Pratite nas

Kolumne

Ante Rašić : Vrijeme je za poker

Objavljeno

na

Tomislav Karamarko čeka 28 svibanj i sabor HDZ-a, odabir novog vodstva stranke da odluči na koji način će prekinuti ovu agoniju. Da li će to biti preslagivanje ili novi izbori uopće nije toliko bitno, koliko je bitno u ovoj situaciji izaći kao pobjednik i povratiti poljuljano članstvo i simpatizere stranke.  Svima je jasno da je sadašnje stanje jednostavno neizdrživo i da nitkome ne donosi dobro, no izuzetno je važno na koji način prekinuti agoniju i koja strategija izlaska iz svega ovoga je najbolja za stranku ali i za državu.

[ad id=”93788″]

                Postoji izlaz, koji je u politici napravilo jako malo političara ali koji iziskuje veliku hrabrost, spremnost na rizik i koja se može pokazati kao dobitna kombinacija, a to je izlazak senior partnera iz vlasti. Jednostavno Karamarko i svi HDZ-i ministri daju ostavku i prisile  MOST i predsjednika Vlade na rekonstrukciju Vlade bez njih. Na prvi trenutak izgleda rizično, no ako se analizira politički trenutak,  situacija kod protivnika i situacija kod junior partnera ne nelogičan i sa gledišta psihološkog učinka , izuzetno dobar i koristan potez.  Dobar i koristan prije svega jer je HDZ taj koji skida odgovornost sa sebe za sve što se događalo, vraća popularnost i indirektno svaljuje odgovornost za to na MOST kojem to najveći broj njihovih preostalih birača, a to je u ovom trenutku onaj protestni desno orjentirani dio, jer je lijevi već otišao od njih u onom trenutku kad su otklonili suradnju sa SDP-m, neće oprostiti.

                Izlaskom HDZ-a iz Vlade, MOST i Orešković se stavljaju u situaciju da moraju sastaviti Vladu bez HDZ-a i tražiti podršku u Saboru te igrati na kartu manjinske Vlade ili zatražiti suradnju od SDP-a i Milanovića , na što Milanović neće htijeti pristati, odnosno postaviti će im uvjete na koje oni ne mogu pristati ili zatražiti izglasavanje povjerenja Vladi, ali kojoj Vladi ako nema 2/3 članova. Kako god se okrene Karamarko je taj koji ima najjače karte i može voditi igru jer tada je prijetnja izvanrednim izborima direktna i tek tada postoji mogućnost preslagivanja saborske većine i mjenjanja sastava Vlade, de facto  formiranje nove Vlade sa Karamarkom kao premijerom.

                Situacija sa SDP je kaotična bez obzira koliko to drugovi pokušali prikriti, a raspuštanje Splitskog organizacije i eliminacija Baldasara, a vrlo je izgledno i Zagrebačke organizacije i konačni obračun sa Bernardićem i Ostojićem, jer se samo na taj način mogu rješiti Bernandića i spriječiti ga da se kandidira za Gradonačelnika Zagreba kao kandidat SDP-a, odnosno otvoriti put ka kandidaturi Orsata Miljanića. Vjerojatno se Milanović sprema to napraviti i Komadini, a sve to će zasigurno rezultirati velikim potresom i još jednom socijaldemokratskom strankom u Hrvatskoj.

                Zato sačekajmo da nakon sabora HDZ-a i izbora čelnih ljudi stranke Tomislav Karamarko pokaže svoje aseve.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe

Objavljeno

na

Objavio

Laž i licemjerje imaju svoju cijenu; sjetimo se samo popuštanja nacizmu i fašizmu 30-ih godina prošlog stoljeća kad je Europa godinama samo slijegala ramenima, a neke su izrazito demokratske zemlje poput Velike Britanije čak salutirale rastućem nacifašizmu vjerujući da je to napredak, nadajući se da zlo neće baš na njih udariti.

I još gore od toga: demokratska je Europa dopustila da se dva zla spoje u jedno i 23. kolovoza 1939. godine, potpisan je sporazum Hitler/Staljin. A onda je uskoro došao kraj lažima i opaka je istina došla na vidjelo – zlo se ne da umilostiviti, ni na jedan način odobrovoljiti. Naime, početak Drugog svjetskog rata razotkrio je svu pogubnost ugađanja zlu; milijuni su poginuli za licemjerje malobrojnih, jer je demokratska Europa početkom 30-ih željela biti velikodušna i puna razumijevanja prema nacifašizmu, snishodljiva prema rastućem zlu.

Ponavljanje stare pogrješke

Danas je Europa u sličnoj poziciji, na najboljem putu da ponovno plati puni iznos za svoju „velikodušnu“ i nepotrebno naivnu useljeničku politiku prema muslimanskim izbjeglicama, da bude kažnjena (kao i svi njezini građani) za krivu procjenu svojih intelektualnih kapaciteta, kao i za društveno pomodarstvo svojih političkih elita. Ako kojim slučajem dođe do novog rata, taj će se rat voditi bez odora, poput šaha, samo do istrebljenja – samo s crnim i bijelim figurama, otkrivenim licem.

Europljani, a naročito europski političari, imaju dva lica: javno i privatno pa kad se, na primjer, Angela Merkel čudi mladim njemačkim obiteljima koje sa svojom dječicom marširaju uz njemačke neonaciste, ona je samo neiskrena. Odgojena je u jednoumlju DDR-a i dobro zna kako stoje stvari s ideologijom i nasiljem. Ali ni najmoćnija dama svijeta nije slobodna iznijeti svoje iskreno mišljenje, jer se plaši novinara: a sad joj, prema svemu sudeći predstoji kraj političke karijere i njemačkog „Führera“.

Zaista, a teško je govoriti iz današnje perspektive, zlo poznajemo po njegovim učincima – put do pakla je popločan dobrima namjerama – stoga će povijesni sud Angelu Merkel i njezinu povijesnu ulogu suditi kao što je sudio Hitlera; i dobit će sličnu, ako ne identičnu presudu. Političari nisu vladari, nego sluge svojih ambicija.

ISIL je učenik totalitarnih režima i njemačka kancelarka zna o čemu je riječ i kako to ide, ali to ne govori pred kamerama. Kad ne bude ISIL-a, bit će netko drugi, po metodama i zagriženosti još gori. Sve je to poznato i francuskom predsjedniku Macronu; Marseille, na primjer, više ni po čemu nije europski kršćanski grad, izgleda zastrašujuće, apokaliptično, ali se i francuski predsjednik ponaša kao da se ništa strašno u njegovoj zemlji ne događa.

Predsjednici i premijeri EU slično se ponašaju kao francuska i britanska vanjska politika prema Hitleru i Mussoliniju sve do pred Drugi svjetski rat – jednostavno ne žele vjerovati svojim očima i ono što im razum govori. Plaća se tako cijena demokraciji – uvijek postoji sljedeći mandat i birači – a pomodarstvo, podebljano i dokapitalizirano Sorosevim i njemu sličnim financijerima, nas (odnosno pomodnike svojstvene svim dobima ljudske povijesti) „uče“ humanosti, toleranciji, inkluzivnosti, ma i pod cijenu vlastite propasti.

Put ka kolektivnom samoubojstvu

Nakon što se godinama pasivno, zapravo ponosno prepuštala kolonizaciji islamista te olako shvaćala opasnost od već ugrađenog islamističkog militarizma, nakon što je desetljećima, a posljednjih godina napose prihvaćala biti sponzorom stranom tijelu koje nije nikad željelo sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma – muslimanima koji ne pripadaju judeokršćanskoj uljudbi, ali bi rado uživali u njenim plodovima, marljivosti i kreativnosti – Europa se našla na raskrižju te mora odmah i bez odgađanja odlučiti, poduzeti radnje i mjere. Možda je, danas, ipak prekasno.

Nije riječ o islamizaciji Europe, nego o kontaminaciji oboljelim svjetonazorom, o terorizmu koji se svaki sat slijeva u Europu. Naravno, Europa može nastaviti s pomodnom velikodušnošću i sebi u toploj kupci “prerezati vene” te gledati kako život iz nje polako istječe, ili se konačno trgnuti i na svaki način obraniti svoj sustav vrijednosti, državljane i teritorij?

Ako nastavi sa starom useljeničkom politikom, Europa ide ka kolektivnom samoubojstvu, u tiho gašenje. I bez obzira na teror islamista, Europa je još krcata lažnog dostojanstva i licemjerno poštuje prava i pravila koja je sama izmislila i koja sada zloupotrebljavaju drugi, a sve u želji da se učini još „boljom“ i „velikodušnijom“. Najstarija velika svjetska kultura je opasno načeta, ali ne islamistima, oni su samo osjetili slabost i čuli zov europskih intelektualista i lažnih čovjekoljubaca. Oni su ugrozili Europljanina, a Europi oduzeli dušu prepuštajući je imigrantima.

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe, na Sredozemlju isto kao i na grčko-makedonskoj granici, u Calaisu i svim lukama EU. Pod krinkom teških životnih uvjeta i građanskog rata, uz pomoć živog zida od tisuća djece, dan i noć teče rijeka imigranata (ne)jasnih ciljeva kroz cijelu Europu, kapilarno do svakog europskog kutka. Nema granica, pogranične policije, nema kontrole dokumenata i zdravstvenih certifikata, rampe su dignute i svi su zakoni o prelasku granica suspendirani; ne zna se tko useljava, ljudi bez identiteta hrpimice ulaze i Europa, ta ista Europa o njima ne zna ništa. Ovo je agresija na europsku demokraciju, europsku kulturu, odnosno europski, zapadni i kršćanski način života.

Europljani moraju imati uredne osobne dokumente ako žele putovati Europom, o svakom se Europljaninu sve zna i zato je Europa dosta sigurna. A sada tisuće i stotine tisuća potencijalnih ISIL-ovaca korača u koloni prema EU i raspoređuje se prema već pripremljenim planovima; među njima su možda i oni koji su iščupali Tomislava Salopeka iz automobila, zavezali mu ruke, izgladnjivali i tukli, možda i ubojica koji je jadniku odrubio glavu? Svi zatvori i psihijatrijske ustanove su ispražnjene i mili u bolji život. Gdje je sada empatična hrvatska javnost i novinarska sućutnost? Europski je Janus dobio treće lice; lice prijetvornosti, himbe, licemjerja, a sve zbog „viših“ ideala ili tobožnje ljudskosti.

Smeta im znak križa i svinjetina

Na granicama nema nikakve kontrole, nemoguće im je saznati identitet. Islamističkim militantima djeca ne znače ništa, ni svoja ni tuđa. Nije li dovoljno prisjetiti se atentatora/atentatorica i njihovih ciljeva? Hamas iz dječjih vrtića ispaljuje rakete na Izrael i koristi djecu kao živi zid za svoje teroriste. Arapski sedmogodišnjaci puštaju zmajeve na izraelskoj granici koje vjetar nosi na izraelsko tlo; i kad dotaknu tlo dolazi do zapaljenja, i gore hektari i hektari. Ali ima gore: činjenica da muslimanski imigranti odbijaju pomoć Crvenog križa dovoljno govori kakva opasnost ulazi u Europu, njima se gadi sve što je križ, čak kad im križ spašava život, ili možda ne smiju primiti pomoć?!

Znači li to da će dolaskom u Europu zabraniti, križeve, zvonike, crkve, crkvena zvona? Doduše, križ su pokušali zabraniti i bez migrantske primjese, „ljevičari“ i „slobodoumnici“ sviju vrsta. A nitko ne želi kazati zašto? Jer, katolici (križ) su branili Europu od Osmanlija, Hrvatska je imala tu nesreću biti preziđem kršćanstva, dok su protestanti rovarili iza leđa „reformirajući“ na čelu s Lutherom. I danas se isto ponavlja; Bavarska (katolici) odbijaju migrante, a njemački sjever na čelu s Merkel (protestanti) rovare i sabotiraju. Povijest čovječanstva jest povijest vjere.

Sad je valjda jasno zašto je, na primjer, od 30 gumenjaka koji plove prema grčkim otocima samo jedan rasparan nožem? Da bi skrenuo pozornost i zabavljao grčku obalnu stražu i bio spašavan, kako bi ostali 29 mirno stigli na svoje odredište. I nije to spontani dogovor tko će namjerno probušiti svoj gumenjak, nego naređenje, vertikalna subordinacija, isto kao odbijanje iznemoglih i potrebitih da uzmu pomoć Crvenog križa. Uzeli bi, ali se plaše pravovjernih ISIL-ovaca među njima. Muslimanska invazija na Europu je vojna operacija koju vode ISIL te obavještajne službe Turske i Irana. Zato među imigrantima ima visok postotak mladića i mladih muškaraca.

Europski su političari teško pogriješili u svojim procjenama i krivotvorenom dobročinstvu; ovako otvarajući granice posve su pokleknuli pred svojom pogreškom. Pristali su na sva zla što ih ISIL-ovci rade u svom „kalifatu“: na pljačke, silovanja i ubojstva. Europska politička i intelektualna elita pristala je vođenim hordama otvoriti gradska vrata i svojoj umišljenosti žrtvovati cjelokupno europsko stanovništvo, njegov svjetonazor i kulturu življenja.

Neukusne usporedbe s hrvatskim prognanicima

Zašto među sirijskim izbjeglicama nema Kurda? Oni ne bježe nego se bore za svoju zemlju, buduću državu, njima je jednako teško pod Asadovim režimom kao i pod Turskim, a da ne spominjemo borbe s ISIL-om, ali za Kurde nema uzmaka i bježanja dok se država ne napravi. Zašto zapadna saveznica Saudijska Arabija nije primila svoje „sunarodnjake“, a ima itekako kapaciteta? Jer znaju s kim imaju posla; oni su ipak zapadni muslimani, dakle prema islamskom pravovjerju – nevjernici, heretici i izdajice vjere.

Novinari su opet pokazali da su pravi agitatori tragedija koji žive od sablazni i nasilja. Vidjeli smo ih za vrijeme Domovinskog rata, osjetili njihovu želju da se Hrvatska udavi u vlastitoj krvi, uočili smo njihovo navijačko novinarstvo, doušnički zdrug oko HND, stožera jugonostalgične doušničke mreže.

Dovoljno je znati tko im je predsjednik i dopredsjednik. I za imati malo mira, ne će biti druge nego uskoro objaviti listu novinara doušnika, njihovo kodno ime i po kome/čemu su radili. Zbog njih ljudi ne govore ono što misle, zbog njih su mediji dno dna, a sada u izbjeglicama na hrvatskoj granici, zajedno sa svojim urednicima i šefovima u sjeni, vide mogućnost novog kaosa i novog načina da se naudi Hrvatskoj i sukladno tome djeluju. Nije poznato da je i jedan od novinara otišao u Srbiju ili Makedoniju i za sebe priskrbio i udomio makar i jednog migranta.

Zato je odvratna i neukusna njihova usporedba hrvatskih prognanika – onima koji su za vrijeme srpsko-četničke agresije na Hrvatsku bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inozemstvo – s muslimanskim izbjeglicama iz Sredozemlja, Iraka i Sirije.

Hrvatski su građani odlazili u inozemstvo s urednim dokumentima, najčešće na poznate adrese svojih rođaka i prijatelja, a granice su prelazili regularno i uz uobičajenu graničnu kontrolu. Istina, Europa je imala razumijevanja za patnje hrvatskog naroda i pomogla je, ali je isto tako činjenica da Hrvati nisu po Europi počinili niti jedan teroristički čin.

Nisu se po Europi šetali s vatrenim i hladnim oružjem i ubijali i terorizirali svoje domaćine! Hrvati koji su nakon Domovinskog rata nastavili živjeti u EU, dobro su se integrirali te svojim školovanjem, znanjem jezika i radom zahvalili domaćinima na pomoći i gostoprimstvu kad je bilo najteže.

Plenkovićeva Vlada vodi veću brigu o migrantima nego o svojim građanima

Vlada Andreja Plenkovića vodi veću brigu o muslimanskim migrantima nego o svojim građanima, Hrvatima koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom? Hrvati ne napuštaju svoju domovinu u stampedu bez dokumenata, već s urednim dokumentima i ugovorima s inozemnim poslodavcima; sve redom školovani ljudi, mnogi i s radnim iskustvom.

Za mandata ove Plenkovićeve vlade Hrvatsku dnevno napusti 150 radno sposobnih, školovanih Hrvata u potrazi za boljim životom. Nemaju li svi oni prioritet pred svakim strancem, pa bio on i na križ alergičan islamski militarist?

Što su islamisti dobroga donijeli Europi nije retoričko nego vrlo konkretno pitanje? Svakodnevni terorizam i pojačane policijske i vojne mjere, to svakako. Danas su veliki europski gradovi izgubili svoj europski identitet. Nije li dovoljno vidjeti sudbinu Palmyre i poruku koja se šalje Europi; stari grad spomenik srušen do temelja. Taj grad nema nikakve veze ni s kršćanstvom ni s islamom, njegovo rušenje je bez presedana u ljudskoj povijesti, što li su tek namijenili kršćanskim gradovima?

U BiH je između deset i pedeset  tisuća  migranata, Bog ih ne može pobrojati jer borave po džamijama pod patronatom svoje muslimanske subraće. Na albanskoj granici čeka 120 000 migranata. Vjeruje li tko u sposobnost albanske policije i vojske da će ih moći zadržati? I gle „tajminga“; Hrvatskoj počinje, po svim parametrima, najuspješnija turistička sezona od samostalnosti, a migrantska horda dolazi.

Dubrovnik, Zadar, Trogir, Šibenik, relativno su mali gradovi; neka samo (!) tisuću migranata bude smješteno u njih; brojka odmah prelazi 10% domaćeg stanovništva i nastaju ogromni problemi. Pritom dodati turiste koji su u Hrvatsku došli upravo kako bi se odmorili od kalifata uspostavljenih u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji – dobijemo kaos, upropaštenu sezonu i posljedično tomu – gospodarski te ekonomski slom države.

Kad će napokon licemjerni europski intelektualci i političari dati svoj pristanak da se Europa napokon počne braniti od ugroze kojoj je izložena? S druge strane, glave hrvatske političke vrhuške ne smiju stalno pogledavati prema Bruxellesu i slijepo pratiti naredbe „iz centrale“. Ako komu već nije jasno, „stare“ stranke desnice ili desnog centra diljem Europe propadaju zbog svoje sulude migrantske politike te ih zamjenjuju nove kao u Poljskoj, Njemačkoj ili Francuskoj.

S druge strane, iste te stranke u, primjerice, Mađarskoj ili Austriji (i Bavarskoj), su oslušnule bilo svoga puka i zato neprikosnoveno vladaju svojim zemljama. Formula za ostanak na vlasti je vrlo jednostavna: štiti državne interese i brani interese svoga puka. Ujedinjeni europski emirati nisu u interesu ni jedne europske zemlje; a turizam je jedino od čega Hrvatska živi – dokle će se svi praviti ludi?

 

L. C. / hrsvijet.net

 

Viktor Orban: Migranti su muslimanska invazivna sila

 

 

Merkel na rubu očaja: Azilantska kriza može srušiti EU!

 

 

Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Živičnjak i Ivanjek – Dvije antifašističke čestitke crvenom fašizmu

Objavljeno

na

Objavio

Maceljske žrtve i biskup Carević u raljama režimlija Bandića i Stazića

Svake godine početak pune turističke sezone, „full of life“, obilježava se 22. lipnja Danom antifašističke borbe. U odnosu na bivšu Jugoslaviju, pomak je to od mjesec dana!

U njoj se nakaradni „Dan ustanka naroda Hrvatske“ obilježavao 27. srpnja, kad su godišnji odmori već bili u punom zamahu. Zagrijavanje za 22. lipnja počelo je i ove godine, dakako, na vrijeme.

Bandićevim šminkanjem Titove fontane, Stazićevom ocjenom o pomanjkanju temeljitosti crvenoga fašizma, izborom Marasa za zagrebačkoga sekretara Partije, ali i HRT-ovim izgonom govora o istraživanju Jasenovca s „uklanjanjem“ Karoline Vidović-Krišto i Igora Vukića iz vidnoga polja pretplatnika i gledatelja ove dalekovidnice okupirane velikosrpskom, jugokomunističkom i rodnom ideologijom.

HDZ je pritom proslavio još jednu obljetnicu osnutka s koje je plenkijat poslao poruku uznemirujućega sadržaja kako stranka ide točno tamo gdje je Tuđman htio. Zgoljna laž! Ni stranka, niti Hrvatska već osamnaest godina sigurno ne idu Tuđmanovim putom.

Njemačka je 22. lipnja 1941., povijesnoga podsjetnika radi, prekršila dotad „stabilni“, „u okviru europskih okvira“ koalicijski sporazum s Rusijom („Sovjetskim savezom“). Hitler i Staljin od prijatelja postaše neprijateljima. To je toliko razljutilo ovdašnje malobrojne komuniste, da su ustali protiv ideje samostalne hrvatske države, a za ideju obnove Jugoslavije.

Ustaše i četnici, još prije 10. travnja!, nadajući se kako će u nastalom metežu Drugoga svjetskoga rata uz pomoć talijanskoga fašizma, potom i ruskoga komunizma, ostvariti veliku Srbiju. I ostvarili su je, zajedničkim snagama s komunistima, pod europski prihvatljivim imenom Jugoslavija (danas Zapadni Balkan).

Kad se pak devedesetih godina u Europi raspadao komunistički sustav opet su komunisti i velikosrbi bili u koaliciji, ali su pritom popušili Jugu. U posljednjih su se 18 godina ovdje odlično konsolidirali u monolitni režim. Guše državu i dave naciju. Antifašistički. Komunistički. Velikosrpski. Totalitarno.

Aktualni režim nema hrabrost Frana Živičnjaka

Od 1990. koliko-toliko može se, relativno slobodno i s puno opreza (radi se o glavi!), govoriti o razgradnji mitova i otkrivanju masovnih zločina na kojima je počivala Jugoslavija. Udruga Macelj 1945. objavila je četvrto, dopunjeno, izdanje Frana Živičnjaka „U vječni spomen“ – na hrvatske vojnike, svećenike, franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj sv. Križa Začretje i Orosavju.

Odmah po demokratskim promjenama šutnju o masovnom, planiranom, izvršenom i prikrivenom zločinu u Maclju, gdje je pobijeno oko 12.000 ljudi od strane Titovih jugokomunista, prekinuli su zapisi Kronike Franjevačkoga samostana u Krapini i Frana Živičnjaka – preživjeloga svjedoka monstruoznih događaja. Međutim, „čini se da zbog živućih aktera i njihovih ‘zaštitnika’ još uvijek nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima“, piše u Predgovoru dr. Stjepan Kožul.

O sadržaju Živičnjakova svjedočanstva ne ću, osim da su u njemu pobrojena imena nekih od masovnih ubojica i lokacije stratišta. Knjigu trebaju više puta pročitati ne samo suvremeni sekretari Partije, već i oni koji smatraju da idu Tuđmanovim putom. Dakle, kompletan poredak. Naime: „Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer ‘osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima’, kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine“. (S. Kožul).

Ukratko: Na Maclju je istraženo tek nekoliko od oko 130 jama s posmrtnim ostatcima „narodnih neprijatelja“. Istraživanja su prekinuta čim su počela, jer se u samo dva-tri mjeseca pronašlo preko 1.100 žrtava crvenoga fašizma. Čini se da aktualni režim nema hrabrosti kakvu je imao Fran Živičnjak kad je 1998. otkrio istinu o svibnju i lipnju 1945. zakopanu u jamama Maceljske gore, koja je poslije masovnih zločina proglašena zaštićenim lovištem narodnoga heroja druga Tita.

Jedan od stupova aktualnoga režima iz zakonodavne vlasti, Nenad Stazić, saborski zastupnik SDP-a, godine 2018. unatoč šokantnim činjenicama drži kako crveni fašizam nije bio temeljit. Kaže: „Izgleda da u svibnju 1945.  posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“. S kojom bi brojkom nevinih žrtava bio zadovoljan? Za njega je masovno ubijanje – „posao“. Stazićeva izjava nije šlampava, ona je vjerna slika i prilika aktualnoga režima.

Život za narod – smrt u ime naroda

Prije nekoliko dana u Matici hrvatskoj predstavljena je knjiga autora Mirka Ivanjeka (r. 1950.) „Veliki petak 1945.“. Riječ je o suvremenoj hagiografiji. Romansiranom životopisu biskupa Carevića i kako stoji u Napomeni: „Imena su zapisana prema svjedocima i postojećoj literaturi“. Nije, dakle, riječ o fikciji. Ivanjek je za podlogu koristio provjerene činjenice i vjerodostojne dokumente.

„Autor je obradio i najdelikatniji dio Carevićeva života i s jednom lakoćom pobio sve neprijateljske klevete koje su biskupa pratile i zbog kojih je na kraju podnio ostavku na biskupskoj službi u Dubrovniku i povukao se u mirovinu.

Carević je bio doista vjeran sin Katoličke crkve i posve predan svojoj pastirskoj biskupskoj službi. Siromašni i gladni radnici kojih je u Splitu u kojemu je on razvio kao katedralni župnik veoma uspješnu karitativnu djelatnost, a slično je bilo i u Dubrovniku, u koji je došao 1929. god. kao dubrovački biskup, nezaposleni i siromašni ljudi nazivali su ga svojim ocem jer se za njih zauzimao i prikupljao materijalnu i svaku drugu pomoć“ (iz recenzije, dr. Mile Vidović).

Pod biskupstvom Josipa Marie Carevića „Dubrovnik je počeo disati novim, hrvatskim duhom“. Zbog toga se našao na nišanu beogradskoga poretka, kao i nešto kasnije nadbiskup Stepinac komunističkoga, ili biskup Košić današnjega. Naime: „Klevete protiv biskupa širili su ljudi iz Vlade u Beogradu, hrvatski srbofili, masoni, orjunaši i komunisti, a iz toga kruga ne smijemo isključiti ni neke ljude iz klerikalnih redova. Svi oni imali su zajednički cilj da se biskupa Carevića iz Dubrovnika ukloni“ (M. Vidović).

Akademik Stjepan Damjanović u recenziji, među ostalim, piše: „Opisujući Biskupov patnički život autor je stalno i uspješno isticao one povijesne silnice koje su se suprotstavljale temeljnim pravima hrvatskoga naroda pa bi pažljivi čitatelj ovoga teksta mogao dublje razumjeti povijest svojega naroda i jasnije prepoznati tko ga je htio ukloniti s povijesne pozornice i kako je to činio… Iz svake rečenice vidljivo je autorovo uvjerenje da je Katolička crkva uopće, i u hrvatskom narodu napose, bila ‘crvena krpa’ svim nositeljima nakaradnih ideologija i njezini su službenici jače nego drugi ljudi osjetili pesnicu onih koji su si umišljali – i koji si danas umišljaju – da povijest počinje s njima“.

Biskup je pod pritiscima godine 1940. podnio ostavku u dobi od šezdeset i dvije godine. Sklonio se kod nadbiskupa, blaženoga (ma, svetoga!) Alojzija Stepinca. Potom je otišao služiti u Hrvatsko zagorje, u Strmec, kao ispomoć župniku. Na Veliki petak, 18. travnja 1945. odvela su ga petorica Titovih crvenih fašista i ubila. Ni godine 2018. ne zna se gdje je grob Josipa Marie Carevića. Ali je poznato gdje je u Zagrebu 2018. obnovljena Bandićeva Titova fontana. I to je slika i prilika aktualnoga režima.

Ivanjekova knjiga je dobrodošla, kako ne bismo „zaboravili prošlost“ i bez spoznaje istine u njoj, poput bedaka, „okrenuli se budućnosti“. Premda smo uvjeravani od poretka, kako je baš taj put – ispravan put. Da ne kažem, Tuđmanov, onaj iz prvoga pasusa.

Biskup Carević dao je život za narod, a dobio smrt u ime naroda, kako i stoji u podnaslovu ove knjige izišle, što je za svaku pohvalu, u sunakladi ogranaka Matice hrvatske u Zaprešiću i Metkoviću.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori