Pratite nas

Kolumne

Ante Rašić: Udar iz pozadine

Objavljeno

na

PIXSELL

Nakon posljednjih događanja na hrvatskoj političkoj sceni svima je jasno da je poremećena ravnoteža snaga i da u Hrvatskoj imamo dvije stranke lijevo liberalnog spektra. Nigdje u svijetu takva politička podjela nije dugo trajala niti je dobra za demokraciju. Ona je u stvari siguran put u totalitarizam je se opozicija i pozicija bore za isto biračko tijelo, a udruženi otvaraju put da opozicija postane marginalizirana , nepostojeća.

Obadvije velike hrvatske političke stranke izgubile su ono najvažnije, ono što održava balans na političkoj sceni, što ih razlikuje ideološki, programski, svjetonazorski – Identitet.
Gubitak identiteta, siguran je put u propast i gubitak podrške birača. SDP gubi podršku diletantskim vođenjem stranke njenog predsjednika, luta između socijalista, liberala i socijaldemokrata, bez jasnog oprijedeljenja, stava i predznaka naginje opasno u populizam i gubitak koalicijskog potencijala, a sve u nadi da će ih HDZ uzeti u svoje krilo i omogućiti bar dio kolača koje dijele vladajući da bi nahranili svoje gladne klijentelističke apetite.

HDZ, nekada stožerna stranka hrvatskog naroda postaje ono što u stvari i je ovih silnih godina, sestrinska stranka SDP-a. Godinama je HDZ svojom retorikom hranio mase, godinama je lažno se predstavljajući uzimao glasove Hrvata na podijeli lijevi i desni, komunjare i domoljubi. Neosporno da u HDZ-u postoji velika većina domoljuba i konzervativno nastrojenog članstva, ali to članstvo vrlo rijetko ispliva u vladajući, čelnički establišment. Uvijek je to stranačka vojska u službi upitnih moralnih i političkih vertikala.

HDZ-ov brod, opasno se nagnuo, voda prodire i teško pluta na površini bez obzira na to što to stranačko čelništvo na čelu s Plenkovićem pokušava sakriti. Baza, članstvo, ne oni stranački poslušnici instalirani u ŽO i GO, već oni mali članovi i birači bez čijeg glasa se izbori ne mogu dobiti. Danima, mjesecima kipi voda iz stranačkog kazana. Vrč je odavno pukao i zakrpe klijentelista iz HNS-a i pravomoćno optuženih političkih avanturista u kombinaciji s etničkim biznismenima to ne mogu zaustaviti.

Andrej Plenković naum da promijeni stranku krenuo je u krivom smjeru. Mijenja stranku, bolje rečeno pokušava promijeniti stranku, ali samo onaj uhljebnički, klijentelistički, interesni, nepotizmom opterećeni dio, dok onu gladnu, blokiranu razočaranu struju odbacuje i okreće se tamo gdje mu aplaudiraju i veličaju.

Kažu da je Plenković je čovjek dijaloga, istina samo kad njemu odgovara i kada taj dijalog pretvori u uvježbani diplomatski monolog kada nastupa po sistemu pričaj puno reci malo.
U narodu vlada apatija, defetizam, svaka druga odrasla osoba je na antidepresivima. More blokiranih u raljama interesnih skupina, gladnih i razočaranih ljudi, tisuće onih koji svoj spas traže širom svijeta.

Narod jedinu utjehu pronalazi u crkvi, u istoj onoj crkvi s kojom je Plenković ušao u otvoreni rat. Očito su Plenkoviću važniji glasovi istomišljenika iz miljea u kojem je stasao nego onih koji čine državu, a državu čini narod, narod koji nestaje, a kad narod nestane nestaje i država.

Sve je očitije da će narod početi govoriti stihove iz Internacionale- Vi sužnji koje mori glad i da će prosvjedi postajati sve češći jer na dosadašnje Plenković ne reagira, možda bi reagirao da ih napravi ljevica.

Ratifikacija IK u Saboru nije ništa drugo nego jedina velika farsa u režiji HDZ-a i Plenkovića. Naivni Hrvati nasjeli su na demokratsko ponašanje članova HDZ-a kod glasanja. Nitko od onih koji su bili protiv nije spreman mijenjati stranku i mijenjati situaciju u državi. Možda su neki pokušali ostvariti neku bolju poziciju u budućoj raspodijeli snaga, no niti jedan od njih nema snage niti želje reći dosta i suprotstaviti se stranačkoj vrhušci. Upravo ti koji su bili protiv trebaju Plenkoviću da kod sljedećih izbora kupe glasove onih nezadovoljnika no promjene će se dogoditi, one se moraju dogoditi i neće doći od aktera iz Sabora već iz pozadine iz baze.

HDZ se mora spasiti, ne dozvoliti još jedno posrtanje jer nitko dva puta uskrsnuo nije pa neće ni HDZ. Onaj tko dođe na čelo HDZ-a imat će samo jedan zadatak, očistiti stranku od interesnih, klijentelističkih rodbinskih i prijateljskih struktura. Provesti lustraciju stranke i marginalizirati najveći dio sadašnje vrhuške počevši od čelništva, zastupnika u Saboru do najnižih raznima ustroja.

Vrijeme je za restart.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni i za izvaninstitucionalnu borbu?

Objavljeno

na

Objavio

Nove okolnosti traže nove ljude, nove političke vođe naroda, naroda suočenog s prijetnjom nestanka

Prigodom prve obljetnice smrti predsjednika mr. Mate Bobana otkriven je spomenik u obliku stećka sa stablom potomstva Mate Bobana s jedne strane i s likom vile Svetigorke Hrvatice na pročelju. Spomenik je rad akademskoga slikara Anđelka Mikulića. Na stećku stoji urezan tekst fra Ante Marića:

U KRATKOM ŽIVOTU DICU DICE SVOJE UGLEDAH I MIR NAĐOH NA SVOM PLEMENITOM JA MATE BOBAN SIN STIPANA JURE I MATE MOLEĆI SVETOG STIPANA PRVOMUČENIKA ZA POKOJ NEPOMUĆENI PO TKO ZNA KOJI PUT ZLOTVORI UDARIŠE NA SVE HRVATSKO NAROD HRVATA HERCEG BOSNE PRVAKOM ME UČINI OSNOVASMO HRVATSKU REPUBLIKU HERCEG BOSNU I VOJSKU SLAVNOG HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE KRVLJU NAJBOLJIH HRVATSKIH SINOVA U LJUTIM BOJIMA SAČUVASMO OD SAVE DO SINJEG JADRANA ZEMLJU JEZIK IME SVETO HRVATSKO KATOLIČKO DESNICOM SVOJOM HRVATSKOM NARODU ZLA NE UČINIH RIČI I BILIGA NAJMANJEG PROTIVU HRVATA ZABILIŽIO NISAM VILA SVETIGORKA HRVATICA SVIDOKOM MI NA GROBU I MOJIH VITEZOVA STOJI MRTVE NAS ŠTITI VISOKO DRŽEĆ ŠTIT HRVATA MAČEM ĆE PRIT BUDU LI NAS POPIRALI ZORIT ĆE NAM ZORE ZBRAJAT DANE U VRIME VRIME U VIČNOST ZA BESMRTNI ŽIVOT HRVATSKE ZEMLJE HERCEG BOSNE

Zaista, naša djeca i unuci trebaju ove riječi znati naizust znati i u srca urezati!

„Krvlju najboljih hrvatskih sinova u ljutim bojima sačuvasmo od Save do Sinjeg Jadrana zemlju, jezik, ime sveto, hrvatsko, katoličko“ (…)

Za besmrtni život hrvatske zemlje Herceg Bosne!!!

Hoće li naša djeca znati sačuvati, razgovorima, pregovorima, umijećem mogućeg, u danim okolnostima, u novim vremenima, na istim prostorima, blago koje im očevi označiše svojom krvlju, svojim kostima?

Stoljećima narodi čekaju vođu koji ih je spreman povesti na put ostvarenja snova, u Slobodu. Moderna vremena s novim komunikacijskim kanalima, u novoj, potpuno drugačijoj dimenziji značenja pojmova „neovisnost“, „suverenost“, možda skraćuju taj period na pola ili na četvrt stoljeća, ali je važno da potomci ne izgube dušu duše nacionalne, bitak naroda, svijest o potrebi samobitnosti, samostojnosti, čvrstu nit, poveznicu s precima koji ih zadužiše.

Je li današnji naraštaj hrvatskih političara u BiH sačuvao instinkt za samoodržanjem, prepoznaje li znakove vremena i hoće li, kada opet uskoro bude trebalo, znati stati i ustati? A trebat će! Jer za o(p)stanak nam nisu dostatne deklaracije, prkos i ponos, sjećanja i uspomene, pjesme, tradicija pa ni čuvanje samog jezika kao zadnjeg bitka nacije.

U zrelim nacijama o tomu brinu instituti, vijeća intelektualaca, ratni i politički veterani, a narod kojega su u hodu k Slobodi zaustavili prije nego je prohodao, nema organiziranu misleću logistiku, nema svoj „think tank“, a u BiH ni svoju kakvu-takvu vojsku. Što nam preostaje? Od onih koji su svojim odlukama uveli kršenje mirovnih sporazuma kao pravilo, od onih koji su na najbrutalniji moguću način smijenili stotine hrvatskih političara u BiH, tenkovima „uvodili red“ u bankarski sustav opet samo jednog naroda, od onih koji ni u mirovini ne miruju nego se otvoreno miješaju ne samo u pitanja unutarnjeg uređenja BiH nego se drznu držati lekcije Europskoj Komisiji i euro-parlamentarcima, očekivati da se pospu pepelom i priznaju svoje grijehe, da konačno shvate u kakvoj su to državi „uvodili red“ zadnjih četvrt stoljeća. Oni ne odgovaraju nikomu, osim možda nekim nevidljivim a moćnim svjetskim nad-vladama, sotonskim krugovima kojima odgovara zadržavanje kriznih područja u kojima po potrebi mogu lako izazvati nove sukobe i ratove. Stoga su jadne, čak i navodne hrvatske „javne“ medijske kuće koje Petritschu, Bildtu, Schwarz-Schillingu i Inzku daju toliko medijskog prostora i predstavljaju njihovo mišljenje kao referentno kada čak i bošnjački neupitni intelektualci sami komentiraju zadnje izbore kao nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem narodu. Na koncu i Miroslav Lajčak, jedini od „visokih predstavnika“ koji se usudi imati drukčije mišljenje, pokazuje nerazumijevanje Daytonskog sporazuma kada kaže da je u slučaju #sejdokomšić prekršen samo duh, ali ne i slovo mirovnoga Sporazuma.

Dobro je da su hrvatski euro-parlamentarci postigli konsenzus, još bolje je što, inače Briselu do kraja odana, trenutna hrvatska vlast i dalje ustrajno brani prava Hrvata u BiH, ne samo na nacionalna nego i na temeljna ljudska prava – birati i biti biran. Dobro je da su i službene strukture katoličke Crkve u BiH suglasne bar kada se govori o minimumu prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Dobro je što je trenutni vođa Hrvata u BiH, kakogod ga doživljavali i štogod o njemu mislili, proširio krug zajedničkog djelovanja izvan i iznad Hrvatskog Narodnog Sabora, djelujući kao hrvatski politički blok. Još bi bolje bilo kada bi se jedni, drugi i treći uspjeli dogovoriti o konkretnom, jasnom političkom stavu, koji ne bi bio usmjeren protiv nikoga i kojega bi onda branili pod svaku cijenu.

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni za izvaninstitucionalnu borbu?

Pitanje egzistencije, strah od gubitka ionako teško stečenih pozicija ili običnih poslova, je razumljiv i donekle prihvatljiv argument, bar kada govorimo o Hrvatima službenicima i zaposlenicima ministarstava, agencija, ureda, instituta itsl. u Sarajevu ili Mostaru. Razumjeti je donekle i političke „uhljebe“ koji nisu sposobni ništa drugo raditi kako bi sebi i obitelji osigurali egzistenciju. Ali, dolazi vrijeme kada će biti teško ostati principijelan do kraja i zadržati takve pozicije i pojedinačne beneficije. Jer, znamo već iz prijašnjih iskustava, u slučaju principijelnog stava o ne sudjelovanju u vlasti dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, ostavlja se „prazan“ prostor koji će Bošnjaci opet popuniti „lojalnim“ Hrvatima, a takvih se uvijek nađe.

Prva „pragmatičarka“ koja floskulom o „politici kao umijeću mogućeg“ govori upravo o očekivanom egzistencijalnom strahu ili uhljebničkoj paranoji, dosadašnja Čovićeva ministrica obrane BiH, Marina Pendeš je bila (ne)očekivano iznenađena što joj se zamjeri salutiranje nametnutom članu Predsjedništva Komšiću koji je na sporno postrojavanje OS BiH došao umjesto Dodika (koji ne drži do tog Dana, 25. Studenog, valjda obilježavanje ZAVNO BiH?).

Najprije je izjavila: “Politika je umijeće mogućeg, a politika u Sarajevu umijeće političkog preživljavanja, barem što se hrvatskog naroda u BiH, osobito u Središnjoj Bosni, tiče, a takve impulzivne i instant reakcije i blokade nas mogu samo odvesti u veću propast i ponor. Takve smo scenarije već imali i znamo svi kako smo prošli kao narod” – rekla je tada Pendeš a onda se ispričavala brojnim hrvatskim braniteljskim i studentskim udrugama koje su joj zamjerile prerano „legitimiranje“ Komšića kao „našeg člana Predsjedništva“. A sam Komšić je reagirao izjavom, bolje reći prijetnjom Hrvatima Središnje Bosne: „ Ako se ovo nastavi Hrvati u Središnjoj Bosni će biti glavne žrtve“.

Druga „pragmatičarka“ je ministrica vanjskih poslova u Vladi RH, Pejčinović Burić koja je o izboru Komšića i daljnjoj suradnji s njim kao nametnutim „hrvatskim“ članom Predsjedništva BiH, u izjavi za Hrvatski Radio, kazala otprilike da se čudi nekim njegovim izjavama nakon izbora, ali da se nada da će suradnje biti jer je mora biti.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković je odmah nakon usvajanja Deklaracije o Hrvatima u BiH, na sastanku Vijeća Europe u Briselu, dobio otvorenu potporu deset europskih zemalja, među kojima su Austrija, Italija, Grčka, Slovačka, Sam Plenković kaže da je kolegama na Europskom vijeću rekao da govori kao najveći zagovornik BiH, “da se nitko nije više zauzeo za napredak BiH prema EU-u i tako ćemo i nastaviti”, te je dodao „Signaliziramo da imamo problem koji se može prilično jednostavno riješiti i da dođe do konsenzusa oko promjene izbornog zakona. Stvar je jasna”, istaknuo je Plenković. A ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je kazala da je priključenje balkanskih zemalja prioritet EU. I ona se slaže da se promjene izbornog zakona u BiH moraju što prije donijeti.

Međutim bit će uzalud i Plenkovićevo ustrajno i argumentiramo zalaganje (ako ništa) bar za povratak na izvorne osnove Daytonskog sporazuma, bit će uzalud i Čovićevo balansiranje između Dodika i Izetbegovića, i „ostajanje na terenu“ kao i eventualni bojkot sudjelovanja u vlasti, ako kao narod nismo spremni dosljedno do kraja braniti svoja nacionalna prava u BiH i na BiH. Ako nismo spremni zbog toga podnijeti nova kažnjavanja političara, i ako treba nove sankcije ionako razbijenom gospodarstvu.

Pravo je dakle pitanje jesmo li kao narod konačno zreli za svaki mogući scenarij pa i izvaninstitucionalni otpor. Jesmo li spremni riskirati pozicije i ako bude trebalo podnijeti načelne ostavke na dobro plaćene funkcije? Jesu li pojedinci spremni prigušiti vlastiti ego i povući se iz politike ako se procjeni da je to jedini način izlaska iz zatvorenog kruga? Ne vjerujte onima koji kažu da nema osoba spremnih preuzeti rizik vođenja naroda do konačne slobode i rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ima ih! I nisu opterećeni ni komunističkom ni kriminalnom prošlošću. I ne boje se! Samo im treba otvoriti vrata, pustiti ih da se predstave narodu i povedu svoj narod iz „ropstva nemila“.

(MM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari