Pratite nas

Kolumne

Antifa-čeverored: dva ćelava i dva s brcima

Objavljeno

na

Putujući u petak prema Plitvičkin jezerima, simpatična cura u pratnji, spomenila je kako se u seocu kroz koje prolazimo, rodila Jovanka Broz. Oči su mi tako naresle da je vozač skoro prikočija kad me pogleda u retrovizoru. Dodala je, nako, ka retorički

– vi svi znate ko je bija Josip Broz?

Ta dica imaju 12 godina, tila san vrisnit, zašto bi, za ime Boga, morala znati ko je bija najveći sramni izrod i krvnik njihova naroda?!? Umisto vriska, stisnila san knedlu u grlu, okrenila se natrag, vidila kako ju dica uglavnon ne slušaju i odlučila pustit buku da zatomi zvuk imena štrace s pundžom. Na nju san sama upozorila dicu i tiho promrmljala (čuli su me dva tri sica iza i, ako je virovat iskustvu, brzo se pronija glas što je Pavićka promrmljala – do zadnjega sica):

[ad id=”93788″]

dakle, vidili ste rodnu kuću srpske inačice prahistorijske sponzoruše koja je bila legalna ljubavnica desetom zločincu na svitu. I par njegovih bliskih ‘obaveštajaca’.

Moja Laura je samo digla obrvu – upitno ( ‘razrednice?’). Zdravstveni odgoj, rekla san – ne biti ka Jovanka Brozuša, ne, ne! Nastavili smo do spomenika Josipu Joviću. Zapalili sviće. U tišini šume i one božanske lipote kroz koju se jedva pomaljaju tihe sunčeve kapljice, pomolili se. Kratko sam rekla

– muž one štrace koju spomenusmo, kriv je za ovo. (Građanski odgoj.)

Ispričala im priču o Josipu. O krvavom Uskrsu. Slušali su. Hiperbučna gomila malešnih pubertetlija bila je čudno tiha. Skinili su pristojno slušalice. Kao da su se bojali da iz te šume ne izjuri neki pijani Martićev bradonja. Rekla sam im samo

– zahvalite dragome Bogu,  Josipu i svojim ćaćama što ćemo sad šetati ovom lipoton. Da su Brozovi naslidnici pobijedili, sad bismo priletili nekin avijonom priko Plitvica. I to je sve iz povisti što morate znat.

Analizirajte, jerbo interpretaciju teksta znate: tema, motiv, pjesnička slika, preneseno značenje, pouka, ideja. SDP sasvim solidno ustrojava Saurunovu (vojnik Stazić navodno će bit ‘promovisan’ u čin generala s lentom noge druga Tileta) vojsku i poentira na svakoj svađi unutar trenutne Vlade. U svojin redovima raspušćaju ogranke i ogrančiće. Neman ništa protiv. Nek ih sve raspuste. Pa ću ih zvat ‘raspušćenička stranka’. Kratica bi im bila identična ljubljenoj (tzv.) RS. Brutalno, bahato i bezobrazno se komentira svaki potez DK i Vlade, a onda uspoređuje s njihovima. Lukavo je to komunističko čmrljavo nasliđe – ne čini ništa javno, ne čini ništa glasno, samo čekaj u prikrajku svoju priliku i udri. To je pošten put. Drugarski.

Aj dobro, potezi Vlade i nisu za pohvalit se, pa mi se jope čini kako smo u predizborju u kojem se neko stalno skriva i muči, a kad ispali, ispali pogrješno. Ka Tomica Karamarko – uvjetujemo Mostu ovo i ono?!? Uvjetujemo 120 dana nakon formirane Vlade? Uvjetujemo ono što smo ‘dali’ i potpisali? Sve je to još uvik na ‘entu’ bolje od onizi prije. Nek ne radu ništa. Bar su još uvik jedini ‘naši’. Volila bi da se oglase. I da povataju više te ustaše o kojima arlauče oporba, majkumumilu! Ev’ i mene pripadaju otkad ih ka u Matrixu počeše proizvodit! Nije Karamarku, bidnu, zamirit. Jema malo dite, more bit da mala Kate jema grčiće pa je čovik nenaspavan i promaklo mu je sve oko Lozančića i ove smijurije sa SOA-om, ali neko ko je potpredsjednik Vlade i bivši šljaker tajnih službi, mora bi, pardon maj frenč, malkoc više znat o ciloj priči i bit uključen u nju:

ako nam oporba bira šefa SOA-e, a onaj prijašnji je bio direktna špija šefa sadašnje oporbe, koji vrag je ovaj nasljednik? Koga će taj špijat?

Slažen mozaik u glavuši i svašta mi pada na pamet. Al ću mučat. Premijer baulja u samo njemu znanoj lokvici informacija, a mediji zdušno podupiru raspad svega što u jednom trenutku zazvuči domoljubno i srčano. G. Lozančić i Zorangutan bili su u nježnoj vezi, tvrdi pricidnica. Ne znan kako drukčije nazvat ‘odnos’ u kojem je jedan nečiji osobni špijun i o svemu muči. Tajnom vezom? Zabranjenom vezom? Ili će nedorečena veza završit u Muzeju prikinutih veza, vidit ćemo.

Ostoja Ranković se odma oglasija. Bit će ga zapeklo što se jope spominje nesritna svastika i njegova loša režija. A mislija je najbolje. Partiji. Tiletu. Mislija je postat slavan. Najveća jubav Zorančetu. A štoš. Nike slave čoviku mogu i teret postat. Oće to kad glavni i odgovorni urednici misle kako se ljubaf kupuje na stadionu. A svi okolo maniti. Osim njega. Pripametnog. Pricidnica je, uglavnon, ispalila raketu, a dalje što bude. Dobila je nikidan izgon skupine ‘kulturnjačke’ scene vrištača i bukača na čelu s Margetićen i par šugica oko njega. Ošla da ju zavole. E, moja pricidnice, niko na silu ne će nikoga zavolit. Osiguranje joj je bilo takvo da im ne bi dala osiguravanje kokošiju moje matere kad naoštri nož. I kad je na sto metara vidljivo što se sprema. I perje bi im ofurila dok bi koji reagira. Strava je bila gledat.

Poslin je lipo govorila u Crnoj Gori. Nije jemala, Bože fala ti, trauma. Lipo ih je tamo nagovarala da ka naši veliki prijatelji uniđu u NATO. I pomalkoc u EU. Jerbo mi se obožajemo s njima. A oni obožaju Dubrovnik. I Prevlaku. NATO-u je oko toga sasvim svejedno. Kako god oni uniđu, unić će i Prevlaka i naša Boka pa se to sve računa ka jedan prostor. Geostrateški. Milo Đukanović je lipo ćakula, šarmantno. I svi su se smješkali. On, Pahor i pricidnica. Mislin da je Jaca Kosor taj dan dobila tri kile gledajuć sve na teveju. Pala je barenko tegla nutelle. Tako naša lipa pricidnica vaik o budućnosti.

A da se okrene bar na trenutak SADAŠNJOSTI, ako joj već nonići zapinju u prošlost; sadašnjosti u kojoj su okrenute sve otrovne strjelice udbinih prepisivača, i malkoc pronjuška – što se to događa, ne bi bilo zgorega. (I majketi, nek makne onog Očenašeka, uz svu recentnu sramotu, on progovara.) Usput, to je oni Milo Đ., isti što je izjavija kako voli da svi budu pušteni iz zatvora. I Fefelju čestita na slobodi. A štoš, drugo joko u glavi Srbije. Vaik.

U Hrvackoj inače svaka šuša more postat katica za dnevnu dozu jadna opanjkavanja. U zadnje vrime to postaju isluženi glumci, oliti dosadni voditelji koji, nakon što su ‘du’ov’to’ vodili neke emisije, i bacakali se u par filmova preplaćenih redatelja, misle kako su postali ‘lica s postera tinejdžerskih soba’. Rene (ako zvuči vrancuski i govori ka Vrancuz, mora da je Vrancuz) konačno dobija životnu ulogu u kojoj bi moga parirat Bredu Pittu kad bi bija zgodan.

Živiš u partizanskih 150 kvadrata, i moš, nako, iz dosade, promislit kako u njemu  more i šuma narest. Pa je tako, uz zamišljenu šumicu, u svoj sramni uradak (‘Mi Hrvati’) uvalija navijače ruskog Spartaka s nacističkom zastavom, slike poljskih, grčkih i ruskih huligana, zapaljene LGBT zastave iz SAD-a, i svašta nešto. I podmetnija. Namontira. Odasla poruku o ‘Hrvatima’, misleć kako je prvi koji se sitija uvalit ‘ono pod ono’. Malkoc mi ga ža. Baš je jadan.

Pa kud ne nađe jednog oriđiđu ustašu pored tolikizi što se sudaraju ceston, mila majko?!?

More bit da mu kosica pada u oči. Pa nije vidija. Svitujem mu da snimi antifa-pornić. Kad je mogla Sevkača, ko njemu brani? ‘Garantovana uspešnost u regionu’. Bracek blizanac mu je je ‘poznati’ Mile Kekin. Koji je opleja u majčici Srbiji po Hrvatima. ‘Ako govori ka Srbin, zvuči ka Srbin, mora da je Srbin’. Koji živi u Hrvatskoj. Jerbo četnik je vaik veći četnik kad je izvan čete. Bidan. Reka je da se želi vratit u doba Bate Živojinovića. Umislija kako je Walter ili onaj što pali Šteficu Cvek? Majkumu, odma mi Stazić na pamet pao. Kud ćeš jače vengo lojalac, eSDePeovac i Srbin k tome. Kekica je tri u jednom. Ka cilo antifa biračko tilo: gnuovsko-leteća garnitura vaik istoga scenarija koji je odavno napisan, samo se javlja u različitim varijantama.

Treći je nešto između muška i ženska. Jema tetovažu na nabildanim mišicama, brčiće i puno kose. U koju je Aca gledao gotovo pobožno. Ima je 12 godina kad je svatija bit Domovinskoga rata. More bit kako će postat autor novog ‘Mein Kampfa’ jerbo čini predstave di je dr. Franjo izjednačen s Hićom. Umjetničke. To je posebno naglasija. Dakuće su vengo umitničke. Abortivne. Ionako je nedavno izjavija kako ‘boluje od katoličke šoizofrenije’. Ae. Pa predlažen nikom dobrom katoliku da mu ponudi ličenje. Satirična san, jasno. Ako govori ko Podrepić, misli kao Podrepić, mora da je Orepić. Analizira je i on Hrvate. I podilija ih. Na sliji. Na velike Hrvate i velike Rvate. I pridružija se ovom antifa-čeveroredu: dva ćelava i dva s brcima.

Na što je muški svit spa, jadnetismo.

Apegado a su patria! (Ne more mala vengo po svome, ae!)

Mirela Pavić

Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari