Pratite nas

Kolumne

Ante Rašić: GAME OVER

Objavljeno

na

Stara narodna poslovica kaže: “Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada.” Baviti se politikom nije samo želja i volja već i znanje, znanje koje se stječe školovanjem ili dugotrajnim radom u politici i konstantnim učenjem, najčešće na svojim greškama.

Nije politika bez razloga znanost, i ne izučava se na sveučilištima, sastavni je dio kolegija na puno fakulteta od političkih znanosti preko prava, psihologije i sociologije.

[ad id=”93788″]

Petrov je ogledni primjerak nekoga tko je apsolutno zalutao u politiku i ne ulazeći u razloge njegovog ulaska dokazao je da on za to nije. Osim što pokazuje apsolutnu političku nepismenost i  naivnost, pokazuje da je loš i u svom zanimanju, jer kao psihijatar morao je biti i psiholog jer je psihologija jedan od osnovnih preduvjeta izučavanja i liječenja psiholoških poremećaja i bolesti.

Onako naivno uletjeti u Milanovićevu spletku, koju Milanović ne radi da bi skinuo Karamarka već da skrene pažnju sa krupnih afera vezanih za prošlu Vladu i parlamentarnu većinu jer Milanović nije politički naivac. Petrov ne samo da neće uspijeti smijeniti Karamarka, neće uspijeti izazvati ni izvanredne izbore već će mu se dogoditi nešto puno gore.

                Malo ću se vratiti u nazad, nekoliko mjeseci prije zadnjih parlamentarnih izbora kada dolazi do  iznenađujućeg  medijskog interesa za MOST i njegove članove. Kako se u politici ništa ne događa slučajno, tako se ni taj interes nije dogodio slučajno.  Sve se to događa dolaskom vrsnog američkog PR stručnjaka  Alexa Brauna koji uz izdašnu pomoć, također odlične Danice Juričić Spasović, prije svega zahvaljujući njenom pokoravanju i stavljanju pod kontrolu medija savršeno hrvatskim biračima gura MOST.

Gura ga zato jer je Alex Braun shvati da mora negdje ukrasti 10 mandata Domoljubnoj Koaliciji i stvara se MOST.  Bili smo svjedoci da ni jedna radijske niti televizijska emisije nije prolazila bez Bože Petrova i njegovih najbližih ljudi, pa su samo kod Ace Stankovića gostovali 4 puta u samo nekoliko mjeseci.  Vrhunac koji potvrđuje ove moje navode vidjeli smo u izbornoj noći i nakon nje, kada su sami članovi MOST-a bili iznenađeni postignutim rezultatom.  Rezltat te iznenađenosti vidimo stalno od pregovora, preko  slaganja poluga vlasti pa sve do ovih današnjih poteza Bože Petrova. Jednostavno, MOST je projekt, projekt koji nije završio onako kako je to tvorac htio.

                Iritantno je ponašanje Bože Petrova i njegove ekipe u davanju podrške Cvitanu i odbijanju njegove smjene, ali i okretanja glave od silnih afera i sukoba interesa Milanovića i njegovih ministara, istina nešto su podigli glasić u slučaju pogodovanja u mjerama 4.1.1. , ali tu aferu su koristili populistički, korišteći ju više za napade na HDZ nego na glavne aktere. Još čekam da se oglase u slučaju evidentnog sukoba interesa bivšeg ministra Vrdoljaka, ne samo sukoba interesa već i očiglednog kaznenog djela pogodovanja gdje je propisana kazna do 5 godina zatvora.

Priča na kojoj Božo Petrov i njegovi poslušnici u Saboru temelje Karamarkovu političku odgovornost jednostavno ne pije vodu ni u ekonomskom pogledu jer Hrvatska nije većinski vlasnik Ine, te se postavljaju neka pitanja na koje nitko godinama ne daje odgovor. Osnovno pitanje je, koliko dionica ima Rrepublika Hrvatska, a koliko MOL jer MOL je zahvaljujući nečijim odlukama došao u posjed i onih dionica koje su fondovi prodali i omogućili MOL-u da za vjeke vjekova postane taj koji ima upravljačka prava i kome se ta upravljačka prava ne mogu oduzeti ni sudskim postupkom jer je vlasnički udijel preko 50 % garancija upravljanja tvrtkom i kapitalom.

Nikada nitko nije postavio pitanje, koju korist Hrvatska država ima u „strateškoj tvrtki“  koju ne kontrolira niti ostvaruje dobit, odnosno  ne puni proračun dividendom.  Kakva je razlika u vlasništvu 46 % i 25 % plus jedna dionica.

                Dakle igra je završena jer ne da pokušaj Milanovića da sruši Tomislava Karamarka neće proći, kao ni podizanje nestalog rejtinga Bože Petrova na eliminaciji „najvećeg zla“ u liku čovjeka koji nije izgubio bitku od dolaska na čelo HDZ i kome je dalo podršku više od 92 000 članova najveće stranke u Hrvata, već će upravo Božo biti taj koji će ispasti iz igre.

Na saboru HDZ-e, dobiti ćemo novo rukovodstvo stranke i  Tomislav Karamarko će dobiti apsolutnu podršku svih koji budu nazočili i kandidirali se na značajne funkcije u stranci, ali taj sabor napraviti će nešto što je Božo Petrov pokušao spriječiti, a to je apsolutno zajedništvo i homogenizacija ne samo članstva već i svojih glasača.

                Vratiti ću se malo u Sabor i odnose u Saboru, odnosno da li je moguće preslagivanje saborske većine bez izbora. Da, moguće je i najizglednije je. MOST više sigurno nije homogen i pravo pitanje je tko još podržava Petrova i tko je od njih uopće spreman testirati povjerenje birača na izvanrednim izborima.  Pitanje je tko je se od njih spreman odreći beneficija i primanja koje garantira saborska fotelja. Tu su još neki zastupnici koji će na tragu nekih današnjih događanja biti spremni podržati Tomislava Karamarka jer u politici se ništa ne događa slučajno pa tako ni ona koja su se dogodila danas, odnosno ovih dana. Najveće poniženje za MOST i Božu Petrova biti će Vlada bez njega, a možda sa dosadašnjim premijerom pa čak i nekim ministrima. Bio bi to kraj njega i projekta zvani MOST.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari