Pratite nas

Kolumne

Ante Rašić: Kuda plovi ova barka mala

Objavljeno

na

Povod za pisanje ovog teksta dobio sam serijom natpisa u nekoliko tiskovina o tome kako Plenković zadaje „smrtonosne” udarce desnici i klerikalnim skupinama u stranci i njegovom okretanju pozicioniranja stranke na „čistom desnom centru. Nema nikakve sumnje da su ti tekstovi naručeni i da su čisti PR uradci smišljeni od posebnog savjetnika premijera za krizni menadžment. No u tome leži jedna kvaka, a to je jesu li to naručeni PR tekstovi za premijera ili predsjednika HDZ. Ako su za predsjednika HDZ, onda su totalno promašeni i štetni, kao i razmišljanje predsjednika stranke ako je ono uopće takvo.

HDZ je po strukturi članstva izuzetno kompleksna stranka. Stranka koja je proizašla, ako je još uvijek proizašla, iz nacionalnog pokreta za samostalnom državom i u kojoj je još uvijek veliki dio onih koji su samo zamijenili dres, neki iz oslobođenih ideala, a neki iz oslobođenih osobnih interesa neskloni gubitku privilegija ostvarenih u jednom drugom sustavu. Upravo ovi potonji, rezultat su težnji Franje Tuđmana o velikom pomirenju partizana i ustaša, njihove djece i njihovih unuka do koje u stvarnosti nikada nije ni došlo. Dok su se jedni borili na ratištima i stvarali državu, oni drugi borili su se za očuvanje svojih stečenih privilegija te u toj borbi „ginuli” za ideale vlasništva i umrežavanja u strukturama vlasti. Upravo ti i takvi, najveći su krivci da Hrvatska nije tamo gdje bi po svim parametrima trebala biti. Upravo ti su glavni indikator državne, gospodarske, fiskalne, moralne, demografske stranputice u kojoj se Hrvatska nalazi i nezaustavljivo klizi u živo blato.

Obično je stanje u vladajućoj stranci, ili bar stanje u senior partneru odraz promišljanja i provođenja politika te stranke u vladi, no u Hrvatskoj to nije stanje. Premijer i vlada koji vodi grčevitu borbu za očuvanje krhke većine u Saboru gdje se ta borba svodi na davanje silnih ustupaka i sinekura junior partnerima ne vodeći računa kako mu baza i izborno tijelo na to gleda.

U razvijenijem demokracijama, ozbiljne stranke imaju timove psihologa i sociologa koje seciraju stanje izbornog korpusa i na osnovu tog ispitivanja formuliraju svoje politike. Na žalost to kod HDZ ne radi nitko, nitko od onih koji bi po svojoj funkciji to trebali raditi to ne rade niti su omiljeni među bazom, a o izbornom tijelu iluzorno je i govoriti.

Nitko od užeg vodstava vlade i stranke nema dodira sa stvarnošću, nitko od njih ne zalazi u mase, a oni koji i znaju stanje to stanje ne prenose onome tko bi to trebao znati već se povode onim poznatim – Da šefe.

Zanimljivo je bilo čitati po medijima kao sve ŽO HDZ daju bezrezervnu, jednoglasnu podršku vrhu stranke u želji ratifikacije Istanbulske konvencije. Još zanimljivije je bilo čuti one male članove stranke, one koje nitko ne pita za mišljenje, nitko ne pita za mišljenje punoljetne članove njihovih obitelji jesu li oni isto tako jedinstveni u podršci kao vodstvo županijskih i gradskih organizacija, jer oni moraju biti za kako ne bi ugrozili sinekure ili ugrozili mogućnost da se dohvate sinekura. Koliko su ti mali članovi za, najbolje se vidjelo na prosvjednom skupu u Zagrebu, gdje niti je bilo bitno radi čega je skup i koliko ih ima na skupu već koju poruku šalju prosvjednici.

Zna li posebni savjetnik da su i to članovi HDZ-a ili još važnije, zna li da su to birači HDZ-a. Zna li posebni savjetnik kako izgleda psihološki profil birača HDZ-a, naravno da ne zna jer za njega je Ivo Josipović još uvijek predsjednik jer nikada nije pokuša ni shvatiti kako razmišlja birač HDZ i koji su mu uopće motivi da glasa za HDZ.

Jedan poznati komunikacijski guru na pitanje novinara – Može li raditi za stranku čiji je svjetonazor u suprotnosti s njegovim odgovorio je – Ne, jer ja jednostavno ne znam kako uvjeriti nekoga u suprotno od onoga što osjećam.

Političari uvijek moraju razmišljati o novom sutra, ponekad i kad donose teške odluke moraju znati da narod ne osuđuje i ne kažnjava hrabre ako znaju da te teške odluke ne znače nužno i loše poteze.

Oporba izgleda totalno razbijeno i ako premijer igra na kartu toga mogao bi gadno pogriješiti. Iako SDP na čelu sa Davorom Bernardićem, izgubljenom u vremenu i prostoru, izgleda kao idealan partner teško da će do izbora tako ostati. Bernadić nije niti sadašnjost niti budućnost SDP-a i Plenkoviću bi se računica mogla gadno pokvariti. Moglo bi se lako dogoditi da je naš premijer i predsjednik HDZ-a pravio ražanj dok je zec još bio u šumi jer promjenom čelnika u SDP-u, karte bi se mogle ponovo miješati. Ne tako davno u Hrvatskoj je rađena znanstvena studija o prefercijama birača pa je tako ispalo da je hrvatski politički spektar podijeljen  u omjerima 27-27-27. lijevi centar, centar i desni centar podijeljeni su ravnomjerno dok ostatak čine ljevica, radikalna ljevica kao i desnica i radikalna desnica. No dok je ljevica u stvari SDP , a radikalna ljevica je kao i radikalna desnica na apsolutnoj periferiji i marginalizirana je, desnica čini ključni dio političkog spektra i ona je uvijek donosila pobjedu na izborima HDZ-u. Centar čine birači koji puno govore ali najmanje izlaze na izbore i ako izađu skloniji su lijevom centru nego desnom. Svaki pokušaj da se to biračko tijelo homogenizira i zagrabi u njega sa strane desnog centra završava- neuspjehom. Upravo tu se krije zamka za sadašnje vodstvo HDZ-a jer desnica, a njih ima više od 15  %, a i veliki dio sadašnjih birača HDZ-a, odlučit će se za drugu opciju. Prošlo je vrijeme glasanja za HDZ samo da na vlast ne dođu “komunjare” kao što je prošlo vrijeme pamćenja birača poput zlatne ribice.

Promjenom vodstva u SDP-u, a to je vrlo izgledno, ta stranka će se konsolidirati i vratiti podršku onog dijela koji je otišao prema Živom zidu, jer se tu radi o napuhanom balonu kao i prije nekoliko godina kod ORAH-a. Jedno je sigurno, a to je da za razliku od SDP-a, HDZ nema koalicijskog potencijala, osim mogućnosti Velike koalicije, no tko će biti u poziciji senior, a tko junior partnera i tko će u tom slučaju biti onaj koji bira. U koliko SDP, bude imao i najmanju priliku formirati vlast s Mostom, Živim zidom i nacionalnim manjinama- on će to napraviti.

Formiranje vlasti i saborske većine od strane sadašnje oporbe bit će znak da HDZ , bar ovakav HDZ odlazi u ropotarnicu povijesti i postat će stranka bez bitnih utjecaja.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari