Pratite nas

Kolumne

Ante Rašić: GAME OVER

Objavljeno

na

Stara narodna poslovica kaže: “Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada.” Baviti se politikom nije samo želja i volja već i znanje, znanje koje se stječe školovanjem ili dugotrajnim radom u politici i konstantnim učenjem, najčešće na svojim greškama.

Nije politika bez razloga znanost, i ne izučava se na sveučilištima, sastavni je dio kolegija na puno fakulteta od političkih znanosti preko prava, psihologije i sociologije.

[ad id=”93788″]

Petrov je ogledni primjerak nekoga tko je apsolutno zalutao u politiku i ne ulazeći u razloge njegovog ulaska dokazao je da on za to nije. Osim što pokazuje apsolutnu političku nepismenost i  naivnost, pokazuje da je loš i u svom zanimanju, jer kao psihijatar morao je biti i psiholog jer je psihologija jedan od osnovnih preduvjeta izučavanja i liječenja psiholoških poremećaja i bolesti.

Onako naivno uletjeti u Milanovićevu spletku, koju Milanović ne radi da bi skinuo Karamarka već da skrene pažnju sa krupnih afera vezanih za prošlu Vladu i parlamentarnu većinu jer Milanović nije politički naivac. Petrov ne samo da neće uspijeti smijeniti Karamarka, neće uspijeti izazvati ni izvanredne izbore već će mu se dogoditi nešto puno gore.

                Malo ću se vratiti u nazad, nekoliko mjeseci prije zadnjih parlamentarnih izbora kada dolazi do  iznenađujućeg  medijskog interesa za MOST i njegove članove. Kako se u politici ništa ne događa slučajno, tako se ni taj interes nije dogodio slučajno.  Sve se to događa dolaskom vrsnog američkog PR stručnjaka  Alexa Brauna koji uz izdašnu pomoć, također odlične Danice Juričić Spasović, prije svega zahvaljujući njenom pokoravanju i stavljanju pod kontrolu medija savršeno hrvatskim biračima gura MOST.

Gura ga zato jer je Alex Braun shvati da mora negdje ukrasti 10 mandata Domoljubnoj Koaliciji i stvara se MOST.  Bili smo svjedoci da ni jedna radijske niti televizijska emisije nije prolazila bez Bože Petrova i njegovih najbližih ljudi, pa su samo kod Ace Stankovića gostovali 4 puta u samo nekoliko mjeseci.  Vrhunac koji potvrđuje ove moje navode vidjeli smo u izbornoj noći i nakon nje, kada su sami članovi MOST-a bili iznenađeni postignutim rezultatom.  Rezltat te iznenađenosti vidimo stalno od pregovora, preko  slaganja poluga vlasti pa sve do ovih današnjih poteza Bože Petrova. Jednostavno, MOST je projekt, projekt koji nije završio onako kako je to tvorac htio.

                Iritantno je ponašanje Bože Petrova i njegove ekipe u davanju podrške Cvitanu i odbijanju njegove smjene, ali i okretanja glave od silnih afera i sukoba interesa Milanovića i njegovih ministara, istina nešto su podigli glasić u slučaju pogodovanja u mjerama 4.1.1. , ali tu aferu su koristili populistički, korišteći ju više za napade na HDZ nego na glavne aktere. Još čekam da se oglase u slučaju evidentnog sukoba interesa bivšeg ministra Vrdoljaka, ne samo sukoba interesa već i očiglednog kaznenog djela pogodovanja gdje je propisana kazna do 5 godina zatvora.

Priča na kojoj Božo Petrov i njegovi poslušnici u Saboru temelje Karamarkovu političku odgovornost jednostavno ne pije vodu ni u ekonomskom pogledu jer Hrvatska nije većinski vlasnik Ine, te se postavljaju neka pitanja na koje nitko godinama ne daje odgovor. Osnovno pitanje je, koliko dionica ima Rrepublika Hrvatska, a koliko MOL jer MOL je zahvaljujući nečijim odlukama došao u posjed i onih dionica koje su fondovi prodali i omogućili MOL-u da za vjeke vjekova postane taj koji ima upravljačka prava i kome se ta upravljačka prava ne mogu oduzeti ni sudskim postupkom jer je vlasnički udijel preko 50 % garancija upravljanja tvrtkom i kapitalom.

Nikada nitko nije postavio pitanje, koju korist Hrvatska država ima u „strateškoj tvrtki“  koju ne kontrolira niti ostvaruje dobit, odnosno  ne puni proračun dividendom.  Kakva je razlika u vlasništvu 46 % i 25 % plus jedna dionica.

                Dakle igra je završena jer ne da pokušaj Milanovića da sruši Tomislava Karamarka neće proći, kao ni podizanje nestalog rejtinga Bože Petrova na eliminaciji „najvećeg zla“ u liku čovjeka koji nije izgubio bitku od dolaska na čelo HDZ i kome je dalo podršku više od 92 000 članova najveće stranke u Hrvata, već će upravo Božo biti taj koji će ispasti iz igre.

Na saboru HDZ-e, dobiti ćemo novo rukovodstvo stranke i  Tomislav Karamarko će dobiti apsolutnu podršku svih koji budu nazočili i kandidirali se na značajne funkcije u stranci, ali taj sabor napraviti će nešto što je Božo Petrov pokušao spriječiti, a to je apsolutno zajedništvo i homogenizacija ne samo članstva već i svojih glasača.

                Vratiti ću se malo u Sabor i odnose u Saboru, odnosno da li je moguće preslagivanje saborske većine bez izbora. Da, moguće je i najizglednije je. MOST više sigurno nije homogen i pravo pitanje je tko još podržava Petrova i tko je od njih uopće spreman testirati povjerenje birača na izvanrednim izborima.  Pitanje je tko je se od njih spreman odreći beneficija i primanja koje garantira saborska fotelja. Tu su još neki zastupnici koji će na tragu nekih današnjih događanja biti spremni podržati Tomislava Karamarka jer u politici se ništa ne događa slučajno pa tako ni ona koja su se dogodila danas, odnosno ovih dana. Najveće poniženje za MOST i Božu Petrova biti će Vlada bez njega, a možda sa dosadašnjim premijerom pa čak i nekim ministrima. Bio bi to kraj njega i projekta zvani MOST.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Kotarsko odmjeravanje snaga

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za vijeća kotareva (kotar – nekad veći, a danas manji od općina i gradova) i mjesne odbore, koji su održani u Splitu protekle nedjelje, u svakom su slučaju – unatoč činjenici da se izbornom zovu, odazvalo samo 11,5 posto birača – dobar indikator političkog raspoloženja građana, koji se, doduše, ne može preslikati na cijelu zemlju. Usput, osim što služe kao test popularnosti stranaka, stranački izbori u kotarevima i nemaju naročitog smisla.

Bilo bi, naime, sasvim dovoljno i primjereno za mjesnu vlast birati pojedince, a ne liste, i to na nekakvim zborovima građana. Bilo je čak smiješno čitati te velike zamisli pojedinih stranaka o kojima može odlučivati i koje može provoditi samo gradska ili čak državna vlast.

Rezultatima su svi akteri, kobajagi, zadovoljni. Neki zaista, a neki samo hine zadovoljstvo. Zadovoljan, s razlogom, može biti samo HDZ, koji je izvojevao apsolutnu pobjedu u 24 kotara s pomakom od čak 36 posto. Očito, Plenkovićev ples oko štange, iliti oko centra, nije se ovoj stranci nimalo osvetio.

Veliki rezultat može se zahvaliti trima činjenicama. HDZ ima vjerno, nerijetko interesno uvezano, članstvo, koje je uglavnom i izišlo na izbore. Nije imao nikakvu konkurenciju na tzv. desnom političkom spektru. I, možda najvažnije, HDZ ima gradsku vlast na čelu s Androm Krstulovićem Oparom, koja ulijeva poštovanje i respekt u svakom smislu. S njom su dakako povezana i određena očekivanja.

SDP je u odnosu na prošle kotarske i gradske izbore, na kojima se zbog raspada vlastitog sistema, odnosno zbog raspuštanja organizacije, proveo kao bos po trnju, znatno rehabilitirao svoj rejting. Pobijedio je u četiri kotara (Blatine, Gripe, Lučac-Manuš, Trstenik) koja su tradicionalna uporišta ove sranke zbog pretežnog broja stanovnika mentalno naslonjenih na prohujala vremena.

Tu konstataciju dodatno osnažuje činjenica da je u koaliciji sa SDP-om nastupila Nova ljevica. Ako je to točno i ako je to opće stanje, onda će socijaldemokracija u Hrvatskoj imati, na žalost, sve slabiju perspektivu što se budemo udaljavali od sjećanja na bivšu državu. Most nije napravio značajniji iskorak.

On je prvenstveno žrtva snažne propagande usmjerene protiv njega nakon raskida koalicije s HDZ-om, u kojoj je propagandi vodeća stranka uspjela kod dobrog dijela svojih birača stvoriti uvjerenje kako je Most bio taj remetilački faktor vlasti.

A Pametno je napravilo harakiri kad se posvađalo s Bogom, upustivši se u velike svjetonazorske rasprave, i to s pozicije radikalnog liberalizma i još u koaliciji s ekstremnim krilom HNS-a i IDS-om.

Na Žnjanu su, odakle su krenuli, osvojili jedan mandat, ali taj nije pripao Marijani Puljak. Pobjeda dvojice nezavisnih možda upućuje na smjer buduće politike.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivo Lučić: Zašto Šuvarova dijagnoza stanja u državi vrijedi i danas

Objavljeno

na

Objavio

“Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja”, govorio je Stipe Šuvar

Na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanom u travnju 1985. u Novom Sadu jedan je književnik pohvalio djelo Miroslava Krleže koji je “na pravi način bio spreman sabrati hrvatsku Jugoslaviju i jugoslavensku Hrvatsku”.

Nakon propasti i raspada Jugoslavije takva “jugoslavenska Hrvatska”, lišena hrvatskoga sadržaja i identiteta, postala je koliko toliko podnošljiv okvir onima koji se nikako ne mire s povijesnim usudom i društvenom stvarnošću.

Njima je Hrvatska tek društveno-politička zajednica poreznih obveznika; nasilno i neprirodno izdvojeni dio “ovih prostora” na kojima obitavaju “naši narodi”, punopravna članica “regiona” i sl.

Svaki oblik hrvatske tradicije i tradicionalne kulture njima je anakron i bezvrijedan, kao što im je i svaki potencijalni način destrukcije hrvatske narodne tradicije i identiteta dobrodošao i prihvatljiv.

Svejedno radi li se o pokušaju razbijanja hrvatskog jezičnog standarda, o razornim kvaziliberalnim novotarijama sa Zapada ili navali ilegalnih migranata s Istoka. Oni toliko žarko žele propast Republike Hrvatske da je na svaki znak slabosti proglašavaju mrtvom.

Tako je Jurica Pavičić prošli vikend ponovno, tko zna koji put, proglasio propast hrvatskog “socijalnog i političkog projekta”. Za svjedoke je ovaj put pozvao Igora Mandića, Andreu Feldman, Višnju Starešinu i Davora Stiera te je zlurado zaključio kako “dosjetku” o “propalom projektu” više ne koriste samo “razočarani liberali” nego i “oni drugi” koje Pavičić smješta na desnicu i neumjesno naziva “košer-Hrvatima”.

Mandićeve su ekshibicije javnosti poznate i irelevantne. Andrea Feldman u intervjuu na koji se Pavičić poziva nije iskazala sumnju u budućnost Hrvatske niti je spomenula nešto što bi korespondiralo s Pavičić/Mandićevim željama i zaključcima.

Naprotiv, intervju je objavljen povodom njezina pristajanja uz dvije aktualne referendumske inicijative čiji začetnici također ne sumnjaju u Hrvatsku, već ulažu veliku energiju kako bi promijenili njezin izborni odnosno politički sustav.

Što se tiče problema s kojima je Hrvatska suočena, Feldman je napisala: “Smatram kako svi naši današnji problemi imaju ishodište u komunizmu.

Upravo su korupcija, klijentelizam, negativna selekcija u politici i nepotizam koje danas ljudi spominju nasljeđe tog vremena.” Pavičić podmeće Stieru sljedeću rečenicu: “Hrvatska je, da se ne lažemo, propala”!? Međutim, te rečenice niti ikakve slične primisli u Stierovu govoru nema.

Naprotiv, on je tom prigodom više puta istaknuo “nadu i vjeru u budućnost naše Domovine”. Nema sumnje da Stier pod Domovinom misli na Hrvatsku, a ne na Jugoslaviju. Čak je kritizirajući populizam rekao da nas populisti “žele odvratiti od zapadnih vrijednosti i vratiti u zagrljaj Beograda”.

Probleme hrvatskoga društva i države, koji bez sumnje postoje i nisu lako rješivi, Stier također vidi u klijentelizmu, dogovornoj socijalističkoj ekonomiji, odnosno “ortačkom kapitalizmu” ili, jednostavnije rečeno, u nasljeđu jugoslavenskog komunističkog režima “kojeg smo se odrekli 1990. godine”. Problem je u tome što on nakon tog odricanja nije nestao, primirio se, promijenio oblik i način djelovanja, prilagodio se i preživio.

Višnja Starešina također je upozorila na opasnost starih komunističkih struktura po hrvatsku državu. Usporedila je posljednje godine jugoslavenske države sa stanjem u današnjoj Hrvatskoj i ispravno zaključila kako isti onaj mentalitet i način rada, a često i isti ljudi koji su uništili Jugoslaviju ugrožavaju hrvatsku budućnost.

Dakle, ako oko ičega postoji suglasnost, barem u onome dijelu javnosti koji Pavičić naziva “desnim”, onda je to zahtjev za istinskom demokratskom tranzicijom koji nužno uključuje i lustraciju.

Taj proces najprije je spriječio rat, zatim su ga zaustavili dobro pozicionirani i još bolje raspoređeni jugoslavenski komunistički kadrovi da bi ga u posljednje vrijeme nastojali kompromitirati i odgoditi njihovi prikriveni saveznici.

Puno je toga zajedničkog u djelovanju preobraćenih članova centralnih komiteta, pokajnika iz Službe državne sigurnosti i drugih radikalno nacionalno osviještenih društveno-političkih djelatnika. Sve njihove političke, medijske i slične akcije uvijek su na štetu Hrvatske i na korist njezinim protivnicima i neprijateljima.

Lako ćemo prepoznali spomenuto nasljeđe bivše države i s njom povezanog režima u današnjoj Hrvatskoj. Treba samo aktualno stanje u našem društvu i državi usporediti s onim kakvo je bilo pred kraj propale jugoslavenske države i komunističkog režima.

Vjerojatno nitko nije bolje poznavao tadašnje prilike od predsjednika Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvara. On je na predavanju održanom u Sarajevu 3. svibnja 1989. govorio otvoreno i kritično. Taj govor predstavlja neku vrstu “završnog računa” te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće.

Upozorio je i na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je “strahovito breme” koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: “Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […]

Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada.

Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […]

Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi.

Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]

U našoj zemlji pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali.

Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove.

Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.”

Stipe Šuvar upozorio je i na “patološku strukturu zaposlenosti inteligencije”. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u “svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada”. Istaknuo je da “moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi”.

Ukazao je i na “stambeni problem”, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od “najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj”.

Analizom citiranog govora možemo zaključiti da su mnogi tadašnji društveni problemi aktualni i skoro trideset godina kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava.

Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i oblike ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu, pa i u hrvatskim dnevnim novinama.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH je u političkoj i ustavnoj krizi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori