Pratite nas

Kolumne

Ante RAŠIĆ: Tko želi kaos

Objavljeno

na

Forsiranje nekih političara potrebom za  izvanrednim izborima  otkriva njihovu političku nepismenost i  isključivo težnju za promocijom i vlašću bez obzira na žrtvu koju bi ti izbori donjeli zemlji i naciji bez obzira tko bi na tim izborima osvojio vlast.

                U trenucima kad Vlada neosporno dobro radi svoj posao i kada BDP raste više nego što je planirano,  ne ulazeći detaljno u pokazatelje koji utječu na rast BDP, a nisu samo vanjski utjecaji i povoljne cijene energenata utjecale na to. Moram biti iskren i priznati da jedan dio tih zasluga moramo pripisati i bivšoj Vladi, poglavito u segmentu povećanja javne potrošnje, ali i Vladi Tihomira Oreškovića koja je obuzdala rast javnog duga i skresala rashodovnu stranu i omogućila da javna potrošnja i povećani priliv po osnovi PDV ne odlazi nekontrolirano iz državne blagajne.

[ad id=”93788″]

                Zoran Milanović nije glup političar i sigurno da mu u ovom trenutku izvanredni izbori ne odgovaraju, a njegovi  suradnici koji su zaduženi za financije i ekonomiju i te kako znaju da rušenje Vlade donosi nekontrolirani kaos i nezaustavljiv pad u svim ekonomskim i financijskim segmentima. Pad Vlade i izvanredni izbori donose zastoj od najmanje šest mjeseci  u realizaciji povlačenja novca iz EU fondova, a to je po predviđenom planu povlačenja u ovom trenutku nešto više od pola milijarde Eura.

Ne samo da bi se zaustavio dotok tih novaca već bi se zastavili i projekti poput Pelješkog mosta i nastavka izgradnje Istarskog ipsilona, a ne treba posebno naglašavati što to znači za posrnuli građevinski sektor koji je u pravilu lokomotiva gospodarskog rasta. U prilog svim ovim činjenicama ide i zdrava logika i odličan osvrt Međimurskog župana Matije Posavca , člana HNS, koji kategorički tvrdi  da izvanredni izbori nikome ne donose dobro i da su u ovom trenutku štetni za državu. Postaje nejasno ali i u isto vrijeme začuđujuće zašto se „naš“ Božo rješio visoko obrazovanih ljudi oko sebe,  i zašto se o svemu ovome nije konsultira ili bar zatražio savjet od Ivana Lovrinovića koji su pozitivni, a koji negativni efekti njegovog iracionalnog ponašanja i „moraliziranja“. Onome tko pokušava biti objektivan i sagledati trenutnu situaciju u nekom šiem kontekstu, ili pokušati čitati između redova, jedino normalno tumačenje je da je Božo Petrov postao žrtvom manipulacija i smicalica Zorana Milanovića u cilju skretanja pažnje javnosti sa afera ministara iz njegove Vlade.

Afera bivšeg ministra Jakovine i ministra Vrdoljaka ne samo da su sukob interesa, da su nanjele ogromnu štetu ruralnom dijelu države, već su i eklatatni primjer pogodovanja  i zahvaljući sprezi sa medijima i nekim ključnim institucijama ove države, Milanović spriječava  da  neki ljudi nisu  tamo gdje bi po sili zakona trebali biti. Milanović demagoški, služeći se iskrivljenom političkom retorikom stvara dojam kaosa,  ili još bolje rečeno priziva kaos, a Božo Petrov i njegov politički diletantizam  jednostavno su mu poslužili svrsi. Koristeći agenciska ispitivanja kao sredstvo manipulacije, Milanović je igrajući na pad rejtinga MOST-a, svjestan da će Božini PR stručnjaci i savjetnici zagristi u servirani kolač i pokušati „moraliziranjem“ podići rejting odigrao potez koji dobro ne može donjeti nikome. Zanimljivo je da MOST upravo „moralnost“ forsira prije  izvanrednih izbora u za njih ključnom Vrgorcu, gdje se i oni služe metodama usvojenih upravo od SDP-a.

Do „rušenja“ Tomislava  Karamarka u Saboru sigurno neće doći, ne zato što će Karamarko osigurati  76 ruku da to spriječi, već što oporba neće imati dovoljno ruku da to napravi.  Zašto neće biti dovoljno ruku u Saboru, jednostavno zato što prijevremeni izbori u ovom trenutku apsolutno nikome ne odgovaraju. SDP-u ne odgovaraju jer nisu napravili stabilizaciju stranke i članstva u Dalmaciji, Splitu, PGŽ, i poglavito u gradu Zagrebu. Nekima neće odgovarati iz gore navedenih racionalnih razloga, a nekima jer u slijedeći saziv Sabora ne bi imali prilike niti mogućnosti ući.

U cijeloj toj priči Božo Petrov i jedan dio MOST-a ispasti će najveći gubitnici i jedino što će Boži Petrovu preostati je da napusti Vladu zajedno sa svojim ministrima, a da Vlada uz novu saborsku većinu nastalu od pragmatičnih i razumnih ljudi u Saboru nastavi dalje u smijeru koji je zacrtan.

Razum i i pragmatičnost neće dozvoliti izazivanje kaosa jer samo spominjanje kaosa  potiče strah od njega i nagon za preživljavanjem ga eliminira.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda!?

Objavljeno

na

Objavio

Kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu.

I nozemnim “lešinarskim” investicijskim fondovima oni će omogućiti da na Agrokorovim obveznicama bez rada i rizika u samo par mjeseci zarade par milijardi kuna. Kao direktori domaćih banaka ugovarat će s inozemnim bankama “trgovinu” derivatima, ali ne bilo kako, nego baš tako da inozemne zarade, a domaće izgube par milijardi kuna, i ne s bilo kojim inozemnim bankama, nego baš s vlasnicama njihovih domaćih.

Rizik tih istih prebogatih europskih banaka-majki od poskupljenja švicarskog franka, mjeren milijardama eura, učinkovito će preko kredita u “švicarcima” prebaciti na Hrvate koji se muče i bore da si osiguraju krov nad glavom. Pobrinut će se da poljoprivredna zemljišta koja su pokupovali stranci odjednom postanu građevinska, što će njihovim vlasnicima stvoriti profit od više stotina milijuna kuna. Mirovinsku štednju koju su hrvatski zaposlenici uplatili u njihove fondove drugog i trećeg stupa prenijet će na upravljanje inozemnim fondovima, i za to im plaćati naknadu, ali ne bilo kojim fondovima, nego samo vlasnicima domaćih. Oni u zastupaju, brane i provode doktrine i politike – monetarnu, fiskalnu, industrijsku – koje su za Hrvatsku, sudeći po svima vidljivim ishodima, očigledno pogubne… To su hrvatski kompradori, ljudi koji svjesno, za krupnu nagradu, rade za strance, a na štetu vlastite domovine i vlastitog naroda.

Kao politički i ekonomski fenomen, zaseban i moćan društveni sloj, pojavili su se prošlih stoljeća u dalekoistočnim kolonijama europskih kolonizatora. No, kako su njihova ekonomska moć i politički utjecaj jenjavali, tako su kompradori pomalo pali u zaborav. U punom sjaju pojavili su se opet u tranzicijskoj Europi, kao agenti stranaca koji su tu uočili svoju priliku za osvajanje i eksploataciju tržišta “u nastajanju”, financijskih, telekomunikacijskih, energetskih, pa čak i onih tradicionalnih poput tržišta rotkvica ili svinjskih polovica.

Kompradore, dakako, valja razlikovati od domaćih zastupnika, predstavnika i menadžera koji rade za strance na dobrobit većine hrvatskog gospodarstva i naroda, koji donose nove tehnologije i proizvodnju za domaće i izvozno tržište, zapošljavaju i primjereno ovdašnjim prilikama plaćaju ljude, podižu pravne, poslovne i moralne standarde.

Za razliku od njih, kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrizirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem. Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je? Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali.

Ratko Bošković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati