Pratite nas

Kolumne

Ante RAŠIĆ: Tko želi kaos

Objavljeno

na

Forsiranje nekih političara potrebom za  izvanrednim izborima  otkriva njihovu političku nepismenost i  isključivo težnju za promocijom i vlašću bez obzira na žrtvu koju bi ti izbori donjeli zemlji i naciji bez obzira tko bi na tim izborima osvojio vlast.

                U trenucima kad Vlada neosporno dobro radi svoj posao i kada BDP raste više nego što je planirano,  ne ulazeći detaljno u pokazatelje koji utječu na rast BDP, a nisu samo vanjski utjecaji i povoljne cijene energenata utjecale na to. Moram biti iskren i priznati da jedan dio tih zasluga moramo pripisati i bivšoj Vladi, poglavito u segmentu povećanja javne potrošnje, ali i Vladi Tihomira Oreškovića koja je obuzdala rast javnog duga i skresala rashodovnu stranu i omogućila da javna potrošnja i povećani priliv po osnovi PDV ne odlazi nekontrolirano iz državne blagajne.

[ad id=”93788″]

                Zoran Milanović nije glup političar i sigurno da mu u ovom trenutku izvanredni izbori ne odgovaraju, a njegovi  suradnici koji su zaduženi za financije i ekonomiju i te kako znaju da rušenje Vlade donosi nekontrolirani kaos i nezaustavljiv pad u svim ekonomskim i financijskim segmentima. Pad Vlade i izvanredni izbori donose zastoj od najmanje šest mjeseci  u realizaciji povlačenja novca iz EU fondova, a to je po predviđenom planu povlačenja u ovom trenutku nešto više od pola milijarde Eura.

Ne samo da bi se zaustavio dotok tih novaca već bi se zastavili i projekti poput Pelješkog mosta i nastavka izgradnje Istarskog ipsilona, a ne treba posebno naglašavati što to znači za posrnuli građevinski sektor koji je u pravilu lokomotiva gospodarskog rasta. U prilog svim ovim činjenicama ide i zdrava logika i odličan osvrt Međimurskog župana Matije Posavca , člana HNS, koji kategorički tvrdi  da izvanredni izbori nikome ne donose dobro i da su u ovom trenutku štetni za državu. Postaje nejasno ali i u isto vrijeme začuđujuće zašto se „naš“ Božo rješio visoko obrazovanih ljudi oko sebe,  i zašto se o svemu ovome nije konsultira ili bar zatražio savjet od Ivana Lovrinovića koji su pozitivni, a koji negativni efekti njegovog iracionalnog ponašanja i „moraliziranja“. Onome tko pokušava biti objektivan i sagledati trenutnu situaciju u nekom šiem kontekstu, ili pokušati čitati između redova, jedino normalno tumačenje je da je Božo Petrov postao žrtvom manipulacija i smicalica Zorana Milanovića u cilju skretanja pažnje javnosti sa afera ministara iz njegove Vlade.

Afera bivšeg ministra Jakovine i ministra Vrdoljaka ne samo da su sukob interesa, da su nanjele ogromnu štetu ruralnom dijelu države, već su i eklatatni primjer pogodovanja  i zahvaljući sprezi sa medijima i nekim ključnim institucijama ove države, Milanović spriječava  da  neki ljudi nisu  tamo gdje bi po sili zakona trebali biti. Milanović demagoški, služeći se iskrivljenom političkom retorikom stvara dojam kaosa,  ili još bolje rečeno priziva kaos, a Božo Petrov i njegov politički diletantizam  jednostavno su mu poslužili svrsi. Koristeći agenciska ispitivanja kao sredstvo manipulacije, Milanović je igrajući na pad rejtinga MOST-a, svjestan da će Božini PR stručnjaci i savjetnici zagristi u servirani kolač i pokušati „moraliziranjem“ podići rejting odigrao potez koji dobro ne može donjeti nikome. Zanimljivo je da MOST upravo „moralnost“ forsira prije  izvanrednih izbora u za njih ključnom Vrgorcu, gdje se i oni služe metodama usvojenih upravo od SDP-a.

Do „rušenja“ Tomislava  Karamarka u Saboru sigurno neće doći, ne zato što će Karamarko osigurati  76 ruku da to spriječi, već što oporba neće imati dovoljno ruku da to napravi.  Zašto neće biti dovoljno ruku u Saboru, jednostavno zato što prijevremeni izbori u ovom trenutku apsolutno nikome ne odgovaraju. SDP-u ne odgovaraju jer nisu napravili stabilizaciju stranke i članstva u Dalmaciji, Splitu, PGŽ, i poglavito u gradu Zagrebu. Nekima neće odgovarati iz gore navedenih racionalnih razloga, a nekima jer u slijedeći saziv Sabora ne bi imali prilike niti mogućnosti ući.

U cijeloj toj priči Božo Petrov i jedan dio MOST-a ispasti će najveći gubitnici i jedino što će Boži Petrovu preostati je da napusti Vladu zajedno sa svojim ministrima, a da Vlada uz novu saborsku većinu nastalu od pragmatičnih i razumnih ljudi u Saboru nastavi dalje u smijeru koji je zacrtan.

Razum i i pragmatičnost neće dozvoliti izazivanje kaosa jer samo spominjanje kaosa  potiče strah od njega i nagon za preživljavanjem ga eliminira.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Referendumske inicijative, ‘krivotvoreni’ potpisi i vlast – što je istina?

Objavljeno

na

Objavio

23. siječnja 2016. godine je ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u Imotskom izjavio: “Ima indicija da smo pokradeni u izbornoj noći za 5-6 mandata. Ispitat ćemo to.” Dan kasnije je sumnje uperio na APIS, informatičko poduzeće u vlasništvu države i Grada Zagreba koja obrađuje izborne rezultate.

Kad tako nešto izjavi predsjednik najveće stranke u Hrvatskoj (te u onom trenutku izvjesni mandatar), ujedno i bivši ministar MUP-a i visoki dužnosnik SOA-e, onda to treba uzeti ozbiljnije nego kad bi isto rekli Ivan Pernar ili Miro Bulj. Ipak, po tomu se nije ništa poduzelo, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Isti je taj APIS provjeravao potpise skupljene za referendumske inicijative „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“.

„Čini se da nijedna od tri inicijative nije prikupila dovoljan broj potpisa“ – rekao je uvodno premijer Andrej Plenković, referirajući se na dva referendumska pitanja inicijative „Narod odlučuje“ te na inicijativu „Istina o Istanbulskoj“.

„Svim zainteresiranima bit će omogućen uvid i kontrola u sve potpise koji su proglašeni nevažećima“ – dodao je.

Ministar Kuščević je kazao da je za „Istinu o Istanbulskoj“ ispravno bilo 345.942, a neispravno 44.974 potpisa. Što se tiče inicijative Narod odlučuje, za izmjenu članka 72. Ustava ispravno je 371.450 potpisa, a neispravno 40.875, dok je za dopunu Ustava člankom 72 a bilo 367.169 ispravnih te 40.666 neispravnih potpisa. Napomenuo je da su nevažeći potpisi prošli dvostruku kontrolu, to jest da ih je dodatno pregledalo njihovo povjerenstvo.

Uzevši u obzir činjenicu da se, poput Milanovićeve vlade, i ova „Frankenstein“ vlada na čelu s Plenkovićem izrazito protivila objema referendumskim inicijativama, te da je u kontroli potpisa sudjelovao APIS, mnogi ne će povjerovati da je tomu tako. Nadalje, kad Pupovčeva „nevjenčana supruga“, novinarka Yutarnjeg, Slavica Lukić par dana prije objave službenih rezultata napiše da nema dovoljno potpisa, sve još više zaudara na prljavu igru.

Prije svega, treba razmotriti činjenice. Svakom referendumskom pitanju od obje inicijative nedostaje preko 40 000 potpisa, odnosno proglašeni su nevaljalima. Dakle, organizatori i čelni ljudi obaju inicijativa su do te mjere nepismeni, nesposobni, ili pak, toliko samouvjereni da su smatrali kako će s tolikim brojem „nevaljalih“ potpisa „prevariti“ vladajuće – što nužno slijedi ukoliko ćemo vjerovati Kuščeviću, Plenkoviću i APIS-u.

S druge strane, ugrubo 40 000 „nevaljalih“ potpisa od cca. 400 000 predanih potpisa, prelazi iznos od 10%, što je, ne ćemo reći suludo, ali je itekako malo vjerojatno, nešto poput broja nevažećih listića na nedavno održanim izborima u BiH. Sve upućuje na laž, obmanu i prijevaru.

HNS predvođen Ivanom „razdjelnik“ Vrdoljakom već podnio kaznenu prijavu protiv organizatora referendumskih inicijativa. Unatoč uvriježenom mnijenju, tako nešto treba apsolutno podržati iz razloga sličnih gore navedenima. Ukoliko su potpisi zaista krivotvoreni, za to netko mora odgovarati, pa bio on lijevog, desnog ili kojeg već svjetonazora; kazneno djelo je kazneno djelo.

Međutim, ukoliko istraga pokaže da nije bilo krivotvorenja, netko će morati objasniti hrvatskomu narodu kako se dogodi da slučajno (dakle, bez namjere, izravne ili neizravne) više od 10 %, u ovom slučaju više od 40 000, potpisa bude nevažeće, što je matematički moguća, ali isto tako vrlo slabašna vjerojatnost. Nadalje, ako već vladajući kontroliraju APIS i Povjerenstvo za provjeru potpisa, istragom će se objelodaniti (i potvrditi) seže li im ruka u DORH i ina nadležna istražna tijela. Naposljetku, kad-tad će o svemu odlučivati Ustavni sud, kako o broju valjanih potpisa, tako i o ustavnosti referendumskih pitanja, a više je no izvjesno, uzev u obzir trenutni sastav Ustavnoga suda, kakvu će odluku donijeti.

Nakon toga će biti jasno tko upravlja državom hrvatskoga naroda protiv interesa hrvatskoga naroda. Valja podsjetiti na onu latinsku: „Inter arma enim silent leges“ što se prevodi: „U doba rata zakoni utihnu“.

Međutim, treba isto tako kazati da zakoni utihnu upravo jer se ratuje oružjem, odnosno fizičkom silom, a ne riječima t.j. argumentacijom. U tom smislu, valjalo bi narečenu latinsku izreku prevesti (i tumačiti) ovako: „Kad riječi (zakoni) ne djeluju, treba posegnuti za (fizičkom) silom.“

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nakon Ukrajinske autokefalnost dobivaju i Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva?

Objavljeno

na

Objavio

Davor Dijanović: Nalazimo se pred velikim raskolom u pravoslavnome svijetu

Kao što je poznato, pred pet dana Carigradska patrijaršija (Vaseljenski ili Ekumenski carigradski patrijarhat) priznala je neovisnost Ukrajinske Pravoslavne crkve (UPC). U ukrajinskim medijima odluka je, očekivano, pozdravljena s velikim odobravanjem. Navodi se kako je nanesen „ozbiljan udarac“ utjecaju Moskve u zemlji i da je nakon 332 godine prekinuto rusko vjersko tutorstvo u Moskvi. Ruski pak mediji u priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve vide legalizaciju crkvenog raskola, tj. legalizaciju „otpadnika iz Kijeva“. Ruska pravoslavna crkva (RPC) upozorila je i na moguće nemire u Ukrajini jer su pojedini crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire. Za Ukrajince odluka o autokefalnosti UPC-a predstavlja akt osamostaljivanja od Moskve, dok Rusi carigradskog patrijarha optužuju za potpuno potčinjavanje NATO-u i interesima Zapada.

Inače, carigradska patrijaršija najstarija je pravoslavna crkva, carigradski patrijarh prvi je po časti među pravoslavnim episkopima kao svepravoslavni biskup (primus inter pares) i na neki način ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja. No, Moskovska patrijaršija je najmoćnija i ima najveći broj vjernika. Radi se, dakle, nesumnjivo o sukobu koji će duboko podijeliti pravoslavni svijet i imati ozbiljne vjersko-političke reperkusije.

Prekid odnosa RPC-a i Vaseljenske patrijaršije

Sinod RPC-a donio je odluku o prekidu odnosa s Vaseljenskom patrijaršijom. Ruski svećenici, episkopi i vjernici, odluka je RPC-a, više se ne smiju pričešćivati u hramovima Carigradske patrijaršije, a to znači da ni na Svetoj gori više ne će moći služiti mise sa svećenstvom Carigradske patrijaršije, a vjernici se ne moći pričešćivati u tamošnjim crkvama na Atosu. Sveta gora Atos, naime, administrativno pripada Vaseljenskoj patrijaršiji, a tamo se nalazi ruski pravoslavni manastir Sveti Pantelejmon, ali i druge svetinje koje posjećuju ruski vjernici.

Govoreći o ekumenskom patrijarhatu, zanimljivo je spomenuti Grčku pravoslavnu crkvu (GPC). Nakon što je 1829. završena borba za oslobođenje Grčke od turske vlasti, Pravoslavna crkva Grčke odijelila se od jurisdikcije ekumenskog patrijarhata i postigla autokefalnost. U početku je bila konstituirana po uzoru na Rusku pravoslavnu crkvu, a na čelu su joj se nalazili Sveti sinod i grčki kralj. No, iz poštovanja prema ekumenskom patrijarhatu, Grčka pravoslavna crkva dobila je uspostaviti vlastitu patrijaršiju. Zato sve do danas na čelu Grčke pravoslavne crkve stoji „Arhiepiskop Atene i cijele Grčke“, koji ne nosi naslov patrijarha (Juraj Kolarić, Pravoslavni, Veritas, Zagreb, 1985., str. 122.).

Vratimo se, međutim odluci o priznanju autokefalnosti UPC-a. Mišljenje je analitičara i religiologa da bi onno mogl imati utjecaja i na status Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve koja je u liturgijskom zajedništvu s UPC-om.

Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija pred rješenjem kanonskog statusa?

MPCDa se ne vraćamo dalje u prošlost, prvi korak prema potpunoj vjerskoj i neovisnosti Makedonija je učinila obnavljanjem Ohridske arhiepiskopije, na koju pravoslavna Makedonija ima povijesno i kanonsko pravo. U tu je svrhu osnovan Inicijativni odbor za organiziranje Pravoslavne crkve Makedonije. Na crkveno-narodnom saboru u Ohridu, održanom od 4. do 6. listopada 1958., donesena je povijesna odluka o obnovi Ohridske Arhiepiskopije. Izglasan je i Ustav Makedonske pravoslavne crkve, prema kojemu su regulirani odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Dvije crkve od tada su do 1967. povezane samo zajedničkim patrijarhom. 1967. MPC je na Ohridu proglasila svoju autokefalnost koju SPC do danas ne priznaje i kao jedinu legalnu pravoslavnu crkvu u Makedoniji priznaje Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju. Od 1977. MPC ima svoj teološki fakultet (J. Kolarić, „Pravoslavni“, str. 139.).

U studenom prošle godine Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija uputila je molbu Bugarskoj pravoslavnoj crkvi (BPC), najstarijoj autokefalnoj slavenskoj pravoslavnoj crkvi, da kao „majka crkva“ prihvati njezinu autokefalnost i da ju predstavlja pred Carigradskom patrijaršijom i drugim crkvama što je izazvalo zahlađenje odnosa Sofije i Beograda. Carigradska patrijaršija u svibnju je izdala izdala službeno priopćenje u kome navodi da njezin Sveti sinod razmatra pitanje neriješenog kanonskog statusa Ohridske arhiepiskopije.

CPC je 1920. izgubila autokefalnost

Kad je u pitanju Crna Gora, u toj državi imamo Mitropoliju crnogorsku-primorsku kao eparhiju SPC-a na čelu koje je arhijerej mitropolit Amfilohije sa sjedištem na Cetinju. No, 1993. je obnovljena i Crnogorska pravoslavna crkva, također sa sjedištem na Cetinju, na čelu koje je bio episkop Antonije Abramović, a nakon njegove smrti naslijedio ga je aktulani mitropolit Mihailo. CPC do sada nije kanonski priznata.

Inače, autokefalnost CPC-a ukinuta je ukazom regenta Aleskandra Karađorđevića 1920., objavljivanjem dekreta o „Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)“. U travnju ove godine grupa javnih osoba u Crnoj Gori uputila je premijeru Dušku Markoviću prijedlog za poništenje spomenutog dekreta Aleksandra Karađorđevića.

Predsjednik Savjeta Mitropolije CPC-a Stevo Vučinić nakon priznanja autokefalnosti UPC-a izjavio je da će odluka patrijarha Bartolomeja utjecati „na bolji i drugačiji odnos države Crne Gore prema CPC-u“. On smatra da SAD i EU potiču afirmaciju „europskih vrijednosti kod pravoslavnih crkava“, kod Ukrajinske, a onda i Crnogorske i Makedonske crkve, što pak predstavlja težak udarac „za crkve s velikim imperijalnim ambicijama, kao što su Ruska i Srpska crkva, koje u suštini i nisu crkve nego su političke organizacije“.

Kako god, odluka Carigradske patrijaršije da prizna autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve mogla bi izazvati veliki raskol u pravoslavnom svijetu s još uvijek nesagledivim posljedicama. Tko zna, možda jednom i 16 000 Hrvata pravoslavne vjere dobije svoju, Hrvatsku pravoslavnu crkvu?

Davor Dijanović/HKV

Carigradski patrijarhat priznao neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari