Pratite nas

Politika

Ante Rašić: Dva igrača s klupe

Objavljeno

na

Skup rogova u vreći, politički amaterizam, elementarno ne razumijevanje političkog marketinga, odnosa s javnošću ili artikulacija svojih programskih stajališta koji očito ni ne postoje, te život u prošlosti bez osjećaja za sadašnjost i vizije za budućnost, slika su hrvatske desnice bez obzira zovu li se Suverenistima ili Nacionalistima.

Iako su od elementarne važnosti za Hrvatsku, izbori za EP, veliki su odraz stanja na političkoj sceni nešto malo više od godinu dana prije parlamentarnih izbora, svojevrstan lakmus papir.

Niti jedna od ove dvije političke opcije ne nudi građanima, biračima, niti jednu temu iz domene rada Europskog parlamenta već svoju kampanju radi na domaćim problemima, isključivo ideološki obojenu, kao da građane Hrvatske ne zanima ništa osim Istanbulske konvencije ili prelaska ilegalnih migranta kroz Hrvatsku na putu u neke bogatije i uređenije države.

Ponašaju se kao da o funkcioniranju EP znaju sve, a u osnovi ne znaju ništa, odnosno samo Ruža Tomašić nešto zna ali o tome ne govori. S druge se strane NHR bave prošlošću, a prošlošću se trebaju baviti povjesničari, ma kakva ona bila, a političari se trebaju baviti politikama, u ovom slučaju onima koje se trebaju voditi u EP i koje su na korist i dobro svih građana Hrvatske, a ne samo onih koji će njima dati glas.

Lošom artikulacijom politika i bezličnom kampanjom, tzv Suverenisti neutraliziraju, odnosno potiskuju i banaliziraju sav dobar rad Ruže Tomašić u EP i umjesto da se nju forsira u kampanji, guraju se pojedinci koji izazivaju negativnu percepciju i udaljavaju glasače od liste. Narod bi rekao – Badava kreče.

Očito je da ni oni koji se nazivaju Suverenistima, ne znaju što znači suverenizam i koja je definicija suverenizma, iako u svojim redovima imaju vrsnog znalca iz te oblasti, no primjetno je da on niti nastupa u javnosti niti artikulira ta načela, te se postavlja pitanje je li on ukras ili smokvin list na toj listi. Ozbiljan političar, koji drži do svoje političke naobrazbe, trebao bi bar ponešto znati o politikama suverenizma ili bar načela teoretičara suverenizma poput Jeana Bodina ili Thomasa Hobbesa.

Uporno guranje u prvi plan ideologiju bez ulaska u suštinske stvari i ciljeve proklamiranja svojih politika i načela u EP, sama kampanja nema smisla jer odaje sve slabosti i otkriva političku potkapacitiranost pojedinaca na listi. Nikada nigdje ideologija nije dobila bilo koje izbore i teško je vjerovati da može i na ovim ostvariti rezultat dostatan za ulazak u EP, a niti jedna relevantna anketa to ne sugerira.

Kod NHR, približno je slična situacija i oni vode kampanju shodno svojim mogućnostima, no za razliku od tzv Suverenista, oni točno znaju kojem biračkom bazenu se obraćaju, a to su prije svega birači pravaške orijentacije i njihov najveći problem je veličina biračkog bazena.
Analizirajući ankete koje obrađuju raspoloženje biračkog tijela , pogotovo onog od centra desno, primjetno je da HDZ iz dana u dan, gubi podršku birača. Ako se pogledaju padovi i rast onih političkih opcija koji bi mogli uzeti glasove HDZ-u, vidi se da su to u ovom trenutku samo lista Marijane Petir, čiji je trend rasta izrazito izražen , te lista Mislava Kolakušića. NHR i pogotovo Suverenisti imaju negativni trend i očito da su i birači prepoznali bezidejnost i jednosmjernost kampanje te mijenjaju svoju preferenciju.

U kampanji bez kampanje, gdje tempo diktira HDZ, a tempa nema jer tako samo HDZ-u odgovara, liste desne provenijencije djeluju upravo onako kako HDZ-u odgovara. Davno su u HDZ-u shvatili da te liste HDZ-u nisu prijetnja, upravo suprotno, oni su HDZ-u dar s neba jer će im njihov rezultat ili donijeti koji mandat ako kojim slučajem prijeđu prag, ili im neće napraviti štetu ako ostanu ispod crte. U HDZ-u znaju da su njima najveći problem njihovi članovi i birači i njihova apstinencija iz revolta ili razočarenja. Svjesni su da im jedino liste Marijane Petir i Mislava Kolakušića mogu napraviti štetu, te svoju priliku vide u malom izlasku birača. Birači HDZ-a , teško će glasati za opciju koja nije bar bliska njihovom političkom svjetonazoru, a to je na ovim izborima jedino lista Marijane Petir. Stranke desnog svjetonazora i njihove liste niti su kao u SDP-u prepoznale trenutak niti namjere HDZ-a o vođenju kampanje bez kampanje, niti imaju ideje, znanja i načina mobilizacije biračkog tijela. Kampanja se vodi ne maštovito, bez sadržaja i ciljanog obraćanja i bez nade u za njih povoljan ishod.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Kreši Beljaku leđa okreće i podravski HSS

Objavljeno

na

Objavio

Širi se pobuna protiv predsjednika HSS-a Kreše Beljaka zbog sporne izjave o tome kako Udba nije ubila dovoljno emigranata. Leđa mu je okrenuo i drugi čovjek županijskog HSS-a Mario Hudić, inače član Glavnog odbora stranke i načelnik podravske općine Koprivnički Bregi.

On smatra kako Beljak mora snositi političke posljedice zbog spornog komentara koji je objavio na društvenim mrežama. Kaže kako je to u nedjelju zaključio općinski HSS u Koprivničkim Bregima, piše Večernji list

“Nakon izjava o Marku Perkoviću Thompsonu, akciji Oluja i niza drugih, ovo je još jedna štetna i opasna izjava predsjednika stranke s kojima se ne slažu članice i članovi općinske organizacije HSS-a. Smatramo da takve izjave ne predstavljaju mišljenje većine članova HSS-a u Hrvatskoj i da za njih predsjednik stranke Krešo Beljak treba snositi političku odgovornost.

HSS se treba vratiti temeljima i vrijednostima koje je iznosio utemeljitelj stranke Stjepan Radić, a to nisu osobni interesi i podilaženje drugim strankama i politikama, već borba za dostojan život u Hrvatskoj.

Podsjećamo da je Stjepan Radić zbog te borbe izgubio život, u atentatu kojeg je u Beogradu izveo srpski ekstremist Puniša Račić, a čiji su nasljednici bili upravo likvidatori Udbe”, navodi Hudić u današnjem priopćenju.

Dopredsjednik županijskog HSS-a Beljaka je svojedobno osudio i zbog izjave da je Thompson fašističko smeće. „Smatram da je Thompson istinski domoljub i vrhunski glazbenik. Zadovoljstvo nam je i čast što ga možemo ugostiti u našim Koprivničkim Bregima“, rekao je HSS-ov načelnik koji je glazbenika doveo na proslavu Dana općine.

Hudića je, inače, za drugog čovjeka podravskog HSS-a izabrao novi šef županijske organizacije Mario Švegović koji je stupio na dužnost jer se Beljakov kandidat povukao iz utrke.

Pozivam g. Krešu Beljaka da podnese hitnu i neopozivu ostavku, njegove isprike su uvredljive za obitelji naših nedužnih žrtava

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari