicijativu mi smo u Torontu organizirali mjesec dana Hrvatske.

U sklopu toga projekta mi smo u World Centrar u Torontu organizirali grupnu izložbu tridest hrvatskih akademskih umjetnika, promociju hrvatskih vina… Uz to organizirali smo Prvi hrvatski filmski festival na kojem je u pet dana prikazano osam filmova s engleskim titlovima. Također smo imali gostovanje Hrvatskog kazališta iz Splita, plus dalamtinsku klapu iz Solina, sve u svemu 55 izvođača iz Hrvatske. Sva događanja i predstave odvijale su se u najpoznatijim dvoranama Toronta što je iziskivalo velika materijalna sredstva.

Na kraju mi smo bili u plusu, zahvaljujući prodaji karata i reklamama. Uvjeren sam da i dan danas je tako nešto moguće ostvariti. Međutim, ako to nekome predložite, samo vas čudno pogledaju, daju tisuću i jedan razlog zašto je to neostvarivo, i na kraju možete biti sretni ako vas ne optuže da nekoga rušite.  Zašto ne organizirati Smotru hrvatskog folklora na koju bi se moglo dovesto od 50 do 100 folklornih grupa iz čitavog svijeta. Dvije do pet tisuća mladih iz čitavog svijeta kroz dva tjedna upoznali bi svoju domovinu a plus ostvarilo bi se nekoliko tisuća noćenja, u turističkom smislu.

Hrvatski iseljenički kongres će biti prigoda da se na jednom mjestu otvore sva važna pitanja.

-Da budem iskren, mi ne očekujemo čuda. Iz iskustva prijašnja tri kongresa mi se ne možemo žaliti na hrvatske medije. Uglavnom u više manje svim dnevnim novinama, kao i na radio i TV postajama izašli su veoma opširni izvještaji o radu kongresa, objavljeni  mnogi intervjui s istaknutim sudionicima kongresa.

Imali smo svaki put za pokrovitelja predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora, uzoritog kardinala Josipa Bozanića plus gradonačelnike gradova domaćina kongresa. Kao što sam već spomenuo cilj je da se o tematici odnosa između domovine i iseljeništva javno raspravlja, da se o tim odnosima upozna hrvatska javnost a iznad svega utječe na vladu da pokrene to pitanje na jednoj sjednici Sabora.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hrvoje Hitrec: Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s Hrvojem Hitrecom u “Hrvatskom slovu”

I Vi ste u temeljima tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, od početka, od prvoga broja, u tom miljeu, intelektualnom krugu, pri tom mislimo na Društvo hrvatskih književnika u devedesetima, u čijim su se prostorijama dogodile povijesne promjene, osnivala se stranka, koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, a u tom je krugu bio i želio biti s hrvatskim piscima i intelektualcima dr. Franjo Tuđman. Jesu li to vrijeme ipak donosilo buđenje, osvješćivanje, neovisnost… konačnu realizaciju hrvatske težnje za samostalnošću pa onda i zanos, hrabrost, snagu? Kako sada gledate na ta zbivanja, želite li povući stanovitu paralelu?

Prije svega, čestitke i čast svima koji su u ovih dvadeset i pet godina održavali na životu Hrvatsko slovo, posebno onim suradnicima koji su to činili pro bono u zadnjem duljem razdoblju kada je Slovo bilo (i ostalo) na financijskom respiratoru. A glede Knjige Postanka sve je poznato onima kojima je poznato: znamenita tribina Društva književnika u veljači 1989. imala je na dnevnom redu dvije točke: pobudu pokreta za oslobađanje Hrvatske iz komunističke kaljuže i umjetne tvorevine Jugoslavije, te pokretanje lista za kulturu. Prva je točka iznenađujuće brzo realizirana, druga nešto sporije. Bolje tako nego obratno.

U svakom slučaju, mnogi od oni hkoji su prekinuli hrvatsku šutnju bili su poslije i utemeljitelji Hrvatskoga slova. Hrvatske vlasti stale su iza tjednika, nakon prvih napornih mjeseci Slovo je dobilo dostojnu težinu, vrlo dobre suradnike i odličnog glavnog urednika u liku pokojnoga Dubravka Horvatića, mojega prijatelja koji nije pristajao na kompromise ili diletantizam, čak je i meni jednom zaprijetio da će me baciti kroz prozor, a bili smo vrlo visoko na zadnjem katu zgrade u kojoj je i Društvo hrvatskih književnika.

U to vrijeme već su se nazirale pukotine u hrvatskom književnom svijetu kao i općenito u kulturi, oni koji su u vrijeme rata držali fige u džepu pomalo su izlazili iz mišjih rupa. Jedinstvo umjetnika svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih (Satnija hrvatskih umjetnika!) više se nije ponovilo, klasične hrvatske podjele brzo su oživjele.

A usporedbe s vremenom zanosa, danas? Opet smo na stanovit način u sličnoj situaciji i moramo se pokrenuti ili nas ne će biti. Postupni gubitak suvereniteta Republike Hrvatske na svim područjima vidljiv je i u kulturi. Nagrizanje države počelo je, nastavilo se, i danas uspješno egzistira upravo preuzimanjem nadzora nad kulturnim životom, što i ne treba elaborirati jer je vidljivo i vrapcima na krovu. U svemu tomu polako su rezana krila i Hrvatskom slovu.

Slobodno Vas možemo zvati klasikom hrvatske književnosti, jedan ste od najplodnijih i najznačajnijih naših pisaca. No, zbog Vašega društvenog intelektualnog angažmana, Vašeg slobodnog duha, koji se ne savija i nije prestrašen i slijedom toga podoban, niste dostatno nazočni npr. na televiziji, iako ste istinski „televizijski“ čovjek… Sve to predugo traje i ne utječe na Vaše pisanje, Vaš rad, no to je gubitak za hrvatsku kulturu, za mlade naraštaje… preporučuju se za čitanje i gledanje svjetski bestseleri, manje smo osviješteni o hrvatskim izvrsnim piscima. Kako Vi to objašnjavate i postoji li valjana valorizacija u hrvatskoj kulturi? Na čemu je naglasak, koja su glavna obilježja hrvatske kulture u posljednjih 25 godina?

Hvala na komplimentima, ali ja sam uvijek govorio da je samo mrtav klasik dobar klasik. U mojem slučaju je svakako tako, jer će me klatež prešućivati dok sam živ, kao i sve one koji ne pripadaju ljevičarskom, orjunaškom ili infantilno trendovskom krdu koje se uvuklo u ustanove i medije. Na valorizaciju književnosti naših dana trebat će pričekati neki novi, daleki naraštaj, koji će biti zgranut i tražiti reviziju.

Meni je potpuno jasno da me opisani nitkovi mrze iz dna duše jer sam vrlo aktivno sudjelovao u političkom životu u vrijeme kada su izgubili svoju pravu domovinu, ali im u prilog ide da suvremene vladajuće strukture, plave ili crvene svejedno, njima sada svesrdno pomažu a meni odmažu. Zabrinuti su pomalo što u posljednje vrijeme često objavljujem nove knjige, povijesne romane, što sam još tu. Još više kada se pokušavam pojaviti u filmskim, kazališnim i sličnim poslima, pa i televizijskim.

Tu me je lakše dočekati, očito postoje nenapisane ali svima znane liste po kojima se projekti odbijaju. Slučaj s televizijskom serijom „Kolarovi“ koja bi mogla biti naš Berlin Alexanderplatz krajnje je simptomatičan, a traje već deset godina. Vrhovi HTV-a izbjegavaju me kao da imam korona virus.

Poštovani gospodine Hitrec, Vi ste se već prije dosta godina povukli, fizički, iz zagrebačke vreve, recimo tako. No, niste se povukli iz praćenja dnevnopolitičkih i kulturnih događanja. Dakako da kao čitatelji profitiramo od te djelomične izolacije, jer osim tjednih Vaših kolumni koje se objavljuju na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u našem tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, i sada sigurno pišete i romane, drame, scenarije… hoćete li nam otkriti na čemu sada radite i kako na Vas utječe ovo vrijeme?

Bavim se politikom i sada, na svoj način (Blažen onaj koji daleko od politike svojim volovima obrađuje djedovske njive, reče Horacije), a ostao sam i u novinarstvu stalnom rubrikom, Hrvatskim kronikama. Dio tih napisa je ukoričen i rasprodan, a kada sam htio objaviti i drugu knjigu pod istim naslovom, s kolumnama napisanim u zadnjih pet godina „sredstva mi nisu dodijeljena“. Upozoreni su da je riječ o subverzivnom štivu. A što inače radim?

Kopam, kosim travu, pišem svakoga dana po tri minute do tri sata. Proizvodim. Knjige i povrće. Kada sam obećao samom sebi da ću napisati po jedan roman iz svakoga stoljeća hrvatske povijesti, sumnjao sam da ću uspjeti, ali do sada je već šest knjiga objavljeno i na dobrom sam putu. Nedavno se pojavio „Vladar Bosne“, predstavljanje još nije bilo da se ljudi ne zaraze hrvatskom baštinom.

Dok čekam, bavim se 9. stoljećem i vremenom kneza Branimira. Roman ima radni naslov „Dux Chroatorum“, vjerojatno i konačni naslov. Događa mi se kao i sa svim povijesnim razdobljima u koje sam do sada ušao: mislim da nešto znam, a ne znam gotovo ništa. Ni tko je bio Branimir. No baš to otvara beskrajne mogućnosti romanopiscu. Za ilustraciju: poznata su pisma pape Ivana VIII. ali ne i kneževa pisma papi. Kada dovršim roman, i ta će biti poznata.

Kako Vi doživljavate našu sadašnju manje-više prisilnu izolaciju, kod većine ljudi zbog odgovornosti prema zdravlju i sigurnosti drugih, ali i vlastitih obitelji, što se od nas sada zahtijeva. Što mislite kako će takvo stanje, ako još potraje, djelovati na psihu ljudi?

Književnici su odavno navikli na samoizolaciju, i kada nema pošasti. Čini se da sva ova Ostani doma situacija polako ide nabolje, među prvima otvaraju se knjižare, ali zašto ne i knjižnice? Bilo je i dobrih strana: Hrvati su opet pokazali da imaju smisla za humor koji spašava od depresije, toliku provalu duhovitosti odavno nisam vidio. Duh naroda je neslomljiv. I još nešto: svima je više-manje postalo jasno da se Hrvatska ne samo u nevoljama može osloniti samo na sebe, da se mora vratiti sebi, doći k sebi nakon dugoga razdoblja rasprodaja i ropskog podilaženja svemu i svakom, da treba korak po korak vratiti sve dimenzije svoga suvereniteta, pa i prehrambenog pogotovo, izvući se iz ralja stranih banaka, osoviti se još jednom u povijesti s barjakom svoga originalnog nacionalnog i kulturnog identiteta, a ne klipsati za nametnutim uvoznim „uzorima“ koji ga rastaču.

Preživjeli smo rat, velikosrpsku agresiju, ne tako davno, što je zastrašujuće i teško. Ratovi se ponavljaju u povijesti, ljudi žele oteti teritorij drugima i nemilice ih ubijaju. Jesmo li sada u ratu s neživim bićima? Jer mikroorganizmi pa i virusi su svugdje, u svemu i koliko znamo, ne mogu se izolirati iz biosfere, koje su sastavnim dijelom. Slijedom toga, ovo stanje sada značilo bi da smo u ozbiljnom biološkom poremećaju. Može li čovjek preuzeti vodeću ulogu i poboljšati biosferu? Ili će netko ovladati čovjekom s objašnjenjem da želi pobijediti viruse?

S virusima i bakterijama imamo vrlo solidan suživot, osim kada s vremena ne vrijeme polude i postanu agresivni. Kada bismo tako skladno živjeli s biljkama i životinjama, gdje bi nam bio kraj. Planet smo žrtvovali „razvoju“ i sada nam preko nevidljivih glasnika poručuje da se tornjamo na neki drugi dok se on od nas oporavi. Teškoće su i počele kada je čovjek ovladao planetom. Prije njega Zemlja je doista bila raj zemaljski. A glede opasnosti da tko iskoristi pandemiju za trajnu represiju i zabrane, ukidanje sloboda i prava, ta je prijetnja realna. Stari totalitarci ovih dana uživaju, ispunili im se snovi, a u njima prazne crkve, između ostalog.

Možemo li sada ustvrditi da se u povijesti čovječanstva nikada ništa ne mijenja… odnosno katastrofe se ponavljaju, ljudi umiru… Ponovno čitamo „Kugu“ Alberta Camusa… vjerojatno ne bismo vjerovali da se slično može dogoditi u naše vrijeme, da se mrtva tijela mogu slagati na hrpe i odvoziti u kamionima, kao što je to ovih mjeseci bilo u Italiji…čovječanstvo je opet bilo zatečeno, kao i prije, kao i uvijek… je li ljudskoj prirodi uopće svojstveno da bude tako oprezna i u strahu od ugroza da ih može predvidjeti i da se na njih može pripremiti?

Nema sigurnosti. Jedino je sigurno da ćemo svi umrijeti i bez covida, a kada nema zaraza, onda ljudi smišljaju ratove da malo prorijede naraslo pučanstvo. Ili se dogodi potres, kao nedavno u Zagrebu, pa najednom postanemo svjesni da hodamo po tankom ledu, odnosno kori. A kada nema prirodnih katastrofa, onda smo nesretni pa umjetno izazivamo kataklizme, recimo u obliku klimatskih promjena koje su koronom malo zaustavljene, ne zadugo.

I stanovnici Orana (A. Camus: Kuga) nakon nekoliko mjeseci bolesti, kuge, shvaćaju da ne pate samo oni, da se to odnosi na sve ljude. Jedan od likova iz knjige, Rieux, naglašava kako najsnažniju malodušnost izaziva navikavanje na očaj, koje je zapravo gore od očaja samog. Možemo li se na sve naviknuti i jesmo li se u ovim prilikama već navikli na ovakav način života, te koliko mislite da ljudi mogu izdržati u takvim uvjetima? Je li dostatno sačuvati budnu pozornost, paziti na higijenu i držati distancu od drugih ljudi? Kako trebamo čuvati svoju svijest, svoj duh?

Ne treba biti tako prestravljen i očajavati kao da smo svi stjerani u gulage na dvadeset godina. Mjesec, dva ili tri najveća je izrečena kazna, polovicom svibnja idemo doma, hoću reći idemo van. Bit će i nešto turizma, samo će češki ronioci morati imati maske. Laktovima će se pozdravljati samo oni kojima je laktarenje i inače u naravi. Našim epidemiolozima, liječnicima i sestrama podijelit ćemo državna odličja i preporučiti im da se ne počnu baviti politikom jer je zarazna, a popularnost kratko traje. A kada pitate kako se čuva duh, mislim da nema općenitoga recepta. Duh je sastavni, udarni dio riječi kao što su duhovnost i duhovitost, u mojem slučaju duhan. I ne treba zaboraviti da smo mi Hrvati narod nade, štono reče Ivan Pavao II., pa se uvijek nečemu nadamo i to nas održava.

Jesmo l i spremni za promjenu svijesti? Da ne možemo ići na posao, da ne možemo prehranjivati obitelj, da ne smijemo odnijeti šunkicu i jaja starim roditeljima na Uskrs, da ne smijemo sjediti i razgovarati s prijateljima, da ne možemo provesti koji sat u omiljenom kafiću, da su mladi ljudi zaustavljeni u viđanju djevojaka koje im se sviđaju, da su razdvojeni i neki koji su u vezi… ne smijemo na misu, bojimo se proći pokraj ljudi … sve nas to straši i ugrožava našu svakodnevicu, oduzima nam male navike, male životne radosti… smijeh s lica… Dobro, što Vi mislite kako će se to završiti? Hoćemo li se od sada morati stalno tako ponašati?

Kažem, sve će biti dobro. Čeka nas sedam mršavih krava, ali njih ćemo pojesti (parafraziram, zna se koga) i preživjeti. Neko ćemo vrijeme osjećati nelagodu u autobusnim i tramvajskim gužvama, paziti s kim se družimo. Da smo prije pazili, u bližoj povijesti, ne bi se našli u Jugoslaviji, recimo. Nadonosno je da su se mnogi Hrvati vratili u domovinu i sada ih treba zaposliti s pristojnim plaćama, samo da opet ne odu. Podatak da se u poljoprivredi može zaposliti četrdeset tisuća, točan je podatak, kao i otkriće koje nas je osupnulo – da se možemo sami prehraniti ako baš hoćemo. Najstrašnije bi bilo da dobijemo kolektivni imunitet na razne zabrane i pristajanje na metode Velikoga brata, što je gore od velike Srbije.

Jesmo li kao civilizacija bili isuviše nemarni prema majci prirodi pa nam se to sada osvećuje, dolazi do raznih poremećaja… Vas smatraju i ekološki osviještenim piscem, te se navode Vaše knjige za mladež: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) i Zbogom Smogovci (1989.)… Jesu li navedene knjige kao takve korištene u obrazovanju, nije li to sjajan način da mladi razvijaju ekološku svijest?

Jest, nedavno preminuli povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić napisao je, otprilike, da sam najekološkiji hrvatski pisac. Barem u nečemu sam naj. Sve navedene moje knjige za djecu i mladež napisane su na vrijeme i ja sam se iskreno nadao da će utjecati na tadanji mladi naraštaj. Onda je taj naraštaj sazrio, pa i pomalo ostario, a stvari su se samo pogoršale. Nisu me ozbiljno shvatili, valjda zato što su te knjige pretežito humoristične, pa su mislili da se šalim. Sada te romančiće izbacuju iz lektire, baš kada su najpotrebniji.

Osim odnosa prema prirodi, važan je i odnos prema vlastitomu hrvatskom jeziku, kako to lijepo razmatra Antun Gustav Matoš: „Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što „kolo vode“ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, „lijepi vrti morem plivajući“. S hrvatskim ste jezikom svakodnevno u doticaju, aktivno i profesionalno… je li se naša skrb o jeziku, naša osviještenost koju smo pojačali i naglasili osamostaljivanjem, sada ponovno smanjila, popustila, i u institucijama i na svim razinama, ili ste zadovoljni životom i razvojem hrvatskoga jezika?

Hrvatski je jezik jedinstven i veličanstven, njegovu posebnost nitko više ne dovodi u pitanje osim šačice ništarija koje su za to plaćene. Vidjeli ste kako se provela ona priglupa deklaracija o nepostojećem „zajedničkom jeziku“. Premda nisam jezikoslovac, jezikom se bavim i zato što mi je on, takoreći, sredstvo za rad, kao slikaru kist i boje. Riječi jezik i narod u staro hrvatsko doba značile su jedno te isto, ne slučajno. A da su jezik i domovina također istoznačnice, govore citati koje ste naveli. Znaju to hrvatski iseljenici, a zna i klatež vukovska koja i dalje parazitira, pokušavajući i s katedra filozofskih fakulteta vratiti kotač unatrag. Poseban je slučaj Inistitut za jezik i jezikoslovlje koji se samoproglasio arbitrom nakon podlog „umorstva“ Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Hrvatska povijest, velikani hrvatske povijesti, Vaša su inspiracija i likovi Vaših romana… kada biste sastavljali vremeplov hrvatske povijesti u najkraćim crtama, kako bi izgledao? Imamo li specifičnosti koje se ponavljaju i jesu li Hrvati dobri vojnici, ratnici?

O tome nema spora, i nema toga razdoblja u europskoj povijesti u kojemu hrvatski ratnički genij nije potvrđen. Od Ljudevita i Domagoja do Jelačića pa do Domovinskoga rata. Na takvom smo, lijepom (i opasnom) mjestu da su nas svi susjedi i komšije pokušavali porobiti i svi su na kraju dobili po gubici, od ranoga srednjeg vijeka do danas. Četrnaest stoljeća opstajemo pod svojim imenom, s kojim smo i došli na ove prostore, a toliki su narodi u međuvremenu nestali iz povijesti. I to je ta konstanta dostojna divljenja, kao što je i stalnost da su se u svakom nevremenu pojavljivali ljudi sa svojstvima vođa i vojskovođa. Nisam njima fasciniran, držim ih prirodnim pogodama u povijesnim nepogodama, brončane kipove pretvaram u ljude od krvi i mesa, a više no o njima govorim o suvremenicima koji su im podmetali klipove, to jest o jalu, ne samo hrvatskom.

Jeste li se trudili shvatiti koje su to kulturne vrijednosti koje se promiču u Europskoj uniji, kakvi se programi nude i na koji se način osmišljavaju projekti? Jedan od najsvježijih primjera i način na koji se ta kultura može promovirati i što se u nju može umotati je i nedavno postavljanje petokrake na neboder u Rijeci; klasičnim konzumentima kulture svi ti događaji izgledaju kao zbrka, pomalo kaotično… uglavnom se pozornost posvećuje nekim manjim skupinama u društvu i pazi se na njihova prava, na različitost.. imate li osjećaj da je to važnije od kvalitete djela koja se stvaraju, izvode, nastaju?

Upravo tako. Kao što Unija propisuje veličinu krastavaca, tako se ponaša i kada je kultura u pitanju. Značajnu prednost imaju projekti tematski upravljeni prema tzv. ranjivim skupinama koje odavno nisu ranjive nego nametljive i drske. Njeguje se licemjerna politička korektnost itd., a umjetnički domet nikoga ne zanima. Glavno je da u projektima nema nacionalnog nagnuća, jer je tu onda riječ valjda o populistima u umjetnosti, zaostalim divljacima iz vremena nacionalne romantike. Umijeće pisanja je nevažno – ako je tema „promašena“, projekt ne dolazi u obzir. Takve upute slijede i hrvatske kulturne vlasti. Ilustracija: kada sam nedavno poslao na natječaj za dramski tekst komediju o kazališnom redatelju koji „iz Europe“ dolazi u Zagreb postaviti na daske „Zlatarovo zlato“, pa se sve pretvori u bljutavo smeće, djelo je odbijeno slijedom baš unijatskih uputa jer je postdramsko prenemaganje u trendu, a ja ga, eto, ismijavam…O Rijeci prijestolnici kulture ne želim trošiti riječi, budući da je postala žrtvom korone. Šteta, bilo bi tu za mene materijala.

Kako bi se Vaš barun Trenk u romanu Špilberk, vojnik, kockar i junak, najpopularniji ratnik Europe u 18. stoljeću, tu snašao, s obzirom na to da je u svoje vrijeme preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja?

Dobar primjer. Barun Trenk, koji ima ulicu u središtu Zagreba, nije bio samo šarmantni razbojnik i kondotjer Marije Terezije, nije bio tek ratnik legendarne hrabrosti, nego i učen čovjek, salonski lav, veleposjednik, Prus podrijetlom, Hrvat, dotično Slavonac po osjećaju, muž koji je ostao bez žene i četvero djece u vrijeme epidemije kuge u Požegi. Za njega bi covid bio mačji kašalj. A to što je završio u tamnici Špilberk iznad Brna, zaslužni su uvelike – mediji. To jest novine kojih je tada u Beču već bilo u velikom broju, a Trenkovi su protivnici nahuškali novinare protiv baruna.

Kako bi se sada snašli Vragecovi i moram priznati da smo nostalgični na neki način, jer bi oni uvijek rješavali sve krize pa bi možda i sada izlazak iz gospodarske krize bio sveden na Bucine svinje u dvorištu ili Bongovu naftu u Jadranu?

Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja. A svršetkom godine došla bi i Nobelova nagrada. Bucine svinje bi se razmnožile toliko da bi ih preostalo za izvoz.

Poznat je Vaš humor, kojim osvajate mlade i stare, a Igor Duda je u svom radu objavljenom u Historijskom zborniku, naslovljenom „S Bucom i Bongom protiv krize. Hitrecovi Smogovci, djetinjstvo i svakodnevica kasnog socijalizma“ napisao: „Hitrec pomoću humora ostvaruje važna obilježja dječje književnosti kao što su „spontanost, ležernost i nonsens“, ali humorom nudi i „dublju spoznaju svijeta“. Ispod sveta tako ipak „tinjaju ozbiljna životna pitanja“, što je potvrda stanovite „angažiranosti“ autora…“ Slažemo se da je Vaš humor ponekad ležeran, a ponekad i crn… odiše zagrebački, fakinski i zapravo nam jako nedostaje. Mislim da bi nam sad u vrijeme izolacije dobro došle tri serije Smogovaca na dan. Hoćete li nešto poduzeti u tom smislu?

Na žalost, Smogovci su završena priča, premda me glumci stalno nagovaraju da napišem nastavak. U kojemu bi oni igrali. Kako neki već imaju godina, rekao sam da ću napisati pet epoizoda pod naslovom „Smogovci u staračkom domu“. No, kada su vidjeli što se u domovima događa, prestali su inzistirati. Inače, repriza „Smogovaca“ u ovo doba kada su djeca zatvorena u kuće i stanove, vjerojatno bi dobro došla. Zadnja repriza bila je u doba svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su se igrali produžetci, a stalno je bilo tako, Smogovci su skidani s programa, pa je repriziranje uglavnom prošlo nezapaženo.

Naravno, izvrstan ste poznavatelj i književnosti pisaca hrvatskoga podrijetla u iseljeništvu. Pisali ste o Josephu Georgu Hitrecu, piscu i prevoditelju (Zagreb, 1912. – Buffalo, New York, 1972.) i njegovu pustolovnom životu. Živio je u Indiji i Americi. U SAD-u je bio profesor književnosti i kreativnog pisanja na Kingsborough Collegeu u New Yorku te na Buffalo State Collegeu. U Hrvatskoj malo ljudi zna nešto o njemu, iako su prevedene njegove izabrane novele pod naslovom: „Terorist“. Joseph Georg Hitrec je na engleski preveo Andrićevu „Travničku kroniku“ i „Gospođicu“. Pisao je u tadašnjim vodećim američkim časopisima… iznimno zanimljiva biografija. Voljeli bismo više znati o njemu. Mogu li se nabaviti njegove knjige na engleskom jeziku? Recite nam više o njemu, te jeste li ga upoznali i jeste li u srodstvu?

Moj stric, Josip Juraj Hitrec alias Joseph George Hitrec i danas je nepoznanica za mnoge. Književnim radom počeo se bio baviti u Hrvatskoj, s Vladimirom Jurčićem i Ivanom (Goranom) Kovačićem objavio je prvu zbirku pjesama, a 1933. zauvijek napušta domovinu i do svršetka Drugoga svjetskog rata živi u Indiji. Tada odlazi u New York, piše romane o indijskom društvu, na engleskom jeziku, postaje američkim književnikom, nagrađen je Harperovom nagradom ( kuću Harper Bonifačić uspoređuje s predratnim Kuglijem u hrvatskim relacijama).

Toga pustolova i pisca upoznao sam šezdesetih godina kada je došao u Zagreb na nekoliko tjedana, a u Beogradu dogovarao prijevode Andrićevih djela. O njemu je u Hrvatskoj opširnije pisao samo Branimir Donat u knjizi „Središte na rubu“, pa sam i ja tek tada saznao mnogo više nego što sam znao o ranim zagrebačkim godinama. Zanimljivo je kako Donat objašnjava nezainteresiranost za J.G. Hitreca tih šezdesetih godina kada je posjetio Zagreb: „Bio je to trenutak kada nije vladalo zanimanje za egzotiku, a Trećeg svijeta bilo nam je pun kufer iz dnevne titoističke politike. Stoga ni autor koji je pisao o Indiji na razmeđi kolonijalizma i nacionalne emancipacije, nije mogao postati hit.“ Visok, snažan i elegantan samo je jednom došao u prostorije Društva književnika i poslije mi rekao da je bio iznenađen „ležernom“ atmosferom za šankom, posebno stilom odijevanja.

Dok ne bude izumljen učinkovit lijek protiv koronavirusa, možete li nas obradovati nekom utješnom rečenicom za kraj razgovora, možda da će Hrvatsko slovo preživjeti i ove nevolje, koje su ipak puno opasnije i veće od naše besparice, od ignoriranja nacionalnih projekata, od neshvaćanja izvrsnosti organizacije Svjetskog festivala hrvatske književnosti, koji je prošle godine priređen po prvi puta i na kojemu se pokazalo kako književnici hrvatskoga podrijetla iz različitih država Europe i svijeta, trebaju komunikaciju s matičnom domovinom, trebaju taj osjećaj da pripadaju i hrvatskome jeziku i književnosti… pa ako Vam povjerujemo i uvjerite nas da ima nade za te projekte, značit će to da smo još uvijek idealisti, entuzijasti i da nismo postali skroz dešperatni…

Hrvatsko slovo je fenomen, već i poradi tolikoga trajanja. Radio sam u životu u mnogim novinama, pa i tjednicima, znam kako je krvav taj posao, posebno ako nema dobro zaleđe i potporu, a nekmoli kada mu rade o glavi, kao sada Slovu koje ima pridjev hrvatski, što je skandalozno. I još se Hrvatsko slovo drznulo organizirati Svjetski festival hrvatske književnosti, što mnogi uopće nisu razumjeli, to jest da je riječ o okupljanju pisaca koji ne žive u Hrvatskoj, a pišu hrvatskim jezikom.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari